Ponekad jedna riječ dovede do rušenja pomno složenih karata i rađaju se neki novi svjetovi
Ponekad riječ dovede do ljepote koju sam htjela pokazati vama
Upoznavanje sebe i traženja načina za biti.
Bezbrojni krugovi u pijesku, dubine na kojima čekam neka nova svitanja, škrape koje je prekrila trava.
Nemilosrdne riječi i pogledi, pokrivanje onim što nema imena a ćutim na sebi, bježanja i traženja.
Vrijeme provedeno u nekom Međuzemlju između mene i mene, neutralni teritoriji i nikad glasno izgovorene želje i snovi.
Pitala si me večeras…. Reci….znaš li zašto?
I reci zašto ne vjeruješ odrazu kojeg vidiš u mojim očima?
Ja se smijem kao i uvijek kad u razgovorima s tobom draga moja, shvatim neke nove istine..
Ja jesam sve ono što vidim u tvojim nasmijanim očima.
Ja jesam i krug je zatvoren ovaj put na početku, a ne na kraju.
Ja jesam svjetlo o kojem snivam.
I ja konačno vjerujem u svoje putove..ma što god me čekalo na njima
Zaista… It's been a long road getting from there to here
It's been a long time, but my time is finally near
Šapat i nešto što ćutim tek u naznakama tišine između tvojih riječi i mog smijeha.
Tisuće načina za biti i samo jedan na koji sam još malo više sve ono što vidiš kad pogledaš u moje oči.
Nema objašnjavanja, osjećaja da odskačem, ne pripadam, da sam puno…jer biraš isti trenutak, riječ i želju.
Dok mi vrijeme klizi kroz prste (podatno poput mog tijela u tvojim rukama) mirna gledam u dane koji dolaze.
Ka gropi od srca vezani ričima, tvrdi od soli Foto by lucky-loser
Dvoje istih i pučina sa bezbroj valova - poput bora i godina urezanih u naše dlanove.
Trenutak susreta i mir u času nastanka oluje…samo moj osmijeh ćutiš.
Dočekujući tebe (sve znam)
Nećeš biti drugačiji zbog mene, niti ću ja postati ono što nisam zbog tebe.
Veži me svojim usnama (ja ću te pustiti na more)
Veži me bedrima (pitaš pogledom i dodirom) i obećaj imenom svojim da ćeš me pustiti da budem bura.
Jer jedino što želim je da me imaš svu, u svoj svojoj slobodi…
Zrcalne slike dvije identične polovice…i osjećaj da gledam iza svog ramena u budućnost.
Mada ne vidim njen negativ znam točno gdje je…
I znam da je tamo moje srce.
Umorna danas tražim neke nove načine za biti, uvlačim se u riječi da se zavučem u tvoj zagrljaj i smirujem želju (strepnja i san).
Neki je čudan dan, jedan od onih koji isisaju svu snagu iz mene ranojutarnjom ljepotom.
Savršenom danu nikad neću napuniti usta, jer sve što kažem i učinim neće biti dovoljno dobro (poput njega) pa na kraju ostaje nezadovoljstvo. Nesavršenosti tvoga lica i duše vraćaju boje životu.
Svaki pogrešan korak o kojem razmišljaš danas, svaka odluka koju bi danas drugačije donio, sve one nelogičnosti u poretku svijeta, sve stope kojima si hodao….
To jesi ti i baš takav me oduševiš svaki put ponovno
Kako da ti kažem da je i meni danas jedan od tih čudnih dana, prepun neke bezimene a loše vibracije.
Da si barem tu lakše bi prošetali kroz ovaj dan (ja u tvom zagrljaju, ti u mom smijehu)..
Ali nisi pa se spajamo u prostoru između naša dva grada na sve načine na koje dvoje ljudi može…riječima, komadićima svjetla i šutnjom.
I trajemo tako u vremenu prije postanka Svijeta...zauvijek..
Kako volim kad mi kažeš (još)...
Posljednjih dana trčim raširenih ruku i prepuna iščekivanja kroz sate koji lete pored mene. Previše obaveza i nametnutih poslova, mnoštvo velikih i malih „to do“ lista, podsjetnika u kalendaru i svega onoga što čeka da ja dođem.
Nešto me nije briga, ali apsolutno nije.
Danas sam shvatila da sam se zaista promijenila (na bolje naravno).
Ludi dan na poslu sa uskakanjem u dodatne obaveze, stavljanja mene u pozicije na kojima u startu nisam ravnopravni igrač i uzaludni pokušaji dogovora.
Na kraju iznenađenje…mada sam se iznervirala rekla sam jasno i glasno što mislim i u trenutku kad sam zaključila da zaista više nema smisla isključila sam se iz priče. Sve se na kraju sredi (sigurna sam u to).
Ono u što sam najsigurnija je činjenica da ja vrijedim puno više od toga da se grizem radi tuđih napola i loše obavljenih poslova….neka bude svakome svoje….
Hm čudno je i ovo je za mene novo…
I moram priznati da uživam u tom osjećaju….
Hodamo kroz polja lavande i pričamo o životu u tišini naših riječi. Obavija nas miris ljeta i nagovještaj noći koja polako dolazi.
Čujem iza svojih leđa neke glasove i vjetar koji donosi zvona na dar i ne brinem se više.
Jednostavno znam….
Budim se pored otvorenog prozora dočekujući svitanja….ja i ptice, tisuće ptica u tišini ranog jutra moga grada. Buđenje na sve načine i sunce koje se krije u mom osmijehu.
Nijanse ranog jutra i moje tijelo koje pjeva neku svoju pjesmu zagrljeno sa sjenama.
Rađanje nekih novih načina za biti, želja koju ćutim, koja jest ja i iskrenost u svakom trenutku.
Minuti i sati (dani i godine) potrošene baš onako kako želim i znam….
I igra, beskonačna igra u kojoj uživam jer imam tebe za partnera u njoj, tebe koji ćutiš svaki treptaj i znaš što mislim.
...pusti svetla oduzmi gas, smešnih stvari se bojimo....
I ja se tebi radujem
Plima tvoga srca i osmjeh moje duše.
Nebo i more…i skale na kojima su se sreli (tvoje srce i moja duša)
Nemam puno riječi (ma nemam ni jednu) pa se smijem.
Ni jutros ne znam što bi rekla …neke su stvari ipak neizgovorive.
Foto by Nicolaou
Kako se spoje kockice u neku zamišljenu sliku u trenutku kada znam i kad sam sigurna, ali sigurna u sve što imam i što jesam, da sam baš tamo gdje mi je mjesto.
Ostaje pitanje zašto…zato jer jesam tamo ili sam tamo zato što jesam…
Nevažno….to sam ja…
Prepoznajem obrise i friže, svaki dio nešto priča. Moje bore smjehuljice i udubine koje su napravile tvoje riječi, zarasli ožiljci na srcu.
Čekanja i bježanja, sve kazne ovog svijeta servirane poput fino umotanog poklona.
Nepodnošenje onoga što jesam kao jedini način na koji sam mogla biti.
Rana ljeta jutra i sunce koje zove (daleko je do drugog)
Buđenja i sve kiše ovog svijeta-naučila sam izgubiti sebe kao jedini način za biti ono što zaista jesam.
Tiho, na prstima iz dana u dan tražila sam način za biti slobodna, biti ono što želim.
Dan po dan, u krugovima koji jesu moj život.
Dan po dan gazeći more u plitkim uvalama srca.
Bonaca i osjećaj kraja..onaj glupi trenutak u kojem shvatiš da sam podjednako često dobro, duboko more i pohlepna usta plićaka koja samo čekaju brodolome.
Dani dolazaka i nadanja, krivih putova i neispijenih kava. Trgovanja srcem i riječima, osmijeh poput zvjezdanog neba, sve laži koje padaju po meni poput guste proljetne kiše koja rađa neki novi život.
Sve bez puno smisla a opet kad se okrenem iza sebe vidim savršeni sklad svojih dana.
Usputna kriva skretanja (nikad nisu kriva ali..), krivi ljudi i oni na kojima svakodnevno zahvaljujem Nebu, gubitci nemjerljivi ljudskim poimanjem stvarnosti, beskonačna, bezgranična i bezuvjetna ljubav prema Zviri (te…te…to je valjda Tetica u njegovom jeziku), njegova pružena ručica i pogled prepun obožavanja i svjetlucanje dišpeta iz dubine njegove osobnosti…
Eh toliko toga sam ja ovih dana…
A iznad svega sam jedno klupko želja, sreće i nade…..i sve to umotano u osmijeh.
Ispod ovog Neba….(hvala)
U kasne sate mojih povrataka kući razmišljam o sreći koja mi je poklonjena, o životu samom bez velikih i prevažnih razloga i svrhe. Život radi života….sjetila sam se riječi moje prijateljice….i još jedne....trčimo, samo trčimo nekuda bez smisla…
Koliko puta protrčimo ispod duge a da je nismo ni primijetili?
Ponekad je Nebo tako daleko u svojoj hladnoj jasnoći…Ponekad ga sivi i crni oblaci (oni u niskom i brzom bijegu) približe..kad podignem ruku ona nestane u paperju kiše.
Jutros sam poput mora u škrapi…dignem se i udarim, pa bježim natrag u sigurnost nepripadanja nikome osim sebi…pa bojažljivo provirim iz dubine i opet se vratim u taj zaton da pomilujem škrapu. Pričam joj najljepše priče o hrabrosti i ljepoti života. Pa se igram u vječitoj izmjeni oseka i plima.
Karte nisu podijeljene, tko zna koliko još miješanja nas čeka i koji ulozi čekaju da budu. Ti dijeliš i smiješ se pogledom ispod trepavica….nestrpljivo kupim karte i slažem ih.
Reci što je teže....Imati ili ne mogućnost za ostvariti neke snove?
Ruka puna neiskoristivih karata ili svi jockeri?
Gledam te "djelitelju karata" poluzatvorenih očiju dok ležim na suncu i smijem se onim poznatim zvukom (prosipam opet neke stine).
Smijem se sebi, smijem se s tobom, smijem se svim onim malim a tako važnim pitanjima…smijem se majstoru Životu…i za to vrijeme živim najbolje kako znam…
S osmjehom na usnama (naravno)…
Okusom, vidom, njuhom naći ono što pripada mojim rukama, ono nešto što cijeli život tražim.
I biti dovoljno hrabra i pametna a ustvari luda, bez imalo smisla…
Kako volim takve lucidne i ispunjene trenutke svog života.
Udahnem i skočim…pa što bude….
Kad izronim dočekat će me tvoje ruke…
Trenutak il' dva, pogled kroz ogledalo i smijeh koji sam rasula po sebi…malo na moju kosu sliči. Jedan, dva i vrti se u nekom svom svijetu kovrčanja i zavijanja oko svoje osi.
Nebo prekriveno zvijezdama i odsjaj mora u njima.
Zove nas mirna pučina i srebrni trag Mjeseca za sretan put.
Kako me izdaju riječi (suze) i bježe od mene dok pokušavam izliti u njih ovo more ispremiješanih osjećaja, dok bojim Nebo tirkiznom nadom burnih večeri…
Dodirom smirujem nevere tvog oka….
Budi dobar u ovim danima dok mijenjaš sebe u ono što zaista jesi, što želiš.
A ja mislim na tebe…
Za mene si voda i planina podjednako, nešto poput kuće tik uz more i pogleda na Sunce dok me drže ruke kojima vjerujem
Ponekad si nevera i jugo koje kida škrapu na kojoj samo jučer ukrali Nebu ime. Onda se pustim tvojoj silini da me nosi (jer ja jesam ogrlica koju nosiš oduvijek) i svakim valom ja pjevam pjesmu tvoga srca skrivenu među oblucima moga imena.
Iznad svega za mene si dubina mora u kojem tako divno šutim.
Brodovi su isti ka i ljudi zlu moru daju život svoj.
Toma Bebić
Poput kamena u moru ležim okružena mogućnostima pa puštam Suncu da me grije. Čujem sve i vidim sve iza zatvorenih kapaka pa se smiješim mogućnostima.
Koraci upisani u dubinama šoltanskog polja i jutra jasna u svojoj samoći.
Izmaglica i rosa kao nagovještaj ljeta i mene koja postojim sama u dubini svog života po prvi put od kad se sjećam sebe.
Trenutci savršenog nepripadanja nikome osim sebi i Zemlji i divlja radost zbog oslobađajuće pripadnosti tebi.
Život kao oseka i plima (dodiruje moja stopala i smije se u ritmu mojih riječi), iznenađenja i gubitci, suze za tebe dragi moj Anđele isprepletene sa srećom jer znam da ti je sad dobro, dugi dani ispunjeni radom i osjećaj da sam se pomakla sa točke na kojoj sam dugo vibrirala na nekoj nepoznatoj frekvenciji,
Život kao ja iskrena, neskrivena iza neizrečenih riječi i neisplakanih suza, istina kao hrabrost i traženje sebe, padovi (nekad stvarni ali češće samo zbog straha), krivo pročitane riječi, i opet ispočetka.
Pa probam ponovno i shvatim da je sve bilo obojano mojim krivim poimanjem sebe (ah te projekcije)…
Pa dozvolim sebi činjenicu da možda me vi drugačije vidite (od onog mog pogleda iz ogledala)
I nasmijem se sebi (oko mene raste plima)
Nešto iskonsko i kao takvo nas dvoje smo jedini smisleni način naših života.
Obećanje i ruka u ruci (hodamo zajedno u šumi neostvarenih želja).
Neću ti reći da si taj (jer to ne znam)
Neću reći ni da sam te čekala cijeli život (jer bi to bila laž)
Neću reći da si savršen (nesavršenosti su završni sjaj u tvojoj privlačnosti)
Za ono što ti želim reći ne nalazim riječi koje se ne utapaju u sladunjavoj romantici pa šutim i pogledom govorim.
Razumiješ ti dobro što sam ispisala šutnjom, riječi zapele na trepavicama, riječi koje usnama utiskujem na tvoju kožu.
Most između nas (nepremostive dubine postojanja u kojima počesto potonemo)
Muškarac i žena kao nikad do sad narisan krug na Nebu.
Jače od tvoje planine i dublje od mog mora.
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.