Marketing
...............a sad...radeeeee...............
....................
...a di sam ja ono stao, eh da...nakon više od 20 godina (zadnji put je to bilo ljeta Gospodnjeg 1989.) i nakon niza kontroverznih izjava, među kojima i ona; da više nikada neće nastupiti u Zagrebu, a valjda samim tim niti u Hrvatskoj, evo nam njega opet...rade...da, rade...kako sad koji rade, kakvo je to sad pitanje ?!...ma ne onaj rade koji tuke krade, već ovaj "naš" rade, za boga miloga...
...nisam (bar mislim da nisam) nikada ništa napisao o svom stricu, mislim da ga čak nisam ni spomenuo, dobro sad, nije da ga se sramim, nego...jednostavno se nije (evo sve do sad) našlo mjesta..."sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme" pa eto tako, dođe red i na njega...jebiga, kakav je takav je...stric je...rodbina je, a svi mi vrlo dobro znamo, da sve u životu možeš birati...sve osim rodbine, dakle...taj moj strikan, koji je baj d vej lud ko puška, nikad nije baš previše razmišljao (to nam je inače obiteljska crta) nego bi reagirao instinktivno, udarao bi loptu na prvu ili bi jednostavno uklizavao s obje noge ne razmišljajući previše o posljedicama i hoće li to završiti sretno ili ne (mi inače sreću smatramo relativnom stvari), a njegovo poimanje sreće bi se najlakše moglo iščitati iz jednom davno izrečene "mudrosti"...sinovac, ja sam ti takve sreće, ja da na leđa padnem kurac bi slomio...imao je on svojih epizoda...oooooo daaa, itekakvih epizoda...jedno ljeto je s frendom i još dva komada, bez beda prošetao magistralom i to onom jadranskom, državnom cestom D8...mislim da je relacija bila Pula - Dubrovnik, a putovalo se...pješice naravno...nikada ga nisam pitao koliko je ta šetnja trajala...na prstu desne ruke, nosio je zlatni pečatnjak s likom JFK-a...posebno naručen...čini mi se da mu je to jedina vrijedna stvar koju je (osim uspomena) nekako uspio sačuvati...barem se nadam da ga je sačuvao jer bilo bi šteta da nije, a sjećam se da sam ga i ja onomad nosio i kurčio se uokolo, nebi li na račun njega nešto kresno iako zapravo nisam imao blage veze ko je uopće taj Kennedy...i tako jedno ljeto sjedimo stric i ja, pijemo pivušu, on zamišljen, ja šutim, a onda odjednom, ničim izazvan, on započne svoj monolog...eee moj sinovac, kako je nekad bilo dobro...kad se samo sjetim...eee Silba...majko mila koji je ono otok...znali bi uveče sist na plažu, uzet damjanu vina i pit do besvjesti...pili bi sve dok se nebi satrali i onda bi onako pijani zaspali i ostali tako ležat do jutra...eee davno je to bilo...kad se samo sitim...ja i rade...nostalgično uzdahne strikan...koji rade ?!...zapitah ga zbunjeno...kako koji rade ?...pa rade, ne valjda onaj rade koji tuke krade, već "naš" rade...šerbedžija...
...ušli smo u četvrto uzastopno polufinale europskog rukometnog prvenstva i to u velikom stilu, razguzivaši aktualne prvake Europe (Dance) s tri razlike i s nadom da ćemo konačno otići do samog kraja i osvojiti ono što nam još jedino nedostaje u kolekciji, a to je europsko zlato...utakmica je bila napeta ko kišobran, zapravo, bila je to najbolja utakmica koju je naša reprezentacija do tad odigrala na ovom Europskom prvenstvu...Alilović je branio ko nikad (18 obrana) a onaj lik, onaj što malo vuče na Banderasa...onaj Buntić...da, Buntić...pa čovjek je igrao kao u snu, zabio 8 golova i odveo nas zajedno s Balićem i ostalima u polufinale, a u polufinalu su nas već čekali Poljaci, koji nisu ništa bolje prošli od Danaca...i njih smo dobili s tri razlike...ostali su (kao i obično) Francuzi, zadnja prepreka, prepreka koju ćemo...no dobro, pustimo sad to, zapravo sam samo htio reći, da sam ja zbog te utakmice s Dancima kasnio na početak komornog (upravo tako su ga neki najavili i nisu falili) koncerta...onog "našeg" rade... rade šerbedžije...
...i eto tako, upao sam na koncert koji je već debelo trajao, a prvo što sam primijetio, bilo je ozvučenje...ozvučenje je bilo užasno, čista katastrofa, za nevjerovat...smjestio sam se na kraj Arsenala, a od tamo ni pol kurca nisam čuo, a još manje sam razumio...prosto neshvatljivo za jednu takvu priredbu, neshvatljivo da organizator ili konkretno rade (ako imalo drži do sebe, svoje reputacije kao takve ili posjetitelja koji su izdvojili 120 kuna ponaosob, da bi ušli), nije mogao nabaviti bolje ozvučenje ili jednostavno komorni koncert održati u nekom prikladnijem prostoru, poput kazališta ili možda u kinu Pobjeda...u Arsenalu je razglas konstantno loš, tako da se ovo ne dešava prvi put, ali kad tu nastupi Duško Lokin ili Doris - kraljica Torcide...(ups, umalo zaboravih da kraljica Torcide više nije Doris D. nego Grdović M.) e onda nitko ne gleda kakvo je ozvučenje, nego gdje je konobar...pošto nisam stigao na početak, nisam niti mogao čuti kako zvuče neke od stvari sa novog albuma "imam pjesmu za tebe" ali sam zato poslušao one malo starije, uglavnom su to bile izvedbe Jesenjina, Krleže, Dedića, Arslanagića pa čak i pjesma "prosvjetni radnik" koju su napisali Ivančić i Dežulović, naravno da nije zaboravljena ni balaševićeva "priča o vasi ladačkom" koja je više zvučala kao sprdnja nego kao balada, no svidio mi se početak...uzeo je "naš" rade gitaru, udario a-mol i prošaptao...znatel' priču o Vasi Ladačkom...publika je to s oduševljenjem pozdravila, a on je ponovo udario a-mol i oglasio se ...vidim da znate priču o Vasi Ladačkom...
...jedna stvar mi je te večeri posebno zapela za oko ili možda bolje rečeno, za uho...izgledalo mi je, kao da se rade cijelo večer trudi govoriti hrvatski, tako da je produkt toga truda bio nekakav srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski esperanto...čak je i u onoj balaševićevoj pjesmi hleb prekrstio (da ne kažen prekrižio) u hljeb...naravno da nije propustio priliku svako toliko napomenuti da na Silbi ima jako dobrih drugara, ali ne samo na Silbi već i u Zadru, Splitu, Zagrebu i po čitavoj Hrvatskoj, svagdje, gdje god da dođe, rade ima dobrih prijatelja...a onda mi nekako došlo da viknem...ajde rade ne seri, gdje su ti tvoji prijatelji bili devedesete...ok, neki su mu čak i tada bili prijatelji, ali to su bili vrlo rijetki...no zna rade dobro da mu se sad mnogi žele uvući, biti mu prijatelji, biti u njegovoj blizini, jer ipak je on (ruku na srce) uspješan hollywoodski glumac...glumac kojeg su izabrale takve veličini kao što su Kubrick, Bertolucci, Ritchie, Eastwood...pa čak i Spielberg, samo što tada rade nije izabrao njega...eto, upravo zbog toga je ta večer u Arsenalu, izuzev onih koji su zaista došli zbog rade, obilovala raznim ljigavcima, kvazi glumcima i glumicama, izgubljenim i nezainteresiranim likovima, kojima se živo jebalo kako šerbedžija zvuči, njima je jedino bilo važno da su tu, jer je to trenutno IN...jebote stara, bila sam sinoć na šerbedžijinom koncertu, ma bilo je famozno, bilo je fenomenalno, bilo je baš kao nekad, kao u ona dobra stara vremena...gledao sam i slušao babuskare od kojih su neke, osim što su to večer izašle prošetati i provjetriti svoja već odavno zaboravljena krzna (da nebi bilo zabune, govorim o bundama skrpanim od pravih polarnih lisica, činčila, nutrija, vjeverica i nercova, a ne...jelte) čitavo vrijeme zujile od stola do stola i kokodakale, glasno se smijale, iritantno hihotale, šatro srdačno grlile i ljubile s udaljenosti od najmanje 76 centimetara (kissi-kissi), kao da su na pijaci, pazaru, tržnici, a ne na koncertu...
...uspješnost rade u Hoolywoodu je uvelike utjecala i na to, da naša raja gotovo preko noći promjeni mišljenje o njemu, bez obzira na sve ono što je on nekad govorio ili radio, kod nas je ponovo postao omiljen, a zašto...pa zato jer smo takav narod...zato što na ovim prostorima uglavnom vlada akutna kolektivna amnezija...zato jer rade (koji se i dalje fura na onaj Tin Ujević look) izgleda kao simpatični i dobroćudni komšija, a "zaboravilo" se da je taj komšija 91. napustio Hrvatsku te otišao u Srbiju i tamo otvoreno dao podršku Miloševiću, a 92. u ratom razrušenom Vukovaru snimao film pod znakovitim naslovom..."Dezerter"...i nagrada je ubrzo uslijedila...negdje početkom prošlog desetljeća u sklopu teatra Ulysses, koji je tada premijerno izveo shakespearovog kralja Leara, šerbedžija nakon J.B.Tita i F.Tuđmana, dobiva eksluzivno pravo na Brione...ne Brijune, nego Brione...zahvaljujući jednoj dragoj prijateljici, konačno sam i ja naučio što je ispravno...Brijuni ili Brioni...moram priznati da do onda nisam imao pojma...uglavnom, rade je kalifornijsku klimu zamijenio brionskom, koja je očito puno ugodnija...doduše, ne znam razliku jer nikada nisam bio na Brionima, ali zato vrlo dobro znam kakva je kalifornijska...a zašto recimo ja nisam poput rade uspio u Hollywoodu...pa osim toga što mi nedostaju ona dva-tri centimetra i što nisam bio skoncentriran na ništa drugo osim na hrpetinu sisa koje su nadirale sa svih strana i što sam po dolasku u Hollywood najprije uletio u Hard Rock Cafe i naručio Amstel, a nako toga otišao na Venice Beach nebi li vidio i sisurine Pamele Anderson...i onog Miča, naravno...Miča iz Bejvoča koji mi je oduvijek bio idol i oduvjek sam imao želju, biti kao i on...biti Mič...
...no da se mi razumijemo, rade je sve, samo ne glup...i nije on došao (nakon toliko godina) zato što mu nedostaje ovaj grad i ovi ljudi, on je ovdje došao samo uzeti lovu i to je sve... možda inspiriran Ritchievim filmom "Zdrpi i briši" u kojem je i on (na kraju krajeva) odigrao jednu od svojih najpoznatijih hollywoodskih Rus uloga i to kao Boris "the blade" Yurinov...a na pitanje, da li je pjevaču lakše glumiti ili glumcu pjevati, najbolje je odgovorila njegova žena Lenka rekavši...rade je toliko dobar glumac, da čak može odglumiti kako zna pjevati...naravno da to može proći, ali samo kod onih koji na njegov koncert dolaze, da bi bili "viđeni"...mene osobno je razočarao (što baš i nije teško zaključiti), a pogotovo nakon izlaska na bis i preko kurca izvedene "Ne daj se Ines"...izrecitirao ju je kao da jedva čeka da pobjegne iz grada, kao da smo gubavi, infetani, užas...da bi se nakon toga naklonio, mahnuo i zahvalio riječima...silni ste...aha, jesmo...dobru si nam foru prodao za 120 kuna...
Post je objavljen 31.01.2010. u 01:15 sati.