srijeda, 11.06.2008.

Pamtim samo sretne dane


Čekamo te grleći more (moj grad i ja)…

Image Hosted by ImageShack.us

Foto by Iva

U kasne sate mojih povrataka kući razmišljam o sreći koja mi je poklonjena, o životu samom bez velikih i prevažnih razloga i svrhe. Život radi života….sjetila sam se riječi moje prijateljice….i još jedne....trčimo, samo trčimo nekuda bez smisla…
Koliko puta protrčimo ispod duge a da je nismo ni primijetili?
Ponekad je Nebo tako daleko u svojoj hladnoj jasnoći…Ponekad ga sivi i crni oblaci (oni u niskom i brzom bijegu) približe..kad podignem ruku ona nestane u paperju kiše.
Jutros sam poput mora u škrapi…dignem se i udarim, pa bježim natrag u sigurnost nepripadanja nikome osim sebi…pa bojažljivo provirim iz dubine i opet se vratim u taj zaton da pomilujem škrapu. Pričam joj najljepše priče o hrabrosti i ljepoti života. Pa se igram u vječitoj izmjeni oseka i plima.
Karte nisu podijeljene, tko zna koliko još miješanja nas čeka i koji ulozi čekaju da budu. Ti dijeliš i smiješ se pogledom ispod trepavica….nestrpljivo kupim karte i slažem ih.
Reci što je teže....Imati ili ne mogućnost za ostvariti neke snove?
Ruka puna neiskoristivih karata ili svi jockeri?

Gledam te "djelitelju karata" poluzatvorenih očiju dok ležim na suncu i smijem se onim poznatim zvukom (prosipam opet neke stine).
Smijem se sebi, smijem se s tobom, smijem se svim onim malim a tako važnim pitanjima…smijem se majstoru Životu…i za to vrijeme živim najbolje kako znam…
S osmjehom na usnama (naravno)…

Zar ima nešto ljepše?


Ne budi me Mati -

09:05 - Komentari (14) - Isprintaj

<< Arhiva >>