...life is a joke...shit happens...

...jučer, dok sam kao i svaki uzorni građanin ove lijepe naše, u pošti plaćao nekakve račune, sasvim slučajno, na jednom od šaltera ugledah mlađu curu (nije mogla imati više od 20)...u ruci je držala plan grada i pokušavala (onako na mote), nešto objasniti postarijoj poštanskoj djelatnici koja se svojski trudila pomoći, ali bezuspješno...mogu li kako pomoći...zapitao sam, a presretna poštanska djelatnica krene u jednom dahu objašnjavati kako mlada gospodična nije iz Hrvatske i kako je vjerojatno ovdje na ljetovanju i kako traži nekakav smještaj, a taj nekakav smještaj bi tebao biti kod stanovite gospođe Olge koja tu negdje u blizini iznajmljuje sobe za studente...bacivši pogled na kartu, vidio sam da je zaokružen upravo kvart u kojem živim...potom rekoh curi da ću joj rado pomoći, samo ako sačeka da sredim račune, na šta je ona s oduševljenjem pristala, rekavši...of course...

...na autobusnoj stanici ispred male pošte čekao je dečko (onako na prvi pogled mi je izgledao godinu, možda dvije stariji od nje, ali ništa više od toga)...čekamo autobus...reče tiho, kao da se opravdava...to vidim, ali autobus vam ovuda prolazi svakih pola sata, a do tog mjesta koje vi tražite ima 15-ak minuta pješke pa ako želite, ja vas mogu odvesti i pokazati vam gdje se to nalazi...dok sam govorio, on me je gledao s određenom dozom nepovjerenja (za razliku od cure koja je bila oduševljena prijedlogom) i sigurno kontao; što ću sad, nepoznat, neobrijan, crn, mračan tip, želi nas odvući u nekakav nepoznati dio grada i to grada koji nam je i bez toga potpuna nepoznanica...ubravši njegovu nedoumicu i očitu nelagodu, ponovno sam upitao ...onda, hoćemo li ?...momak mi nije ništa odgovorio, samo je krenuo nesigurnim korakom, a onda, onda se ponovno iznenada zaustavio...a da mi ipak idemo autobusom ?...upita gledajući u curu koja je očito bila puno hrabrija od njega i pokušavala mu objasniti da je ovako ipak jednostavnije...pogledao je najprije nju...pa onda mene...i napokon se odvažio, ali mislim da mu i dalje nije bilo baš svejedno...definitivno mu nije bilo svejedno...

...i dok smo tako, laganim korakom išli prema kvartu, ispričaše mi kako dolaze iz Švicarske, kako oboje studiraju i kako im je ovo prvi posjet Hrvatskoj, prekrasnoj Hrvatskoj...upravo tako mi rekoše, rekoše još da su bili u Dubrovniku pa na otocima Mljetu i Korčuli, u Šibeniku, na slapovima Krke, Kornatima i evo ih sad ovdje u Zadru, a još planiraju rafting na Zrmanji te posjete; Plitvicama, Opatiji, Brijunima, Puli i Umagu...i dok su s neskrivenim oduševljenjem nabrajali sva ta mjesta, sve te top destinacije koje su posjetili i one koje tek namjeravaju posjetiti, malo sam se zamislio, rekoh sebi; čekaj malo pa ja živim ovdje, zapravo rođen sam u Hrvatskoj i na žalost, još uvijek nisam obišao sva ta mjesta, sva mjesta i gradove koja su oni posjetili u svega 20-ak dana koliko već borave u Hrvatskoj, ali ne samo ja, već i popriličan broj Hrvata, Hrvata koji svake godine dižu kredite i pozajmice da bi mogli otići, tj. otputovati na kojekakve egzotične destinacije, tipa Karibi, Kanari, Azurna obala, Bali, Mauricius i ostala još zvučnija ljetovališta jer je to trenutno in, a uostalom tako piše i u novinama...zar ne...

...imao sam priliku neko vrijeme boraviti na Mauriciusu (kažu, jednom od najljepših otoka na svijetu), no osim tamošnjih kulinarskih specijaliteta (prvenstveno plodova mora i riže) koji su nastali pod utjecajem afričke, indijske, tajlandske, malezijske, indonezijske pa čak i europske kuhinje, ništa me se drugo nije posebno dojmilo...za boravka na Karibima (Aruba), više sam vremena proveo u industrijskom San Nicolaasu nego u turističkom Oranjestadu (koji je ujedno i glavni grad), što dovoljno govori o zanimljivosti otoka...na Kanarima (Las Palmas) mi čak ni pijanom nije palo na pamet ući u more, zujio sam po Indoneziji i Maleziji, mjesece proveo na Flamengu, Botafogu, Copacabani i Ipanemi u Rio de Janeiru, kao i na prai Gonzaga u Santosu, posjetio sam Južnu Afriku (Cape Town), prao noge na Venice beach-u (LA California) pa čak i u Australiji, te na mnogim svjetskim top i manje top destinacijama, ali nigdje, ali baš nigdje na svijetu mi nije ovako wooooow kao kod nas, nigdje more nije tako čisto i nigdje more ne miriše kao kod nas, nitko nema takve znamenitosti kao što su: pozdrav kurcu i morske orgije i sad će netko reći...ma gle ovoga, što nam ovaj sad tu sere, svima je dobro, a njemu nije...i uistinu nije, jer život je prekratak da bi stigli obići sve ono što nam se nalazi tu, ispred nosa... hoćemo li ikada obići i upoznati kontinentalnu Hrvatsku, gorsku Hrvatsku, zaploviti Jadranom, obići baš-baš svaki otok, svako misto, svaku valu, svaki škoj...e oćemo kurac...htjedoh reći, bojim se da nećemo, nećemo nikada, a znate li zašto, e pa zato što nikada nećemo imati dovoljno vremena za takvu avanturu...ne treba niti napominjati da bi usporedba bilo kojeg od elitnih, svjetskih ljetovališta i našeg Jadrana (uzimajući u obzir i finacijsku stranu) bila krajnje nerazumna...bar za mene, jer osobno bi uvijek izabrao Jadran...

...u međuvremenu smo se tiho ušuljali u kvart, intenzitet straha kod studenata (naročito kod njega) se osjetno spustio, a to što su se Švicarci malo više oznojili nije samo posljedica straha, već i dobrim dijelom tereta koji je ispunjavao njihove naprtnjače...zastali su na tren, da bi odnekud iskopali broj mobitela nekih Francuza koje su upoznali u Dubrovniku i koji su im preporučili spavanje kod gospođe Olge...nazvali smo Francuze, a oni su nam dali točnu adresu i broj gospođinog mobitela, zatim smo nazvali gospođu i u trenu sve riješili...dočekala nas je ispred kuće, sa širokim osmjehom i hladnim pićem...i tek kada su se studenti rukovali i upoznali s gospođom Olgom (koju su vjerojatno prepoznali prema opisu kojeg su dobili od Francuza), tek tada sam vidio olakšanje na licu mladog Švicarca, tek tad se opustio, a onda me pogledao, nasmiješio se pa posegnuo u ruksak...iz ruksaka je izvukao olovku i komad papira na koji je napisao nekakav broj, zatim mi pružio papir i rekao...ovo je moj broj i ako ikada dođeš u Švicarsku, bilo poslovno, bilo na odmor, obavezno me nazovi, u bilo koje vrijeme i bez ustručavanja, ma gdje god bilo Švicarskoj, pogotovo ako ti zatreba kakva pomoć, biti će nam izuzetno drago ako dobijemo priliku za uzvrat...a ja rekoh nato...ok, nema beda, ali čisto sumnjam da ću stići, da ću uhvatiti vremena jer najprije bi trebao obići Hrvatsku, a za obići Hrvatsku, eeeeeee za to treba vremena, za to će mi stvarno trebati vremena, a pomoć...ma ne možete vi niti zamisliti koliko ste mi već pomogli...