...life is a joke...shit happens...

...a di sam ja ono stao, eh da...nakon više od 20 godina (zadnji put je to bilo ljeta Gospodnjeg 1989.) i nakon niza kontroverznih izjava, među kojima i ona; da više nikada neće nastupiti u Zagrebu, a valjda samim tim niti u Hrvatskoj, evo nam njega opet...rade...da, rade...kako sad koji rade, kakvo je to sad pitanje ?!...ma ne onaj rade koji tuke krade, već ovaj "naš" rade, za boga miloga...

...nisam (bar mislim da nisam) nikada ništa napisao o svom stricu, mislim da ga čak nisam ni spomenuo, dobro sad, nije da ga se sramim, nego...jednostavno se nije (evo sve do sad) našlo mjesta..."sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme" pa eto tako, dođe red i na njega...jebiga, kakav je takav je...stric je...rodbina je, a svi mi vrlo dobro znamo, da sve u životu možeš birati...sve osim rodbine, dakle...taj moj strikan, koji je baj d vej lud ko puška, nikad nije baš previše razmišljao (to nam je inače obiteljska crta) nego bi reagirao instinktivno, udarao bi loptu na prvu ili bi jednostavno uklizavao s obje noge ne razmišljajući previše o posljedicama i hoće li to završiti sretno ili ne (mi inače sreću smatramo relativnom stvari), a njegovo poimanje sreće bi se najlakše moglo iščitati iz jednom davno izrečene "mudrosti"...sinovac, ja sam ti takve sreće, ja da na leđa padnem kurac bi slomio...imao je on svojih epizoda...oooooo daaa, itekakvih epizoda...jedno ljeto je s frendom i još dva komada, bez beda prošetao magistralom i to onom jadranskom, državnom cestom D8...mislim da je relacija bila Pula - Dubrovnik, a putovalo se...pješice naravno...nikada ga nisam pitao koliko je ta šetnja trajala...na prstu desne ruke, nosio je zlatni pečatnjak s likom JFK-a...posebno naručen...čini mi se da mu je to jedina vrijedna stvar koju je (osim uspomena) nekako uspio sačuvati...barem se nadam da ga je sačuvao jer bilo bi šteta da nije, a sjećam se da sam ga i ja onomad nosio i kurčio se uokolo, nebi li na račun njega nešto kresno iako zapravo nisam imao blage veze ko je uopće taj Kennedy...i tako jedno ljeto sjedimo stric i ja, pijemo pivušu, on zamišljen, ja šutim, a onda odjednom, ničim izazvan, on započne svoj monolog...eee moj sinovac, kako je nekad bilo dobro...kad se samo sjetim...eee Silba...majko mila koji je ono otok...znali bi uveče sist na plažu, uzet damjanu vina i pit do besvjesti...pili bi sve dok se nebi satrali i onda bi onako pijani zaspali i ostali tako ležat do jutra...eee davno je to bilo...kad se samo sitim...ja i rade...nostalgično uzdahne strikan...koji rade ?!...zapitah ga zbunjeno...kako koji rade ?...pa rade, ne valjda onaj rade koji tuke krade, već "naš" rade...šerbedžija...

...ušli smo u četvrto uzastopno polufinale europskog rukometnog prvenstva i to u velikom stilu, razguzivaši aktualne prvake Europe (Dance) s tri razlike i s nadom da ćemo konačno otići do samog kraja i osvojiti ono što nam još jedino nedostaje u kolekciji, a to je europsko zlato...utakmica je bila napeta ko kišobran, zapravo, bila je to najbolja utakmica koju je naša reprezentacija do tad odigrala na ovom Europskom prvenstvu...Alilović je branio ko nikad (18 obrana) a onaj lik, onaj što malo vuče na Banderasa...onaj Buntić...da, Buntić...pa čovjek je igrao kao u snu, zabio 8 golova i odveo nas zajedno s Balićem i ostalima u polufinale, a u polufinalu su nas već čekali Poljaci, koji nisu ništa bolje prošli od Danaca...i njih smo dobili s tri razlike...ostali su (kao i obično) Francuzi, zadnja prepreka, prepreka koju ćemo...no dobro, pustimo sad to, zapravo sam samo htio reći, da sam ja zbog te utakmice s Dancima kasnio na početak komornog (upravo tako su ga neki najavili i nisu falili) koncerta...onog "našeg" rade... rade šerbedžije...

...i eto tako, upao sam na koncert koji je već debelo trajao, a prvo što sam primijetio, bilo je ozvučenje...ozvučenje je bilo užasno, čista katastrofa, za nevjerovat...smjestio sam se na kraj Arsenala, a od tamo ni pol kurca nisam čuo, a još manje sam razumio...prosto neshvatljivo za jednu takvu priredbu, neshvatljivo da organizator ili konkretno rade (ako imalo drži do sebe, svoje reputacije kao takve ili posjetitelja koji su izdvojili 120 kuna ponaosob, da bi ušli), nije mogao nabaviti bolje ozvučenje ili jednostavno komorni koncert održati u nekom prikladnijem prostoru, poput kazališta ili možda u kinu Pobjeda...u Arsenalu je razglas konstantno loš, tako da se ovo ne dešava prvi put, ali kad tu nastupi Duško Lokin ili Doris - kraljica Torcide...(ups, umalo zaboravih da kraljica Torcide više nije Doris D. nego Grdović M.) e onda nitko ne gleda kakvo je ozvučenje, nego gdje je konobar...pošto nisam stigao na početak, nisam niti mogao čuti kako zvuče neke od stvari sa novog albuma "imam pjesmu za tebe" ali sam zato poslušao one malo starije, uglavnom su to bile izvedbe Jesenjina, Krleže, Dedića, Arslanagića pa čak i pjesma "prosvjetni radnik" koju su napisali Ivančić i Dežulović, naravno da nije zaboravljena ni balaševićeva "priča o vasi ladačkom" koja je više zvučala kao sprdnja nego kao balada, no svidio mi se početak...uzeo je "naš" rade gitaru, udario a-mol i prošaptao...znatel' priču o Vasi Ladačkom...publika je to s oduševljenjem pozdravila, a on je ponovo udario a-mol i oglasio se ...vidim da znate priču o Vasi Ladačkom...

...jedna stvar mi je te večeri posebno zapela za oko ili možda bolje rečeno, za uho...izgledalo mi je, kao da se rade cijelo večer trudi govoriti hrvatski, tako da je produkt toga truda bio nekakav srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski esperanto...čak je i u onoj balaševićevoj pjesmi hleb prekrstio (da ne kažen prekrižio) u hljeb...naravno da nije propustio priliku svako toliko napomenuti da na Silbi ima jako dobrih drugara, ali ne samo na Silbi već i u Zadru, Splitu, Zagrebu i po čitavoj Hrvatskoj, svagdje, gdje god da dođe, rade ima dobrih prijatelja...a onda mi nekako došlo da viknem...ajde rade ne seri, gdje su ti tvoji prijatelji bili devedesete...ok, neki su mu čak i tada bili prijatelji, ali to su bili vrlo rijetki...no zna rade dobro da mu se sad mnogi žele uvući, biti mu prijatelji, biti u njegovoj blizini, jer ipak je on (ruku na srce) uspješan hollywoodski glumac...glumac kojeg su izabrale takve veličini kao što su Kubrick, Bertolucci, Ritchie, Eastwood...pa čak i Spielberg, samo što tada rade nije izabrao njega...eto, upravo zbog toga je ta večer u Arsenalu, izuzev onih koji su zaista došli zbog rade, obilovala raznim ljigavcima, kvazi glumcima i glumicama, izgubljenim i nezainteresiranim likovima, kojima se živo jebalo kako šerbedžija zvuči, njima je jedino bilo važno da su tu, jer je to trenutno IN...jebote stara, bila sam sinoć na šerbedžijinom koncertu, ma bilo je famozno, bilo je fenomenalno, bilo je baš kao nekad, kao u ona dobra stara vremena...gledao sam i slušao babuskare od kojih su neke, osim što su to večer izašle prošetati i provjetriti svoja već odavno zaboravljena krzna (da nebi bilo zabune, govorim o bundama skrpanim od pravih polarnih lisica, činčila, nutrija, vjeverica i nercova, a ne...jelte) čitavo vrijeme zujile od stola do stola i kokodakale, glasno se smijale, iritantno hihotale, šatro srdačno grlile i ljubile s udaljenosti od najmanje 76 centimetara (kissi-kissi), kao da su na pijaci, pazaru, tržnici, a ne na koncertu...

...uspješnost rade u Hoolywoodu je uvelike utjecala i na to, da naša raja gotovo preko noći promjeni mišljenje o njemu, bez obzira na sve ono što je on nekad govorio ili radio, kod nas je ponovo postao omiljen, a zašto...pa zato jer smo takav narod...zato što na ovim prostorima uglavnom vlada akutna kolektivna amnezija...zato jer rade (koji se i dalje fura na onaj Tin Ujević look) izgleda kao simpatični i dobroćudni komšija, a "zaboravilo" se da je taj komšija 91. napustio Hrvatsku te otišao u Srbiju i tamo otvoreno dao podršku Miloševiću, a 92. u ratom razrušenom Vukovaru snimao film pod znakovitim naslovom..."Dezerter"...i nagrada je ubrzo uslijedila...negdje početkom prošlog desetljeća u sklopu teatra Ulysses, koji je tada premijerno izveo shakespearovog kralja Leara, šerbedžija nakon J.B.Tita i F.Tuđmana, dobiva eksluzivno pravo na Brione...ne Brijune, nego Brione...zahvaljujući jednoj dragoj prijateljici, konačno sam i ja naučio što je ispravno...Brijuni ili Brioni...moram priznati da do onda nisam imao pojma...uglavnom, rade je kalifornijsku klimu zamijenio brionskom, koja je očito puno ugodnija...doduše, ne znam razliku jer nikada nisam bio na Brionima, ali zato vrlo dobro znam kakva je kalifornijska...a zašto recimo ja nisam poput rade uspio u Hollywoodu...pa osim toga što mi nedostaju ona dva-tri centimetra i što nisam bio skoncentriran na ništa drugo osim na hrpetinu sisa koje su nadirale sa svih strana i što sam po dolasku u Hollywood najprije uletio u Hard Rock Cafe i naručio Amstel, a nako toga otišao na Venice Beach nebi li vidio i sisurine Pamele Anderson...i onog Miča, naravno...Miča iz Bejvoča koji mi je oduvijek bio idol i oduvjek sam imao želju, biti kao i on...biti Mič...

...no da se mi razumijemo, rade je sve, samo ne glup...i nije on došao (nakon toliko godina) zato što mu nedostaje ovaj grad i ovi ljudi, on je ovdje došao samo uzeti lovu i to je sve... možda inspiriran Ritchievim filmom "Zdrpi i briši" u kojem je i on (na kraju krajeva) odigrao jednu od svojih najpoznatijih hollywoodskih Rus uloga i to kao Boris "the blade" Yurinov...a na pitanje, da li je pjevaču lakše glumiti ili glumcu pjevati, najbolje je odgovorila njegova žena Lenka rekavši...rade je toliko dobar glumac, da čak može odglumiti kako zna pjevati...naravno da to može proći, ali samo kod onih koji na njegov koncert dolaze, da bi bili "viđeni"...mene osobno je razočarao (što baš i nije teško zaključiti), a pogotovo nakon izlaska na bis i preko kurca izvedene "Ne daj se Ines"...izrecitirao ju je kao da jedva čeka da pobjegne iz grada, kao da smo gubavi, infetani, užas...da bi se nakon toga naklonio, mahnuo i zahvalio riječima...silni ste...aha, jesmo...dobru si nam foru prodao za 120 kuna...

...ma baš sam ovih dana u nekakvoj u nedoumici...da li ja stvarno miješam glazbu sa seksom ili sex sa glazbom...ili se to meni (samo onako ponekad) sasvim slučajno poklopi kao recimo neki dan, kada sam u novinama, dok sam u kvartovskom kaviću još sav pospan i krmeljav, ispijao jednu od prvih jutarnjih kavica (hm...ako je kavica onda je valjda i kavić) ugledao čudnovat naslov koji je već u samom startu odudarao od svega ostalog, a pisalo je upravo ovako: "karan na poljudu"...tada još nisam znao da li se radi o seksu ili o glazbi pa sam zato, brže bolje otvorio novine da vidim ko je to...karan na poljudu...ne treba valjda napominjati da sam ja odmah zabrijao na...na seks...

...ispod turbo-ekskluzivnog naslova sitnim slovima je pisalo...i goran karan na poljudu...jebote koji goran, koji sad jebeni goran...najprije sam pomislio na ivaniševića...pa odmah potom na višnjića...jer je poznato da su obojica svojevremeno karali nešto sa strane, a tada je obojicu, nakon što je sve nekako izašlo na vidjelo, najprije iskarala svekolika hrvacka javnost, a potom i vlastita žena...doduše, višnjića je malo više karala, a izgleda da ga kara još uvijek, ona druga, ona koja mu baš i nije žena, no to je sad (za ovu čudnu priču) ionako najmanje važno, uglavnom...čini se da je jedan od njih dvojice ponovo karan i to nasred poljuda, a mene je živo interesiralo koji je to goran...karan...ma zanimalo je mene i ko je taj, koji ih još do sad nije karao...ko je karač...e jebi ga, to su sad već dvije nepoznanice...prva je: ko je karan, a druga je: ko je karač...hm...a da to nije onaj vaterpolist mladosti i hrvatske reprezentacije, onaj frano, onaj koji se predstavlja kao...frano karač...

...a kad smo već kod karača, njega sam (mislim, tog franu) prošli mjesec gledao u završnici vaterpolskog kupa hrvatske i mogu reći da momak uopće nije loš, zapravo...dobar je (valjda zato i jest reprezentativac) ali mi baš i ne djeluje onako...mislim, ne djeluje mi ko karač...no svi mi vrlo dobro znamo, kako izgled često zna prevariti, isto kao što zna prevariti i nečije prezime...evo recimo kako je moguće; da dino rađa, ako je edo majka, a goran karan...kako ?

...finalna utakmica je bila zanimljiva i neizvjesna do samog kraja, a takvom su je učinili suci, koje je valjda sjebala razlika u temperaturi...naime, vani je bilo -5, a na bazenu gotovo +29 pa pretpostavljam da ih je spičio toplotni udar, jer neke odluke koje su donijeli tijekom utakmice, nisu imale veze s mozgom...nebi sad o tome, što sam im sve izgovorio jer bi to potrajalo, a i nebi baš bilo pristojno od mene...i dok sam se ja tako pokušavao sucima napiti krvi, primjetih da me posmatra tip koji je stajao s moje desne strane...okrenuh se prema njemu, kad li ono...jebote led...moj psihijatar...stajao je pored mene i gledao me istim onim pogledom kojim me je još onda (jednom davno) gledala mama, kad sam se pojavio na vratima i rekao joj da sam prošao osmi razred...gledao me je i valjda shvatio da je insomnija daleko iza mene...živili doktore, kako smo...dobacih ne gledajući u njega već u suca koji je pokazao još jedan crveni karton, ovaj put treneru juga, nakon što je prije nekoliko minuta već isključio pomoćnog...nije loše, nije loše, otišao sam u penziju...reče psihijatar pa nastavi...ma mogao sam ja još, ali sam prepustio mjesto mlađima, neka i oni malo rade, ali što se mene tiče još uvijek sam fit, još sam zdrav i tjelesno i psihički...na ono psihički sam ga samo pogledao i ništa nisam odgovorio, a nisam niti trebao, jer je i on znao da niko ne može raditi kao psihijatar 40 godina i ostati normalan...a onda smo se u istri tren okrenuli prema sucu i zaurlikali...pička li ti materina lopovska pa di si ti vidio faul, ma kakvo sad isključenje konju jedan retardirani...

...nakon samo dva gutljaja malog macchiata sam progledao i skužio da se tu zapravo radi o nastupu onog našeg čupavog pjevača...gorana karana...istog onog karana koji je rođen u beogradu, a inače je splitsko dite i koji je vrhunac svoje inozemne karijere dosegao u dalekoj nam, dragoj i prijateljskoj turskoj...no da se mi odmah razumijemo, karan je izuzetan pjevač, što je uostalom potvrdio i legenda, a svi mi vrlo dobro znamo ko je jedina živuća legenda naše estrade...mate mišo kovač, dakako...doduše, puno bolje je funkcionirao dok je bio samo mišo kovač, jer od kad se umiješao i izvjesni mate, tek tad je došlo do generalne gungule... prvenstveno u njihovoj glavi...opće je poznato, kako legenda nikada nije mogao podnijeti dvojicu slavnih na istom mjestu pa se onda išlo na kompromisno rješenje nakon kojeg nastaje...mate mišo kovač...a koliko je to spajanje teško i ne samo teško, već je i opasno (pogotovo ako nisi vratio naoružanje) vidjeli smo i sami...gotovo da je nemoguće nakon toga i takve simbioze ostati centriran, a zapravo, kad čovjek malo razmisli, nemoš ni ostat centriran kad je u pitanju takva vrsta fuzije...dva u jedan...koja je slična onoj stevensonovoj...dr. jekyll and mr. hyde...da, upravo toj...dr. jekyll and mr. hyde - kovač...

...i opet sam ja po ko zna koji put odlutao od onoga o čemu sam htio pisati, a htio sam pisati o...jebote, o čemu sam ono želio pisati...e, sjetio sam se...o seksu...ne...o glazbi...zapravo i o seksu i o glazbi...o letu 3...ne...o letu 2...zapravo, malo je kome (osim onim istinskim fanovima) poznato kako se najpoznatija riječka rock skupina nekada zvala let 2, a prelaskom mrleta koji je do tada svirao u temitima i prlje koji je bio u umjetnicima ulice, let 2 mijenja ime u let 3...dakle, taj let 3 je početkom prošlog mjeseca imao svirku u preuređenom (upravo za te svrhe) kinu pobjeda...svirali su gotovo dva i pol sata hitove poput...droga, izgubljeni, vjeran pas, kontinentio, profesor jakov, riječke pičke, dijete u vremenu, uključujući i onaj "ozloglašeni" performans ispaljivanja čepova iz guzice uz prljino objašnjenje, koje je išlo ovako: zašto pas liže jaja - zato jer može, a zašto let 3 ispaljuje čepove iz guzice - pa zato jer može...i pras...stejđ je u trenu obavio oblak dima...naravno da je potom i mrle imao svoju opsjenarsku solo točku koju je realizirao uz pomoć doktora andrije i naravno, svekoliku pomoć oduševljenih posjetitelja koji su ga zdušno bodrili i to iz sveg glasa...oooooooomađijaj me !...ooooooomađijaj me !...koncert je završio s vrlo dobrom izvedbom nafte, nakon što su se letovci, sami, bez da ih je publika pozvala natrag, još jednom, ničim izazvani popeli na stejđ...s obzirom na dužinu i kvalitetu svirke, 50 kuna (koliko je stajala ulaznica) je neloša investicija jer kod leta tri nema sredine...ili ih voliš ili mrziš...eh, da...koncert je sa svojim nastupom obogatila i nabrijana "attention whoring" cura koja se u nekoliko navrata penjala na binu i s kojom su zaštitari imali poprilično problema, naravno da je tu bilo i fantoma koji su se bacali s pozornice, ali nerijetko bi otresli drito u prašinu...sjećam se jednog koji se bacio na leđa...valjda da ne razbije zube...e taj se više nije penjao...

...i eto tako, napokon se nakon tolikih godina, mrle i ja nađosmo ponovo pod istim krovom, doduše, zadnji put smo bili zajedno pod istim šatorom i to onim cirkuskim...ufff...davno je to bilo...sjećam se da je bila nedjelja, da se cirkus nalazio na preluku i da je odjednom, usred predstave, uletio neki tip u nekakvom šarenom odijelu i bezličnim glasom izgovorio...umro je drug tito...ne trebam valjda napominjati da je u trenu nastala totalna pomutnja, jedni su plakali, drugi su psovali, treći se grlili, četvrti su šutke i ubrzanim koracima napuštali cirkuski šator, zapravo...imao sam dojam da su tada, tog trena, svi jedva čekali izaći iz tog cirkusa...

...tko god vam kaže da mrle nije normalan (ma šta god to normalan značilo) nemojte uopće sumnjati jer on je onakav kakvim ga vidite, on baš i ne glumi...pa sve nekako mislim (pošto je često nastupao s vaterpolskom kapicom na glavi) da bi se baš fino uklopio u ono sveopće ludilo...tamo negdje gore, na tribini, zajedno sa mnom i mojim psihijatrom...prlja...miran, tih, povučen, rekao bih čak i sramežljiv, pomalo izgubljen...ma pravi obiteljski čovjek koji doživi kompletan preobražaj čim ga obasjaju svjetla pozornice...a sad jedna ekskluziva...malo tko zna, kako je prlja zapravo dobio nadimak...e pa bilo je to još u osnovnoj, negdje u osmom razredu, na fizičkom (koji se btw. sad zove tjelesni)...u školskoj dvorani su se radile nekakve vježbe na gredi, jebiga, prlji je malo pobjeglo, prdno i usro se...naravno da to nije moglo proći nezapaženo, naravno da su to priba, mare, vuk i ostali snimili i tako prlja...posta i osta prlja...

...i konačno, dva dana kasnije veliki i dugo isčekivani povratnički koncert parnog valjka...no najprije bi se malo osvrnuo na ono "veliki" jer, ako obratimo pozornost na posjećenost (a skupilo se tek nešto više od 3000 duša) i ako potpuno zanemarimo to što je cijena ulaznice bila 90, a na dan koncerta 110 kuna i to što u današnje vrijeme taj iznos baš i nije pičkin dim (pogotovo za nekog ko dolazi žedan i još k tome u obiteljskom aranžmanu) tada definitivno možemo reći da je koncert po posjećenosti bio sve, samo ne velik...dvorana je prije izgledala poluprazno, nego li polupuno...skromna posjeta s obzirom da je valjak...pa usudio bi se reći (bez imalo pretjerivanja) jedan od tri naša najbolja benda...najbolja benda svih vremena...no da nebi bilo zabune ili nesporazuma, žena te večeri u dvorani nije nedostajalo, bilo ih je kao u priči i to baš onih žena, žena u najboljim godinama, žena koje su došle bez pratnje, bez svojih mužjaka, nebi li se sa sjetom i nostalgijom koja ih je sve više pritiskala, prisjetile; uz koju su to pjesmu parnog valjka, nekad davno, skrivene u polumraku nečije sobe, daleko od svih tih radoznalih očiju i ušiju, pomalo zbunjene i preplašene, te večeri izgubile...njunfer/junf/junfer/himen/djevičnjak/čednjak/nevinost...mislim da ne treba posebno naglašavati kako je većina prisutnih teta već na prve taktove "Ljubavne" istog trena skočila na noge i prepustila se osjećaju koji ih je u potpunosti preplavio...kružeći pogledom po dvorani, kojom se prolamalo "...nemam nikog da me vodi to mi ne treba jer još uvijek moja glava meni pripada..." dao bi se kladit da su 3/4 posjetitelja činile žene, ma što da vam kažem, pravi švedski stol i zato doći na takav koncert u pratnji vlastite žene, zaručnice, cure, ljubavnice, priležnice je isto kao da nosiš drva u šumu...a ja...ja sam došao s njom i njenim sinom...sinom iz njenog prvog...

...jedna moja dobra i draga prijateljica je prije koncerta izrazila sumnju rekavši, kako baš i ne vjeruje da aki može iznijeti cijeli koncert na svojim leđima i to još na visokom nivou...no sad mogu reći, ne samo da je iznenadio nju, nego i mene, a pogotovo s količinom energije koju posjeduje s obzirom na godine i pređenu kilometražu, jer da sam ja više od dva sata izvodio sve one akrobacije (trčao, plesao, pjevao, skakao) sigurno bi još uvijek imao upalu, ne upalu mišića, već upalu svega...e sad, jesu li u pitanju bile crta ili dvije, u to nebi ulazio...uglavnom koncert je bio nabijen emocijama i ispunjen dobrim vibracijama...hus i brk su također bili na visokoj razini te profesionalno odradili koncert i to bez prevelikih kompliciranja i onih suvišnih improvizacija...pa sve u svemu, bio je to vrlo dobar koncert kojem je možda jedina zamjerka, slaba posjećenost...no dobro, možda drugi put bude više ljudi jer kao što su već najavili... valjak nastavlja s radom...moram priznati da bi bila prava šteta da se nisu vratili jer i dalje zvuče kao u najboljim danima, puno bolje od mnogih, a njihove pjesme, e to je već posebna priča...siguran sam da bi se mnogi složili sa mnom kada bi rekao da je hus napisao možda jedne od najboljih i najljepših stihova na ovim prostorima, ikad...

Sa tvojega izvora moja se duša napila, žedna tvojih godina
i sada mamurna pita gdje je utjeha, gdje je mladost nestala...

...umalo zaboravih...sretna vam nova...