Naša Prinčipesa je od samog trenutka rođenja jako,jako dobro znala što hoće...
Glasni plač je svakako bio zvuk negodovanja,mrmljanje odobravanja...
Ljudi koje sreće kad je progovorila...
Nije više bilo naših silnih promašaja i nagađanja oko toga
što želi...
Između ostaloga, jako je voljela da joj pjevamo...
Jedna od najdražih bila joj je dječja pjesmica koja ide nekako ovako:
Razbole se lisica,
suši se ko grana...
lečili je brižljivo nekoliko dana
pa onda............
Gorke suze kanuše
lisici u krilo
kad bi gusku pojela
lakše bi mi bilo...
a Prinčipesa je nepogrešivo lupala tercu;Ajjjjja ja,ajjjja,ja,ja
No ona nije bila neosjetljiva na tuđe boli...
Jednom sam ležala kod njih sva bolesna i nikakva,a ona pita:
Bako,jesi ti bovesna...Daaa,klimnula sam .
A jev bi gusku pojeva?...
Smijala sam se od srca...
Post je objavljen 09.11.2007. u 10:52 sati.