...life is a joke...shit happens...

...ima jedan stih koji kaže...o zadre moj, o zadre moj, mi smo luđaci bit ćemo prvaci...(pa još kaže)...mi smo iz zadra, mi smo u kurcu, volimo tebe ti si nam u srcu...ale ale, ale ale...e pa upravo ti stihovi su sinoć dodatno ispunjavali, ionako već pretrpanu zadarsku dvoranu, a orili su se iz nešto više od četiritisućepetstoineštositno grla...4500 sretnika natiskanih u dvoranu kapaciteta 3000 duša...4500 košarkaških zaljubljenika, košarkaških zanesenjaka, košarkaških fanatika, od kojih su neki bili uvjereni kako je broj prisutnih grla puno veći, puno veći od navedenog...no bez obzira na gužvu i onu nesnosnu sparinu koja je vladala dvoranom, sinoć je jedino bilo važno ući u Jazine...ući i u njoj proslaviti drugi naslov prvaka Hrvatske, za koji će mnogi reći, da nikada nije niti dolazio u pitanje, a moram priznati da sam se i ja sam u to uvjerio čim je utakmica počela...uz dužno poštovanje prema Splitu i splitskim košarkašima, mislim da niti puno jače ekipe sinoć nebi imale ama baš nikakve šanse, a pogotovo pored onako nabrijanih Zadrana, što na parketu, što na tribinama, uz navijanje dostojno oproštaja od Jazina, oproštaja od istinskog hrama košarke...

...ma što jesam li i ja bio?...kakvo je to sad pitanje?...pa naravno da sam bio, među onih 4500 ljubitelja košarke, koji su bili te sreće i uspjeli nabaviti kartu ili se na nakakav svoj način ugurati u sad već legendarne Jazine da bi prisustvovali petoj, finalnoj utakmici doigravanja za prvaka Hrvatske ili (kako kažu) posljednjoj službenoj utakmici košarkaša Zadra u jednoj od najpoznatijih košarkaških dvorana na ovim prostorima...pa i šire...a utakmica...utakmica je već nakon prvih 10 minuta igre bila potpuno u drugom planu dok se masa zadarskih navijača na sebi svojstven način zabavljala te zdušno i bez prestanka pjevala u dvorani preplavljenoj emocijama...hm...nekako se sad i meni čini da je to večer bila prisutna i poneka stotina više...

...sve tamo od kada su talijanski vojnici donijeli prvu košarkašku loptu u Zadar pa do godine Gospodnje 1929. kada se (tako bar kažu) mesarov sin, u to vrijeme student, odlučio na nepoznatoj lokaciji (negdje na današnjem poluotoku) objesiti tabelun i obruč te sa skupinom svojih kolega, talijanskih studenata, za vrijeme božićnih blagdana odigrati prvu javnu košarkašku utakmicu, ni ne sluteći da će time pokrenuti neviđenu košarkašku euforiju, pa preko prvog nastupa (studeni 1964.) najvećeg europskog košarkaša svih vremena, Krešimira Ćosića koji je tada imao samo 16 godina pa preko izgradnje legendarne dvorane na Jazinama o kojima je netko napisao: "oni koji u Jazine dođoše, oni vidješe čuda neviđena, mitološku veličinu igre, neobični zbor Lea Pincetića, razbarušeni i raspušteni raznoinstrumentalni orkestar istoka, ukrašen mnogim lancunima zadarskih domaćica, možda i jedinim, tećom nekom i pinjatom, poklopcem kakvim, arenu od crvenog cementa okruženu drvoredom murvi, ukrašenih djecom, nesvakidašnju krađu vremena vidješe ti ljudi..." pa preko nezaboravnih utakmica protiv Reala iz Madrida u kupu prvaka (današnja euroliga), preko osvojenih: šest prvenstava Jugoslavije, jednog kupa Jugoslavije, NLB lige, dva prvenstva Hrvatske, šest kupova Krešimira Ćosića, sve do jedinstvene i neponovljive akcije pod nazivom: "kupi ulaznicu, ne idi na utakmicu" koju je ispred Jazina podržalo 30 000 ljudi, košarka je bila i ostala; zaštitni znak grada Zadra...

...a onda, nakon posljednjeg zvuka sirene, nakon čestitke prvacima, šampanjca, pobjedničkog plesa, nakon podjele medalja, nakon podizanja pokala, nakon kidanja mrežica...nakon što su zadarski košarkaši pobacali na tribine gotovo sve što su imali na sebi, uključujući i tenisice, nakon što su zapjevali: Juby, Rok, Jure, Jere i ostali, nakon svega, niko nije htio otići...kao da su svi željeli da se ova priča nikada ne završi...daaaaaaalmacijo, moja ružo procvalaaaaa, daaaaaaalmacijo, sva od zlata i biseraaaaa...zajedno sa zadranima je iz sveg glasa pjevalo stotinjak pripadnika torcide, te bar još toliko splićana koji su prisustvovali utakmici bez i jednog jedinog incidenta...a onda je došao i taj trenutak, slavlje se preselilo ispred dvorane koja se polako počela prazniti...svjetla su se pogasila, zastor je pao...nakon više od 40 godina Jazine su utihnule...zatvorile svoja vrata...karusel je krenuo...gotovo svi navijači su se uputili prema trgu proslaviti još jednu titulu koja se ne slavi nigdje kao u Zadru...nigdje...a u prilog tome ide izjava trenera Ace Petrovića, kojem se (ako mu je vjerovati, nakon dva naslova europskih klupskih prvaka, dva kupa pobjednika kupova, tri prvenstva bivše države i šest nacionalnih kupova) napokon ispunila želja...oduvijek je veli, želio vidjeti kako je biti sa druge strane, kako je to sa Zadrom, u Zadru, proslaviti naslov prvaka...kao i usporedba Andreja Štimca, koji je na pitanje: kako je slaviti s Cibonom, a kako sa Zadrom?...odgovorio...ne može se usporediti, ovdje je s nama cijeli grad, svi su poludjeli, a tamo nam je došla samo teta Elza...

...oni koji nikada nisu bili u Zadru, u "gradu košarke" ili još bolje, svi oni koji su bili u Zadru, a nisu ušli u Jazine, teško da sve ovo mogu shvatiti, teško da si sve ovo mogu predočiti, zapravo, ne postoje riječi kojima bi se mogla opisati ona atmosfera u kojoj svi dišu kao jedan, u kojoj se čuje: jug poludi ili mi smo zadrani, zadar je naš ili vino-rakija...atmosferu u kojoj starija gospođa iz petog reda objašnjava sucu kako to što je on svirao nikako ne mogu biti koraci pošto igrač nije pomaknuo stajnu nogu, atmosfera u kojoj i mala djeca znaju kad su tri sekunde, kad je faul u napadu, a kad je istek vremena...biti u Zadru za vrijeme utakmice i ne posjetiti Jazine, hm...to je kao da se nađeš u Rio de Janeiru, a ne odeš na Corcovado ili da si došao u Barcelonu, a nisi prošao La Ramblom, dođeš u Veneciju, a ne prošećeš San Marcom, zapravo...kad malo bolje razmislim, teško je povući paralelu, jer Jazine se zaista s ničim ne mogu usporediti...definitivno...

...Jazine su bile, a i ostale istinski hram košarke, sagrađen još davne 1967. godine i to u rekordnom roku od samo 70 dana...bile su bez imalo pretjerivanja, najposjećenija sportska arena na ovim prostorima posljednjih godina, možda čak i više nego sva ostala sportska borilišta zajedno, računajući tu i nogometna...dvorana za koju se konstantno tražila karta više ...dvorana u koju se ulazilo s istim onim žarom, bez obzira na to tko je stajao na suprotnoj strani...dvorana koja je uvijek bila prenabijena emocijama...dvorana u kojoj se ljubav prema košarci nije mogla ničim mjeriti...dvorana u kojoj nije bilo glume...dvorana u kojoj nije bilo igračke ili trenerske prevare...dvorana koja je uvijek znala cijeniti one prave košarkaške vrijednosti...dvorana koja nikome, nikada nije oprostila...dvorana u kojoj su igrala i kroz koju su prošla mnoga velika svjetska imena kao što su...Krešo Ćosić, Pino Giergia, Branko Skroče, Stojko Vranković, Arijan Komazec, Dino Rađa i mnogi, mnogi drugi...dvorana kojoj je Zadar donio kup i četiri (od ukupno šest) naslova prvaka bivše države, te šest puta kup Krešimira Ćosića uz dva (od ukupno četiri) prvenstva Hrvatske i naravno, titulu prvaka NLB lige... dvorana u kojoj se košarka živi...dvorana u kojoj ponosno stoji...bog je stvorija čovika zadar košarku...

...Julius Juby Johnson, tamnoputi amerikanac koji je u vrlo kratkom periodu (upravo zbog toga što je izrazito veliki fighter) postao ljubimac zadarske publike, izjavio je prije 20-ak dana..."možda se nekome ovo neće svidjeti, ali ja se stvarno nadam da ćemo i kad se preselimo u novu dvoranu, ponekad igrati u Jazinama...poseban je to doživljaj, ja sam tek četiri godine tu, a već imam uspomene na tu dvoranu i pamtit ću ih cijeli život"...radost loptanja pod obručima...rekao bi Slafko...a možda ovo ipak nije bila zadnja...možda...