Pregled posta

Ponedjeljak 13. i japanske priče o odanosti

Dakle, kao što je Shin-chan dobro primjetio, blog mi je u prosjeku imao obiteljskih 30-50 posjeta dnevno i onda je japansko šišanje privuklo pozornost osobi zvanoj dream i eto mene na 401 posjetu u samo jednom danu. Na svu sreću, danas je palo na 100. Kako u privatnom životu baš nisam okružen blogerima (čak su malo anti-blogerski nastrojeni) na moj pokušaj da se pohvalim sa naglom "popularnošću" dobivao sam odgovore: "Jel' to dobro?" Iskreno rečeno, dva mjeseca ranije, i ja bi odgovorio sličnom ironijom. Ali eto, danas sam "ponosni bloger".

Nego, evo i nečega zbog čega ovaj blog i postoji.
Dakle, ono što svi u Europi znamo, japance krasi fanatična odanost. Dvije najpoznatije (točnije, jedine dvije koje su dospjele do mene ) su priča o psu zvanom Hachiko i priča o 47 ronina.

Priča o psu zvanom Hachiko
Hachiko je pas iz porodice Akita koja je jedna, ako ne i jedina, japanska pseća porodica. Točnije, porodica pasa. Dakle, Hachiko je imao svog vlasnika, profesora poljoprivrede pod imenom Eisaburo Ueno kojeg je svako jutro pratio od kuće do vlaka (JR Shibuya stanica) i svako veče od stanice do kuće. Tu ništa ne bi bilo čudno da pas to nije nastavio raditi i nakon što mu je gospodar umro. I to 11 godina. Naravno, veća je vjerojatnost da se vraćao po štapiće yakitori-ja (pileći ražnjići) koje su mu prolaznici davali nego po svog preminulog gospodara, ali neovisno o tome, Hachiko je postao nacionalni junak i danas njegov kip predstavlja jedno od omiljenih nalazišta japanske mlađarije kad idu u shopping u Shibuya-u.
Slike Hachiko-a možete naći u mini-albumu iz moje zadnje posjete Shibuya-i.

Priča o 47 ronina
Određeni gospodin Asano bio je faca u svoje vrijeme i imao je odred samuraja. Na žalost, nije bio baš strpljiva i popustljiva osoba i stanoviti gospodin Kira ga je malo naživcirao. Gospon' Asano je tad izvukao mač (katanu) i skoro ubio gospon'a Kiru. Na sudu je samo rekao da mu je žao što ga nije ubio. Kako je u to doba bilo protuzakonito napasti nekoga iz ljutnje, gospodin Asano bio je osuđen na seppuku nama poznatiji kao hara-kiri. Tim danom njegovih 47 samuraja postalo je 47 ronina (samuraji bez gazde). Nakon kratkotrajnih svađa oko toga što će dalje, došli su do dogovora da će osvetiti svog gospodara. Kako je njihova meta, gospodin Kira očekivao tako nešto, značajno je pojačao svoju obranu. Vidjevši to, ronini su oružje i oklope sakrili na skrovito mjesto i razišli se. Neki su se vratili svojim ženama, neki su se preselili u bordele. Osam mjeseci kasnije, Kira je uvidio da ronini nemaju namjeru osvećivati svog gospodara i počeo je živjeti ležernije. Ronini su se tada okupili i napali Kirin posjed. Kao i u filmovima, samo jedan ronin je poginuo dok je većina Kirine garde završila u grobu. Predvodnik ronina dao je Kiri mogućnost da izvrši seppuku, ali nakon što nije dobio odgovor, odrezao mu je glavu istim nožem kojim se njegov gospodar Asano ubio. Glavu su odnijeli na Asanov grob. Kako su tim činom opravdali očekivanja od istinskih samuraja, vlada nije znala kako da postupi. Na kraju je ipak prevladao stav da se red mora očuvati i 46 preživjelih samuraja osuđeno je na smrt izvođenjem seppuku-a. Sahranji su u hramu Sengakuji pored svog gospodara Asana. Nekoliko slika iz hrama možete vidjeti u priloženom albumu.
Također postoji neprovjerena priča da je vođu ronina, za vrijeme dok je pijan teturao od bordela do bordela, susreo jedan samuraj i pljunuo ga rekavši mu da je sramota za samuraje. Legenda kaže da je, nakon što su ronini osvetili svog gospodara i izvršili seppuku, isti taj samuraj došao na njihov grob i, kao pokušaj da se iskupi za svoju uvredu, također izvršio seppuku.
U novije vrijeme, raspadom bubble ekonomije u Japanu, zabilježeno je i nekoliko slučajeva seppuku-a pored brojnih samoubojstava skakanjem sa zgrada/mostova/nadvožnjaka i sličnih mjesta. Nacija s ugrađenim fanatičnim osjećajem odgovornosti i odanosti teško je prihvatila prijelaz sa modela "jedan posao za cijeli život" na moderni zapadnjački ritam čestog mijenjanja posla. Iako su u najgorem trenutku imali stopu nezaposlenosti od svega 5.4% (trenutno je 4% i smatraju to kao problem - 1980. stopa nezaposlenosti bila je nevjerojatnih 2%), imali su daleko najveći broj samoubojstava kao rezultat nezaposlenosti i brige za budućnost. Kako se kod nas stopa nezaposlenosti vrti oko 15-20% (u ovisnosti o definiciji radne sposobnosti i ubrojivosti rada na crno) meni se čini da smo se, po japanskim mjerilima, mi svi trebali ubiti već davno.
Šalu na stranu, meni je ovo još jedan minus japanske fanatičnosti. Premda je opao, broj samoubojstava u Japanu i dalje predstavlja problem.
Ovdje molim iskusnije poznavatelje japanskih prilika da komentarima opovrgnu/potvrde/prošire moje viđenje ovog problema čisto da ne bi ispalo da širim dezinformacije.
Evo ga, nisam planirao, ali završi ovaj post u politici, ekonomiji i depresivnim problemima općenito zato ajmo svi sad ispočetka pročitati o "ćukcu" Hachiko-u pa da se malo razveselimo.

I za kraj, svega nekoliko slika. Šta ćete, ulijenio sam se.

Japan - 14 Shinagawa, Sengakuji