...life is a joke...shit happens...

...siguran sam, kako se nebrojeno puta, svima nama znalo desiti da izađemo negdje van i da od tog izlaska ne očekujemo ništa...ništa posebno, ništa spektakularno, baš ništa što bi bilo vrijedno spomena...e pa upravo se to meni dogodilo, sinoć...kupio sam karte, koje su btw. koštale puno...puno s obzirom da živim u zemlji u kojoj (većini nas) baš i nije jednostavno izdvojiti toliki iznos i onda proći lišo, tj. ostati neokrznut...no nema beda, snalažljiv smo mi i nadasve zahvalan narod, s vremenom smo se navikli (a bogami i sve više učimo) plesati...bez obzira na to, ko nam i kako svira...ma skupo brate...tako sam barem mislio, sve dok nisam pročitao kako su ulaznice za koncert koji će Lady Gaga (zamislite, već za šest mjeseci) održati u zagrebačkoj areni, naprosto planule...doduše, onih po cijeni od 500 kuna još uvijek ima, ali su izgleda (na svekoliku žalost) planule one od 800...u mojoj ulici ne prodaju se kifle, ne teče saobraćaj i dim, u mojoj ulici nema fukare jer ja sam...

...tako nekako je Sejo Sexon (prije nešto manje od mjesec dana) zapjevao u sasvim pristojno popunjenom prostoru kluba Arsenal u kojem je nastupio s...pa mogu slobodno reći kultnim, sarajevskim bendom "zabranjeno pušenje"...moram priznati, da sam ih (prije toga) zadnji put gledao još tamo...jeboteee kako vrijeme leti...gledao sam ih na onom legendarnom i sada već nadaleko poznatom i toliko puta prepričavanom koncertu, kojem je (kako legenda kaže) prisustvovalo najmanje 500 tisuća duša...do tog podatka nije bilo teško doći, jer koga god da si upitao, svi su te večeri bili u dvorani mladosti na Trsatu...za neupućene, dvorana je tolika da može primiti jedva 5 tisuća i to mršavije čeljadi...eeeeeee koja je to onda bila prilika za Joška Martinovića i njegovu tv ekipu iz globalnog sijela...a tek za onog Irca, onog Guinnessa, onog što je izumio crnu pivu...tip je samo trebao doći, prebrojati raju i sve zabilježiti u onoj svojoj...ginisovoj knjigi na svjecki rekordi...jer ipak je nekim čudom, svaki od 500 000 fanova pušenja ponaosob, pronašao svoje mjesto u dvorani...a onda se Nele (nakon što im je riknulo pojačalo), pomno biranim riječima obratio svima nama, tj. prisutnima...raja ne možemo svirat crko maršal...

...ovaj put je pušenje održalo koncert u sklopu svojevrsne promocije svog devetog studijskog albuma, nazvanog "muzej revolucije", a koji je izašao koncem prošle godine...mada su prema očekivanju među rajom najbolje prošle stare stvari; Pišonja i Žuga, Zenica blues, Guzonjin sin ...i one manje stare; Karabaja, Možeš imat moje tijelo, Poso, kuća, birtija...nije me iznenadilo da je i novija stvar; Modni guru...također izazvala opće oduševljenje među prisutnima, no činjenica je da je pušenje bez Karajlića isto kao NBA bez Jordana i bez obzira na to kako su se razišli i zbog kojih i kakvih uvjerenja je Nele napustio pušenje, jedno mu se nikako ne može osporiti, a to je njegov cjelokupan doprinos, jer pušenje bez njega, nije ni približno onakvo kakvo je bilo kada ga je zajedno sa Sexonom i još nekolicinom istomišljenika osnovao negdje početkom 80-ih...mišljenja sam da se osnivači nebi trebali zaboraviti bez obzira šta mi nakon svega mislili o njima...po završetku rata, Nele u Beogradu oformljuje bend identičnog naziva ..."zabranjeno pušenje"...a priključenjem Kusturice, koji je btw. bio povremeni član i one stare, sarajevske postave, bend mijenja ime u..."emir kusturica & no smoking orchestra"...no pustimo mi sad istočnu frakciju i vratimo se na tren ovoj zapadnoj...daklem, više od dva sata žive svirke je u potpunosti opravdalo uloženih 40 kuna koliko je stajala ulaznica i još ako uzmemo u obzir da su studenti na iksicu imali dodatni popust, možemo samo konstatirati da su na kraju bili zadovoljni i jedni i drugi...a bogami i treći...doduše, ne znam koji su treći, ali sam siguran da su i oni bili zadovoljni...

...pušenje 40 kuna, a Lady Gaga 800 kuna...jebote, ako je pušenje 40 pa što onda ona radi za 800...(ovdje pod pušenje mislim na zabranjeno pušenje, da nebi došlo do zabune)...no dobro, to je već osobna stvar svakog pojedinca, ma šta god to značilo, nego da ne zaboravim Gibu i njegov...Toleranca touru 2010...dakle, koncert je (prema nekim novinama i njima bliskim izvorima) okupio između 5 i 8 tisuća duša i naravno, kao i svaki drugi koncert kasnio, kasnio je nekih pola sata tako da sam već u samom startu, prije nego je koncert uopće i započeo, ubrao dva minusa, prvi je naravno povezan sa cijenom ulaznice, a drugi...pola sata nije puno, ali s obzirom da ima trenutaka u kojima niste nimalo raspoloženi za čekanje, pola sata može trajati kao vječnost...kao dvije vječnosti...sjećam se Balaševićevog koncerta, održanog još onomad u kinu Partizan (sadašnji Teatro Fenice)...zapravo, taj dan je Đole trebo odradit dva koncerta, jedan s početkom u 18 sati, a drugi u 20 i 30...naravno da se prvi odužio, a mi koji smo kupili ulaznice za onaj u 20 i 30, nestrpljivo smo čekali više od dva sata...i sjedimo mi tako, već poprilično nervozni, meni vruće, vruće za popizdit...nije bilo karata za patrer, a ni za balkon pa sam uzeo one jedine preostale, uzeo sam karte za galeriju tako da sam se smjestio ispod samog krova kina gdje je temperatura bila sasvim ugodnih 800...iza 22 i 30 su počeli i prvi zvižduci, povici, negodovanje, a onda...onda je odjednom iza velikog, masivnog zastora provirla đoletova glava, pogledao je lijevo, ustvari levo pa desno i zbunjeno uzviknuo...pa gde ste vi do sad...ne moram valjda reći da nas je istog trena kupio i da smo već sljedeće sekunde zaboravili koliko dugo smo ga čekali...Gibo je kasnio dobrih pola ure, ali nakon što su krenuli prvi taktovi uvodne pjesme "Žeđam" s kojom je otvorio koncert (a kasnije i izašao na bis s istom) ostao sam paf, ostao sam ko pegla...što zbog ozvučenja, što zbog osvjetljenja, što zbog scenografije, što zbog izvedbe...i već u samom startu, nakon samo nekoliko taktova uvodne pjesme, bio sam kupljen, gotovo da me je kupio jednako brzo kao i Đole...a onda, nakon prve pjesme, Gibo je otpjevao i jednu za mene, ma baš sam imao feeling da me gađa pjevajući...ovo mi je škola i drugi puta ću drugačije...oooo...ooo...

...novi Gibin album Toleranca sam preslušao nekoliko puta i dojma sam da tu nešto fali... nekako mi je mršav, siromašan...znam, sada će mnogi reći...ma trebaš ga poslušati više puta dok ti ne sjedne, dok ti ne uđe u uho, uostalom kao i većinu njegovih albuma, no ne radi se o tome...mislim da je Gibo ovoga puta puno više pažnje posvetio vokalnoj izvedbi, dok su instrumentalne dionice nekako pale u drugi plan...meni se osobno sviđaju, dvije-tri stvari, a ostalo...ostalo je dobro, no ipak ispod njegovog nivoa...naravno da je sad iluzorno očekaivati kako će svaki sljedeći album biti sve bolji i bolji, mislim da je to nerealno, a i očito je da je gibo toga svjestan pošto na jučerašnjem koncertu nije ni izveo sve pjesme s novog albuma, dok je one koje je izveo, više nego dobro uvaljao među stare i provjerene hitove kao što su; Tempera, Projdi vilo, Dvije duše, Ne odustajem...što će reći da je koncert odrađen vrhunski i na visokoj profesionalnoj razini...pazilo se na svaki detalj...Gibo je bio dobro raspoložen i nebrojeno puta se zahvalio publici što su došli u tolikom broju i što su ga podržavali sve ove godine, te mu omogućili da radi ono što voli i da ne mora biti u trendu i pjevati turbo-folk... uza sve to imao je i svojevrsno hodočašće među fanove, nekoliko puta se spustio s pozornice, da bi se na kraju, kroz masu obožavatelja probio do tribina i prošetao njima pjevajući zajedno sa cijelom dvoranom...no po mom mišljenju, iznenađenje večeri je bio trenutak u kojem se, negdje na polovici pjesme...Judi, zviri i beštimje...sa tribine, na sebi svojstven način, oglasio Damir Urban...budi moja voda, ja sam sada vatra, izgorjet ću...e pa skoro da je izgorio, a i mi zajedno s njim...

...te godine je ljeto bilo pakleno, bilo je vruće za popizdit, a ja sam radio preko studenskog servisa u skladištu Zdenka sira...dosta dobar posao za jednog jebivjetra koji bi iz dana u dan, jedva čekao čim prije uhvatiti pedalu i spustiti se do mora...posao mi je odgovarao jer bi počeli u 6 ujutro, a već oko 11 bi bili gotovi...svakako nam je išlo na ruku i to što bi pokojni Enzo, koji je tada u Zdenci bio sve, svakom od nas, redovito upisao 7 ili 8 sati, kao da smo odradili čitavu smjenu...no nije baš svaki put radno vrijeme bilo tako "kratko"...sjećam se jednog od odnih dugih dana kada smo ostali do dva popodne, odmah sam odlučio na more, busom, da ne gubim vrijeme...na stanici nije bilo nikoga, a i ko bi normalan bio u to vrijeme i po takvoj vrućini na stanici, osim Veselita...stajao je na stanici, ne mareći za vrućinu i sunce koje je nemilosrdno pržilo, držeći pod rukom nekakve plakate i uopće ne kontajući kolika je stvarna temperatura...a di ćeš ti Veso ?!...zapitah ga umorno...idem do grada polijepiti ove plakate jer u petak imamo svirku...uzbuđeno mi odvrati Veselito...ma kakvu svirku, ko svira, gdje svira...kurca nisam kužio...pa ja i moja grupa Laufer, sviramo u petak, oćeš doć...nije se dao smesti...ma kakva svirka po ovoj vrućini, koji je vama kurac, ajmo na more, svirat ćete kad zahladi...no naravno da Veselito nije otišao sa mnom na more već u grad, pun volje i entuzijazma jer on je upravo u to vrijeme bio jedan od dvojice osnivača kultnog riječkog Laufera i autor (zajedno s Urbanom, koji se tek kasnije priključio bendu) pjesme "moja voda" koju je jučer Urban izveo sa zapadne tribine...Veselito se nije dugo zadržao u Lauferu, ali ono vrijeme koje je proveo u bendu je bilo sasvim dovoljno da ga promijeni, jer nakon što je postao "slavan" postalo mu je prenaporno pozdravljati me...mene me i meni slične... vjerojatno nije na vrijeme pronašao svoju vodu...a šteta...baš šteta...nije bio loš dečko....

...i taman kada sam već pomislio, da je upravo to što sam maloprije vidio i čuo bio vrhunac, uslijedila je nevjerojatna izvedba pjesme...Posoljeni zrak i razlivena tinta...moram priznati, nešto najjače što me puklo, zapravo, mogu slobodno reći da je to bila definitivno jedna od najboljih live izvedbi koju sam ikada vidio...Maya Azucena, Damir Urban i Gibonni...premoćno je zvučalo...zvučalo je do jaja, svaka čast, kapa do poda...na kraju krajeva, ako već zbog ničeg drugog, onda je bar zbog toga valjalo doći na Gibin koncert...koncert koji je ipak na kraju u potpunosti opravdao cijenu ulaznice, bez obzira što ja o tome mislio...dva izlaska na bis i gotovo tri sata neprestane i visoko kvalitetne svirke uopće ne ostavlja prostor za moguće nezadovoljstvo...