Tražeći sebe

Ljubav ne poznaje kvartove niti mari za državne granice, spol i ime su beznačajne informacije, ne razaznaje boju kože niti vrijeme pozna. I nije je puno briga što imaš posla baš sada i nekakve rokove, ne mari za vezu u kojoj jesi ni za to što će ljudi reći.
Ona ima divno lice (kakvo oduvijek sanjam).

Ona je ljubičasto u zimskoj buri

Našla sam je na cesti jedne večeri, kad sam pomislila kako više ime nemam.
Ljubavi kao vitraj moje duše koje u moru divnog svjetla jedna drugu hrane.
Pronađena ljubav koja se smije u dubinama mora, koja moje godine i ime nosi.
Ja ovakva, kao jedini način za biti i mir kojeg ćutim u sebi (prestala sam pokušavati biti ono što nisam). I ljubav nota, instrumenta i ruke koja ih stvara, protkana kroz svaki sekunda života.
Glazba ona divna, najdraža koja sve govori, uvijek i zauvijek slijedi me na svakom koraku kojeg učinim (barem u ritmu srca).

Sve ono što želim podijeliti s tobom...

Zapletena u dubinama jutra, nježna poput usana tvojih kad me budiš
Topla kao ljetna noći koja pada po meni
Ja nepoznata, tek obrise slutim, skrivena u gomili

Moja želja tvoje ime nosi

Polako se spremam za godišnji… još čitavih osam dana ali brzo će to.
Sređujem sitnicu po sitnicu, gomilam knjige koje ću nositi, pokušavam srediti dokumente i poštu na računalu………pa odjednom iskrsne tvoje drago ime.
Kako zaboli spoznaja da te nema, nepovratno, nepopravljivo. I ne liježe mi ništa bolje to saznanje danas nego jučer. Nema te ja te želim nazvati i pričati satima, čuti tvoj glas i smijeh.
Nađu me tada suze i ne znam gdje bi sa sobom pa se molim za tebe i u izgovaranju svake riječi smirujem oluju svoga srca.
Spremajući se uzela sam Anđeoske kartice koje si mi ti poklonila…
Rekla bi hajde izvucimo jednu za današnji dan.
Mila ja sam izvukla večeras jednu za tebe i mene….

Povezivanje
Povezivanjem i prihvaćanjem različitosti postajemo kanali duhovnosti. Davanje i primanje, smijanje i plakanje, pozitivno i negativno, svjetlo i tama. Povezivanje tih suprotnosti igra je života, a njihovo prihvaćanje i poštivanje čini nas jačima.

Najveća umjetnost u životu jest naučiti prihvatiti.
Čuvam sve zajedničke sate i tvoje riječi, osmijehe koje si mi poklonila. Dok me ima plakat će jedan dio mene što nisi tu i što te nikad više neće biti.
S tobom je moj život postao bogatiji za jedno Svjetlo a ja sam učila kako prihvatiti neke stvari, učila sam biti strpljiva uz tebe draga moja gledajući kako s osmijehom na licu prolaziš svoje pute.

Učit ću (štreberica ja, baš kao što si bila ti…mada bolja si od mene milijun puta)
Bit ću
I nikad te neću prestat voljeti.

Tvoje ruke poput divnog okvira grle moje dane



Foto by plume35

Kasno buđenje u sivom Splitu jutros i moja želja da te dotaknem
Zovem te...do mene dopire zvuk tvog grada prekrivenog kišom kao pratnja tvojim riječima.
Kažeš da se skrivaš jutros tražeći način da mi budeš bliže.

Kiša na prozoru dok se gnijezdim u tvom zagrljaju (lijene nedjelje rane jeseni koja je pred vratima)
Gornja paluba Lastova petkom navečer i svijet kojeg ostavljamo iza sebe
Tvoj glas i ona čista, neiskvarena (moja) vrsta smijeha i želje protkane kroz svaki sekunda postojanja.

Beskonačni sati samoće i sve knjige ovoga svijeta u kojima pronalazim slične a opet toliko različite ljude od sebe.
Sve one riječi u kojima shvaćam da sam slična dušama ljudi oko sebe i u tom trenutku još malo više shvaćam posebitosti svakoga od nas.

Ljeto koje živi oko mene i škrapa koja je poput srca…zemlja žedna vode i nabujala rijeka koja krči put prema moru.
Prijatelji u čijim se bistrim očima (jezerima) moja duša kupa pa poput živahnog potoka pretače, sa svakom našom riječi, sa svakim danom u kojem smo još malo više skupa.

Drhtaj i sekunda u kojoj sam postala svjesna života oko sebe i onoga koji je godinama spavao duboko u meni.
Treptaj oka i u njemu sunce veliko kao nebo.

Ti i ja


Male stvari, poput zrnca pijeska
(onog zrnca koje biser nosi)

I pjesma koji je završni premaz svega onoga što ja životom zovem…

Pitanja na koja odgovor ćutiš duboko u sebi...
Ne gledaj me tako (poželjet ću)



Pomalo lijena a neispavana, u nekoj drugoj dimenziji sam.
Pa nižem riječi i darivam vodu umjesto kamena.
Danas sam voda, ona koju oduvijek znam, provučena kroz sve pute tvoje duše.
Ona voda koja pronalazi put do mora i uvire u njemu i onda kad se čini da jedva tečem
Ona voda koja hladi usne, taman kad pomisliš kako više ne možeš hodati.
Danas sam sličica sazdana od milijun naizgled nespojivih stvari.

Moja je duša poput sobe djetinjstva u kojoj se igra Sunce sa zrncima prašine – najbolji Alkemičar svijeta….sa Dušom koja pripada Vjetru….sve je zlatno odjednom.
Malene stvari čine život i daju mu puninu kojoj sam težila godinama.
Sunčan dan
More plavo poput sna
Nebo visoko kao dvorac
Smijeh poput razasutih perli
Oči u kojima spava cijeli moj svijet
Muzika koja dotiče okrajine mojih živaca pa ih milujući tjera na to da budem još malo više ja
Zarazni ritmovi provučeni kroz nikakve riječi i riječi koje su notama prekrivene poput Mjeseca iza oblaka.

Ja prekrivena tvojim riječima (željom tvojom), obučena u pogled tvoj na suncu neke davno pronađene obale.
Ti kao još jedna perla života moga…
(ona koju čuvam slobodnu u sebi)


Hajde uzmi me sa sobom...

Znaš li?
Ima jedan dio mene gdje oluje žive....



Foto by tsunamine-chan

Prepun je divljih kestena i borova koji su posuli zlato po vodi uzburkanih očiju tvojih.
Ima jedan dio mene koji moje pravo ime nosi, ono iskonsko ime moje podareno od života u trenutku postanka…
Pa se zapliće u naučeno, upliće se u kose moje, između riječi prosipa mrvice zlata da se kući vratit mogu.
Ime je moje oduvijek skriveno u tebi a ti ga slutiš i zoveš me njime…protkano je u smijehu tvome, među rukama tvojim dok ih uplićeš u mene.

Ima jedan dio mene u kojem oluje žive..oluja u oluji traži mirne luke…i zove me da budem još malo više bura.
Ima jedan dio mene koji nespojive boje spaja…obala i more zagrljeni u pličini, nebo i dubina, suze i smijeh…ogledalo i voda…

Ima jedan dio mene koji tvoje ime nosi.

Oči su našle skrivenu stazu...



Dočekat ćemo te sutra svi, kad te vapor dovede zadnji put doma.
Ukopat će s tobon svak od nas dil sebe, dil svoje duše a istovremeno živit ćeš dok bude nas.

Neka su ti mirne vale našega škoja, prijatelju moj....
A dubine mora koje volimo i ti i ja čekat će neke druge dane...
Bit će ih, znam to...

Ti si....
Plima koja plete zlatnu mrežu oko mojih stopala
Sunce koje ispisuje povijest toplim prstima po mom licu
Zvuk zvona u ljetno predvečerje na skalama od kuće
Ti si trag u beskraju mog života

Trag koji oduvijek slijedim




Naši su životi korijenjima nekih divovskih stabala slični.
Za dosta njih pojma nemam odakle su došli, ni čiji je to početak ali igraju se upleteni poput marljivih dječjih ruku koje zidaju dvorac iz bajke.
Pa se zaplićemo, pa rasplićemo zaigrani tako. Ponekad smo posuti zlatnom prašinom smijeha, nekad nam dani na žudnju mirišu (vino na mojim usnama koje iz tvojih dlanova pijem)
U predjelima magle izgubimo ponekad jedno drugome trag ali kad stanem i zaustavim dah čujem tebe kako u mraku pored mene dišeš.
Kad dođu vremena vjetra jačamo se u visini tko je glasniji, jači, tko može dalje sam otići. Razorit ću sve prijetiš pogledom a ja prestravljena a prkosna se smijem i vičem…razori…
Razori kad želiš to…
Pa se ljutiš i divljaš nebom gledajući preko ramena gdje sam ja.
Dođu nekad vremena od bonaca, onih koje bistre naše dubine pa se sretni i tihi kupamo jedno u drugome bez pokreta, bez riječi. Odbljesak mene u tvojim očima govori više od svega i po prvi put dozvoljavam da postoje pogledi toliko različiti od mojih.
Nastavljanje neizgovorenog, završavanja rečenica, neskrivena ljutnja i ispucani rafali riječi

Igra, beskonačna Igra tvoja i moja…ona za koju kažeš da je sama za sebe smisao postojanja, i prepuštanjem u njoj shvaćaš zašto postoje i svemir i Zemlja i ti na njoj.
Kako ponekad nađeš baš one riječi koje mi nedostaju i u tom pronalasku me iznova ostaviš bez riječi.
Igra u kojoj oduvijek žudim partnera koji je malo luđi od mene (do posljednjeg daha)
Igra u kojoj se rađam iznova svaki dan da bi umrla na kraju u tvojim mislima
Igra u kojoj svakodnevno otkrivam nove svjetove da bi ih izgubila u snovima
Igra u kojoj hodam, dišem i radim prekrivajući svakodnevnicom i osmijehom tvoje tragove
u nutrini mene, one nikad neizbrisive, one isprepletene tvoje ruke sa rukama mojim..

Korijenje u korijenju…

Jednostavno, zar nije?

Nosim danas na vratu neku čudnu nisku bisera
Školjka sam (zatvorena) u bistrom plićaku ovog ljetnog dana



Foto by arthappinessdance

Moja žudnja govori glasnije od Svijeta danas (rečenicama bez riječi), hvata me za ruku i vuče (dođi).
Svaki korak danas, svaki pogled i osmijeh skriven duboko u mojoj smirenoj duši…izvirem da bi se vratila na izvor…ponovno…ispočetka….
Odlazim da se vratim, pa plešem u krugu i zovem svoje ruke.
Pronalazim mjesta na kojima se spajam s morem, otkrivam sitne pukotine koje mi kradu snagu.
Skrivam se od sunca i pronalazim dubine.
Smirujem ustreptalu utrobu svoju
(da, onu koja zna i čeka)
(da, onu koja sluti i ljubavi daje tvoje ime)

O, da i ovo sam ja...nevera bez mire, more bez kraja i ona koja želi

Znaš li koje je boje ogrlica na mom vratu?
I znaš li tko tvoje ime nosi oduvijek?

Jutros u pet dok kuham kavu prije polaska na put...
Visoko gore u suncem okupanom jutarnjem nebu, tamo negdje blizu tvoje duše
Dok smo se vraćali popodne doma, putem kojeg znam i kad zatvorim oči.
Osjetim treptaj tvoje dobrote..
I stisne se nešto oko moga srca

Kako vrime leti...



Sitin te se svaki dan
Svaku večer prin nego legnen u posteju
Pa se nasmiješim tebi skrivenoj negdje u kutu mog narančastog srca
(leptiru u nedilju na moru)
Ponekad me nađu suze kad ti poželin ispričat šta se sve dogodilo od kad te nema

Pa uzmem jedan dil srca i stisnen ga čvrsto da mu ne čujen glas (boli me)

Kako vrime leti mila moja prijateljice....
Pa mi fališ puno, najviše
Pa skočin da zaronim...
Diši mila....samo diši....(utopit će me ova tuga)

Ona je sad negdje gdje je sretnija...

The red of my passion
The orange of my energy and encouragement
The yellow of my honor and my thrill for life
The blue of my truth, and my tranquility
The black of my desire for power, of my grief

I ono nešto, nešto neuhvatljivo oku, nešto neopisivo riječima...
Ono nešto što pripada tebi.



Foto by Gilad

Dubina slobode i smijeh poput perla rasutih niz stepenice
(kako ti samo znaš uživati u mom smijehu).
Topla škrapa kasno sinoć i mrak koji lagano pada na voljeni škoj.
Mekane ruke moga mora (poput tvojih usana me grle).

Stojim sinoć sama, na mulu pod zvijezdama koje rađaju još jednu ljetnu večer i slušam more.
Uživam…
u tišini koja me samo pokrila noćas i probudila ranim jutrom
u samoći moje velike postelje pokrivena tvojim riječima
u osmijehu koji me grli kroz ove kilometre između nas
u danima koji nose tvoj dolazak
u tebi tako posebnom ..

Pa se nasmijem jutros, udahnem duboko, potrčim i bacim se u more.

Tako je dobro što si moj


Jer moje si more...

Vjerujem da postoje savršene polovice spojive u svojoj nesavršenosti.

Jer ako postojimo sretni i zadovoljni jedno bez drugoga i ako ne tražimo ono što bi trebali imati i moći sami…
Tada sam ti poklon uvijek i vazda, šlag na kraju i posljednje slovo tvog imena….baš kao i ti moga



Foto by seafairy

Ruke, riječi i smijeh isprepleteni u beskonačnoj Igri naših života.
Svaki kamenčić na putu zove da budemo još malo više ono što jesmo…dvije slične duše na pučini dobrog (našeg) mora.
Pogledi u kojima se rađaju neki novi Svjetovi i mi izgubljeni negdje na početku (ili kraju…nevažno je sad) našeg zagrljaja.
Novi i nepoznati načini za biti, divlja (a opet tako prirodna) želja za uviranjem u život onog drugog, buđenja na postelji od Sunca.
Postojanje krugova unutar kruga, ti i ja kao zasebne jedinke a opet spojene na sve načine na koje ljudi mogu biti još malo više svoji (a svom svojom slobodom pripadati drugom).
Osjećaj pripadanja svojoj vrsti i ono „potaman“ kao odgovor na pitanje (reci…jesam li premalo ili previše…) koji se njiše na rubu tvoga osmijeha dok me gledaš u svojem zagrljaju (reci mi).
Odlazak samo zato da bi došli, otoci moga srca koji nose ime tvojih snova i Šolta koja nas čeka…
Ja na skalama od tvoje kuće, mul kojega gledam cijeli život i ti koji me čekaš i vidiš baš onakvu kakva jesam…

Ljubim…
Znam, za koji tren ćeš doći….