...life is a joke...shit happens...

...čuj sad što ću ti ispričati...tako nekako počinje ili bar mislim da počinje ili je trebala početi (kažem trebala, jer nisam baš ubrao sam početak) priča, koju je na jednoj "našoj", tzv. dječjoj televiziji, pod radnim nazivom: "baka priča najljepše priče" pripovijeda, božemioprosti nimalo simpatična starija gospođa, s pre-pre lošom dikcijom, ali zato uhu vrlo ugodna frigidna glasa na kojem bi joj pozavidjela i sama Oma von Auschwitz...dakle, bačica pripovijeda dječici pričicu za laku noć...

...uza sami vrt u kojem je raslo gizdavo cvijeće, pored prašnjavog puta, sred bujne zelene trave, tiho i neprimjetno, rasla je malena tratinčica...a onda, jednoga dana, tratinčica ugleda ševu (e sad, da nebi došlo do zabune, moram napomenuti kako se ovdje ustvari radi o ptici ševi, a ne jelte...) i na tren pomisli tratinčica kako će sad raspjevana ptičica sletjeti u obližnju bašču među sve one prekokrasne božure, ruže i tulipane, ali kurac...sićušna tratinčica se tu malo zajebala, jerbo mala ptica ševa sletje drito kod nje, odjebavši s neviđenom lakoćom sve one napuhane božure, ohole tulipane i uvrijeđene ruže, te otpjeva tratinčici prekokrasnu pjesmicu (nešto od džoa maračića makija ili duška lokina), a potom svojim kljunom nježno dodirne njezine latice, podarivši joj tako cjelov ili što bi se unas sajberaša danas reklo; kissić, pa se ponovo vinu u modre visine...drugo jutro tratinčicu probudi tužna, pre-pre tužna pjesma (nešto od himze polovine ili ibre četvrtine), no usprkos golemoj tuzi koja se ćutila u cvrkutu, tratinčica uspije prepoznati izvođača sevdaha...da, bila je to mala ptica ševa, zakrletkčljena (to je valjda ono kada te zaključaju u krletku) i bespomoćna...cijelo jutro sirota tratinčica smišljaše kako da pomogle malenoj ptičici ševi, a onda se iznenada, odnekud pojaviše dva zgubidana, dođoše do tratinčice i hladnokrvno je isčupaše zajedno s busenom trave u kojem je rasla, te je staviše u krletku pored tužne ptice...no ptičica ne bijaše samo tužna, već i žedna (tratinčica također), a dječaci, pička li im materina, daimpičkamaterinabezobrazna, ne ostaviše ptici niti jednu jedinu kap vode...polagano se spuštala noć, a ptičji pjev postajaše sve tiši...i tiši...i tiši...te naposljetku potpuno utihnu...i ti ćeš ovdje uvenuti, ubogi mali cvijete, tebe i ovo malo trave dadoše mi u zamjenu za čitav svijet koji sam imala vani...reče ptica tratinčici te opruži svoja lijepa krila pa ih još jednom, po zadnji put, grčevito skupi, glavica joj klonu od žeđi, a maleno srce puče od pregoleme tuge...vidjevši to, bespomoćna tratinčica shvati da ne može više ništa učiniti te i ona bolno obori glavu prema zemlji...ujutro dođoše ona dva delinkventa i ugledaše mrtvu pticu kako leži na dnu krletke s glavom položenom na busen trave pored malene tratinčice...izvukoše pticu, položiše je u malenu kutijicu te je pokopaše, a busen sa cvijetkom koji je jedini želio pomoći ptičici bezobzirno baciše na prašnjavu cestu...i dok je tako odbačena ležala na prašnjavoj cesti, preko tratinčice prijeđe kamion na kojem je pisalo: "s Vama kroz život"...registraciju nisam upamtio...

...možda izbor bake (čitačice priča) i nije toliko katastrofalan, koliko je katastrofalan odabir priče...priče za "laku noć"...zamislite sad vaše dvoje djece (predškolskog uzrasta) kako u par minuta prije osam navečer, sjede ispred četrdesetdvoinčnog (dijagonala 107 za neupućene) teveja i u visokoj UHD rezoluciji s 3D đozlucima na svojim malim, pjegavim nosićima gledaju i u dolby digital plus surround sound-u slušaju veselu pričicu o malenoj ptičici koja je nakon neviđene torture pronađena mrtva u onoj "svojoj" krletci i to nakon neopisivog psihičkog zlostavljanja, nanošenja teških duševnih boli, zanemarivanja, mučenja žeđu te bespravnog uskraćivanja slobode, a ništa bolje nije prošla ni sirota tratinčica...mislim da bi se i sam HC Andersen naježio na sve ovo, bez obzira što u podlozi nije bilo theme iz filma exorcist ili halloween, a jedna od te dvije stvari stvar bi uz bakinu priču baš legla, baš bi, i to samo tako, legla bi ko budali šamar...a onda, kao vrhunac svega, Oma von Auschwitz reče: čiča miča gotova je priča, djeco prije spavanja ne zaboravite oprati vaše male zubiće, laku noć...a kad to tek čuju i kad vide baku čitačicu koja se u životu nije nasmiješila, vaša djeca će istog trena poželjeti da uopće nemaju zubiće...a o spavanju neću ni govorit'...

...čujte sad što ću vam ispričati...znate li vi Ivanku ?...onu moju susjedu Ivanku iz drugog ulaza, temperamentnu omanju ženu koja je prije nekog vremena zagazila u peto desetljeće, a u naš kvart doselila iz centralne Bosne...ženu prodornog, razarajućeg mezzosoprana...kurac, kurac na salatu, eto što je to, jel' sad znaš !!!...dopiralo bi kroz njen napola otvoreni prozor, ravno u moj dnevni boravak...Ivanka, nezaposlena domaćica, majka i supruga, vrijedna i nadasve poštena, što je u današnje vrijeme; ako mene pitate, čista ludost...i ne govorim to ja već iskustvo, a iskustvo, to je ono nešto što čovjek stekne onda; kada mu više nije potrebno ...i eto tako jednog dana, sasvim slučajno, u jednom od velegradskih parkova, na nekakvoj trošnoj klupici, Ivanka pronađe maleni ruksačić, torbicu, pederušu...nebitno, potpuno nebitno, ali ono što je bitno je to da u blizini nije bilo nikoga, nikoga kome bi se Ivanka mogla obratiti i koga bi mogla upitati: oprostite molim Vas, jeli ovo možda vaše ?...nikog živog...osvrne se Ivanka pažljivo još par puta oko sebe, nebi li ugledala nekoga, a onda, shvativši da u parku nema nikoga osim nje, uze s klupice maleni ruksačić, torbicu, pederušu...nebitno, potpuno nebitno, ali ono što je bitno je to da je Ivanka pronađeno podigla s klupe, stavila pod lijevu ruku pa laganim i nesigurnim korakom krenula prema našem kvartu...

...allo...
...aloo koga trebate...
...pa di si ti majstore...
...evo me u dućanu, a ko je to ?!...
...u dućanu kažeš, aha...a kako misliš platiti to što si uzeo...
...pa nikako, nemam novaca, mislim da sam izgubio novčanik...
...misliš da si ga izgubio, hm...pa ili si ga izgubio ili nisi...
...pa mislim da jesam, ovaj...jesam...izgubio sam ga...
...a koliko je bilo novaca u novčaniku za kojeg misliš da si izgubio...
...pa negdje oko 1700 eura...i nešto sitno kuna...
...e nije rođo, nije...izgleda da imaš toliko novaca da ni sam ne znaš koliko nosiš sa sobom...
...odakle vam moj broj ?...
...a odakle...čuj sad to, odakle...pa sve se može ako se čovjek bar malo potrudi, jelda...

...i dalje je susjeda Ivanka bezuspješno pokušavala doći do daha, neprestano se osvrčući preko desnog ramena (nebi li se uvjerila da je doista niko ne prati)...tiho se ušuljala u stan, oprezno za sobom zatvorila vrata, okrenula ključ jednom, pa još jednom, a onda na kuhinjski stol sasvim polagano položila maleni ruksačić, torbicu, pederušu...nebitno, potpuno nebitno, ali ono što je bitno je to da se Ivanka odjednom našla u problemu, sjela je i zagledala se u pronađenu nepoznanicu, dok joj se ova sa sredine kuhinjskog stola rugala, cerila i bešćutno je izazivala: čija li sam i što se to u meni krije, haaa ?!...postojao je samo jedan način da se to sazna, srce joj je tuklo tristopedesetišest na sat dok je otvarala maleni ruksačić, torbicu, pederušu...nebitno, potpuno nebitno, ali ono što je bitno je upravo to što je susjeda Ivanka svojom drhtavom rukom izvukla na blijedo kuhinjsko svjetlo...marke...njemačke marke...brdo njemačkih maraka...deutsche mark...sjedila je Ivanka tako neko vrijeme bez riječi, zagledana u šarene novčanice i razmišljala što da učini, a onda, onda ih je sve spakirala nazad u isti onaj maleni ruksačić, torbicu, pederušu...nebitno, potpuno nebitno, ali ono što je bitno je to da su marke završile na dnu Ivankinog ormara i da su tamo provele puna tri dana i tri ipo noći... četvrtoga jutra, Ivanka iz ormara izvuče maleni ruksačić, torbicu, pederušu...nebitno, potpuno nebitno, ali ono što je bitno je to da je Ivanka otišla ravno na policiju i prijavila pronađeno, vođena razmišljanjem i vjerovanjem kako se dobro uvijek dobrim vraća...samo nekoliko dana kasnije, iz policije su javili kako su pronašli vlasnika malenog ruksačića, torbice, pederuše... nebitno, potpuno nebitno, ali ono što je bitno je to da je novac bio namjenjen malenoj djevojčici koja je u Njemačkoj čekala na operaciju srca...možda su neke stvari, koje se vama i ne čine ponekad toliko bitnima, ipak bitne, nekome bitne...nekome vrlo bitne...

...nego, želiš li ti taj svoj novčanik natrag ili ne...
...a ko ste vi ?...
...ma čuj sad njega, tko sam ja...zar je to bitno...
...pa ne znam s kim pričam...
...pričaš s onim koji je pronašao novčanik pun love...tvoj novčanik, zvekane...
...želim, naravno da želim...
...čekam te u kafiću u portu za desetak minuta i samo da znaš, koštat ćete ovo...
...ok...dolazim...

...i eto, prošlo je nešto više od godine dana kako nas je susjeda Ivanka napustila, na žalost zauvijek, teško se razboljela i umrla, vjerojatno nikada nije ni razmišljala o tome kako žene uzornog ponašanja nikad nisu ušle u povijest...a u mojoj priči (koliko ja znam) još uvijek niko nije umro, ali moram priznati da se nekako u ovo zadnje vrijeme baš i ne osjećam najbolje... da, tip je došao nakon petnaestak minuta, a ja sam sjedio za šankom i pio pivušu...oprostite, jeste li vi pronašli moj novčanik ? (upita me zbunjeni glas)...jesam, samo otkud znam da je tvoj (rekoh bez da sam podigao glavu)...pa imao sam u njemu 1970 eura i oko 5000 kuna (reče, a u glasu mu se ćutila lagana nesigurnost)...koje boje je taj tvoj novčanik ? (upitah ponovo)...smeđe (reče lik)...zavukao sam ruku u jaknu i izvukao novčanik te ga bez riječi stavio na šank, sa kojeg ga je on istog trena zgrabio, izvukao iz njega 200 kuna, promumljao nešto kao...hvala, morao bi sad krenuti, žena me čeka u autu...i nestao u vidu magle, bez da je prebrojao lovu...nekoliko mjeseci kasnije, onako u prolazu, začuh poznati muški glas...

...jeste li slučajno ovih dana pronašli nečiju osobnu iskaznicu ?...
...jesmo, pička ti materina blesava, jesmo...