žubor vode
28.11.2007., srijeda
3.dio Anino djetinjstvo i mladost
|
Oduvijek sam poznavala Anu.Pamtim je kakva je bila,mala mršava djevojčica, sa sitnim licem i velikim plavim očima,istinoljubivim i toplim...Očima koje su tražile ljubav...i uvijek sa osmjehom,nekako istovremeno stidljivim i odvažnim...kao da je željela izgledati hrabrija,nego što je bila...Kad danas razmišljam o njoj ipak je to bio tužan osmijeh... Omiljena mjesta za igru, bila su nam livade i njive u našoj ulici.Po cijele dane smo bili vani i sve je orilo od naše cike.Vremenom su kuće ,zamijenile livade i njive.Nicale su poput gljiva poslije kiše.Jedna od njih bila je nova kuća Aninih roditelja... Anin otac bio je vrijedan čovjek i nakon svoje željezničarske službe kod kuće je popravljao cipele svojim prijateljima ,uz simboličnu naplatu. Nekako u to vrijeme ljudska solidarnost je bila veća i mnoge nove kuće bile su natopljene njegovim znojem... Anina majka je svoju ljubav za zelenilom i cvijećem prenijela na okućnicu i vrt koji je prolaznicima plijenio poglede... Imali su doslovno kućicu u cvijeću... Od trenutka kad se opredijelio za svoju ženu on je to učinio potpuno i svim srcem.Uvijek je bio na njenoj strani... Zajedno sa cvijećem oko kuće procvala je i Anina majka. Kuća je bila njen san...ali one prve ružne godine braka nije mogla ili htjela potisnuti iz sjećanja... Željela je nešto više od života kakvog je imala, a Anin otac očito nije znao osjetiti njene potrebe,one najtananije...samo je surovom ozbiljnošću radio sve što je rekla. Svađe i prigovori mužu,veličanje svojih zasluga ,umanjivanje njegovih su bile svakodnevica... I ponovo počinje pijanstvo Aninog oca...bez agresivnosti doduše ali stid što im je otac pijanac je proždirao Anu i njenog brata... Opet je njihov dom postao ratište sa dva fronta...Ana i brat su bezrezervno bili na majčinoj strani,zato se ona dobro pobrinula,pa vidjeli su kakav otac dolazi kući... Njena majka je osim sebe cijenila i bezgranično voljela svog sina Stjepana...a Ana je za majčin ukus previše ličila na oca,a narav govorila je s bijesom i mržnjom,ista si on... Ono što ju je peklo poput soli na rani bile su majčine riječi da ju nije trebala roditi,pa ionako su je svi nagovarali da napravi....Nije se znala braniti i pokušavala je na sve načine odobrovoljiti majku:dobrim ocjenama,pohvalnicama,pomaganjem u kući ali nikad nije znala koja će sitnica biti presudna da majka plane. Uvijek je nešto bilo krivo rečeno,učinjeno.... Ponekad bi majka valjda zbog grižnje savjesti znala sjediti cijelu noć i plesti joj džemper ali sve one ružne riječi boljele su Anu i nije se mogla radovati...Majka joj nije dala da odlučuje čak ni o izboru srednje škole...Otac se u to vrijeme razbolio i nije bio poznat ishod bolesti baš kada je trebalo odlučiti o izboru škole...i Ana je popustila majčinoj volji.Upisala se u školu poslije koje je imala gotovo zvanje,nije morala studirati...a željela je drugu školu svim srcem. Otac je prizdravio,radio skraćeno radno vrijeme i imao više slobodnog vremena za piće...Pakao u kući se nastavljao.... Mršava djevojčica preobrazila se u vitku smeđokosu ,djevojku duge kose u mini suknji ili još češće u uskim trapericama.Voljela je Beatlese,Stounse još više zbog žestine pri izvođenju i sve češće i žešće se suprostavljala majci.... Ana je upoznala pristojnog mladića ,tako je bar izgledao dok je bila na praksi u velikom ind. gigantu u svom gradu...Lijepo je znao pričati,zvučao iskreno i zaljubila se Ana,jako...Njegov otac je također bio alkoholičar i on i Ana su satima planirali budućnost ,govoreći kako neće živjeti kao njihovi roditelji ,dok su šetali zagrljeni uz obalu rijeke u svom gradu...Jedini problem bio je u izlascima.Kad su svi izlazili van Ana je već morala biti kod kuće...Majka je poput jastreba bdjela nad njom....i najvažnije joj je bilo što će ljudi reći zbog njihovog dugogodišnjeg hodanja... Voljeli su se Ana i njen Dragi ,ionako su planirali vjenčanje i nitko sretniji od njih,ali nije im se baš previše žurilo... Željeli su napraviti samo večeru za najuži krug prijatelja ali Anina majka i majka od Dragog nisu htjele ni čuti... moraju biti svatovi...i uzvanici koje će one izabrati i opet su popustili ,sve za ljubav mira u kući... Prošla je parada veselja i kiča i kad su se svatovi razišli,a umorni mladoženja i mladenka željeli ići u svoj lijepo uređeni,iznajmljeni stan njegova majka je plakala kao kiša i molila ga da on ide s njom kući, Ana neka ide sa svojom majkom ,pa će se svi vidjeti sutradan...i on je pristao... Rušio se Anin svijet i sve romantične predodžbe o romantici u braku dok se s mužem i njegovom majkom raspravljala s kime će on provesti prvu bračnu noć.... |
24.11.2007., subota
2.dio- Anini roditelji
|
Putovali su vlakom prema gradu u ravnici,Anina majka i sad već trijezni svatovi.Kako su bregovi nestajali iz vidokruga,Aninoj majci se sve više stezalo srce... Nakon dugog puta, u ulici uz želj. prugu ,ugledala je staru trošnu kuću u kojoj će odsada živjeti s muževim roditeljima i njegova tri neoženjena brata.Svi zajedno u tri prostorije... Nikakve intime nije bilo... Općenito život u gradu tih poslijeratnih godina,krajem pedesetih prošloga stoljeća nije bio lak.Siromaštvo,nezaposlenost,sljedovanje hrane na točkice, čekanjem u dugim redovima satima...Sreća je bila što je Anin otac radio u državnoj službi.Željezničarska uniforma lijepo mu je pristajala,a i plaća je bila redovna.Samo da blagajna nije bila zajednička... Osjećala je Anina majka da bi mogla zavoljeti tog zgodnog neznanca, ali on je spoznavši da nije prvi muškarac u životu svoje žene sve češće dolazio kući pijan i počinjale su javne rasprave pred porodičnim vijećem,padale su uvrede... Tražio je da se vrati kući...odlazio od kuće,pijančevao i danima nije dolazio... Mnogo je suza prolila Anina majka očekujući zvuk njegovih koraka ... Sve češće je u mislima bila kod svoje kuće i gle odjednom je miris domaćeg ognjišta u sjećanju bio ljepši nego ikada.Nedostajale su joj livade i brda oko njene kuće i miris borova,šapat lišća. O povratku kući nije smjela ni razmišljati...Što bi rekli otac i majka,a Bara ,Joža i Štef...ne,ne kući nikako... Sve češće je razmišljala o smrti... Tri godine nakon vjenčanja,lijepa stasita djevojka se pretvorila u mršavu ,gotovo ružnu ženu...Venula je...Nije imala nikoga s kim bi podijelila svoju bol. Anin otac je jednim dijelom svog srca bio spreman ostati uz tu ženu,ali sada kad su svi sve znali ,slabić kakav je bio nije sam mogao donijeti odluku...što da čini. U svakoj obitelji postoji netko mudar,koga se sluša... Najstarija snaha u obitelji,vidjevši da je vrag odnio šalu,predložila je Aninom ocu da odsele u zaseban stan i žive sami... Učinili su to.Anina majka ,vična samo radu u polju ali željna znanja o vođenju domaćinstva vrlo brzo je naučila kuhati ,plesti,šiti i začas je mali skromni stan zablistao toplinom njenog nastojanja da stvori svoj dom. Ona i muž oslobođeni utjecaja obitelji,zbližili su se i u dvije godine postali bogatiji za dvoje dječice:prvorođenog sina Stjepana i kćerku Anu. Činilo se da sreća kuca na njihova vrata... |
23.11.2007., petak
Anina priča
|
1.dio Anini roditelji Kada je Anina majka stasala za udaju, jedina joj je želja bila da napusti svoje selo i ode u živjeti u grad... Nije sanjala o nekakvoj romantičnoj ljubavi zbog koje će završiti tamo. Možda je težak i naporan rad od najmlađih dana na škrtoj zemlji uništio nadu za nekom ljubavi zbog koje bi se to desilo,ali ne i želju za odlaskom... Gledala je u svoje žuljevite,motikom napaćene ruke i razmišljala kako će lijepo odjevena, šetati velikim ulicama grada i mahati torbicom... Anin otac je rođen u istom brdovitom kraju gdje i njena majka,samo jedan zaseok dalje od njenog.Još kao bebu doveli su ga roditelji u ravnicu i tu počeli živjeti teško kao i u starom kraju...no nadu da će život biti bolji i ljepši nisu gubili... Kad je Anin otac stasao za ženidbu,njegov otac je zahtjevao kako od ostalih sinova,tako i od njega da idu u stari kraj po mladenke. Došle su preporuke za jednu i drugu obitelj i dogovoreno je vjenčanje. Anina majka nije znala puno o svom budućem i dok je krišom gledala njegovu sliku u molitveniku,za vrijeme mise u seoskoj kapelici veselilo ju je što je zgodan i što živi u gradu... Ostvariti će svoj san... Anin otac kada je prvi i zadnji put prije vjenčanja vidio svoju mladenku razmišljao kako je stasita djevojka i sigurno će biti poštena i odana, i on dobiti sve što je želio.... Svatovi su bili skromni,kao gotovo svi u ono doba...Muškarci su se ponapijali...muzikaši svirali do iznemoglosti,žene su juškale...Jele su se gibanice i kuglovi... Možda se to desilo samo danas zbog uzbuđenja,mislila je Anina majka gledajući svog mladoženju potpuno pijanog... Krenuli su put ravnice i bez žaljenja je Anina majka ostavila poznata brda i livade,umirujući zvuk klepki sa grla blaga na paši,miris šuma,roditelje,prijateljice... Nije se ni osvrnula ...bojeći se koje izdajničke suze.. Nije željela sresti pogled onoga kojem je u zanosu prve ljubavi dala obećanje da će vječno biti njegova,baš tu pored šumarka kojim su prolazili...i baš tu su konji naglo pojurili i zaprežna kola se prelomila a pijani svatovi poispadali po tratini,na sreću neozlijeđeni... |
18.11.2007., nedjelja
Priča o gradu
|
" Odustajem od svih traženja pravde,istine,odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu,odustajem od svega što sam do jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak,ili dobar kraj.Vjerojatno bih odustao i od sebe sama,ali ne mogu.Jer tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?Kome ostaviti grad?Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude,dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša,dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran,u vrućici,dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad,moje prijatelje,tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših,i zato, ako vam nije teško,ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja,pridružite se.Netko je dirao moje parkove,klupe na kojima su još urezana vaša imena,sjenu u kojoj ste istodobno i dali ,i primili prvi poljubac-netko je jednostavno sve ukrao jer,kako objasniti da ni Sjene nema?Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima,nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.Morate iznova graditi.Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje,zatim svoju sadašnjost,a onda,ako vam ostane snage,uložite je u budućnost.I nemojte biti sami u budućnosti.A grad za nj ne brinite,on je sve vrijeme bio u vama.Samo skriven.Da ga krvnik ne nađe.Grad-to ste vi." Siniša Glavašević Priču o gradu ste čuli puno puta ,ali opet vam je prenosim , da se ne zaboravi... |
15.11.2007., četvrtak
Zrnce mudrosti za danas
|
Cvati tamo gdje si posađen. Mary Engelbert |
14.11.2007., srijeda
...
|
Živjeti ispunjeno,izvana i iznutra,ne zanemarivati vanjsku stvarnost zbog unutarnjeg života,ili obratno-to je težak zadatak. Etty Hillesum ... |
13.11.2007., utorak
O prijateljima...
|
Svaki prijatelj predstavlja zaseban svijet u nama, svijet koji se možda nije rodio dok on nije došao. Tek susret s prijateljem omogućuje rođenje tog svijeta. Anais Nin Prijatelji su ljudi koji vam pomažu da budete ono što jeste, da budete više onakvi kakvi trebate biti. Merle Shain |
12.11.2007., ponedjeljak
...
|
Što god možete ili mislite da možete,započnite; Hrabrost ima genij,moć i magiju u sebi. J.W.von Goethe |
10.11.2007., subota
...
|
Gafovi su sastavni dio jelovnika života a ja nisam osoba koja će propustiti neko jelo. R.Rusell ...nisam ni ja...a vi |
09.11.2007., petak
Još malo o bakinoj curici
 Naša Prinčipesa je od samog trenutka rođenja jako,jako dobro znala što hoće...Glasni plač je svakako bio zvuk negodovanja,mrmljanje odobravanja... Ljudi koje sreće kad je progovorila... Nije više bilo naših silnih promašaja i nagađanja oko toga što želi... Između ostaloga, jako je voljela da joj pjevamo... Jedna od najdražih bila joj je dječja pjesmica koja ide nekako ovako: Razbole se lisica, suši se ko grana... lečili je brižljivo nekoliko dana pa onda............ Gorke suze kanuše lisici u krilo kad bi gusku pojela lakše bi mi bilo... a Prinčipesa je nepogrešivo lupala tercu;Ajjjjja ja,ajjjja,ja,ja No ona nije bila neosjetljiva na tuđe boli... Jednom sam ležala kod njih sva bolesna i nikakva,a ona pita: Bako,jesi ti bovesna...Daaa,klimnula sam . A jev bi gusku pojeva?... Smijala sam se od srca... |
08.11.2007., četvrtak
Bakine priče...
Kada moja unučica dođe k meni,puna je prohtjeva...te da joj čitam slikovnice,bojamo bojanke,igramo igrice... masiram leđa... Poput najodanijeg sluge ,uglavnom sam presretna što Prinčipesi ispunjavam želje... Uveče prije spavanja želi jednu priču,pa još jednu,pa joooš To izgleda otprilike ovako:Bako,daj mi ispričaj priču,može o Crvenkapici... Počnem pričati i spomenem vuka,a ona će:Nemoj mi spominjati vuka,uplašit ću se i neću moći spavati... Nađem se u sto muka, kako ne spomenuti vuka a ispričati Crvenkapicu... Dosjetim se i izmislim lik,djevojčicu Miju,čija baka živi nadomak šume i izmišljam zaplete... Vuk ,lisica,pa čak i medo prilaze Miji dok je u šetnji šumom i nude prijateljstvo jer eto,Mija je usamljena... Kroz priču prenesem svojoj Prinčipesi sve što želim da zna... Ponekad su zapleti tako smiješni, a Prinčipesa se tako zvonko smije... Kad sam već umorna od priče obavezno ili vuk ili lisica žele nadmudriti Miju,ali uvijek se u blizini nađe Mijina baka i oni dobiju metlom po guzi ... Dok joj se oči sklapaju i već polako tone u san pita: Bako da li se ti bojiš vuka i lisice?...Ma kakvi ,kažem ja. Ja sam kao i Mijina baka... Nedavno dođe Prinčipesa iz vrtića i kaže:Bako ja sam svima rekla da si ti ko Spajdermen i da se nikoga ne bojiš... Još samo da saznam tko je Spajdermen... |
06.11.2007., utorak
Bez naslova
|
Stil?Svi oduvek mnogo govorimo o tome,a ja se i danas pitam:šta je to?Veština zaodeti svoju misao,na najbolji i najubedljiviji način saopštiti je drugima?Kad dobro razmislim,čini mi se da bi mogao biti i mnogo više od toga. Ponekad mi se čini da je stil,to jest sam zvuk reči,rečenica i sklop celine,ujedno i glavna proba istine koju ta rečenica nosi. Ako vinsko bure,koje kucnemo savijenim kažiprstom, zvukom kazuje da li je puno ili prazno,zašto i naša rečenica ne bi mogla muzički nešto kazati o prisutnosti i odsutnosti misaone ili osećajne sadržine? Mi ne pronalazimo istine nego ih se,u svetlim trenucima,samo prisećamo,i dajemo im "stilski izraz". Ivo Andrić,Znakovi pored puta |
03.11.2007., subota
O ružama i mirisu...
Darujemo li druge ružama,nešto od njihova mirisa, uvijek ostane i na našim rukama. Nepoznati autor |
