žubor vode
10.02.2012., petak
KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA
|
Kad jednog dana prisjetim se svega i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo" pod svjetiljkom i pahuljama snijega ja bit ću sama, sve će biti mirno I neću znati što se sa mnom zbiva prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema I neću znati što se sa mnom zbiva prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema. I čitav život bit će mi na dlanu svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli i samo pjesmu čujem dobro znanu mi djetinjstvo smo naše u snu sreli. Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi. Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi. A ide svome kraju ova zima i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi, ja moram dalje - uvijek nade ima, dok pokraj nas su prijatelji, ljudi. Jer tako malo zapravo nam treba cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta Jer tako malo zapravo nam treba cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta Kad jednog dana prisjetim se svega i začudim se svome licu što promijenilo se nije, kad pomislim na ono što nas čeka i što se negdje u daljini krije Tko će mi u tom času snage dati, sam je čovjek kao slamka što oluje nose Tko će mi u tom času snage dati, sam je čovjek kao slamka što oluje nose Arsen Dedić |
04.02.2012., subota
|
Jedino je duša važna. U duši odvajaš istinu od neistine, život od smrti. Tko izda svoju dušu, najveći je izdajica. (David Herbert Lawrence, 1885.- 1930.) |
02.02.2012., četvrtak
SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ
|
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna, i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te. Čini mi se kao da su ti letjele oči i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta. Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom. Leptirice sna, duši mojoj si slična, i slična si riječi melankolija. Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena. I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju. I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te: Pusti me da šutim s mučanjem tvojim. Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom jasnom kao svijeća jedna, jednostavnom kao prsten. kao noć si, šutljiva, zvjezdana. Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna. Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna. Udaljena i bolna kao da si umrla. Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan. I veseo sam, radostan što nije točno. (Pablo Neruda) |
