Ti si....
Plima koja plete zlatnu mrežu oko mojih stopala
Sunce koje ispisuje povijest toplim prstima po mom licu
Zvuk zvona u ljetno predvečerje na skalama od kuće
Ti si trag u beskraju mog života
Trag koji oduvijek slijedim
Naši su životi korijenjima nekih divovskih stabala slični.
Za dosta njih pojma nemam odakle su došli, ni čiji je to početak ali igraju se upleteni poput marljivih dječjih ruku koje zidaju dvorac iz bajke.
Pa se zaplićemo, pa rasplićemo zaigrani tako. Ponekad smo posuti zlatnom prašinom smijeha, nekad nam dani na žudnju mirišu (vino na mojim usnama koje iz tvojih dlanova pijem)
U predjelima magle izgubimo ponekad jedno drugome trag ali kad stanem i zaustavim dah čujem tebe kako u mraku pored mene dišeš.
Kad dođu vremena vjetra jačamo se u visini tko je glasniji, jači, tko može dalje sam otići. Razorit ću sve prijetiš pogledom a ja prestravljena a prkosna se smijem i vičem…razori…
Razori kad želiš to…
Pa se ljutiš i divljaš nebom gledajući preko ramena gdje sam ja.
Dođu nekad vremena od bonaca, onih koje bistre naše dubine pa se sretni i tihi kupamo jedno u drugome bez pokreta, bez riječi. Odbljesak mene u tvojim očima govori više od svega i po prvi put dozvoljavam da postoje pogledi toliko različiti od mojih.
Nastavljanje neizgovorenog, završavanja rečenica, neskrivena ljutnja i ispucani rafali riječi
Igra, beskonačna Igra tvoja i moja…ona za koju kažeš da je sama za sebe smisao postojanja, i prepuštanjem u njoj shvaćaš zašto postoje i svemir i Zemlja i ti na njoj.
Kako ponekad nađeš baš one riječi koje mi nedostaju i u tom pronalasku me iznova ostaviš bez riječi.
Igra u kojoj oduvijek žudim partnera koji je malo luđi od mene (do posljednjeg daha)
Igra u kojoj se rađam iznova svaki dan da bi umrla na kraju u tvojim mislima
Igra u kojoj svakodnevno otkrivam nove svjetove da bi ih izgubila u snovima
Igra u kojoj hodam, dišem i radim prekrivajući svakodnevnicom i osmijehom tvoje tragove
u nutrini mene, one nikad neizbrisive, one isprepletene tvoje ruke sa rukama mojim..
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Meni, da nikad ne zaboravim
(03. svibnja 2008.)
Što god možete ili mislite da možete, započnite;
Hrabrost ima genij, moć i magiju u sebi. J.W. von Goethe
Ljudi koji mi oduzimaju dah, čije me riječi čine sretnom jer znam da takvi postoje:
Ne, nemoj mene vezati...
Jer Vjetar se vezat ne može
(tu samo Ljubav pomaže)
Tu sam jer volim "baciti na papir" neke misli koje nenajavljeno dođu.
Pa tražim put kući
Foto by Ivonne_D
Naći ću ga znam,
jedne ljetne večeri kad sjednem na skale kojima sam lutala u snu, bosonoga...prema moru
(neko te davno zapisao u moje dlanove)
Znat ću....
Znat ću da sam došla kući
...tu na rubu moga sna...
Foto by VITRIOL
Ako poželite...slobodno se javite
izvanje@gmail.com
ITAKA
Kad pođete tražiti Itaku
Molite se da putovanje bude dugo,
puno pustolovina,puno buđenja.
Ne bojte se čudovišta iz starine
Nećete ih sresti
ako vam misli budu letjele visoko,
ako prava strast pokreće vaš um,tijelo i duh.
Nećete sresti strašna čudovišta
ako ih ne nosite u duši,
ako ih vaša duša ne postavi ispred vas. Konstantin Kavafis
Treba se usuditi željeti...(kaže mi Leda)....
Koliko još staza moramo prijeći,
za samo jedan trenutak Ljubavi...
A toliko toga činimo, toliko lijepog nastojimo,
toliko sebe unosimo i raznosimo
poput vjetra što se sjeća da je bio pustinja.. Vladimir Ordanić
Tko zna...
Vizija
Jednoga jutra godine neke
Otvorit ću oči začuđeno, smjelo,
A sunce će nježno milovati mi lice.
Pogledat ću sretno u svoj komad neba
I osmjehom pozdraviti sunce na prozoru.
Jednoga dana godine neke
Nasmiješena i mirna šetat ću poljem,
Brati rosno cvijeće kraj neke šume.
Slušat ću ptice što život slave
I bit ću sretna što sam tu.
Jedne večeri godine neke
Sklupčat ću se tiho u nečijem naručju
I slušati muziku srca samo za mene.
Bit ću sretna zbog poljupca,
Zbog ruku koje miluju i vole.
Jednog jutra godine neke,
Jednog dana godine neke,
Jedne večeri godine neke
Nadam se…….. Freya
Zelenu mahovinu imaju morske stijene,
borovi i čempresi mirišu snom,
a u šumi se pod lišćem u proljeće
crvene jagode
i mirišu,
a ja imam uspomene i sjećanja i tebe i
sol na koži od zadnjih zagrljaja
i mahovinu u kosi
i san od tvojih dodira pod čempresima
i okus jagoda na usnama
i ljubav
i ti mi šutnjom pričaš
da ti sada kada me nema nedostajem
da su ti sati dugi i polagani Dinaja
Tako sama
Tako sama,
pokrivena česticama nedostajanja
ležala sam na stijeni
pored zapjenjenog mora
pogleda uperenog
tamo negdje iza,
u raskršće puteva
gdje si odlučio
pratiti nečije tuđe korake.
Tako sama,
učila sam ponovo biti JA,
egzistirati kao jedinka,
i živjeti bez lijeve polovice srca
koju si odnio sa sobom,
a ne želeći joj biti vlasnikom.
Tako sama,
disala sam ne osjećajući mirise,
lutala, ne ćuteći hladnoću ni toplinu,
gledala, bez da vidim boje buđenja novog dana,
hodala, ne ostavljajući tragove svojih stopa,
dodirivala, tražeći te pod svojim prstima,
a nalazeći samo prazninu u stvarnosti
iz koje si izrezao i odnio svoj lik.
Tako sama,
drhatvim sam rukama
lijepila šarene komadiće sebe
kakva sam bila prije nego si
poslao uragan kroz moj život,
i sakupljala sitne krhotine osobe
u koju si me pretvorio svojim odlaskom.
I dalje sama,
dala sam se moru
da te spere sa moje kože
dok sam upijala mirise
tog trenutka spoznaje
kada su mi se boje sumraka
ponovo zaiskrile u očima
cijelom lepezom svojih tonova.
Usidrila sam svijest
i prestala lutati
našavši onu drugu polovicu
u samoj sebi. Yvonne D.