žubor vode
02.02.2012., četvrtak
SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ
|
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna, i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te. Čini mi se kao da su ti letjele oči i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta. Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom. Leptirice sna, duši mojoj si slična, i slična si riječi melankolija. Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena. I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju. I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te: Pusti me da šutim s mučanjem tvojim. Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom jasnom kao svijeća jedna, jednostavnom kao prsten. kao noć si, šutljiva, zvjezdana. Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna. Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna. Udaljena i bolna kao da si umrla. Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan. I veseo sam, radostan što nije točno. (Pablo Neruda) |
