Evanđelje po Luciferu

Ne mogu vjerovat! Mislim, fakat, stvarno, to nije za bilivit što se događa i kamo ide taj svijet! Pa ovo može ugroziti sve moje planove!

Naime, ovaj bojovni papa, u kojeg sam polagao tolike nade, ej, bio je Veliki Inkvizitor, ni više ni manje, moj čovjek, sada prima u posjet onog izopćenika, heretika, nevjernika, zlovjernika, izopačavatelja i zabludnika, Hansa Künga! Kojeg je ranije, kad je bio Invkizitor, uredno progonio, kako to i treba radit pravi kršćanin! Što tu on ima s budistima i neopaganima razgovarat i nekakve svjetske etike smišljat!

Mislim, fakat stvarno... Prima ga fino na večericu i dva sata pričaju onako opušteno o kojećemu, valjda i o sjećanjima na burnu mladost kada su obojica znali biti nestašni, uz jelo i vince, umjesto da da mig inkvizitorima pa da ga odvuku u podrume Vatikana da više ne vidi bijeli dan!

Ma uvijek sam ja sumnjao u Ratzija da je zapravo papak!

Zanimljivo je vidjeti u jučerašnjem Vjesniku jedan kraj drugog dva ohrabrujuća naslova o sukobima veztanim uz vjeru u Europi i susjedstvu. Samo, koliko realnih mogućnosti iza toga stoji?

Rekao sam vam ranije: ja Sotona, poticatelj grijeha, ograničavam se na osobnu požudu, zavist, pohlepu i druge lijepe grijehe, vezane uz pojedinca, ili pojedinku.

Ali nije moj izum međusobno masovno ubijanje zbog vjere, ideologije, boje kože i sličnih bedastoća. To ste vi, ljudi, izmislili i ne možete se vaditi na mene.

Stav našeg Oca po tom pitanju nije jasan. Često je naređivao genocide, ali kasnije se nešto, preko mojeg Brace, premišljao, pa opet nije ništa do kraja dorekao.

Pa su kršćani počinili niz zadivljujućih pokolja i genocida.

Dakle, naslovi su, prvi sa Bliskog istoka: Hamas odustao od napada na izraelske gradove, a drugi iz Sjeverne Irske: IRA se razoružava.

Jedan rat Židova i muslimana, drugi katolika i protestanata.

Oba rata su međuvjerski, ali i međunacionalni.

Kada su Arapi, davno, ali tijekom oko pola tisućljeća, bili najmoćnija svjetska sila, Židovi su u njihovim zemljama prosperirali mnogo bolje nego u kršćanskoj Europi.

Ali to su davno prošla vremena.

Židovima pak, kada su, još mnogo davnije, imali svoju državu, tolerancija nije bila poznat pojam. Oni su, dapače, izmislili vjersku netoleranciju. Od njih su se tome naučili, i princip još dalje zadivljujuće razvili, kršćani i muslimani.

A u Irskoj, Englezi su niz stoljeća vladali nad domaćim keltskim stanovništvom surovo, kao kolonijom. Postipak brema Ircima bio je gori od postupka prema Indijcima.

Taj je sukob postao vjerski kada se aglikanska crkva odvojila od Vatikana, kao izraz nacionalnog ponosa, a Irci ostali vjerni katolištvu, kao izraz nacionalnog otpora.

Dakle, ima li nade da se ovo prekine?

Bojim se da nema.

Problemi svijeta, koji se gomilaju a vi ljudi ih odbijate rješavati pa čak o njima i razmišljati, umnožit će, znatno, sve sukobe ovoga tipa.

Jer svi traže neke "žrtvene jarce". Kao da mislite, da ćete time umilostiviti bilo mene, bilo Oca.

Ali kažem vam, uistinu vam kažem: sve je to plod isključivo vašeg djelvoanja, na temelju slobode volje koju vam je Otac darovao. Nemam ništa ja sa tim.

Sami sebi stvarate pakao na zemlji.

Evo jučer (pisao sam ovo jučer, ali eto blog.hr je dugo bio blokiran) Zornjak, sa zakašnjenjem kao i obično, skreće pažnju hrvatske javnosti na temu koju je otvorio New York Times, a prije nekoliko dana pojavila se i na forum.hr (Topic Benedikt XVI počinje čistiti…" u forumu Religija.).

Riječ je o tome, da Vatikan priprema dokument kojim bi se, navodno, osobama homoseksualnih sklonosti zabranilo da postanu svećenici, tj. prime sakrament ređenja.

Ja, Sotona, tj. protivnik (izvorno sam bio ne više od tužitelja na sudu, "protivnik" Jehovin po službenoj duđnosti!), nisam jedini kojem padaju na pamet zločeste primisli.

Prije svega, kako če se to provjeravati? Mogu im jedino vjerovati na riječ. Nasuprot idejama neobrazovanih, nema načina da nekoga prepoznate kao pedera ako ga ne ulovite na djelu.

»Ženskasto ponašanje« nije nikakav kriterij, jer mnogi se pederi ponašaju izrazito "mačo", a veliki zavodnici znaju biti feminizirani (zato dobro poznaju žene).

Notorno je da oni koji se ponajviše pjene protiv pedera često imaju homoseksualne sklonosti koje nastoje potisnuti i negirati.

Drugo: homoseksualnost povezuju sa pedofilijom, koja je velika muka Katoličke crkve, a to je neopravdano. Većina pedera nema sklonosti prema malim dječacima, a mnogi pedofili nisu homoseksualci: za njih su dječaci i mladići, sa svojom glatkom kožom i nježnom građom, zamjena za ženu, a ne za odraslog muškarca.

Konačno, ono što ja kao dobar teolog znam (naš Otac, inače, ne voli teologiju; on je objekt teo-logije kao što je kamen objekt geologije, a to mu se nimalo ne dopada), a evo upozorava i Križ života, ovakva bi mjera bila suprotna Katekizmu katoličke crkve. Koji naime osuđuje samo homoseksualnu praksu, a ne i sklonost; a svećenicima (i redovnicama) je ionako zabranjena svaka seksualna praksa (pa i autoeroticizam, tj. masturbacija).

Nije uzalud Benedikt XVI prije bio Veliki Inkvizitor! ;->

A u Španjolskoj, najkatoličkijoj zemlji svijeta (poslije Hrvatske, naravno) legalizirani su homoseksualni brakovi.

U Italiji pak, jedno od prvih putovanja novog pape izvan Rima bilo je u jednu talijansku provinciju na jugu. Gdje se morao susresti, i dopustiti mu da mu poljubi prsten, sa guvernerom koji je:
A) član "Demokratske stranke ljevice", tj. komunjara,
B) uvjereni katolički vjernik, aktivan u laičkim organizacijama,
C) peder, koji javno živi sa svojim dečkom. ;)

Dobro sam radio. :))

Pisao sam prošlog ponedjeljka, pod naslovom Đavo je beba prema čovjeku, o lagodnoj navici vas ljudi da za vlastite grijehe okrivljujete mene i moju vojsku. »Ne griješim ja, nego grijeh u meni.« Ja, anđeo, zgriješio sam svojom voljom, a vi, ljudi, griješite mojom voljom? Lijepa ideja za umirenje savjesti.

Spomenuh međutim tada i drugu stvar: da u praksi izbor nikada nije jednostavan i lak, nije lako vijdeti što je dobro, a što zlo. Teško je to vama, a teško je bogami i meni.

Postoji recimo u Latinskoj Americi i danas jaka i utjecajna Teologija oslobođenja, koja koristi marksističke analize u objašnjavanju bijede masa (koja i danas postoji, unatoč nekim poboljšanjima) i zalaže se za borbu za pravdu; ne podnošenje zla, nego borbu.

Da li su ti ljudi, naprosto, zli? A oni koji su pristajali uz fašističke režime, koji su uništavali komunjare, naprosto dobri?

Da li je Augusto Pinoche slijedio glas Božji? Vođen bio anđelima, a svi oni koji su mu se suprotstavljali, bili su sluge đavolji?

Namjerno spominjem daleke primjere, o kojima se može bez strasti razgovarati.

A pogledajte i razmislite o malim, svakodnevnim odlukama u vašim životima. Ne možete se često odlučiti gdje je dobro, a gdje zlo.

I normalno da ne možete. Ne mogu ni ja. Pa čak niti moj braco to nije mogao. Zato je i izbjegavao odgovore na mnoga pitanja.

Morate se pouzdati u sebe same.

Opet se digla hajka na tužilicu Karlu od Mosta. Kao, previše tužaka, previše sumnjičii, previše okolo galami i traži suradnju, zamislite, čak i u Vatikanu!

Pa, to joj je posao, zar nije? Ona je tužilica, i tuži. Na drugima je da brane i sude. U ovoj zemlji, nekako, čudno je kad netko ozbiljno shvaća svoj posao. Dobro, to je više jedna vrlina koju propovijedaju oni pogani protestanti. :)

E sad, kažu, crkva, odnosno njeni svećenici i redovnici, trebaju biti "eksteritorijalni", tj. obični se ljudski sudovi i obaveze koje iz zakona proističu na njih ne bi smjeli primjenjivati.

Pa tako moj stari kompa don Živko u Zornjaku piše, kako tajna ispovijedi sprečava svećenika da prijavi generala-heroja-bjegunca, ako ga vidi.

Pa kakve veze tu ima tajna ispovijedi? Ne radi se o onome đto bi onaj, kojeg traži hrvatsko pravosuđe, imao za reći, nego jednostavno o tome da postoji mjesto gdje to treba reći, pred sudom.

A i drugi slično govore, kao neki fra Andrija iz Zadra, koji kaže "skrivali smo bjegunce i skrivat ćemo i ubuduće".

Dokazujući, tako, da Karla (katolkinja, inače, također, koja se borila eto kao sutkinja i protiv mafijaša u Italiji, kao su naravno također dobri katolici, sram je bilo izdajicu jednu, svoje je tužakala!) ima puno osnova za svoje sumnje.

Vatikan je država, pa ima pobaveze kao i druge države prema međunarodnom pravnom poretku.

Ljudi, nemojte biti licemjeri!

To je vrsta grijeha koju ja ne odobravam, kao ni moj brat.

Griješite, ali pošteno! Lažite, ali iskreno!

Tko ima jezik, neka okuša.

Evo da se i ja, Sotona, pohvalim nečim što sam dobro uradio, a na što me podsjetio jedan saborski zastupnik, izazvavši skandal time što je rekao čistu istinu.

Dotični je gospodin (ne spominjem mu ime jer i sam ima puno putra na glavi i pjeni se iz zavisti - porok koji ga, naravno, vodi u moje carstvo) naime u Saboru izjavio da je HDZ zločinačka organizacija, zbog načina na koji je u doba rata, marljivo radeći u pozadini, izvršio tzv. pretvorbu vlasništva, odnosno orginarnu pljačku.

Pa naravno!

Tako je bilo. I kad je Otac Domovine rekao "Imamo Hrvatsku!" on sam, kako se znao zanijeti ponekad, možda je i mislio na nešto drugo, ali vrhuška koja se oko njega rojila točno je znala o čemu se radi (počevši od njegove supruge, djece i unuka).

Sve "društveno" vlasništvo jednim je potezom pretvoreno u državno i time kotač povijesti vraćen natrag u pedesete godine (kada je Franjo Tuđman prosperirao kao mladi general), a zatim je razdijeljeno i razgrabljeno. Ono što je ostalo, upropašteno je, i u posljednjim godinama prve vlade HDZ-a dolaze strane banke i postaju financijski gospodari vaše domovine.

Dobro sam radio, da! Pohlepa, to je ono što volim i potičem! Za razliku od nekih poroka o kojima sam ranije pisao, koji se meni pripisuju a nisu moji.

I fino je rekao onaj general Mercedes ili kako se već zove: "Tko je jamio, jamio je!"

Vi, koji ste niste okoristili u tome, imate bar ponos što ste imali tako dobre vođe. Ovi danas, phu… amateri, moram reći. Zlatno doba je prošlo. :(

Nitko nije odgovorio na moj mali kviz od prekučer (jučer sam pauzirao; i đavo ima pravo na odmor! – da, imamo u paklu sindika, otkad je tamo onaj Lenjin) Ili nitko nije pročitao, ili nitko nije znao?

Nema veze. Dakle, u citatu kji sam zadao, promijenjena riječ je "Sotonino"; u originalu stoji "Jahvino".

Druga knjiga o kraljevima, 2:23-24. Riječ je o velikom proroku Elizeju.

Današnjem čovjeku može izgledati čudno to djelo, koje se onako sasvim usput u dvije rečenice opisuje, da veliki prorok onako usput pobije četrdeset dvoje djece zato, jer su mu se rugali da je ćelav. Ali epoizoda ne odskače od općeg duha onog što vi kršćani danas zovete Stari Zavjet (a Židovi jednostavno "Knjiga"), te knjige puge klanja, krvi, spletki, podlosti, seksa i svh mogućih opačina. Nije ni čudo da je toliko popularna!

Jahve za sitnicu ibija stotine, tisuće i desetine tisuća ljudi iz svojeg vlastitog naroda, zato jer su mu se u nečemu zamjerili.
Zapovijeda "svete ratove" protiv naroda koje je odlučio isrijebiti.

Nakon pobjede protiv Midjana, Mosije bjesni na Židovske vojskovođe jer su, protivno Jahvinom naređenju, poubijali samo sve muškarce,, a ostavili na životu žene i mušku djecu. Pa tako pobiju i njih, a na životu ostave samo djevice, koje se u popisu plijena spominju zajedno sa magarcima i drugom stokom. I još su od tih djevia 355 zaklali na žrtveniku, kao poklon ugodan Jahvi nad vojskama.

I u toj lijepoj priči, među zarobljenicima koji su pred Mojsija bili dovedeni bili su vjerojatno i njegova supruga, koju je dobio za ženu kada je među Midjanima živio, kao politički izbjeglica iz Egipta. Također i njegova dva sina, koje je ona povela sa sobom kada ju je otjerao (otpustio). I on je naredio da ih pobiju, u ime Jahvino. Možda je i sam uzeo nož u ruke i presjekao im grlo?

Zar se onda čudite, što sam se protiv tog despota ponunio? Što je tek nama anđelima radio…

Moj je braco pak krenuo drugim putem. Lukaviji je od mene. Još ne znam, tko je ispravnije postupio. Vrijeme će pokazati. A možda i neće, jer naš Otac je vanvremen.

Pogledajte slijedeću slatku i meni milu epizodicu iz drevne povijesti.

»Odatle je uzašao u Betel. Dok je išao putem, dječaci bijahu izišli iz grada i rugahu mu se govoreći: "Hodi, ćelo! Hodi, ćelo!" On se obazre, pogleda ih i prokle ih u ime Sotonino. I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece.«

Upozorenje: u odnosu na izvornik JEDNA RIJEČ je promijenjena.

Ej, pobio 42 djece jer su mu se rugali, da je ćelav! fakat djelo sotonsko, nje li?

Možete li pogoditi:

1) Iz koje je knjige ovo uzeto?
2) Koja je riječ promijenjena?

Zamišljate kako svuda oko vas lepršaju demoni, đavoli nižeg reda, ili možda uvijek jedan isti, ja Sotona, i navode van na grijeh.

Nije to posve netočno, ali nije ni od bitnog značaja. Bitne su druge dvije stvari:

1) Čovjek je taj, koji donosi odluku. Uvijek.
2) U većini slučajeva, nema jednostavnih "ili-ili" rješenja za razlikovanje dobra i zla.

Razmislite malo. Bog, moj otac, prvo je stvorio nas anđele, i dao nam slobodnu volju. I neki od nas iskoristili su tu volju za zlo, i otpali od njega. U redu.

Onda je stvorio vas ljude, i dao vam slobodnu volju. I vi ste zgriješili i otpali. U redu, neka bude.

E sad, zašto zamišljate da je anđeo mogao zgriješiti sam od sebe, a vama je potreban vanjski poticaj?

Zar ste vi bolji od anđela?

Još nešto: pogledajte kako u Novom Zavjetu moj brat izgoni demone iz opsjednutih. Pogledajte koji su jadnici ti ljudi i ti demoni: svi vide da su opsjednuti, i zlo mogu nanijeti jedino sami sebi.

A pravi su neprijatelji moga brata bili glavari i starješine, oni koji su imali vlast. Zašto iz njih nije istjerao demone?

Zato jer demona (đavola) nije ni bilo, naravno. Djelovali su po vlastitoj volji.

Ne vadite se na mene i moju vojsku zbog vlastitih grijeha!

Seks. Spolni odnos. Jebanje. Ševa. Tjelesna ljubav. Prcanje. Karanje. Naslada. Sjedinjavanje.

Bože (sad ja, Lucifer, iskreno kažem: Bože, jer to je Njegov dar), kako je to dobra stvar!

A što ste vi ljudi, pogotovo ljudi takozvanog Zapada, koji slijedite moga Bracu, od tog dara napravili!
Kakva strašna zbrka nerazumijevanja, zabluda, opsesija, izopačavanja!

A najsmiješnije je kada vas o tome podučavaju katolički svećenici, i kada starci iz Vatikana pišu učene traktate. Podučavati o spolnosti žele ljudi, koji su se odrekli božjeg dara da taj užitak primaju i pružaju; ljudi o tome što znači biti ljubavnik (a kamoli ljubavica!) pojma nemaju (ili barem, ne bi smjeli imati pojma).

I ne samo o tome, jer i obitelji su se odrekli: govore vam o obiteljskom životu, a ne znaju, ništa o tome što znači biti muž (i supruga), i što znači biti otac (i majka): kako je to mukotrpno, rizično, i divno.

Uvode nekakve svoje Teen star takozvane spolne odgoje, govore o teologiji tijela, u kojoj uostalom nema ništa više nego u Katekizmu, onom fascinantno dosadnom dokumentu kojim je Katolička crkva zakrila Radosnu Vijest.

Kažu vam da je potrebna "odgovorna spolnost" i hop, ni riječi više o spolnosti, samo o odgovornosti. Pa vas uče da se treba odricati, pa vam kažu (pazite sad, važna riječ): trebate vladati sobom.

Ta "vlast", sjećate se, već sam pisao o tome (tekst od srijede, 14. rujna); taj vaš nesretni izum (ne, nije moj!) koji vas čini (sve vas, i one na vrhu) robovima svojih izmišljotina. (Orwelov veliki brat podučava "Sloboda je ropstvo". Ali, zapravo, "vladati" znači "robovati".)

Tjelesna ljubav je prava, i najbolja, onda kada nije samo zadovoljavanje vlastite želje. Vrhunac vlastitog užitka naći ćete, kada jednodobno žudite pružiti užitak voljenoj osobi.

Čini drugom ono, što želiš da drugi tebi čini; upravo u spolnom sjedinjavanju to se najbolje može činiti.

Zar mislite, da Braco to nije znao?

Tko ima prste, neka opipa.

Evo pisah u srijedu, pod naslovom "Crkva srpskih mučenika", o tome kako je Bezgrešnjak cenzurirao riječi nadbiskupa Bozanića (radi kratkoće, nisam spomenuo i drugog, biskupa Bogovića).

Jučer pak piše u svojoj Jutarnjoj propovijedi" Živko Kustić (spomenuh ga u petak, 9. rujna, u napisu "Isus Krist, moj brat"): »Biskup Bogović bio je na Udbini vrlo jasan, ali ga javna glasila nisu čula, ili ga nisu htjela razumjeti. Crkva svih hrvatskih mučenika kod Udbine mora, među ostalim, biti znak protiv etničke čistoće.«

Fino je to rečeno. Puno bolje nego ovaj prčeviti curetak J-J.P, koja se bori da ne "padne podno Đavla" :) i koja mirno kaže za Srbe "to nije naš svit".

Ali meni, eto, takve prigodne fraze, koje odu u vjetar i zaborave se, čak i kada ih govori papa Ivan Pavle II ("Srbi i Hrvati povezani su kao Sava i Dunav", a svi ga zabezeknuto gledaju, "vidi, stari je prolupao!"), nisu dovoljne.

Važni su obredi i simboli, ne riječi.

Tko ima nos, neka njuši!

Dakle, Hrvati su zapravo Tatari?

Vi, ljudi! Kako ste divno maštoviti! Do kako super ideja i otkrića dolazite! A onda se razularite. Ne znate jednostavno uživati u spoznavanju. Počnete se pjeniti oko bedastoća.

Ja, Svjetlonoša, podučio sam vas znanosti, da biste svijet kojim vladam mogli spoznavati. To je bila Očeva volja (kasnije smo se tek razišli u mišljenjima).

I sad, ministar Dragan Primorac galami po medijima i hvali se, kako je on prije pet godina sudjelovao u nekom istraživanju i kako bi sada dječica u petom razredu trebala učiti, da se bidna kasnije ne ušokiraju kad čuju, do kako je epohalnih otkrića došao.

Jer on je naime ustavio, da Hrvati nisu Slaveni. Jer su, vidite, prije 22.000 godina (pazite: dvadeset i dvije tisuće godina!) vaši preci živjeli u Srednjoj Aziji.

Wow!

Mislio sam da se zeza, kada sam ga prvi put čuo o tome govoriti, ali on to zaozbiljno.

A daje mu zdušno potporu i voditelj neke bedastoće pod kraticom HNOS, akademik Vladimir Paar, kojeg inače jako cijenim, jer je majstor u dvije važne grane demonologije: nuklearnoj fizici i teoriji kaosa.

Ma koja vam je to fora?

Pa i preci američkih indijanaca, i preci australijskih aboridžina su, lako moguće, prije 22.000 godina živjeli u srednjoj Aziji.

Pa bilo je ledeno doba! Sahara je bila puna života, a pola Europe pod ledom.

A nakon toga, narodi su se mnogo puta selili Zemljom, na sve strane.

Ma dajte, pustite prazne priče! Uživajte u životu! A znanost je, vjerujte vi koji niste iskušali, a koji jeste, znate: istinsko uživanje!

Tko ima oči, neka vidi.

Katekizam katoličke crkve 1. odsjek, 3. poglavlje, poučava, u članku 142, da Bog, u svojoj ljubavi, zapodijeva razgovor sa ljudima kao prijateljima i drugovima.

U slijedećem se članku, međutim, kaže: primjeren je čovjekov odgovor vjera, a vjera znači: potpuno podložiti Bogu svoj razum i svoju volju.

Zar uistinu "potpuno podložiti"? Pazite: potpuno? Odreći se svoje volje i svojeg razuma, pa što onda od osobe ostaje? (Čovjek je osoba, Sotona je isto osoba.)

Pa, gdje je tu onda ljubav, prijateljstvo i drugarstvo? zar se ljubavnici, prijatelji i drugovi "podlažu" jedni drugima? Gdje je tu "razgovor", na koji nas Bog poziva? Ostaje samo Njegov monolog.

Ako nema tvoje volje, tebe nema. Ako nema tvog razuma, po čemu se od životinje razlikuješ?

Bog je jedini. Van njega je Ništa. On se boji tog Ništa. Treba društvo.

Bog treba čovjekovu ljubav, prijateljstvo i drugarstvo, jer je usamljen. Bog je prema čovjeku kao muškarac koji traži smirenje u ženinu krilu, kao žena koja traži spokoj u muškarčevom zagrljaju.

Što će mu robovi? Dosadno je.

Tko ima nos, neka njuši.

Evo u Globusu velika reportaža o onome što sam jučer pisao, autor Miljenko Jergović. On upozorava, da se uglavnom oslanja samo na priču obrane. Nastojao je savjesno prikupiti informacije o tome što se dogodilo

Zadranka Ana Magaš ubila je svojeg muža udarcem noža. Prije dva tjedna osuđena je. Vrlo se zanimljiva rasprava povodom te odluke razvila u Večernjem listu: Za ubojstvo supruga 9,5 godina zatvora. Pogledajte, zanimljivo je. Mnogo je ljudi reagiralo zgražanjem na visinu kazne.

E sad, pažnju mi je privukla reakcija Ženske mreže Hrvatske, koju možete pročitati na ZamirZine (nisu je još postavile na vlastite stranice).

Žene, naravno - naravno? - staju u obranu žene, na temelju onoga, što su u novinama pročitale. Postavljaju patetična pitanja o događajima koji s ovim nemaju veze. Pa ulijeću sa pojmom "sindrom zlostavljane žene", optužujući muške šovinističke svinje da su zanemarile ovaj oblik PTSP-a, koji je kod ove žene, smatraju, bio prisutan. Pa postavljaju pitanje "Zar nemamo pravo na samoobranu?"

Ma naravno da imate pravo na samoobranu! Ja, Sotona, naravno dozvoljavam i više!:) Svatko ima to pravo, i ima pravo koristiti i oružje, ako ga napadne netko znatno jači. Ali sudsko je viječe zaključilo da nije bila samoobrana.

Neću komentirati konkretan slučaj; postoji naravno pravo žalbe višem sudu, pa će odluka možda biti promjenjena. Ali, gledajući akcije feminističkih grupa posljednjih nekoliko godina, čini mi se da i one počinju djelovati kao "ženski loby", naime za posebne interese osoba koje su, slučajno, ženskoga spola, a ne za emancipaciju žena, koja je uvijek ujedno i emancipacija muškaraca (pogledajte dolje moje test o prije tri dana, "Svatko je bar malo peder/lezba", te moja objašnjenja na pitanja Amelie o mojem spolu uz tekst od 7. rujna "Ubij, da bi živio".). Postavljaju panoe po trgovima i daju izjave za tisak o broju muškaraca koji su ubili svoju suprugu; a kada je obrnuto? To je rijeđe, naravno, ali događa se; a nožem često žene barataju. (Bar jedan je proces upravo u tijeku, u Daruvaru.) Imao sam već priliku čuti: UVIJEK je to samoobrana. Hm…

Vedrana Rudan je objavila roman sa puno divnog prostačenja u slavu žene koja je preklala nepodnoljivog muža (pogledajte insert na bijelavrana.com. To već postaje sindrom.

Riječ je dakle (vidi prethodni tekst) o Naciji. Riječ je dakle o Crkvi. Riječ je o tome, da se sjećate i slavite, vi ljudi, katolici ili protestanti ili pravoslavci ili muslimani, vi Hrvati ili Srbi ili Mongoli ili Amerikanci, sjećate i slavite i žalujete samo svoje žrtve, a ostale tek onako, usput, formalno spomenu one koji vas vode, u Crkvi i u Naciji, i nitko to ozbiljno ne shvaća.

Što je pak Crkvi i Naciji zajedničko? Princim slavljenja moći, princip vlasti nad "stadom".

I vi se opet pitate, pa što se ja, Pali Anđeo, bunim? Nije da se bunim, pazite, ali želim vam reći, da sa ovom vrstom grijeha ja ništa nemam.

Kaže priča da sam kušao Isusa u pustinji između ostaloga tako, da sam mu ponudio vlast nad svim kraljevstvima svijeta, ako mi se pokloni.

Nije baš tako bilo, ali nije sada bitno. Evanđelisti su naime pisali ono, što bi njih same dovelo u iskušenje. Biti kralj nad kraljevima, wow!

I crkva poklonila, u četvrtom stoljeću, meni, odnosno onoj predodćbi o meni koji su imali.

Strasnom su ljubavi prigrlili vlast. Bezmernom strađću podlegli su tom iskušenju.

Postali su kneževi ovoga svijeta. Odlično su se prilagodili Rimskom Carstvu i počeli bjesomučno proganjati "pogane" i heretike. Prilagodili su se zatim podjednako dobro i feudalizmu, pa onda i kapitalizmu, pa onda i nacionalizmu. Uvijek su bili uz vlast i govorili robovima, kmetovima i proleterima da imaju biti kuš i slušati one koji ih tlače. Pa su se onda oni, naravno, obraćali meni za pomoć.

Ubijalo se i ubija u ime vjere, u ime nacije. Klase. Rase. U ime…

Govorio je Stjepan Radić: "Ne ubij u ime klase, ne ubij u ime rase, ne ubij u ime nacije, ne ubij u ime vjere." (A govorio je i: "Vjeruj u Boga, ali ne i u popa." Zamislite Zlatka Tomčića da danas tako nešto kaže!)

A kažem vam, zaista vam kaže: sve to ubijanje, sva ta mržnja, to nije moje. Nisam vas ja na taj grijeh nagovorio. Sami ste ga izmislili.

Ubiti? Da, morate biti spremni ubiti. Za svoju korist. Ako treba, nije nužno. To vam govorim ja, Sotona. To je zakon ovoga svijeta (vidi tekst "Ubij da bi živio" od srijede 7. rujna).

Ali ubiti U IME... u ime bilo čega, to nije moje. U ime nečeg metafizičkog, nećeg izvan ovoga svijeta, nekog ideala... ne to, nije moje. Ja pripadam ovome svijetu. A kud vi odoste!? Sitno je zlo koje ja stvarno činim prema ovome! Oni koji svoju korist slijede, bijedni su amateri prema ovim IDEJAMA koje opsjedaju duše, koje ih navode da ubijaju U IME…

Pišem danas, još jednom, o istoj temi o kojoj sam pisao prije nekoliko dana, u petak, pod naslovom "Isus Krist - moj brat". (Da, on jeste moj brat, brat Sotonin. Mi dijelimo svijet. A naš odnos nije ono, kako zamišlja zapadnjački um, apsolutno dobro i apsolutno zlo; više smo kao jin i jang.)

Govorio sam tada kako su kršćani masovno klali jedni druge u ime načela "Ljubite svoje neprijatelje" (pa, svi su bili dobri prijatelji…), a sada Katolička crkva slavi samo svoje mučenike.

A još jedan element uz to je povezivanje vjere i nacije. Prije nekoliko dana, u Udbini je položen kamen temeljac za Crkvu Hrvatskih Mučenika. I govorilo se o "tegobnoj povijesti čitave Hrvatske", i govorilo se o "Tuđmanovoj ideji Hrvatske", govorilo se o "mučenicima za Hrvatsku", i predložilo se da se u Hrvatskoj uvede Dan Hrvatskih Mučenika.

Da, govorio je kardinal Bozanić o dobroti, ljubavi, miru i pravdi; govorio je i o zajedništvu sa svima, sa kojima živimo na ovim prostorima. (A ono što je zanimljivo: u tekstu koji je objavljen u tiskanom Bezgrešnjaku 10. rujna tih riječi nema! Izbačene su, kao nevažne, čak nezgodne možda, kako su i samog papu Ivana Pavla II svojedobno cenzurirali!)

Ali je li to sve? Je li to dovoljno?

A ako netko, recimo, predloži da se u Hrvatskoj obilježi spomen na tegobnu povijest Srbije i obilježi Dan Srpskih mučenika? Pa, samo Lucifer može doći na tako suludu ideju, zar ne?

Sve je već poznato o uraganu Katrina, koji je poharao jednu državu, uništio jedan grad, otjerao gomilu ljudi iz njihovih kuća. U najbogatijijoj zemlji svijeta. Koja, eto, vodi rat daleko od kuće, rat za naftu, pa nije imala novca za poboljšanje obrane od poplave i orkana.

Katastrofa kakve nije u SAD od onih vremena prije 70-ak godina, kada je vjetar odnosio zemlju u Oregonu, a gladni "Okiji" lutali cestama i skapavali od gladi.

I sada su siromasi ponajviše stradali. Oni, recimo, koji su ostali u unštenom gradu, jer nisu imali 50 dolara za autobus. A kraljica majka, supruga jednog bivšeg i majka sadašnjeg predsjednika, reče da kaj se ti siromasi bune, dali smo im i previše, i zašto misle da su nam oni važniji od siromaha u Iraku. Siromasi uglavnom ni ne glasuju, takav je divni sustav američka demokracija.

Katastrofa koja se može, po djelovanju na svijest ljudi, ali i po uzrocima, usporediti sa napadom na WTC i Pentagon, čemu smo urpavo obilježili četvrtu godišnjicu.

Krupni kapital koji vlada Sjedinjenim Američkim Državama uporno odbija poduzeti bilo što za spriječavanje klmatskih promjena, jer bi to ugrozilo interese sticanja profita, a oni su sveti. Odlučno odbaciti Kyoto protokol, bila je jedna od privh stvari koje je G.W. Bush napravio kada je došao na vlast, prevarom na izborima.

Umjesto toga, krenuo je u rat za naftu. Izgledalo je, da samo siromasi u Bangladešu ili Sudanu (poplave veće nego ikad, suše jače nego nikad) mogu imati štete od promjena klime, a koga za njih briga?

Pa, povećanje broja i snage orkana jedna je od posljedica klimatskih promjena. Koje su, sve više je pokazatelja, zaista već u tijeku.

Amerika je izabrala put brutalnosti, put sebičnosti, put socijalnih nepravdi na svim nivoima. Šteta. Njihov će sadašnji imperij u svakom slučaju propasti, ali mogli su otići s više stila.

LUCIFER


Silan i golem u noć leti, hrli,
Kô da ga bure pobešnjele nose.
Pogledaj! Divnu ženu, čije kose
Kô zlatan plamen vihore, on grli.

Krila mu bukte kô barjaci vatre.
A koban podsmeh na licu mu titra;
Nebu se kesi i ta neman hitra
Kô da bi htela sve zvezde da satre.

Već iznad mene minu i prohuja,
Kô razuzdana široka oluja -
Pomami njeni kad je s mora gone.

Jošte se vidi. Kao požar neki,
Krvav i sjajan, u prostor daleki
Gubi se, eno, i za greben tone.



1918.

Primjetili ste, možda, da je ovoga vikenda u Zagrebu održan queer festival, www.queerzagreb.org. To vam je ono: pederi, lezbe, pederčići i muškarače, kako bi to rekao dobri katolički puk.

Ono što me ponajviše obradovalo, i od srca nasmijalo, jest to, da su u službeni program festivala uvrstili i prosvjed, koji je Crkva cjelovitog evanđelja održala protiv festivala. To je onaj tip humora koji obožavam!

No, greška je u percepciji, čak i u onim prikazima u medijima koji su bili dobrohotni, u miješanju pojmova "spol" i "rod" ("sex" i "gender" na engleskom). Na festivalu je održana konferencija "Heteronormativnost djetinjstva" i tu se naravno obični ljudi zgroze: "Pa zar od dječice zele napraviti pedere!?".

Ali ne radi se o seksualnoj orijentaciji, nego o rodnim normama. "Rod" je naime ono, što je uslovljeno društvom i odgojem, a ne biologijom. Jednostavni prmjeri: "samo žene nose dugu kosu", "žene ne nose hlače", "žena ne može biti dobar tjelohranitelj" isl.

Riječ je o tome: koliko djeci namećemo stereotipe i kalupe, koji su nekada možda imali svoje opravdanje (kada su se znale uloge: muškarci idu u lov, žene sakupljaju plodove i brinu o djeci), a danas nas sputavaju, i muškarce i žene, u tome da ostvarimo svoju punu osobnost, u tome da budemo istinski slobodni? "Dječaci ne plaču", "Curice se ne tuku", "Dječaci ne plešu balet", "Djevojčice su uvijek fine i pristojne"… Da li je nužno da tako odgajamo dijete? Ili da ga potaknemo i pustimo, da samo oblikuje sebe?

Ne znači to postati drugog spola, ili postati bespolan ili dvospolan. Nije riječ o spolu, nije riječ o rodu, a niti o seksualnoj orijentaciji. Veliki psiholog K. G. Jung kaže da svaka žena ima u sebi svoju mušku stranu (animus) i svaki muškarac svoju žensku stranu (anima). Zašto tu svoju stranu ne bismo prepoznali i prihvatili kao dio sebe? Nitko nije "stoposto muško" ili žensko, nego recimo 70 posto.

Katolička je crkva u Hrvata u srijedu, 7. rujna, obilježila godišnjicu smrti hrvatskog sveca Marka Križevčanina. Ubili su ga, nakon okrutnog mučenja, i tijelo mu na smetlište bacili, u slovačkom gradu Košice, na početku tridesetogodišnjeg rata, godine 1619, tamošnji protestanti, koji su u to doba na sjeveru Austrijskog carstva bili u većini, zato jer je ostao vjeran papi, Rimu, katolištvu. Piše o tome u srijedu u svojoj kolumni "Jutarnja propovijed" u "Jutarnjem listu" grkokatolički svećenik (to vam znači: priznaje papu, ali obrede vrši po istočnim običajima i oženjen je) Živko Kustić. »Ondje su pripadnici suprotstavljenih vjerskih skupina bili više zaslijepljeni mržnjom nego nadahnuti Evanđeljem na koje su se pozivali.« Svecem ga je proglasio papa Ivan Pavao II godine 1995. »Istaknuo je da time ne osuđuje one koji su ga ubili, nego ga slavi kao mučenika za slobodu savjesti. Jednako su poštovanja vrijedni svi oni koji su radije umrli nego da postupe protiv svoje savjesti.«

Ne osuđuje, zar zaista? Lijepo je to rečeno, prijatelju moj, ali… Što bi to stvarno bilo, "jednako su poštovanja vrijedni"? Što je recimo s onima, koji se na temelju svoje savjesti nisu željeli pokoriti papi, Rimu, katolištvu, koji su "protestirali" protiv vlasti crkvene hijerarhije, koji su tražili svoj osobni put vjere? Mogu li katolici štovati uspomenu i na njih?

Moj je braco propovijedao "ljubite svoje neprijatelje, molite se za one koji vas progone". Može li se to činiti ako se slave i uzdižu i za primjer ističu samo svoje žrtve, a samo zaobilazno i prikriveno, tako da tek onaj koji iz drugih izvora (protestantskih, svjetovnih, znanstvenih) zna o čemu se radi može shvatiti o čemu se radi? A prosječni vjernik to naravno ne zna, i ono što on ovdje čuje jest: "moramo braniti svoje, voliti svoje, moliti se za svoje".

Jer, dogodilo se to ubojstvo, kako spomenuh, na početku Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), koji je opustošio srednju Europu, u kojem su bande fanatika i razbojnika sa obje strane, katoličke i protestantske, haračile, pljačkale, mučile, silovale i ubijale u ime Krista. Nakon što su na području Češke i Slovačke protestanti ubili neke katolike, u nastavku su rata katolici imali više ratne sreće i poubijali, masakrirali, kuće im spalili, žene silovali i genocidu podvrgli gotovo sve protestante na tim područjima, i vratili ih tako u krilo Svete Majke Rimske Crkve. Njemačka je u tom ratu izgubila 40 posto stanovništva, Češka 50 posto. (Svaka čast vašim "svjetskim ratovima" dvadesetog stoljeća, ali to je bila prava, krvava, šekspirijanska drama po mom ukusu!)

Danas, gotovo 400 godina nakon što je Marko Križevčanin mučki ubijen, Češka je u odnosu stanovništva prema religiji izuzetan slučaj među bivšim socijalističkim zemljama: petnaest godina nakon pada komunističkog sustava, gdje je ateizam bio proklamirana državna religija (ateizam je, naravno, jedna od religija, nevjera je oblik vjere), danas kada ljudi imaju pravo slobodno se religijski izjasniti, više od polovice stanovništva izjavljuju da su ateisti! Naročito katolička crkva rapidno gubi poklonike. Surovi progoni kršćana koji su dovodili u pitanje dogme Rima i privilegije visokog svećenstva započeli su u Češkoj još početkom 15. stoljeća, kada se pojavio Jan Hus i reformatori husiti i taboriti, koji su težili idealima izvornog kršćanstva. (Zahvaćena je bila, naravno, i susjedna Slovačka.) Nije li ljudima danas, jednostavno, dosta? Dosta im je fanatika koji mrze u ime ljubavi, ubijaju u ime samilosti, ratuju u ime mira.

Tko ima uši, neka čuje. Tko ima nos, neka njuši.

A vi se sad pitate zašto ja, Lucifer, najednom branim one bizarne ideje koje je propovijedao Spasitelj? Pa, on je moj mlađi brat. On je moj stariji brat. Ako on nestane, i ja ću s njim. Bez mene, kakvog bi smisla imala njegova žrtva?

Zar mislite, kada je rekao da treba ljubiti svoje neprijatelje, da je mene isključio? Ja sam dio Božjeg plana. Bog je dio mojeg plana.

Ah, kako je lijepo živjeti u ovoj uzornoj katoličkoj zemlji, kako je leženro voditi blog s imenom "Ja, Lucifer"! Novi uzbudljivi događaji svakoga dana, nove teme za pouku i veselje puku hrvatskome!

Jesmo ih razbili, ko pičkice, ha!? Kaj bu nama ti Slovenci, ups, kak se ono zovu, Maltežani, golove zabijali, otok manji od Zagore, 33 policajca sve skupa! (Usput, uvijek mi je strašno išao na živce onaj pederčić Corto Maltese, smotan od Edipovog kompleksa, po vjeri, kako sam kaže, Kainit, jedan od onih koji traže izgubljeni raj da ga vrate svojoj majci, kaj god, i to bu igralo nogomet!?)

Tepamo im da su "navijači", ah ta divna propaganda, ta semantička moć politike i medija, koja crno proglasi bijelim a bijelo crnim, tisuću puta ponavlja laž da bi postala davež! Jasno je naravno svima (jedan je hrvatski sociolog, bivši član "Torcide", napisao knjigu o njima) da se radi o huliganima, nasilnicima, alkosima i divljacima koji na utakmice ne dolaze navijati za svoj omiljeni tim, nego naroljati se i pošorati, ako se ne pošora izgubljen dan, kao što drugi idu na ples. Danas oni suvereno vladaju našim nogometom, smjenjuju vodstva klubova, baškare se i planove kuju u divnim prostorijama u najstrožem centru Zagreba. A svi ih moćnici štite, tepaju im, ulaguju se, laskaju, kao "to su naši dečki, Hrvatine za ugled, ono jest da su malko divlji, ali u duši su dobri, pravi domoljubi i katolici".

A tribine su prazne, naravno, koji se normalni čovjek usudi doći na malo jaču utakmicu? Došli divlji i istjerali pitome, a sada su dobri izgledi da ćemo biti istjerani iz Europe i gledati slijedeće godine utakmicu Debrecin - Crvena Zvezda na TV. Zapadni Balkan? Koji Zapadni Balkan? To je predobro za nas!

Moj dan se bliži. Tko ima uši, neka čuje!

Ponosim se mojim dečkima koji su tako uspješno izvršili jubilarnu, dvjestotu pljačku u Zagrebu ove godine! Trebalo je zaista, za jubilej, nešto osobito izvesti. Uspinje se ova zemlja stepenicama napretka! Prvi put, gangsteri su krenuli sa namjerom da ubiju. Zaboravite plastične pištolje i zbunjene, smušene amatere koji se spetljalju kada ih činovnica iza pulta mrko pogleda!

Jeste li gledali? Jeste li čitali o tome? Pa naravno da jeste!

Osjetili ste užasavanje, gnušanje sažaljenje.

Osjetili ste radoznalost, divljenje, zavist, skrivenu želju. "Eh, kad bih i ja tako mogao/mogla". Pomislili ste to, naravno, negdje u stidljivom kutku vaše duše bila je ta misao, ali bila je tu. Znaju mediji što vi volite, pa stranice i stranice, minute i sate, ispunjavaju i ispunjavat će slijedećih dana prikazima zapanjujućeg (zadivljujućeg) zločina, tom slatkom, suptilno prikrivenom pornografijom nasilja, sa fotografijama, sa lijepim višebojnim crtežima, učenim analizama eksperata, zgražanjima moralista i obećanjima političara. Koliko besplatne reklame!

Jedan je poznati filozof XX. stoljeća ustvrdio da je samoubojstvo jedini pravi filozofski problem. (Usput, o filozofiji: ja sam je naravno izmislio, ja, Svjetlonoša.) Glupost! Nema tu nikakvog problema: odustati od svog života, odustati od želja i žudnji, to je grijeh koji i moj Otac i ja podjednako mrzimo. I preziremo. Ti su papci zaista zaslužili paklene muke. (O tome što su zapravo paklene muke, pričat ću vam drugi put.)

Ali ubojstvo, o da! To je osnovni zakon ovoga svijeta, čiji sam vladar po hiru mojega Oca. To je pravi filozofski problem, to je pravi kamen mudrosti!

Jeste li spremni ubiti za svoje ciljeve, za zadovoljenje svojih žudnji? Jeste li spremni pucati, bacati bombe, klati, silovati, ne plaćati porez, raditi u "public relations" (ah, reklame! Koliko ih volim, ja, Otac laži!), ili čak postati političar, da biste postigli svoje ciljeve u životu? Jeste li spremni ubiti da biste stekli novac, moć, seks, slavu, hranu, piće, odjeću, kartu za koncert omiljenog benda, i za brzi pristup internetu? To je tajna života, to je jedini životni problem koji je dostojan imena filozofskog.

Morate to raščistiti sa sobom samima ("to make clean alone with a room"), u središtu svoje svijesti: da li ste spremni ubiti iz interesa? (Pazite, ne iz čistog uživanja u ubijanju; to je druga stvar; to su luzeri.) Ako je vaš odgovor "ne", osuđeni ste biti gubitnik. Točka. To je tako.

Pri tome, upamtite: ne mora značiti da, ako ste spremni ubiti, trebate zaista nekoga osobno izmasakrirati. Ta odluka, naprosto, mjenja cijeli vaš svijet, sve što činite, i čini vas kadrim za uspjeh. Prepustite banalne poslove nižim izvršiteljima! Uistinu, uistinu vam kažem: tek tada ćete se uspeti do moje prave milosti!

Volim ja te dečke koji tuku, kolju, pucaju i lome koljena, ali ipak su to tek sitni igrači, tek dječica, tek regruti ili u najboljem slučaju dočasnici moje ovozemaljske vojske. Volim ove dečke zbog besplatne propagande, zbog valjanog primjera, uzora, poticaja koji vam daju; volim ih, doduše, i zbog uživanja u čistoj ljepoti fizičkoga nasilja, u čistom artizmu brutalnosti. Ali Ljepota je, znate, podređena Istini. A Istina je podređena Laži.

Pravi krimosi, oni koje nikad neće uloviti, moji časnici i generali – no pa, znate tko su oni, zar ne? Spontano je neka žena odmah dobacila murji: "ništa ne radite, prave krimose ne dirate". Naravno da ne! Shvatite to, i prihvatite! Tko ima uši, neka čuje.

Građani Sumpetra ponosni su na svoje djelo razaranja u svrhu, kako oni misle, dobra. "Narod je sila, a ko može protiv naroda. Odlučili smo uzet stvar u svoje ruke. Srića njegova što ga je policija našla prije nas."

Ja, Lucifer, čitam ove vijesti i uživam.

Pedofiliju bih ja nazvao investicijom felksiblinih prinosa. Donosi profit na nebrojene načine. Ali daleko najbolje od svega je prilika koju to pruža kreposnoj svjetini.

Promatrajte pozorno kad mediji idući put usmjere na nekog pedofila pozornost njegovih vršnjaka. Zagledajte se pozorno u lica ogorčneog čopora. Tamo ćete me naći. One pikselizirane tabloidske fotografije dobrih mamica i tatica pravednošću preobraženih u izbečene zvijeri, koji urlajući traže krv, koji uče svoju dječicu da najprije mrze a pitanja postavljaju poslije (ili još bolje, nikad), osokoljeni i narogušeni popušenom laži da čine Božje djelo. To je kvalitativni prinos pedofilije: ogorčena svjetina krvožedna od poštenja, opceno rasterećena razbora i jarma argumenata. POKVARENJE PERVEZNJAKE TREBALO BI MUČITI, NEKA VIDE. Prštim od ponosa kad vidim ćelave predvodnike. Molim vas, zaista pogledajte svjetinu u tabloidima, a čiji izraz lica porućuje – vješanje je predobro za njih. Pogledajte i recite mi, ako možete, da postoji veće zlo od preobrazbe pojedinaca u srljajući, samočestitarski čopor.