Izlazak
Biblijski pogled na svećeničku službu
Starozavjetni pogled na svećeničku službu
Riječ svećenik javlja se prvi put Starom zavjetu u vezi s imenom Melkisedek: „A Melkisedek, kralj Salemski, iznese kruh i vino; a on bješe svećenik Boga Svevišnjega.“(Postanak 14,18) U najstarije vrijeme svakom čovjeku je bilo dopušteno da podigne žrtvenik gdje je htio i prinosi na njemu žrtve. Otac je bio glava i svećenik u svojoj obitelji, a pravo svećenstva u obitelji se smatralo kao rođeno pravo najstarijeg sina. U centru bogoslužja je bila žrtvovana životinja koja je predstavljala predsliku Spasitelja koji će doći na ovaj svijet i dati svoj život u zamjenu za život pokajanog grešnika. Na taj način je održavana nada o izbavljenju iz ropstva grijeha, a čovjek je bio izmiren s Bogom. Ovaj sistem obiteljskog svećenstva je funkcionirao sve dok se ljudi nisu počeli udruživati i osnivati moćne polise i države.
Otpali grešnici željni moći su sklapali saveze i širili granice svojih kraljevstva progoneći brojčano slabije od sebe. Među progonjenima su bili i istinski posvećeni ljudi. Vjernim pojedincima je prijetila opasnost od istrebljenja, stoga je Bog između Kanaanaca, Akađana, Sumerana, Egipćana, Babilonjana i drugih naroda odlučio podići narod koji će mu biti vjeran i širiti pravu istinu o Njemu i Njegovom karakteru. Bog je rekao Abrahamu: „Idi iz svoje zemlje, od svoga roda i doma očeva, u zemlju koju ću ti pokazati. I učinit ću od tebe velik narod, i blagosloviti te i ime ti uzveličati: i ti ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju i prokleti onoga tko tebe proklinje: u tebi će biti blagoslovljena sva plemena zemlje.“ (Postanak 12,1-3) Abraham je napustio rodni Ur i vjerom krenuo u nepoznato. Bog je bio vjeran obećanju i po Abrahamu je podignuo Izrael, jedan narod koji je trebao biti svjetlo u tami ovoga svijeta.
Nakon izlaska Izraela iz Egipta, Bog je dao upute da mu sagrade Svetiše kako bi prebivao među svojim narodom. U Svetištu je izabrano svećenstvo trebalo vršiti posredničku službu između Boga i njegovog naroda. Bog je očito namjeravao da Mu u Svetištu služe predstavnici iz svih 12 izraelskih plemena, no Izrael je otpao od Boga poklonivši se pred zlatnim teletom pod Sinajem, osim Levijeva plemena koje je ostalo vjerno Gospodinu. (Izlazak 32,25-29) Zbog toga su umjesto prvorođenaca u Izraelu za službu u Svetištu izabrani leviti (Brojevi 3,11-13; 8,16-18). Svećeništvo u užem smislu je postalo nasljedno i pripadalo je isključivo Aronovoj obitelji (Brojevi 18,6.7), dok je ostatak Levijevog plemena služio u obavljanju ostalih poslova u Svetištu.
Valja zapaziti da je sam Bog izabrao svećenstvo čije su glavne odgovornosti bile vjerske naravi: da budu posrednici između Boga i ljudi. Svakodnevna posrednička služba u Svetištu, zvana tamid, sastojala se u prinošenju žrtava i škropljenju krvlju, čišćenju svijećnjaka, prinošenju tamjana na kadionom oltaru te postavljanju kruhova, a jednom godišnje je Veliki svećenik ulazio u Svetinju nad Svetinjama pribaviti očišćenje za cijeli izraelski narod i Svetište (Izlazak 29,38-42; 27,20-21; Levitski zakon 16) Svećenici su se smatrali Božjim glasnicima, te su bili zaduženi da čuvaju učenje Svetoga pisma.(Malahija 2,7)
Novozavjetni pogled na svećeničku službu
Što Novi zavjet uči o svećeničkoj službi? Pripada li svećenička služba podučavanoj grupi ljudi? Postoji li Bogom odabrano novozavjetno svećenstvo? Je li ono onda postavljeno da posreduje između Boga i ljudi? Poslanica Hebrejima se bavi razlikama Prvog i Drugog Saveza, nama poznatijih Starog i Novog Saveza, te u njoj možemo pronaći odgovore na ova pitanja. Da bismo shvatili ovu temu, potrebno je razumjeti koncept starozavjetnog Svetišta(opisan u drugom članku) i odnos između Starog i Novog Saveza jer je Stari zavjet bio predslika onoga što će se dogoditi u budućnosti.
Starozavjetni prorok Jeremija 600 godina prije Kristova rođenja nagovještava da će u budućnosti biti sklopljen Novi Savez: „Evo, dolaze dani“, govori Gospodin, „kada ću sklopiti novi savez s domom Izraelovim i s domom Judinim: ne kao savez što sam ga sklopio s njihovim ocima u dan kada ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, moj savez koji su oni prekršili, premda im bijah mužem“, govori Gospodin. „Nego ovo će biti savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim: Nakon tih dana stavit ću zakon svoj u nutrinu njihovu i upisati ga u srca njihova; i bit ću Bog njihov, a oni će biti moj narod.“(Jeremija 31,31-33) U poslanici Hebrejima, pisac komentira ovaj tekst i kaže: „Jer da je onaj prvi savez bio besprijekoran, ne bi se tražilo mjesta za drugi“...“U tome što [Jeremija] spominje “novi savez“, zastarjelim je učinio onaj prvi. A ono što stari u zastarijeva, blizu je nestanku.“ (Hebr 8,7.13) Stari savez je bio sklopljen s tjelesnim Izraelom, potomcima Abrahamovim. Božji plan je bio da preko Izraela ostali narodi koji nisu bili potomci Abrahamovi, dobe pravu istinu o Bogu, pokaju se i pristupe izraelskom narodu. Izrael je konstantno podbacivao u misiji svjedočenja svijetu, stoga mu je Bog po proroku Danielu odredio vrijeme da se obrati i pripremi za dolazak Mesije, onoga na koga je cijela starozavjetna služba u Svetištu ukazivala. Izrael nije prepoznao vrijeme pohođenja te je kao narod odbacio Isusa Krista. Stoga ovaj Novi savez nije više sklopljen s jednim narodom, kao što je to bio slučaj s Izraelom, već je sklopljen sa svim pojedincima koji vjerom osobno prihvaćaju zavjetni odnos s Isusom Kristom, i koji čine zajedništvo vjernika-crkvu.
Kršćanska crkva je po apostolu Pavlu duhovni Izrael. Sva obećanja dana Abrahamu i drevnom Izraelu, po vjeri pripadaju onima koji su prihvatili Krista kao osobnog Spasitelja i čiji životi svakodnevno svjedoče o živoj i stvarnoj vjeri. U Novom Savezu više „nema ni Židova, ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muško ni žensko: jer ste vi jedan u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo sjeme i baštinici po obećanju.“(Galaćanima 3,28-29) Iako mi danas nismo semiti, tjelesni potomci Abrahamovi, mi smo Abrahamovi potomci i duhovni Izrael po vjeri u Isusa Krista.(Galaćanima 3,6.7)
Starozavjetni Izraelci su u vrijeme Krista uzdizali svoje vjersko porijeklo, svoju tradiciju, držali su se posebnim narodom na zemlji i prezirali sve ljude ostalih vjera i nacionalnosti smatrajući ih psima. Kao takvi, svojim primjerom su otkrivali sotonski karakter, a ne Božji. Ista zamka tradicionalizma i formalizma leži pred današnjim kršćanima. I ne samo da leži, već je gotovo sav kršćanski svijet uhvaćen u tu zamku i sramoti Boga kao što su to drevni Izraelci činili. Vjerski i nacionalni ponos, uzdizanje korijena i predaje, mržnja i netrpeljivost prema neistomišljenicima i ljudima drugih svjetonazora, svi ti pred Bogom ogavni grijesi su samo prikriveni religijskom formom. Ispunjavajući forme i običaje, današnji čovjek zavarava i umiruje svoju savjest. Držeći tradiciju, smatra se pomirenim s Bogom i pravednim čovjekom, a ustvari spasenje traži u ritualima koje upražnjuje. Zbog istih grijeha je drevni Izrael otpao. Bog u Novom zavjetu naglasak stavlja na iskrenu duhovnost i dobrotu srca, a ne na formu kao što su to Izraelci u svome otpadu činili. Izraelci nekada, a kršćani danas će u točnosti ispuniti svoje zavjete Bogu, održati blagdane, hodočastiti, nebrojeno puta izgovoriti napamet naučene molitve i udijeliti novčane darove. S druge strane, ti isti ljudi koji se predstavljaju Kristovim učenicima će biti lišeni Božje ljubavi i svake empatije prema drugome čovjeku. Bog s čovjekom želi uspostaviti živi i iskreni odnos koji se temelji na potpunom predanju Bogu kao što se muškarac i žena u braku u potpunosti predaju jedan drugome. On želi odnos s nama kakav je i Isus imao s njim. Isus je molitvom svakodnevno održavao zajednicu s Ocem. U molitvi je tražio snagu za idući dan, u molitvi se pripremao za dužnosti koje su ga čekale, u molitvi se sjećao svih koji su u potrebi ili u borbi s grijehom. Njemu je molitva bila disanje duše kojim je održavao odnos s Ocem i život na zemlji bi mu bio nezamisliv bez nje. Isus kaže da će se „istinski vjernici klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve vjernike traži Otac.“(Ivan 4,23) Kristu je bilo sasvim prirodno održavati vezu s Ocem, no nama grešnim bićima je lakše sakrivati svoju sramotu od Boga i ne imati odnos s njim, nego se u potpunosti predati i otvoriti svoje srce. Bog želi uspostaviti novi odnos s nama, želi da se pokajemo i priznamo svoju sramotu i ostavimo svoje grijehe; svoj veliki ego, ponos, nemarnost prema zdravlju, mržnju prema drugima, seksualnu opsjednutost i da u zajednici s Njim obraćena srca ljubimo jedni druge, budemo ponizni, blagi, uvijek spremni na dobro, hrabri, strpljivi, krotki, nepokolebljivi u istini i uvijek revni Bogu. Bog nam je ostavio primjer kako da živimo kao duhovni Izrael, u životu svojega Sina, Isusa Krista. Proučavajući u Svetome Pismu Isusov nesebičan život ljubavi i brige za drugog, čeznemo za istim životom kakvim je on živio. Bog je obećao da će nam dati svoga Duha bez mjere samo ako ga zatražimo te će nas osposobiti za smislen i ispunjen život kakav priliči jednom učeniku Isusa Krista.
Sada ćemo vidjeti kako su neke slike iz Starog zavjeta doživjele ispunjenje u Novom zavjetu u osobi Isusa Krista. Kao novozavjetni duhovni Izrael, moramo imati Bogom odabrano svećenstvo koje posreduje za nas. U Kristu „imamo takvog velikog svećenika koji je sjeo zdesna prijestolju Veličanstva u nebesima, kao bogoslužitelj svetinje i istinskog Šatora što ga je podigao Gospodin, a ne čovjek.“ “Imajući dakle, uzvišenog velikog svećenika, koji je prodro u nebesa, Isusa, Sina Božjega, čvrsto držimo vjeru koju ispovijedamo. Jer nemamo velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego iskušavanog u svemu poput nas, no bez grijeha.“(Hebrejima 4,14.15; 8,1.2) Apostol Pavao uči da postoji samo „jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji je sebe samoga dao kao otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“(1. Timoteju 2,5.6) Isus Krist trenutno posreduje za nas u nebeskom Svetištu i vrši službu pomirenja. Svatko od nas vjerom može uputiti molitvu Bogu i razgovarati s njime o blagoslovima koje smo primili, uputiti zahvale, tražiti snagu u borbama koje vodimo, priznati slabosti i reći sve što nam je na srcu, a Krist će se pobrinuti da naše nesavršene riječi budu pred Bogom prikazane kao savršenima. Trenutno je cijelo nebo zaokupirano onime što se događa na našoj planeti i budnim okom prati posljednje događaje povijesti naše zemlje, a o ovoj brizi i ljubavi nam upravo svjedoči istina o nebeskom Svetištu i velikosvećeničkoj službi Isusa Krista. Dok mi lutamo kao ovce ovim svijetom, Krist svim srcem želi da se svatko od nas obrati i dođe k njemu kao Pastiru koji nas traži i Spasitelju koji čezne da nas oslobodi od grijeha te dao snagu živio pobjedonosnim i grijehom nesputanim životom. Kakve li ljubavi prema palom ljudskom rodu, a mi tako često pitamo postoji li Bog, a ako postoji, brine li uopće za nas. Netko je rekao da su i grešnik i pobožan čovjek udaljeni od Boga jednu molitvu, stoga mu slobodno možemo pristupiti s punim pouzdanjem.
Novi zavjet ne poznaje nikakvo drugo posredništvo između Boga i ljudi, osim posredništva Isusa Krista kao našeg nebeskog velesvećenika. Isusu Kristu, kao prvorođencu Božjem od mrtvih, uskrsnućem pripada svećenička služba Novog zavjeta kao što je najstarijem sinu pripadalo pravo svećenstva u vrijeme Starog zavjeta. (Hebrejima, 1. i 2. poglavlje) Aron je kao levit bio odabran i pozvan u svećeničku službu zbog toga što su leviti proslavili Boga čvrsto se držeći istine u trenutku velikog otpada, „tako ni Krist nije proslavio samoga sebe da bude učinjen velikim svećenikom, nego onaj [Otac] koji mu je rekao: „Ti si Sin moj ja te danas rodih“. Kao što i na drugom mjestu reče: „Ti si svećenik zauvijek po redu Melkisedeku.“ (Hebrejima 5,1-6) Krist je u svojim svakodnevnim postupcima otkrio Božji karakter. Njega je u svakom činu pokretala ljubav i iskreno zanimanje za drugog čovjeka. Stoga ga je Otac odabrao i pozvao da bude Veliki Svećenik Novoga Saveza.
Osobna odgovornost
Novi zavjet nas uči jedino o posredničkoj službi Isusa Krista i ničijoj drugoj. Krist je odabran od Boga i ima pravo na svećenstvo jer je Očev prvorođenac. Postavlja se pitanje zašto danas susrećemo ljude odjevene u haljine specifičnog izgleda, koji nam se predstavljaju svećenicima Božjim? Zašto tako olako priznajemo autoritet tih ljudi i prihvaćamo njihovo naučavanje kada naša shvaćanja religije i crkve nisu išla dalje od općeprihvaćenih formi i običaja? Zašto dopuštamo ljudima da određuju što je Božja volja samo zato što su navodno završili školu za službu koju obavljaju? Čak i kada smo osvjedočeni u licemjerstvo i grijehe crkve, zašto olako odbacujemo i Boga? Ovo su pitanja na koja svaki pojedinac mora odgovoriti ovoga života, jer će jednog dana morati odgovarati za svoj život i stavove pred Bogom. Božja riječ je mač koji sječe duboko u naš ego, ponos, lažnu ljubav, lažni moral, lažnu pravednost, lažnu religioznost, pa tako i lažno svećenstvo. Mnogima je lakše vjerovati da će sve biti u redu ako osobnu odgovornost za svoj život i postupke prepuste kvazikvalificiranim osobama koji se predstavljaju posrednicima pred Bogom. Ovdje nije riječ o prepuštanju nebitnih stvari drugim ljudima da odlučuju, već o prepuštanju sadašnjeg i vječnog života. Što ćemo izabrati, imati će vječne posljedice, a Biblija nas upozorava da svoje spasenje ne stavljamo u ruke drugog čovjeka. „Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja!“ Ovako govori Jahve: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj. Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje.“(Psalam 146,3; Jeremija 17,5-7) Što si TI izabrao?
Ljubav - pokretač svemira
Kada Božja pisana objava - Biblija opisuje Boga kao biće apsolutne čiste ljubavi, time ne želi izreći da život na zemlji kakvim ga mi poznajemo govori u prilog toj činjenici.
Ljubav, pokretač svega vrijednog u čovjeku dolazi sa prijestolja svemira, iz same biti postojanja i smisla života. Radosna vijest, evanđelje, donosi najljepšu istinu koju je svijet ikad mogao upoznati, ljubav nije fikcija, ljubav nije bezlična sila, ljubav je osoba - Bog je osoba, Bog je ljubav. U prirodi je ljubavi da ne može biti sama, zato je Bog dvoje, Bog Otac i Bog Sin. Dvoje u vječnom odnosu ljubavi i sklada. Ljubav ne može ne stvarati i ne brinuti o svemu što je stvorila - zato je svemoguća i sveprisutna Duhom Svetim. Dva bića svoju osobnost manifestiraju kroz treću osobu božanstva - Duha Svetog. Ta vječna Božja ljubav je oduvijek sve činila savršenim, ispunjenim smislom i nikad nije dovedena u pitanje, sve do trenutka pada najveličanstvenijeg bića koje je ikad stvorila. Od tog vremena vodi se sukob nad
sukobima, rat nad ratovima, vodi se najveća borba za povratak palog čovječanstva ka spoznaji o Božjem karakteru.
Život u moralnom padu, u grijehu, u pobuni protiv dobra, u otuđenosti od izvora ljubavi, u otuđenosti od izvora života može se slikovito opisati kao život ribe u bari. Ta riba je ograničena malim prostorom i sve što vidi i zna uspoređuje i objašnjava s onim što se nalazi u toj maloj bari u kojoj živi. Iako je bara prljava, riba živi i čak se prilagodila toj prljavštini kao da je sastavni dio njenog života i opstanka. Riba nije svjesna da
je bara samo nalik puno većoj i čišćoj količini vode od koje se odvojila i
da će bara uskoro presušiti a riba će uginuti.. Slično je i s nama palim čovječanstvom koje
živi na ovoj malenoj planeti poput neke bare, u prljavštini moralne izopačenosti i degradirane prirode koja tjera na borbu za preživljavanjem, koja skreće pogled sa šireg konteksta života na onaj najuži, na borbu za goli opstanak. Iako se čini da je život razočarenje ispunjeno stalnom borbom za kruhom svagdašnjim Božja Riječ nam govori da je realnost života nešto sasvim drugo. Kao ribi u bari, netko se konstantno trudi objasniti da bara nije prirodno okružje ribe kojoj je namijenjena rijeka ili ocean, kojoj je namijenjena čista a ne prljava voda. Većina ljudi je sklona zaključiti da se spasenje sastoji iz pukog fizičkog premještanja ribe iz bare u rijeku ili more, međutim iz perspektive života na zemlji kojeg opisuje Božja Riječ, to je puno kompleksniji pothvat kad je čovječanstvo u pitanju.
Prije nego se dogodi fizička obnova uvjeta na planeti mora se dogoditi duhovna obnova u ljudima koji će nastanjivati tu obnovljenu planetu. Ako se želi biti stanovnik nebeskog kraljevstva onda se mora duhovno već biti stanovnik nebeskog kraljevstva.
Ono što rješenje problema na planeti zemlji čini kompleksnim je sloboda izbora (darovana stvaranjem) i međuljudska odgovornost (zakon ljubavi) za svoj i tuđi život.
Konkretno, to znači da Stvoritelj po zakonu života poštuje princip slobodne volje ili slobode izbora u svakom čovjeku i ne može se na silu uplitati u našu osobnost koju izgrađujemo u životu. Isto tako ne može se na silu uplitati u naše odluke prema drugim ljudima na planeti ni tada kada im činimo dobro, ni tada kad im činimo zlo. Mi ljudi ne razumijemo zakon stvaranja pa nam je puno toga nelogično te se često postavljaju pitanja tipa: "Ako je Bog ljubav zašto nevini stradaju?", "Ako Bog postoji zašto se vidljivo ne umiješa u događaje na planeti i uništi zlo?", "Ako je Bog ljubav od kuda bolesti?", sve su to opravdana pitanja ali često s neopravdanim odgovorima koji ne uzimaju u obzir kompleksnost stanja koji je zadesio planetu.
Otuđenje od izvora života izaziva moralnu i fizičku degradaciju kod svih živih bića, isto tako izaziva degradaciju prirode koja je dana na upravljanje ljudskom rodu. Često puta se postavlja pitanje "A zašto su životinje krive u cijeloj toj priči?", nisu one krive već je kriv pali čovjek kojemu je planeta, biljni i životinjski svijet dan na upravljanje. S padom čovjeka ide propast na cijelu planetu jer smisao postojanja ostalih oblika života je usko povezan i usmjeren na čovjeka.
U biti stvaranja je ugrađena povezanost i odnos ako je u pitanju vječnost. Biće koje želi krenuti putem zla a ne putem ljubavi, ono to može po zakonu slobode izbora ali onda je odvojeno od izvora života i prepušteno samom sebi u moralnoj i fizičkoj degradaciji. Kako takvo ne može u vječnosti narušavati sklad i ustroj svemira po zakonu ljubavi.
Bog nije mogao učiniti više da iskaže ljubav koju ima prema nama kada je i sam postao jedan od nas, želeći živjeti našim zemaljskim životom, biti toliko blizu ne samo kao Bog kojem nije apsurdno spustiti se na razinu stvorenog bića degradiranog grijehom, već Bog koji postaje isti kao ta stvorena bića, iste prirode, da dijeli s nama istu sudbinu - ljepotu i gorčinu življenja života kakvog poznajemo, da bi nam najzad otkrio da problem nije nerješiv, da je on sam zamjena za nas okrivljene, da je on otkupnina, da je on ponuđeno spasenje iz ponora otuđenosti i odvojenosti od izvora života, jer je On sam - ljubav, istina, put i život.
"I priroda i otkrivenje svjedoče nam o Božjoj ljubavi. Naš je nebeski Otac izvor života, mudrosti i radosti. Pogledajte samo čudesa i ljepote prirode! Mislite o njihovoj divnoj prilagođenosti potrebama i sreći ne samo čovjeka već i svih živih stvorenja! Sunčeva svjetlost i kiša, koji oživljuju i osvježavaju Zemlju, bregovi, mora i ravnice, sve nam to govori o Stvoriteljevoj ljubavi. Bog je onaj koji zadovoljava svakodnevne potrebe svih svojih stvorenja. Po divnim riječima psalmiste,
“Oči su svih k Tebi upravljene, i Ti im daješ hranu na vrijeme; otvaraš ruku svoju, i sitiš svašta živo po želji!” Ps 145, 15.16
Bog je čovjeka stvorio savršeno svetim i sretnim; a divna Zemlja, kad je izašla iz Stvoriteljeve ruke, nije pokazivala ni traga raspadanja ili sjenke prokletstva. Tek je prijestup Božjeg zakona – zakona ljubavi – donio nesreću i smrt. Pa ipak, i usred patnji izazvanih grijehom, otkriva se Božja ljubav. Napisano je da je Bog prokleo Zemlju zbog čovjeka (1.Moj 3,17). Trnje i čkalj – teškoće i iskušenja koji njegov život ispunjavaju naporima i brigama-određeni su radi njegovog dobra kao dio odgoja, po Božjem planu neophodnog za njegovo uzdizanje iz propasti i izopačenja koje je donio grijeh. Svijet, iako grešan, nije ispunjen samo žalošću i bijedom. I sama nam priroda upućuje poruke nade i utjehe. Ne čkalju se može naći cvijeća, a trnje je prekriveno ružama.
“Bog je ljubav”- zapisano je na svakom pupoljku koji se rascvjetava, na svakoj vlati proklijale trave. Divne ptice, koje ispunjavaju prostor zvucima svojih veselih pjesama, cvjetovi nježnih boja, koji u svom savršenstvu čine zrak mirisnim, veličanstveno šumsko drveće, bogato razlistano i zeleno- sve to svjedoči o nježnom, očinskom staranju našega Boga i njegovoj želji da svoju djecu učini sretnom.
Božja Riječ otkriva njegov karakter. On je sam objavio svoju neograničenu ljubav i milosrđe. Kada se Mojsije molio:”Pokaži mi slavu svoju!”, Gospod je odgovorio:”Učinit ću da prođe sve dobro moje ispred tebe!” (2 Moj.33, 19) Ovo je njegova slava. Bog je prošao ispred Mojsija i objavio:” Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom, koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe.” (2 Moj 34, 6.7) On je “spor na gnjev i obilan milosrđem”, “jer mu je mila milost”. (Jona 4,2; Mihej 7, 18)
Bog je povezao naša srca sa sobom nebrojenim znacima i na nebu i na Zemlji. On se trudio da nam otkrije sebe preko čuda prirode, preko najdubljih i najnježnijih zemaljskih veza koje ljudsko srce može upoznati. Ali sve nam to samo nepotpuno otkriva njegovu ljubav. Iako su nam dani svi ti dokazi, neprijatelj dobra je tako zaslepio um ljudi da su gledali na Boga sa strahom, zamišljajući ga kao okrutnoga i neumoljivoga. Sotona je naveo ljude da zamišljaju Boga kao biće čija je osnovna osobina kruta pravednost- kao okrutnoga suca, neumoljivog i strogog povjerioca. On je predstavljao Stvoritelja kao biće koje nepovjerljivim okom promatra ljude da bi pronašao njihove zablude i pogreške i da bi ih pohodio svojim sudovima.
Da bi uklonio ovu tamnu sjenku, otkrivajući svijetu beskrajnu Božju ljubav, Isus je došao da živi među ljudima.
Božji Sin je došao s Neba da objavi oca. “Boga nitko nije vidio nikad: jedinorodni Sin, koji je u naručju Očevom, On ga javi.” (Iv 1, 18) “Niti Oca tko zna do Sin, i ako kome Sin hoće kazati.” (Mt 11, 27) Kad je jedan od učenika zahtijevao:”Pokaži nam Oca!”, Isus je odgovorio: “Toliko sam vrijeme s vama i nisi me poznao, Filipe? Koji vidje mene, vidje Oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam Oca?” (Iv 14, 9)
Opisujući svoju misiju na Zemlji, Isus je rekao: Gospod “me pomaza da javim evanđelje siromasima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovjedim zarobljenima da će se otpustiti, i slijepima da će progledati; da otpustim sužnje”. (Lk 4, 18) To je bilo njegovo djelo. On “prođe čineći dobro i iscjeljujući sve koje đavo bješe nadvladao”. (Dj 10, 38) Bilo je cijelih sela u kojima se uzvik boli nije čuo ni iz jedne kuće, jer je On prošao njima i iscijelio sve bolesnike. Njegovo je djelo bilo dokaz njegova božanskog pomazanja. Ljubav, milosrđe i samilost otkrivali su se u svakom djelu njegova života; njegovo je srce bilo puno nježnog suosjećanja prema sinovima ljudskim. On je uzeo čovjekovu prirodu da bi mogao shvatiti čovjekove potrebe. Najsiromašniji i najponiženiji se nisu bojali da mu pristupe. Čak su i mala djeca osjećala njegovu privlačnost. Ona su voljela da se penju na njegova koljena i da gledaju njegovo zamišljeno lice, dobroćudno i puno ljubavi.
Isus se nije ustezao da kaže istinu, ali je to uvijek činio s ljubavlju. U svom ophođenju s ljudima bio je veoma taktičan i ukazivao im promišljenu i ljubaznu pažnju. Nikada nije bio grub, nikada nije nepotrebno izgovorio neku oštru riječ, nikada nije nanio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. Nije osuđivao ljudske slabosti. Govorio je istinu, ali uvijek s ljubavlju.
Žigosao je licemjerstvo, nevjerstvo i bezakonje; ali se bol osjećala u njegovu glasu dok je izgovarao svoje oštre prijekore. Plakao je nad Jeruzalemom, voljenim gradom, koji je odbio da primi njega, Put, Istinu i Život. Odbacili su njega, Spasitelja, a on im je prilazio s nježnošću punom sažaljenja. Život mu je bio ispunjen samoodricanjem i brižljivim staranjem o drugima. Svaka je duša bila dragocjena u njegovim očima. Iako je uvijek čuvao svoje božansko dostojanstvo, sagibao se s najnježnijom pažnjom nad svakim pripadnikom Božje obitelji. U svakom je čovjeku gledao posrnulu dušu radi čijeg je spasenja došao.
Takav je karakter Krist otkrio u svom životu. Bio je to Božji karakter. Iz Očevog su srca u stvari potekle rijeke božanskog sažaljenja, koje su se pokazale u Kristu, i izlile se na sinove ljudske. Isus, nježni, milostivi Spasitelj bio je Bog koji se “javi u tijelu” (1 Tim 3, 16) Da bi nas spasio, Isus je živio, i trpio, i umro. Postao je “čovjek boli”, da bismo mi mogli uzeti udjela u vječnoj radosti. Bog je dopustio svom ljubljenom Sinu, punom milosti i istine, da iz svijeta neopisive slave dođe u svijet uprljan i pokvaren grijehom, zamračen sjenkom smrti i prokletstva. Dopustio mu je da ostavi naručje njegove ljubavi, da se odrekne obožavanja anđela i da trpi sramotu poruge, poniženja, mržnju i smrt. “Kazna koja mir nam daje na njega pade, i ranom njegovom mi se iscijelismo”. (Iz 53, 5-Bakotić) Gledajte ga u pustinji, u Getsemaniji, na križu! Neokaljani Božji Sin je uzeo na sebe teret grijeha. On, koji je bio jedno s Bogom, osjetio je u svojoj duši strašnu razdvojenost između Boga i čovjeka, izazvanu grijehom. To je učinilo da se s njegovih usana otme očajni krik: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Mt, 27, 46) Teret grijeha, svijest o njegovoj strahovitoj veličini, o odvajanju duše od Boga- sve je to slomilo srce Božjeg Sina.
Ali, ta velika žrtva nije bila prinesena da bi se u Očevom srcu probudila ljubav prema čovjeku, ili želja da ga spasi. Ne, ne! “Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!” (Iv 3, 16) Otac nas voli, ali ne zbog te velike žrtve pomirenja, već se On pobrinuo za žrtvu pomirenja zato što nas voli. Krist je bio posrednik preko koga je On izlio svoju beskrajnu ljubav na grešni svijet. “Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.” (2
Kor 5, 19) Bog je trpio sa svojim Sinom. Samrtna borba u Getsemaniji, smrt na Golgoti- to je bila cijena koju je srce Beskrajne ljubavi platilo za naše otkupljenje.
Isus je rekao: “Zato me Otac ljubi, jer ja dušu svoju polažem da je opet uzmem.” (Iv 10, 17) To znači:” Moj vas je Otac toliko ljubio da je čak i mene još više zavolio zato što sam dao svoj život da vas izbavim. Omilio sam svome Ocu postajući vaš Zamjenik i Jamac, polažući svoj život, preuzimajući vaše dugove, vaše prijestupe; jer mojom žrtvom Bog može biti pravedan, a ipak opravdati onoga koji vjeruje u Isusa!”
Nitko osim Božjeg Sina ne bi nas mogao otkupiti, jer je Oca mogao objaviti samo Onaj koji je bio u njegovom naručju. Samo je Onaj mogao objaviti Božju ljubav koji je upoznao njezine dubine i visine. Samo je beskrajna žrtva koju je Krist prinio za grešnog čovjeka mogla izraziti Očevu ljubav prema izgubljenom čovječanstvu.
“Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!” (Iv 3, 16) On ga nije dao da samo živi među ljudima, da nosi njihove grijehe i da umre kao žrtva za njih. On ga je poklonio grešnom rodu. Krist se morao poistovjetiti s interesima i potrebama čovječanstva.
On, koji je bio jedno s Bogom, vezao se sa sinovima ljudskim vezama koje se nikada ne smiju prekinuti. Isus “ne stidi se nazvati ih braćom” (Hebr 2, 11); On je naša Žrtva, naš Zastupnik, naš Brat, koji i pred Očevim prijestoljem nosi naše obličje i koji će u toku beskrajne vječnosti ostati sjedinjen s rodom koji je otkupio – Sin čovječji. A sve je to učinjeno da bi se čovjek mogao podići iz propasti i poniženja izazvanih grijehom, da bi mogao odražavati Božju ljubav i sudjelovati u radosti koju donosi svetost.
Cijena plaćena za naše otkupljenje, beskrajna žrtva koju je prinio naš nebeski Otac dajući svoga Sina da umre za nas, sve bi nas to trebalo nadahnuti uzvišenim mislima o onome što bismo mogli postati u Kristu. Gledajući visinu, dubinu i širinu Očeve ljubavi prema rodu koji umire, nadahnuti apostol Ivan je bio ispunjen obožavanjem i strahopoštovanjem; i ne nalazeći prikladnih riječi da izrazi veličinu i nježnost te ljubavi, pozvao je svijet da je promatra: “Vidite kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja nazovemo!”(1 Iv 3,1) Kakvu to vrijednost daje čovjeku! Prijestup je sinove ljudske načinio Sotoninim podanicima.
Vjerom u Kristovu žrtvu pomirnicu Adamovi sinovi mogu postati Božji sinovi. Uzimajući ljudsku prirodu, Krist je uzdigao čovječanstvo. Grešni ljudi su dobili priliku da, povezani s Kristom, zaista mogu postati dostojni imena “sinova Božjih”.
Takva je ljubav neusporediva. Djeca nebeskog Kralja! Dragocjenog li obećanja! Teme za najdublje razmišljanje! Nenadmašne li ljubavi Božje prema svijetu koji ga nije ljubio! Ova misao ima moć da ukroti dušu i da navede um na pokornost Božjoj volji. Što više proučavamo božanski karakter u svjetlosti križa, to jasnije otkrivamo milost, nježnost i oproštenje, povezane s nepristranošću i pravednošću; to nam jasniji postaju nebrojeni dokazi neograničene ljubavi i njezinog milosrđa koje nadmašuje čežnjivu ljubav majke prema zalutalom čedu."
Opravdanje isključivo vjerom
Opravdanje isključivo vjerom
“Opravdavši se dakle vjerom, imamo mir s Bogom kroz Gospoda našega Isusa Krista.” (Rimljanima 5:1)
“Svjetlost koju mi je Bog dao stavlja ovo značajno pitanje [spasenja] u mom umu iznad svakog drugog pitanja. Opravdanje je isključivo čin Božje milosti i ne stječe se nikakvim djelima koje pali čovjek može učiniti.”—Faith and Works, str. 20.
1. UVJETI OPRAVDANJA
a. Pod kojim jedinim uvjetom grješnik može biti opravdan? Djela 16:31.
("Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!")
“Kad Bog grješniku oprosti, oslobađa ga zaslužene kazne i postupa s njim kao da uopće nije griješio; ukazuje mu svoju božansku milost i odobravanje i opravdava ga zaslugama Kristove pravde. Grješnik može biti opravdan samo vjerom u otkup i ispaštanje ljubljenog Božjeg Sina, koji je postao žrtva za grijeh palog svijeta. Nitko se ne može opravdati bilo kakvim svojim djelima. Od krivice grijeha, od osude zakona i kazne za prijestup čovjek se može osloboditi samo Kristovim zaslugama, stradanjem, smrću i uskrsnućem. Vjera je jedini uvjet pod kojim se opravdanje može dobiti, a vjera uključuje ne samo ispovijedanje, već i stvarno vjerovanje.”—That I May Know Him, str. 110.
b. Vjera je uvjet pod kojim Bog prašta grješniku i opravdava ga. Kako se to ostvaruje? Matej 15:22–28; Marko 9:20–24.
22 I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: "Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!" 23 Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: "Udovolji joj jer viče za nama." 24 On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova." 25 Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" 26 On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." 27 A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" 28 Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa.
20 I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. 21 Isus upita njegova oca: "Koliko je vremena kako mu se to događa?" On reče: "Od djetinjstva! 22 A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!" 23 Nato mu Isus reče: "Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!" 24 Dječakov otac brže povika: "Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!"
“Bog je našao shodnim odrediti vjeru kao uvjet pomilovanja grješnicima – ne zato što bi se u vjeri nalazila bilo kakva sila kojom bismo zaslužili spasenje, već zato što se vjera može uhvatiti za Kristove zasluge koje su dane kao lijek protiv grijeha.”—Odabrane poruke, knj. 1, str. 366, 367.
2. PRIMJER OPRAVDANJA—ABRAHAM
a. Kako je pravednost pripisana Abrahamu? Kakvu zaslugu imaju djela u stjecanju opravdanja? Postanak (1. Moj) 15:1, 5, 6.
“Jasno i razgovijetno treba reći da u pogledu našeg položaja pred Bogom ili onoga što nam On daje kao nezaslužen dar ništa nije moguće učiniti ljudskom zaslugom. Kad bi vjerom i djelima bilo tko mogao steći spasenje, onda bi Stvoritelj bio pod obvezom u odnosu na svoje stvorenje. U ovome postoji mogućnost da se laž prihvati kao istina. Kad bi čovjek bilo čime mogao zaslužiti spasenje, bio bi u istom položaju kao oni koji čini takozvane pokore za svoje grijehe. Spasenje bi, u tom slučaju, djelomično bilo dug s Božje strane, nešto što se može zaraditi kao plaća. Budući da čovjek ne može zaslužiti spasenje nikakvim svojim djelima, on potpuno ovisi o milosti koja mu se ukazuje kao grješniku samo zato što vjerom prihvaća Isusa. To je potpuno nezaslužen dar. Opravdanje vjerom je iznad svakog raspravljanja, i sve takve polemike prestaju čim se shvati da pali čovjek nikakvim svojim djelima ne može zaslužiti vječni život. Svjetlost koju mi je Bog dao uzdiže ovaj značajan predmet u mom umu iznad svakog drugog pitanja. Opravdanje je isključivo čin Božje milosti i ne stječe se nikakvim djelima koje pali čovjek može učiniti.”—Faith and Works, str. 19, 20.
b. Kako se, prema Abrahamovu iskustvu, pravednost pripisuje grješniku? Rimljanima 4:1–8.
“Pravednost je poslušnost zakonu. Zakon zahtijeva pravednost, i grješnik ju je dužan pokazati prema zakonu, ali on ju nije u stanju izvršiti. Jedini način na koji može postići pravednost je kroz vjeru. Vjerom može pred Boga iznijeti Kristove zasluge, a Gospod poslušnost svoga Sina pripisuje grješniku. Kristova pravednost prihvaća se umjesto čovjekova neuspjeha te Bog prihvaća prašta i opravdava vjernu dušu koja se kaje, odnosi se prema njoj kao da je pravedna i ljubi ju kao što ljubi svog Sina. Tako je vjeri pripisana pravda, te pomilovana duša napreduje iz milosti u milost, iz svjetlosti u veću svjetlost, i može s radošću reći: ‘On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani Njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.’ (Titu 3:5–7).”— Odabrane poruke, knj. 1, str. (367.
3. ŽENA KOJA JE BOLOVALA OD KRVARENJA
a. Što se dogodilo na Isusovu putu u Jairov dom? Marko 5:22–27.
“Kad je [Veliki Liječnik] prolazio, [žena koja je bolovala od krvarenja] pružila je ruku i dotakla se samo ruba Njegove haljine. U tom trenutku osjetila je da je iscijeljena. U tom jednom jedinom dodiru bila je skupljena vjera njezina života, i u istom trenutku su bol i slabost ustupili mjesto snazi i savršenom zdravlju. . . .
“Spasitelj je razlikovao dodir vjere od slučajnog dodira nepažljive gomile. Takvo pouzdanje nije smjelo proći a da ne bude zapaženo. On je želio smjernoj ženi uputiti riječi utjehe, koje će za nju biti izvor radosti – riječi koje će biti blagoslov za Njegove učenike do kraja vijeka. . . .
“On nikome nije pružio priliku za pretpostavku da sam dodir Njegovih haljina donosi iscjeljenje. Iscjeljenje ne dolazi kroz vanjski dodir s Njim, nego kroz vjeru koja se čvrsto drži Njegove božanske sile.”—Čežnja vjekova, str. 343–347.
b. Kakva je razlika postojala između slučajnog dodira nekog iz mnoštva prisutnih i dodira bolesne žene koja se samo dotakla Njegove haljine? Marko 5:28–34.
“Radoznala svjetina koja se gurala oko Isusa nije primila nikakvo izlijevanje životne sile od dodira s Njime. Ali kad je jedna i napaćena žena, koja je bila bolesnik dvanaest godina, u svojoj velikoj potrebi ispružila ruku i dotakla se ruba Njegove odjeće, osjetila je iscjeljujuću moć. Njezin dodir bio je dodir vjere i Krist ga je prepoznao kao takvog. Znao je da je iz Njega izišla sila... Vjera koja nas dovodi u živi dodir s Kristom, s naše strane mora uključivati najveću naklonost, potpuno pouzdanje i sveobuhvatno predanje. Ta vjera radi kroz ljubav i čisti dušu. Ona u životu Kristova sljedbenika dovodi do istinske poslušnosti Božjim zapovijedima; rezultat žive veze s Kristom bit će ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima.”—Odabrane poruke, knj. 1, str. 334.
4. OZDRAVLJENJE KRONIČNOG PARALITIČARA
a. Kako je ovaj težak bolesnik reagirao na Kristovu zapovijed? Što možemo naučiti iz njegova primjera? Ivan 5:1–9.
“Već iz samog biblijskog izvješća na koji je način Isus izliječio bolesnika, možemo naučiti nešto o tome kako vjerovati u Njega da bi nam oprostio grijehe. Vratimo se na biblijski izvještaj o paraliziranom čovjeku iz Betsaide. Taj je patnik bio posve bespomoćan. Svoje noge nije koristio već trideset osam godina, a Isus mu ipak naređuje: 'Uzmi svoju postelju i hodaj!' Bolesnik je mogao reći: 'Gospode, učinit ću to ako me izliječiš.' No on to nije rekao. Vjerovao je Kristovim riječima, povjerovao je da je ozdravio i odmah pokušao ustati. Želio je hodati i prohodao je. Postupio je prema Kristovim riječima, a Bog mu je dao snagu; bolesnik je ozdravio.”—Put Kristu, str. 50.
b. Kako se mi trebamo ugledati na primjer ovog čovjeka koji je ozdravio vjerom? Marko 11:24.
“U sličnom je položaju i grješnik. Ne možete okajati grijehe prošlosti, ne možete promijeniti srce ni svojim naporima postati sveti. No Bog obećava da će sve to On kroz Krista učiniti za vas. Vjerujte u to obećanje. Priznajte svoje grijehe i predajte se Bogu. Izrazite želju da Mu služite. Učinite li to, Bog će sigurno ispuniti na vama svoju riječ. Ako vjerujete tom obeća-nju - ako vjerujete da vam je oprostio i očistio vas - Bog će to i učiniti. Izliječit će vas, kao što je i paraliziranom čovjeku dao silu da hoda kad je povjerovao da je izliječen. Ako vjerujete, to će se i dogoditi. Nemojte čekati da osjetite kako ste ozdravili, već recite: Vjerujem u to. To je tako ne zato što ja to osjećam, nego zato što je Bog to obećao.
“Isus kaže: 'Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili i bit će vam.' (Marko 11:24) Uvjet za ispunjenje tog obećanja je da naše molitve budu u suglasju s Božjom voljom. A Božja je volja da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i osposobi nas da živimo svetim životom. Za te se, dakle, blagoslove možemo moliti, vjerovati da ćemo ih primiti i zahvaliti Bogu što smo ih primili. Naša je prednost da dođemo Isusu koji će nas očistiti da bismo mogli stati pred Božji Zakon bez stida i grižnje savjesti. 'Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu nego po duhu.' (Rimljanima 8:1).”— Put Kristu, str. 51.
5. VJEŽBANJE VJERE
a. Na koga moramo gledati da bismo primili vjeru? S kakvim ciljem nam se vjera daje? Hebrejima 12:2; Ivan 6:29.
“Iako se grješnik ne može spasiti svojom snagom, ipak mora nešto poduzeti da bi osigurao spasenje. Krist kaže: ‘Koji dolazi k meni neću ga istjerati napolje’ (Ivan 6:37). Međutim, mi moramo doći k Njemu; i ako se kajemo za svoje grijehe, moramo vjerovati da će nas On primiti i oprostiti nam. Vjera je dar od Boga, ali mi imamo moć vježbati je. Vjera je ruka kojom duša prihvaća milost – ponuđen Božji dar.”—Patrijarsi i proroci, str. 431.
b. Kako apostol Pavao objašnjava pojam vjere? Koje dodatno objašnjenje daje Duh proroštva? Hebrejima 11:1–3.
“Vjera nije temelj našeg spasenja, već velik blagoslov – oko kojim vidimo, uho kojim čujemo, noga kojom hodamo, ruka kojom se držimo. Ona predstavlja sredstvo, a ne cilj. Kad je Krist dao svoj život da spasi grješnike, zašto da se ne koristimo tim blagoslovom? Ja se vjerom hvatam za to, i ta vjera je bit onoga čemu se nadam, i dokaz o onome što je nevidljivo. Oslanjajući se na to i vjerujući, nalazim mir u Gospodu Isusu Kristu.”—Biblijski komentari, sv. 6, str. 1073.
O nadahnuću Božje Riječi - Biblije
Što je Božja objava - Biblija?
Iznimno je važno razumjeti da Božja objava nije povjesni priručnik s detaljnim, preciznim opisom događaja kakav podsvjesno očekuje čovjek 21. stoljeća. I sto tako Biblija nije znanstveni priručnik koja detaljno objašnjava npr. stvaranje svijeta, pad u grijeh, opći potop itd. Čovjek koji kritički pristupa Božjoj objavi i nalazi u njoj nedosljednosti, proturječnosti, pristupa s velikom predrasudom i najizad u silnom dokazivanju spotiče se o svaki biblijski događaj kršeći zakon logike u kojeg se uzda.
Naime očekivati da je Biblija znansteveni ili povjesni priručnik je nelogično. Ako su biblijski izvještaji skromnog, kratkog, šturog opisa ne znači da nisu istiniti.
Bog nam predlaže da primjenimo ovu logiku kada čitamo njegovu objavu da bi je mogli razumijeti, naime logika je da moramo biti pošteni - ferplay inače u životu i promišljanju o bilo čemu, trebamo imati osjećaj za ispravno, trebamo imati empatiju prema ljudima i ostalim živim bićima. Motivi i pobude moraju biti na viskoj razini, trebamo biti plemeniti. Ako to sve otprilike imamo to je dokaz da nas je Bog pripremio za razumijevanje, tek tada smo spremni prihvatiti objavu u formatu kakav je, bez zamjerki.
Tada nam postaje jasno da se biblija najviše bavi problemom povratka čovječanstva u stanje prije pada u grijeh, u moralnom i fizičkom smislu. Čitajući biblijske događaje postajemo svjesni realnog stanja našeg karaktera za razliku od slike koju nam nudi vlastiti ego. Isto tako postajemo svjesni stvarne Božje prisutnosti, Bog postaje stvaran u našoj svakodnevnici.
S druge strane ako smo počeli čitati bibliju vjerujući da je to nadahnuta Božja objava trebamo biti svjesni da je to tek poziv, to je početak procesa, tek smo pozvani i o našoj suradnji ovisi naša izgradnja. Naravno da je proces započeo davno prije u određenom smislu ali spasenje je onaj trenutak kada imamo odnos sa Spasiteljem kao sa najboljim prijateljem, kao sa ocem ili majkom, kada smo na istoj valnoj dužini ali i puno više od ovih zemaljskih usporedbi. Predrasuda je da čovjek treba misliti i činiti dobro da bi bio prihvaćen od Boga, istina je da čovjek voli misliti i činiti dobro jer je već prije prihvaćen od Boga bezuvjetno. To je spasenje, shvatiti da je Bog ljubav, tada ta ljubav čini čudo promjene u nama. Pisana Božja objava - Biblija je važna isto kao i direktni Božji utjecaj na našu savjest i svijest preko Svetog Duha. Ta dva utjecaja se savršeno nadopunjuju tako da su neizostavni. Proučavati Bibliju bez utjecaja Svetog Duha nije spasonosno već je samo informativno.
Nadahnuće Božje Riječi
Sada je vrijeme kada je potpuno prikladno postaviti pitanje: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Luka 18:8) {1SM 15.1}
Duhovna tama prekrila je zemlju i veliki mrak ljude. U mnogim crkvama postoji skepticizam i nevjerstvo u tumačenju Svetog pisma. Ima mnogo, vrlo mnogo onih koji dovode u pitanje istinitost i pouzdanost Svetog pisma. Ljudska razmišljanja i maštanja čovječjeg srca potkopavaju nadahnuće
Božje Riječi, i ono što bi se trebalo prihvatiti kao činjenica okružuje se oblakom tajnovitosti. Ništa ne stoji na čvrstim temeljima, jasno i istaknuto. To je jedan od izrazitih znakova posljednjih dana. {1SM 15.2}
Ova Sveta Knjiga podnijela je napade sotone, koji se ujedinio sa zlim ljudima kako bi sve što je božanske prirode zavio u oblak i tamu. Ali Gospod je svojom vlastitom silom očuvao tu Svetu Knjigu u njezinu trenutnom obliku
- kao mapu ili vodič ljudskoj obitelji koji im pokazuje put k nebu. {1SM 15.3}
Ali Božja proročanstva tako su očito zanemarivana da postoji malo onih u našem svijetu, čak i među onima koji tvrde da ih objašnjavaju drugima, koji posjeduju nebesko poznavanje Svetog pisma. Postoje učeni ljudi s fakultetskim obrazovanjem, ali ti pastiri ne pasu Božje stado. Oni ne uzimaju u obzir da će savršenstvo Svetog pisma neprestano otkrivati svoja skrivena blaga, kao što se drago kamenje otkriva onima koji kopaju kako bi
ga pronašli. {1SM 15.4}
Postoje ljudi koji teže za tim da budu originalni, koji pokazuju mudrost iznad onoga što je zapisano; dakle, njihova mudrost je ludost. Oni otkrivaju prekrasne stvari ispred svoga vremena, ideje koje pokazuju da su daleko zaostali u shvaćanju Božje uzvišene volje i Njegovih namjera.
Pokušavajući objasniti ili otkriti tajne vjekovima skrivene od smrtnih ljudi, oni su nalik na čovjeka koji se bacaka u blatu, koji nije u stanju izvući samog sebe a ipak govori drugima kako se izvući iz blatnog jezera u kojem se oni nalaze. To je prikladna slika ljudi koji se namjere ispravljati pogreške
Biblije. Ni jedan čovjek ne može poboljšali Bibliju svojim prijedlozima o tome što je Gospod mislio reći ili što je trebao reći. {1SM 16.1}
Neki nam se ozbiljno obraćaju riječima: „Zar ne mislite da je moglo doći do pogrešaka od strane onih koji su prepisivali ili prevodili?“
Sve to je vjerojatno, a um koji je toliko skučen da se koleba ili spotiče zbog te mogućnosti ili vjerojatnosti bit će jednako spreman spoticati se na tajne Nadahnute Riječi, jer njihovi slabašni umovi nisu u stanju shvatiti Božje namjere. Uistinu, oni bi se jednako lako spotaknuli na jasne činjenice koje jednostavan um prihvaća i uviđa njihovo božansko porijeklo, kojem su Božje riječi jasne i prelijepe, pune srži i sadržaja. Sve pogreške neće uzrokovati nevolje ni jednoj duši, niti spotaknuti noge bilo koga tko nije sklon izmišljati poteškoće za najjednostavnije otkrivene istine. {1SM 16.2}
Bog je povjerio pripremu Njegove božanski nadahnute Riječi smrtnom čovjeku. Ta Knjiga, složena u knjige Starog i Novog Zavjeta, vodič je pripadnicima palog svijeta koji ima je ostavljen u baštinu kako se ni jedna duša, proučavajući ju i slijedeći njezine upute, ne bi izgubila na svom putu
u nebo. {1SM 16.3}
Oni koji pokušavaju otkrivati navodna sporna mjesta u Svetom Pismu, mjereći svojim ograničenim mjerilima što je nadahnuto a što nije nadahnuto, trebali bi pokriti svoje lica kao što je to učinio Ilija kad mu se obraćao tihi i tanak glas, jer se nalaze u prisutnosti Boga i svetih anđela koji
su tijekom stoljeća ljudima prenosili svjetlost i znanje, govoreći im što treba a što ne treba činiti, otkrivajući pred njima uzbudljive i zanimljive prizore, putokaz po putokaz u simbolima i znakovima i slikama. {1SM 17.1}
A On [Bog] nije, dok je pokazivao opasnosti koje se gomilaju oko posljednjih dana, osposobio bilo kojeg ograničenog čovjeka da otkrije skrivene tajne niti nadahnuo jednu osobu ili grupu ljudi da donose sud u vezi s time što je nadahnuto a što nije. Kada ljudi, sa svojom ograničenom
prosudbom, nalaze nužnim upustiti se u ispitivanje Svetog pisma kako bi odredili što je nadahnuto a što nije, oni zapravo staju pred Isusa kako bi Mu pokazali bolji put od onog kojim nas je On vodio.{1SM 17.2}
Ja prihvaćam Bibliju upravo onakvu kakva ona jest, kao Nadahnutu Riječ. Vjerujem u njezino nadahnuće u cijeloj Bibliji. Pojavljuju se ljudi koji misle da su u Božjoj Riječi našli nešto za kritiziranje. Otkrivaju te stvari drugima kao dokaz vlastite nadmoćne mudrosti. Ti su ljudi - mnogi od njih -
pametni ljudi, učeni ljudi, posjeduju rječitost i nadarenost, ali se njihovo cjelokupno životno djelo sastoji od uznemiravanja umova drugih ljudi u vezi s nadahnućem Svetog pisma. Oni na mnoge utječu da drugi usvoje njihovo gledanje na stvari. I tako se isto djelo prosljeđuje od jedne osobe do druge, upravo kako je to sotona zamislio da bi trebalo biti, sve dok ne uvidimo puno značenje Kristovih riječi: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Luka 18:8). {1SM17.3}
Braćo, nemojte uposliti svoj um ili ruke kritiziranjem Biblije. To je djelo koje raduje sotonu kad ga bilo tko od vas čini, ali to nije posao koji vas je Gospod uputio da radite. {1SM 17.4}
Ljudi trebaju prepustiti Bogu da se brine o svojoj vlastitoj Knjizi, svojim živim proročanstvima, kao što je to činio kroz vjekove. Oni počinju dovoditi u pitanje neke dijelove otkrivenja i okomljuju se na mane u onome što izgleda kao nedosljednost u ovoj ili onoj izjavi. Počevši od Knjige Postanka, oni se odrič
u onoga što smatraju upitnim; njihovi umovi nastavljaju u tom smjeru, jer sotona će voditi ljude do one mjere u kojoj su to oni spremni slijediti u svojem kritiziranju; oni u cijelom Svetom pismu vide nešto u što mogu sumnjati. Njihove sposobnosti kritiziranja oštre se vježbanjem,
i sada se više ni na što ne mogu osloniti sa sigurnošću. Pokušavate razgovarati argumentirano s tim ljudima, ali to je gubitak vašeg vremena. Oni će upotrijebiti svoju moć izrugivanja čak i na Bibliji.
Na kraju postaju izrugivači, ali bili bi začuđeni kada biste im to predstavili u takvom svjetlu. {1SM 17.5}
Braćo, držite se svoje Biblije, onako kako je napisana, prestanite s vašim kritikama vezanim uz njezinu vjerodostojnost te izvršujte Riječ i nitko od vas neće biti izgubljen. Ljudska domišljatost vjekovima se trudila izmjeriti Božju Riječ svojim ograničenim umovima i ograničenim shvaćanjem.
Kada bi Gospod, autor živih proročanstava, razgrnuo zavjesu i otkrio svoju mudrost i svoju slavu pred njima, oni bi se ponizili u prašinu i uzviknuli kao što je to učinio Izaija: „Čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam.“ (Izaija 6:5). {1SM 18.1}
Jednostavnost i jasan izričaj jednako razumiju nepismeni, poljodjelci i djeca, kao i odrasli ljudi ili intelektualni divovi. Ako pojedinac posjeduje velike darove umnih sposobnosti, u Božjim će proročanstvima pronaći blaga istine, prekrasna i dragocjena, koja može prisvojiti za sebe. Također će pronaći teško razumljiva mjesta, tajne i čudesa koja će mu pružiti najveće zadovoljstvo u proučavanju tijekom cijelog dugog života, a ipak se iza njih još uvijek nalazi beskonačnost. Ljudi s malim postignućima, koji posjeduju ograničene sposobnosti i prilike da se dobro upoznaju sa Svetim pismom, u živim proročanstvima nalaze utjehu, vodstvo, savjet i plan spasenja jasan poput zrake sunca. Nitko nije osuđen na propast zbog nedostatka znanja, osim ako je svojevoljno slijep. {1SM 18.3}
Zahvaljujemo Bogu što je Biblija prilagođena za siromašnog čovjeka jednako kao i za učenog.
Ona je prikladna za sva godišta i sve klase. - Rukopis 16, 1888. (napisano u Minneapolisu, Minn., u jesen 1888.). {1SM 18.4}
Primjedbe na Bibliju
Ljudski se umovi razlikuju. Umovi različitih razina obrazovanja i načina razmišljanja imaju različite doživljaje istih riječi, pa je jednom čovjeku teško osobi drugačijeg temperamenta, obrazovanja i načina razmišljanja riječima točno prenijeti onu zamisao koja je bila jasna i određena u njegovu vlastitom umu. Ali iskrenu i čestitu čovjeku ta misao može biti dovoljno jasna i razumljiva da mu prenese značenje onoga što se želi reći za sve praktične primjene. Ako je osoba s kojom komunicira neiskrena i ne želi vidjeti ni razumjeti istinu, ona će u potpunosti izvrnuti njegove riječi i jezik kako bi odgovarali njezinim namjerama. Takvi će pogrešno tumačiti njegove riječi, pustiti mašti na volju, udaljiti ih od njihova pravog značenja i tada se utvrditi u vlastitom nevjerovanju, tvrdeći da su ti stavovi u potpunosti pogrešni. {1SM 19.1}
To je način na koji se prema mojim spisima odnose oni koji ih žele pogrešno shvatiti i izopačiti. Oni pretvaraju Božju istinu u laž. Na isti način na koji se oni odnose prema zapisima u mojim objavljenim člancima i mojim knjigama, skeptici i nevjernici odnose se prema Bibliji.
Oni ju čitaju u skladu sa svojom namjerom da ju izopače, pogrešno primijene i namjerno odvoje ono što je rečeno od njegova pravog značenja. Izjavljuju da se Biblijom može dokazati sve i svašta, da svaka sekta potvrđuje istinitost svoje nauke te da Biblija dokazuje najrazličitije doktrine. {1SM 19.2}
Biblijski pisci morali su izraziti svoje zamisli ljudskim jezikom. Ona je pisana čovječjom rukom.
Ti ljudi bili su nadahnuti Svetim Duhom. Zbog nesavršenosti ljudskog shvaćanja jezika, ili izopačenosti ljudskog uma, domišljatog u načinima izbjegavanja istine, mnogi čitaju i shvaćaju Bibliju na način koji njima odgovara. Poteškoća se ne nalazi u Bibliji. I političari na suprotnim
stranama sukobljavaju se oko točaka u pisanom zakonu i zauzimaju suprotna stajališta po pitanju tih zakona i njihove primjene. {1SM 19.3}
Sveto pismo dano je ljudima ne u kontinuiranom lancu neprekinutih izjava, već dio po dio kroz više naraštaja, kako je Bog u svojoj providnosti uočavao prikladnu priliku ostaviti dojam na ljude u raznim vremenima i na raznoli
kim mjestima. Ljudi su zapisivali ono na što ih je poticao Sveti Duh.
Zemlja daje „prvo pupoljak, zatim cvijet, a onda plod,“ „najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu.“ Upravo je to ono što za nas predstavljaju izjave u Bibliji. {1SM 19.4}
Ne postoji uvijek savršeni redoslijed ili očito jedinstvo u Svetom pismu. Kristova čuda nisu navedena točnim redoslijedom, već u skladu s prilikama koje su se javljale, koje su zahtijevale to božansko otkrivenje Kristove sile. Biblijske istine su skriveni biseri. Njih se mora tražiti, iskapati ih
uz mukotrpan trud. Oni koji na Sveto pismo bace samo površan pogled, sa svojim površnim znanjem koje oni smatraju vrlo dubokim, govorit će o kontradikcijama u Bibliji te dovoditi u pitanje autoritet Svetog pisma. Ali oni čija su srca u skladu s istinom i dužnošću, pretraživat će Sveto pismo sa srcem spremnim prihvatiti božanske utiske. Prosvijetljena duša vidi duhovno jedinstvo, jednu veličanstvenu zlatnu nit koja se proteže kroz cjelinu, ali opažanje dragocjene zlatne niti zahtijeva strpljenje, razmišljanje i molitvu. Oštri sukobi oko Biblije doveli su do proučavanja i otkrili skupocjene dragulje istine. Mnogo je suza proliveno i prineseno je mnogo molitva kako bi Gospod darovao razumijevanje svoje Riječi. {1SM 20.1}
Biblija nam nije dana na nekom veličanstvenom nadljudskom jeziku. Isus je, kako bi dopro do čovjeka tamo gdje se on nalazio, na sebe preuzeo ljudsku prirodu. Biblija je morala biti dana na jeziku ljudi. Sve što je ljudsko nesavršeno je. Istom riječju izražavaju se različita značenja; ne postoji
jedinstvena riječ za svaku posebnu ideju. Biblija je dana za praktične primjene. {1SM 20.2}
Kalupi umova su različiti. Ne razumijevaju svi izjave i tvrdnje na isti način. Neki shvaćaju izjave Svetog pisma na način prikladan njihovim specifičnim umovima i slučajevima. Prethodno stečene sklonosti, predrasude i strasti imaju snažan utjecaj na smanjenje razumijevanja i zbunjivanje uma
čak i prilikom čitanja riječi Svetog pisma. {1SM 20.3}
Učenicima koji su putovali za Emaus trebalo je razmrsiti njihovo tumačenje Svetog pisma. Isus je hodao s njima prerušen i razgovarao s njima kao običan čovjek. Počevši od Mojsija i proroka, poučio ih je svemu vezanom uz Njega, te da su Njegov život, Njegova misija, Njegove patnje i
Njegova smrt bili upravo onakvi kako su prorečeni u Božjoj Riječi. On je otvorio njihov um kako bi mogli shvatiti Sveto pismo. Kako je brzo razjasnio zamršene stvari i pokazao jedinstvo i božansku vjerodostojnost Svetog pisma! Koliko je danas mnogo onih koji trebaju otvoriti svoj um! {1SM 20.4}
Bibliju su napisali nadahnuti ljudi, ali ona nije Božji način misli i izričaja. Ona je izraz ljudskog načina. Bog ovdje nije predstavljen kao pisac. Ljudi će često reći da neki izraz nije nalik Bogu. Ali Bog nije stavio svoje riječi, svoju logiku ili retoriku u Bibliju kako bi ljudi o njima donosili svoj sud.
Pisci Biblije bili su Božji zapisničari, ne Njegovo pero. Pogledajte različitost tih pisaca. {1SM 21.1}
Riječi u Bibliji nisu ono što je nadahnuto, već ljudi koji su ih pisali. Nadahnuće ne djeluje na čovjekove riječi ili način izražavanja, već na samog čovjeka koji, pod utjecajem Svetog Duha, postaje nadahnut mislima. Ali riječi primaju pečat uma pojedinca. Nebeski um je raspršen. Nebeski um
i volja ujedinjuju se s ljudskim umom i voljom; na taj način ono što čovjek izgovara postaju Božje riječi. - Rukopis 24, 1886. (napisan u Europi 1886.). {1SM21.2}
Jedinstvo u različitosti
U svakom drvu postoji raznolikost, i gotovo da ne postoje dva potpuno slična lista. Ali ta raznolikost doprinosi savršenstvu stabla kao cjeline. {1SM
21.3} Mogli bismo postaviti pitanje zašto nam je u Bibliji potrebno Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo Evanđelje, zašto su nam potrebna Djela apostola i raznolikost pisaca u poslanicama koji se bave istim stvarima? {1SM 21.4} Gospod je dao svoju riječ upravo na način na koji je želio da ona dođe. Dao ju je preko različitih pisaca, od kojih je svaki imao vlastitu osobnost, iako su pisali o istim događajima. Njihova svjedočanstva objedinjena su u jednoj Knjizi, i ona su poput iskaza na nekom društvenom sastanku.
Ona ne predstavljaju stvari na potpuno isti način. Svatko posjeduje vlastito iskustvo, i ta raznolikost proširuje i produbljuje znanje koje se iznosi kako bi se zadovoljile potrebe različitih umova. Izražene misli nemaju čvrsto postavljenu jednoličnost, kao da su lijevane u željeznom kalupu, što bi njihovo
čitanje činilo vrlo monotonim. Takva jednoličnost uzrokovala bi gubitak elegancije i ljepote osobitosti... {1SM 21.5}
Stvoritelj svih ideja može nadahnuti različite umove istom mišlju, ali svaki od njih može ju izraziti na drugačiji način, no ipak bez kontradikcija.
Činjenica da postoji ta različitost ne bi nas trebala smesti ili zbuniti. Rijetki su slučajevi kada će dvije osobe vidjeti ili izraziti istinu na potpuno
identičan način. Svatko se zadržava na specifičnim točkama koje je sposoban cijeniti zbog svoje prirode i obrazovanja. Sunčeva svjetlost koja pada na različite predmete daje tim predmetima različite nijanse. {1SM
22.1} Bog je svojim apostolima kroz nadahnuće svojeg Duha dao istinu kako bi ju oni izrazili u skladu s razvojem njihova uma od strane Svetog Duha. Ali um time ne postaje sputan, kao da je stisnut u nekakav kalup. – Pismo 53, 1900. {1SM 22.2}
Gospodin ljudima govori nesavršenim jezikom
Gospodin govori ljudskim bićima nesavršenim jezikom kako bi pokvarena osjetila i otupjela, zemaljska moć shvaćanja zemaljskih bića, mogla razumjeti Njegove riječi. Na taj se način očituje Božja milostivost. On izlazi u susret palim ljudskim bićima tamo gdje se ona nalaze. Biblija, iako savršena u svojoj jednostavnosti, ne podudara se s Božjim veličanstvenim idejama, jer beskonačne zamisli ne mogu se savršeno utjeloviti u mislima konačnih umova. Umjesto da su izričaji Biblije
pretjerani, kao što to mnogi pretpostavljaju, snažni izrazi slamaju se pred veličanstvenošću misli, iako je pisac odabrao najizražajniji jezik za prenošenje istina najvišeg obrazovanja. Grješna bića mogu podnijeti samo pogled na sjenu sjaja nebeske slave."
Pokajanje
Pokajanje
Kako čovjek može biti prav pred Bogom? Kako grešnik može postati pravedan? Samo nas Krist može dovesti u sklad s Bogom, u sklad sa svetošću; ali, kako da dođemo Kristu?
Mnogi postavljaju ono isto pitanje koje je postavilo mnoštvo na Dan Duhova, kad je osvjedočeno u svoju grešnost , uzviknulo: “Što ćemo činiti?” Prva riječ u Petrovu odgovoru bila je: “Pokajte se!” (Djela 2, 37.38) Drugom prilikom, kratko vrijeme nakon toga, rekao je:
“Pokajte se, dakle, i obratite se da se očistite od grijeha svojih!” (Djela 3,19) U pokajanje je uključena žalost zbog grijeha i odvajanje od njega. Mi nećemo odbaciti grijeh ako ne uvidimo njegovu pokvarenost; sve dok se naše srce ne odrekne njega, neće biti nikakve stvarne promjene u našem životu.
Mnogi ne uspijevaju da shvate pravu prirodu pokajanja. Oni žale što su griješili i čak se prividno mijenjaju samo zato što se boje da će zbog svojih zlih djela morati da trpe. Ali to nije pokajanje u biblijskom smislu te riječi. Oni se žale na patnje umjesto na grijeh. Takva je bila i Ezavova bol kada je shvatio da je zauvijek izgubio prvorodstvo. Balam, uplašen od anđela koji je stajao na njegovu putu s isukanim mačem, priznao je svoju krivicu da ne izgubi život; ali tu nije bilo istinskog kajanja zbog grijeha, nije bilo promjene namjera, nije se pojavila odvratnost prema zlu. Juda Iskariot je uzviknuo, nakon što je izdao svoga Gospoda:
“Ja sagriješih što izdadoh krv pravu!” (Mt 27,4) Priznanje se otelo njegovoj grešnoj duši pod nepodnošljivim pritiskom svijesti o krivici i u strašnom iščekivanju osude. Posljedice koje su mu prijetile, ispunjavale su ga užasom, ali u njegovoj duši nije bilo duboke žalosti koja slama srce, nije žalio što je izdao neokaljanog Božjeg Sina i što se odrekao Sveca Izraelove. Dok je podnosio Božje kazne, faraon je priznavao svoj grijeh da bi izbjegao dalje kažnjavanje, ali je nastavljao da prkosi Nebu čim bi zla bila zaustavljena. Svi su ovi jadikovali zbog posljedica grijeha, ali ih nije obuzimala žalost zbog samog grijeha.
Ali, kada se srce pokori utjecaju Božjega Duha, savjest se budi, i grešnik razaznaje ponešto od dubine i svetosti Božjeg svetog zakona, koji je temelj njegove vladavine i na nebu i na Zemlji. “Vidjelo istinito koje obasjava čovjeka koji dolazi na svijet” (Iv 1,9) rasvjetljava tajne odaje duše, i sakrivena djela tame izlaze na vidjelo. Osvjedočenje obuzima um i srce.
Grešnik postaje svjestan Božje pravednosti i osjeća užas da se pod teretom svoje krivice i poročnosti pojavi pred Onim koji ispituje srca. On vidi Božju ljubav, ljepotu svetosti, radost čistoće; čezne da bude očišćen i dostojan veze s Nebom.
Davidova molitva nakon pada pokazuje kako izgleda prava žalost zbog grijeha.
Njegovo je pokajanje bilo iskreno i duboko. U molitvi nije ulagao napor da umanji svoju krivicu; nije izražavao želju da izbjegne kaznu koja mu je prijetila. David je uvidio veličinu svoga prijestupa; shvatio je da je ukaljao svoju dušu; gnušao se svoga grijeha. Nije se molio samo za oproštenje, već za očišćenje srca. Čeznuo ja za radošću svetosti – za obnavljanjem sklada i zajednice s Bogom. Ovako je progovorila njegova duša:
“Blago onome, kojemu je oproštena krivica, kojemu je grijeh pokriven. Blago čovjeku, kojemu Gospod ne prima grijeha i u čijem duhu nema lukavstva.”
( Ps 32, 1.2)
“Smiluj se na me, Bože, po milosti svojoj, i po velikoj dobroti svojoj očisti bezakonje moje. … Jer ja znam prijestupe svoje, i grijeh je moj jednako preda mnom. … Pokropi me isopom, i očistit ću se; umij me, i bit ću bjelji od snijega. … Učini mi, Bože, čisto srce, i duh prav ponovi u meni. Nemoj me odvrgnuti od lica svojega, I Svetoga Duha svojega nemoj uzeti od mene. Vrati mi radost spasenja svojega, i duh vladalački neka me potkrijepi. … Izbavi me od krvi, Bože, Bože, Spasitelju moj, i jezik će moj glasiti pravdu Tvoju.”
( Ps 51, 1-14)
Pokajanje kao što je ovo nadmašuje našu snagu, mi ga ne možemo postići, već dobiti jedino od Krista, koji se uzdigao u visine i dao dare ljudima.
Upravo ovdje mnogi griješe i zato ne dobivaju pomoć koju im Krist želi dati. Oni misle da ne mogu pristupiti Kristu ako se prvo ne pokaju, i da ih pokajanje pripravlja za oproštenje grijeha. Istina je da pokajanje prethodi opraštanju grijeha; jer samo slomljeno i skrušeno srce osjeća potrebu za Spasiteljem. Ali, mora li grešnik čekati na pokajanje da bi tek onda mogao doći Isusu? Smije li se pokajanje podizati kao prepreka između grešnika i Spasitelja?
Biblija ne naučava da se grešnik mora pokajati prije nego što posluša Kristov poziv:
“Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti!” (Mt 11, 28) Sila koja dolazi od Krista, vodi pravom pokajanju. Petar je ovo objasnio Izraelcima: “Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za Poglavara i Spasa, da da Izraelu pokajanje i oproštenje grijeha.”
(Dj 5, 31) Mi se ne možemo pokajati bez Kristovog Duha koji budi našu savjest kao što ni oproštenje ne možemo dobiti bez Krista.
Krist je izvor svake dobre pobude. On jedini može u srce usaditi neprijateljstvo prema grijehu. Svaka želja za istinom i čistoćom, svako osvjedočenje u našu vlastitu grešnost, dokaz je da njegov Duh djeluje na naša srca.
Isus je rekao: “I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.” (Iv 12,32) Krist se mora otkriti grešniku kao Spasitelj koji umire za grijehe svijeta; i dok gledamo Božje Janje na križu na Golgoti, tajna otkupljenja počinje se otkrivati našemu umu i Božja dobrota nas počinje voditi na pokajanje. Umirući za grešnike, Krist je pokazao neshvatljivu ljubav; i dok grešnik promatra tu ljubav, ona omekšava njegovo srce, utječe na um i dušu čini skrušenom.
Istina je da se neki put ljudi posrame svojih grešnih putova i da odbacuju svoje zle navike i prije nego što postanu svjesni da su privučeni Kristu. Ali, kad god se ljudi pokušavaju popraviti s iskrenom željom da čine dobro, Kristova sila ih pokreće. Utjecaj, kojega nisu ni svjesni, djeluje na dušu, savjest se budi i u životu dolazi do vidljive promjene. I kad ih Krist privuče da gledaju njegov križ, da promatraju Onoga koga su njihovi grijesi prikovali, tada se zapovijedi upisuju u njihovu savjest. Otkriva im se sva zloća njihova života, grijeh koji se duboko ukorijenio u njihovu dušu. Počinju shvaćati ponešto od Kristove pravednosti i uzvikuju:”Što je onda grijeh da je bila potrebna takva žrtva za otkupljenje njegovih robova? Zar je stvarno bila potrebna sva ta ljubav, sve to trpljenje, sve to poniženje, da mi ne poginemo, već da imamo život vječni?”
Grešnik se može oduprijeti toj ljubavi, može odbiti da bude privučen Kristu; ali ako se ne bude odupirao, Isus će ga privući; poznavanje plana spasenja dovest će ga do podnožja križa, punog pokajanja zbog svojih grijeha koji su prouzročili patnje Božjeg milog Sina.
Isti božanski um koji djeluje u prirodi obraća se i srcima ljudi budeći u njima neizrecivu čežnju za onim što nemaju. Božji Duh ih preklinje da teže za onim što jedino može dati mir i odmor – za Kristovom milošću i radošću svetosti. Služeći se i vidljivim i nevidljivim uticajima, naš je spasitelj stalno na djelu da um ljudi obrati od grešnih užitaka koji ne site ka neizmjernim blagoslovima koje mogu dobiti u njemu. Svim tim dušama, koje uzaludno pokušavaju da piju iz razvaljenih studenaca ovoga svijeta, upućena je božanska vijest: “I tko je žedan, neka dođe, i tko hoće, neka uzme vodu života zabadava!” (Otk 22,17) Ti, koji u srcu čezneš za nečim boljim od onoga što ti ovaj svijet može pružiti, prepoznaj tu čežnju kao Božju poruku tvojoj duši! Moli ga da ti da pokajanje, da ti otkrije Krista u svoj njegovoj neizmjernoj ljubavi, u svoj njegovoj savršenoj čistoći! U Spasiteljevom su životu načela Božjeg zakona – ljubav prema Bogu i prema bližnjemu – došla do savršenog izražaja. Dobročinstvo, nesebična ljubav – to je bio život njegove duše. I tek kada njega promatramo, kad svjetlost s našeg Spasitelja i nas obasja, tada vidimo grešnost svojih vlastitih srca.
Mi možemo laskati sebi, kao što je to činio Nikodem, da nam je život pošten, moralni lik besprijekoran, i misliti da ne moramo poniziti svoja srca pred Bogom kao obični grešnici: ali, kad Kristova svjetlost obasja naše duše, vidjet ćemo da smo nečisti, shvatit ćemo da su sebične naše pobude, da je neprijateljstvo prema Bogu ukaljalo svako naše djelo. Tada ćemo shvatiti da je naša pravda kao nečista haljina, i da nas jedino Kristova krv može očistiti od prljavštine grijeha, i obnoviti naše srce po njegovu obličju.
Samo jedna zraka Božje slave, jedna iskra Kristove čistoće, kada prodre u dušu, s bolnom jasnoćom otkriva svaku ružnu mrlju i ogoljava rugobu i poročnost ljudskog karaktera.
Ona čini vidljivima neposvećene želje, nevjernost srca i nečistoću usana. Grešniku se njegovi vjerolomni pokušaji da Božji zakon proglasi nevažećim pokazuju u pravoj svjetlosti, i njegov je duh dirnut i potišten pod prodornim utjecajem Božjega Duha. On se gnuša samoga sebe gledajući čisti, neukaljani Kristov karakter.
Kad je prorok Danijel ugledao slavu koja je obavijala nebeskog vjesnika koji mu je bio poslan, prožeo ga je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenstva. Opisujući djelovanje tog prekrasnog prizora, kaže: “I ne osta snage u meni, i ljepota mi se nagrdi, i ne imah snage!”
(Dan 10, 8) Duša, ovako dirnuta, omrznut će svoju sebičnost, gnušat će se svoga samoljublja, i težit će, pod utjecajem Kristove pravednosti, za čistoćom srca, koja je u skladu s Božjim zakonom i Kristovim karakterom.
Pavao kaže da je “po pravdi zakonskoj” – ako se uzme u obzir samo formalno ispunjavanje propisa – “bio bez mane” (Filip 3,6); ali, kad je upoznao duhovni karakter zakona, shvatio je da je grešnik. Prema slovu zakona, onako kako ga ljudi primjenjuju u životu, Pavao se uzdržavao od grijeha; ali, kad je upoznao dubinu svetih pravila zakona, i vidio sebe onako kako ga Bog gleda, ponizio se, poklonio i priznao svoju krivicu. Rekao je:
“A ja življah nekad bez zakona; a kad dođe zapovijed, onda grijeh oživje, a ja umrijeh.” (Rim 7, 9. 10) Kad je shvatio duhovnu prirodu zakona, grijeh se pojavio u svoj svojoj odvratnosti; i njegove je oholosti nestalo.
Bog ne smatra sve grijehe jednako velikima; postoje stupnjevi krivice po njegovoj ocjeni, isto kao i po ocjeni čovjeka; ali, ma kako beznačajno ovo ili ono djelo može izgledati u ljudskim očima, ni jedan jedini grijeh nije mali pred Bogom. Ljudski sudovi su pristrani, nesavršeni; ali Bog sve ocjenjuje onako kako stvarno jest. Pijanca preziru i kažu da ga njegov grijeh isključuje s Neba; dok oholost, sebičnost i zavist suviše često prolaze bez ukora.
Međutim, ti su grijesi posebno mrski Bogu zato što se suprote dobroti njegova karaktera, atmosferi nesebične ljubavi koja vlada u bezgrešnom svemiru. Onaj koji upada u neki teški grijeh može osjetiti svoju sramotu i bijedu i potrebu za Kristovom milošću; ali oholost ne osjeća nikakve potrebe, i tako se srce zatvara Kristu i beskrajnim blagoslovima koje on donosi.
Jadni carinik, koji se molio: “Bože, milostiv budi meni grešnome!” (Lk 18,13), smatrao je sebe veoma pokvarenim čovjekom, a i drugi su ga gledali istim očima; ali on je osjetio svoju potrebu, i sa svojim teretom krivice i srama došao pred Boga, tražeći njegovu milost. On je otvorio svoje srce milostivom utjecaju Božjega Duha da ga oslobodi sile grijeha.
Farizejeva hvalisava, samodopadna molitva pokazivala je da je njegovo srce zatvoreno utjecaju Svetoga Duha. Udaljivši se od Boga, nije ni osjećao svoju pokvarenost koja je bila u potpunoj suprotnosti sa savršenstvom božanske svetosti. Nije osjećao nikakve potrebe, i nije ništa ni primio.
Kad uvidite svoju grešnost, ne čekajte da se popravite. Koliko ima onih koji misle da nisu dovoljno dobri da dođu Kristu! Očekujete li da ćete se popraviti svojim vlastitim naporima? “Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju ili ris šare svoje? Možete li vi činiti dobro, naučivši se činiti zlo?” (Jer 13,23) Nama može pomoći samo Bog. Mi ne trebamo čekati na čvršće osvjedočenje, na bolje prilike, na svetiji karakter. Mi sami ništa ne možemo učiniti. Moramo doći Kristu upravo onakvi kakvi jesmo.
Ali, neka se nitko ne vara misleći da će Bog, u svojoj velikoj ljubavi i milosrđu, ipak spasiti čak i one koji su odbili njegovu milost. Neizmjerna težina grijeha može se procijeniti jedino u svjetlosti križa. Kada ljudi tvrde da je Bog suviše dobar da bi odbacio grešnika, ukažite im na Golgotu! Upravo zato što nije bilo drugog načina da se čovjek spasi, što bez ove žrtve ljudski rod nije mogao uteći od sramotne sile grijeha i ponovno uspostaviti zajednicu sa svetim bićima – što mu je bilo nemoguće da ponovno uzme udjela u duhovnom životu –
upravo zato je Krist preuzeo na sebe krivicu neposlušnih i trpio umjesto grešnika. Ljubav i patnja i smrt Božjeg Sina – sve to svjedoči o strahovitoj veličini grijeha i objavljuje da nema oslobođenja od njegove moći, niti nade u bolji život, osim u pokoravanju duše Kristu.
Nepokajani se ponekad izgovaraju govoreći o onima koji misle da su kršćani: “I ja sam isto toliko dobar koliko i oni. Oni u ponašanju ne pokazuju ništa više samoodricanja, trezvenosti ili budnosti od mene. I njima su draga uživanja i popustljivost prema grijehu kao i meni!” I tako se manama drugih oni služe kao izgovorom za svoje vlastito zanemarivanje dužnosti. Ali, grijesi i mane drugih nikoga ne ispričavaju, jer nam Gospod kao uzor nije dao grešne ljude. Neokaljani Božji Sin nam je dan kao primjer, i trebalo bi da upravo oni koji se tuže na nepravedan život tzv. Kršćana, žive boljim životom i pruže plemenitiji primjer. Ako su njihova shvaćanja o tome što kršćanin mora činiti tako uzvišena, nije li onda i njihov grijeh utoliko veći? Oni znaju što je pravo, a ipak odbijaju da ga čine.
Čuvajte se oklevanja! Ne odgađajte odluku da odbacite svoje grijehe i da uz Isusovu pomoć očistite svoje srce! Tisuće i tisuće su upravo ovdje pogriješile i bile izgubljene za vječnost. Ne želim gubiti mnogo riječi u raspravljanju o kratkoći i nesigurnosti života; ali se strahovita opasnost – opasnost koja nije dovoljno shvaćena – krije u oklijevanju da se pokorimo preklinjućem glasu Božjeg Svetoga Duha i da ostanemo u grijehu; jer oklijevanje upravo to znači. Grijehu, ma kako ga neznatnim smatrali, možemo popuštati samo uz rizik da budemo izgubljeni za vječnost. Ono što ne savladamo, savladat će nas i izazvati našu propast.
Adam i Eva su uvjerili sebe da tako neznatno djelo kao što je jedenje zabranjenog ploda ne može imati tako strahovite posljedice kao što je Bog objavio. Ali, to neznatno djelo je bilo prijestup Božjeg nepromjenjivog i svetog zakona, odvojilo je čovjeka od Boga i otvorilo ustave da smrt i neizreciva patnja preplave naš svijet. Iz stoljeća u stoljeće s naše su se Zemlje uzdizali stalni krici boli i sva su stvorenja zajednički uzdisala i bolno patila od posljedica čovjekove neposlušnosti. I samo je Nebo osjećalo utjecaj njegove pobune protiv Boga. Golgota stoji kao spomenik divne žrtve kojom se morao okajati prijestup božanskog zakona. Ne smatrajmo grijeh nečim neznatnim.
Svaki prijestup, svako zanemarivanje ili odbacivanje Kristove milosti, ostavlja svoje posljedice na nama; ono otvrdnjuje srce, oslabljuje volju, otupljuje um, i ne samo što nas čini manje spremnima, već i manje sposobnima da poslušamo nježne pozive Božjeg Svetoga Duha.
Mnogi umiruju probuđenu savjest mišlju da se mogu vratiti sa svog zlog puta kad god to zažele; da se mogu igrati s pozivima milosti, a ipak ostati trajno osjetljivi prema njihovom utjecaju. One misle, iako su prkosile Duhu milosti, iako su svoj utjecaj stavili u Sotoninu službu, da će ipak moći promijeniti smjer svog života u času strašne krize. Ali, to nije lako učiniti. Iskustva i odgoj u toku cijelog života tako su temeljito formirali karakter da tada samo rijetki požele da budu slični Isusu.
Čak i samo jedna mana u karakteru, samo jedna grešna želja, ako se uporno gaji, na kraju će poništiti sav utjecaj evanđelja. Svako popuštanje grijehu pojačava odbojnost prema Bogu. Čovjek, koji je uporan u svome nevjerstvu, koji je tupo ravnodušan prema božanskoj istini, samo žanje ono što je sam posijao. U cijeloj Bibliji nema strašnije opomene protiv igranja sa zlom od riječi mudrog čovjeka da će se grešnik “u uža grijeha svojih zaplesti”.
(Priče 5, 22)
Krist je spreman da nas oslobodi od grijeha, ali nas na to ne prisiljava; i ako je stalnim prestupanjem naša volja potpuno podčinjena zlu i mi ne želimo da se oslobodimo, ako ne želimo da prihvatimo njegovu milost, što bi On još mogao učiniti? Mi smo sami sebe upropastili svojim namjernim odbacivanjem njegove ljubavi. “Evo sad je vrijeme najbolje, evo sad je dan spasenja!” “Danas ako glas njegov čujete, ne budite drvenastih srca!” (2 Kor 6,2; Hebr 3,7.8)
“Čovjek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce” (1 Sam 16,7) – ljudsko srce, ispunjeno proturječnim osjećajima radosti i tuge; nemirno, jogunasto srce, u kome ima toliko prljavštine i prijevare. On zna njegove pobude, njegove prave namjere i ciljeve. Pođite k njemu sa svojom ukaljanom dušom, onakvom kakva jest! Kao psalmist, otvorite sve njezine kutove svevidećem oku i uzviknite: “Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznak pomisli moje. I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vječni!” (Ps 139, 23.24) Mnogi prihvaćaju samo intelektualnu religiju, samo formu pobožnosti koja ne traži čišćenje srca. Neka vaša molitva bude: Učini mi, Bože, čisto srce, i duh prav ponovi u meni.”
(Ps 51, 10) Budite pošteni prema svojoj duši! Budite isto tako ozbiljni, isto tako ustrajni, kao da je vaš prolazni život u pitanju! To je pitanje koje se mora riješiti između Boga i vaše duše, riješiti za vječnost. Ako nemate ništa drugo osim lažne nade, srljate u sigurnu propast.
Proučavajte Božju Riječ uz molitvu. Ta Riječ vam iznosi, u Božjem zakonu i u Kristovom životu, velika načela svetosti, bez kojih “nitko neće vidjeti Gospoda”. (Hebr 12,14) Ona osvjedočava u grijeh; ona jasno otkriva put spasenja. Poslušajte je kao Božji glas koji govori vašoj duši.
Kad budete uvidjeli svu strahotu grijeha, kad budete shvatili svoje pravo stanje, nemojte se predavati očajanju! Upravo je grešnike Krist došao da spasi. Nije naše da izmirimo Boga sa sobom, već – o čudesne li ljubavi – sam Bog u Kristu “svijet pomiri sa sobom”. (2
Kor 5,19) On svojom nježnom ljubavlju priziva k sebi srca svoje zalutale djeca. Nijedan zemaljski roditelj ne bi mogao biti toliko strpljiv prema manama i pogreškama svoje djece, kao što je to Bog prema onima koje želi spasiti. Nitko ne bi mogao usrdnije pozivati prijestupnika. Nijedna ljudske usne nikada se nisu nježnije obraćale odlutalima nego njegove.
Sva njegova obećanja, sve njegove opomene, samo su uzdasi neizrecive ljubavi.
Kada vas Sotona bude uvjeravao da ste veliki grešnik, pogledajte prema svom Otkupitelju i govorite o njegovim zaslugama. Gledanje u njegovu svjetlost će vam pomoći.
Priznajte svoj grijeh, ali kažite neprijatelju da “Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike” (1
Tim 1,15) i da i vi možete biti spašeni njegovom nenadmašnom ljubavlju. Isus je Šimunu postavio pitanje o dvojici dužnika. Jedan je svom gospodaru dugovao mali iznos, a drugi mu je bio dužan veoma mnogo; ali on je oprostio obojici. Krist je upitao Šimuna koji će dužnik više voljeti svoga gospodara. Šimun je odgovorio: “Mislim onaj kome najviše pokloni!” (Lk 7,43) Mi smo bili veliki grešnici, ali Krist je umro da bi nama moglo biti oprošteno. Bilo je dovoljno da svom Ocu u našu korist iznese zasluge svoje žrtve. Oni kojima je najviše oprostio, ljubit će ga najviše, i stajat će najbliže njegovu prijestolju da ga slave zbog njegove velike ljubavi i neizmjerne žrtve. Upravo onda kada najpotpunije shvatimo Božju ljubav, najbolje uviđamo i zloćudnost grijeha. Kada vidimo duljinu ljestava koje su nam spuštene, kada makar donekle shvatimo veličinu žrtve koju je Krist dao radi nas, tada će nježnost i skrušenost omekšati i naše srce.
Posvećenje
Posvećenje
Bog je obećao: “I tražit ćete me, i naći ćete me, kad me potražite svim srcem svojim.”
(Jer 29,13)
Cijelo se srce mora predati Bogu, inače se nikada ne bismo mogli promijeniti i ponovno postati slični njemu. Po svojoj prirodi mi smo daleko od Boga. Sveti Duh opisuje naše stanje ovim riječima: “Mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha”, “sva je glava bolesna i sve srce iznemoglo”, “nema ništa zdrava”. Mi smo se zapleli u Sotoninu mrežu, koji nas je
“ulovio žive za svoju volju”.”. (Efež 2,1- Rupčić; Iz 1,5.6; 2 Tim 2,26) Bog želi da nas iscijeli, da nas oslobodi. Ali, budući da to zahtijeva potpunu promjenu, obnavljanje cijele naše prirode, mi se moramo potpuno predati njemu.
Borba protiv samoga sebe je najveća borba koja se ikada vodila. Odricanje od samoga sebe, pokoravanje svega Božjoj volji, ne ide bez borbe; ali se duša mora pokoriti Bogu prije nego što se može preporoditi i postati sveta.
Božja vladavina nije utemeljena, kao što bi Sotona htio prikazati, na slijepom pokoravanju, na nerazumnom ograničavanju. Ona se poziva na razum i savjest. “Hajde, dakle, da se pravdamo!” (Iz 1, 18 – A. Sović) – to je Stvoriteljev poziv bićima koja je stvorio. Bog ne utječe silom na volju svojih stvorenja. On ne može prihvatiti izraze poštovanja koji nisu dati dragovoljno i svjesno. Iznuđena pokornost bi spriječila svaki pravi razvitak uma ili karaktera; načinila bi od čovjeka obični automat. To nije Stvoriteljeva namjera. On želi da čovjek, vrhunsko djelo njegove stvaralačke sile, dostigne najviši stupanj razvitka. On postavlja pred nas visinu blagoslova do koje želi da nas uzdigne svojom milošću. On nas poziva da mu se predamo da bi mogao izvršiti svoju volju u nama. Nama je prepušteno da odlučimo hoćemo li da budemo oslobođeni iz ropstva grijehu, da uživamo uzvišenu slobodu sinova Božjih.
Dajući sebe Bogu, mi moramo bezuvjetno odbaciti sve ono što bi nas moglo odvojiti od njega. Zato Spasitelj i kaže: “Tako, dakle, svaki od vas koji se ne odreče svega što ima ne može biti moj učenik.” (Lk 14,33) Moramo se odreći svega što bi naše srce moglo odvratiti od Boga. Mamon je idol mnogih. Ljubav prema novcu, želja za bogatstvom, zlatni je lanac koji ih veže uz Sotonu. Drugi obožavaju ugled i svjetovnu čast. Život ispunjen sebičnom dokolicom i neopterećen odgovornostima idol je trećih. Ali, ovi se ropski okovi moraju raskinuti. Ne možemo polovično pripadati Gospodu, a polovično svijetu. Mi nismo Božje djeca ako to nismo potpuno.
Ima onih koji tvrde da služe Bogu iako žele da sami, u svojoj sili, drže Božji zakon, izgrade pravedan karakter i osiguraju spasenje. Njihova srca nisu pokrenuta dubokim razumijevanjem Kristove ljubavi, već obaveze kršćanskog života ispunjavaju kao uvjete koje im je Bog postavio da bi mogli zadobiti Nebo. Takva je religija bez ikakve vrijednosti. Kada Krist bude boravio u srcu, duša će biti tako ispunjena njegovom ljubavlju, tako radosna u zajednici s njime, da će prionuti uz njega; i gledajući njega, zaboravit će sebe. Ljubav prema Kristu bit će izvor djelovanja. Oni koji osjećaju silu Božje ljubavi ne pitaju kako bi se sa što manje truda mogli zadovoljiti Božji zahtjevi; oni ne traže najniža mjerila, već im je cilj da budu u savršenom skladu s voljom svoga Iskupitelja. S iskrenom čežnjom oni žrtvuju sve, i pokazuju zanimanje koje je u skladu s vrijednošću cilja za kojim teže. Priznavanje Krista bez takve duboke ljubavi je prazno pričanje, suhi formalizam, težak jaram.
Mislite li da je predati Kristu sve suviše velika žrtva? Upitajte sami sebe: “Što je Krist dao za mene?” Božji Sin je dao sve – život, ljubav i trpljenje – da bi nas otkupio. Možemo li mi, iako nedostojni tako velike ljubavi, njemu uskratiti svoje srce? Cijelog svog života, svakog trenutka, mi smo sudjelovali u blagoslovima njegove milosti, i upravo je to razlog što ne možemo potpuno shvatiti dubinu neznanja i bijede iz koje nas je izbavio. Možemo li gledati njega, koji je proboden zbog naših grijeha, i opet željeti da postupamo usprkos svoj njegovoj ljubavi i žrtvi? Gledajući beskrajno poniženje Gospoda slave, hoćemo li prigovarati što možemo ući u život samo uz borbu i poniženje?
Mnoga ohola srca pitaju: “Zašto se moram pokajati i poniziti prije nego što mogu biti siguran da me je Bog prihvatio?” Skrećem vam pažnju na Krista. On je bio bezgrešan, i, ne samo to, bio je Knez neba; ali, čovjeka radi, ljudskoga roda radi, “postade grijehom”. “Među zločince bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Iz 53,12
– A. Sović)
A čega se mi odričemo kad sve damo? – Grijehom oskvrnutog srca koje Isus treba da očisti, da opere svojom krvlju i spasi svojom nenadmašnom ljubavlju! I opet ljudi misle da je teško svega se odreći! Stid me je slušati kad se o tome govori, stid me je o tome pisati.
Bog ne zahtijeva da se odreknemo ičega što bismo na svoje dobro mogli zadržati. U
svemu što čini, On ima pred očima dobro svoje djece. Kad bi bar svi oni, koji nisu izabrali Krista, mogli shvatiti da im On nudi nešto neizmjerno bolje od onoga što sami žele! Čovjek čini najveću štetu i nepravdu svojoj vlastitoj duši kad misli ili radi protivno Božjoj volji.
Nema prave radosti na putu koji je zabranio Onaj koji zna što je najbolje i koji želi dobro svojim stvorenjima. Put prijestupa je put bijede i propadanja.
U zabludi smo ako mislimo da Bog rado gleda patnje svoje djece. Cijelom je Nebu na srcu čovjekova sreća. Naš nebeski Otac nijednom svom stvorenju na uskraćuje radosti.
Božanski propisi zahtijevaju od nas da ne popuštamo onim željama koje bi izazvale patnje i razočaranje, koje bi nam zatvorile vrata sreće i Neba. Otkupitelj svijeta prihvaća ljude onakve kakvi jesu, sa svim njegovim nedostacima, manama i slabostima; i On će ih ne samo očistiti od grijeha i otkupiti svojom krvlju, već će zadovoljiti čežnje srca svih onih koji prime njegov jaram, nose njegovo breme. Njegova je namjera da daruje mir i odmor svima koji dolaze k njemu da traže kruh života. On zahtijeva od nas da ispunjavamo samo one dužnosti koje će naše korake odvesti do vrhunaca blaženstva, do kojih neposlušni nikada neće doprijeti. Pravi, radosni život duše jest da se u nju useli Krist, nada slave.
Mnogi pitaju: “Kako mogu sebe predati Bogu?” Vi se želite predati njemu, ali vam nedostaje moralne snage, robujete sumnji i sputani ste navikama svog grešnog života. Vaša obećanja i vaše odluke liče na kule od pijeska. Niste u stanju da upravljate svojim mislima, svojim pobudama, svojim osjećajima. Svijest da ste prekršili svoja obećanja i iznevjerili svoje zadane riječi slabi vaše povjerenje u vlastito poštenje i navodi vas na pomisao da vas Bog na može primiti; ali, ne treba da očajavate. Vama je neophodno da shvatite što je prava snaga volje. To je vladajuća sila u čovjekovoj prirodi, sposobnost odlučivanja ili biranja. Sve ovisi o pravilnoj upotrebi volje. Bog je čovjeku dao vlast da bira; i na njemu ja da se posluži njome.
Vi ne možete promijeniti svoje srce, vi ne možete sami od sebe Bogu posvetiti osjećaje svoga srca; ali možete odlučiti, odabrati da mu služite! Možete mu predati svoju volju; tada će On djelovati u vama da hoćete i činite ono što je njemu ugodno. Tako će cijela vaša priroda biti stavljena pod upravu Kristovog Duha; On će biti središte svih vaših osjećaja, vaše će misli biti u skladu s njime.
Težnje za dobrotom i svetošću su dobre same po sebi; ali, ako se zaustavite samo na njima, neće vam biti ni od kakve koristi. Mnogi će biti izgubljeni iako žele i čeznu da budu kršćani. Oni nisu došli dotle da svoju volju pokore Bogu. Zato sada i ne odlučuju da budu kršćani.
Ako se budete pravilno služili svojom voljom, može nastati potpuna promjena u vašem životu. Ako svoju volju pokorite Kristu, udružit ćete se sa silom koja je iznad svih poglavarstava i vlasti. Imat ćete silu odozgor da ostanete postojani, i tako ćete stalnim pokoravanjem Bogu biti osposobljeni da živite novim životom, životom vjere.
Blaženstva
Blaženstva
“Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti: ‘Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!’” (Matej 5,2.3)
Kao nešto strano i novo odjeknule su te riječi u ušima iznenađenog mnoštva. Takvo učenje bilo je suprotno svemu što su dotad čuli od svećenika ili rabina. U njemu nisu mogli naći ništa što bi laskalo njihovoj uznositosti ili poticalo njihove slavoljubive nade. Ali iz toga novog Učitelja zračila je snaga koja ih je očaravala. Sama Njegova nazočnost širila je miomiris božanske ljubavi, poput cvijeta što širi svoj miris. Njegove su riječi padale “kao rosa na travu, kao kiša što natapa zemlju”. (Psalam 72,6) Svi su osjećali da je pred njima Onaj koji čita tajne duše, a ipak im pristupa s nježnim suosjećanjem. Otvorili su Mu svoja srca, a dok su slušali, Sveti Duh im je otkrivao dio po dio značenja pouke koju je čovječanstvo svih stoljeća trebalo naučiti.
Vjerske vođe u Kristovo doba smatrali su da imaju veliko duhovno blago. Molitva farizeja: “Bože, zahvaljujem ti sto nisam kao ostali ljudi” (Luka 18,11) izražavala je osjećaje toga društvenog sloja, a uvelike i osjećaje cijelog naroda. Ali u mnoštvu okupljenom oko Isusa bilo je pojedinaca koji su osjećali svoje duhovno siromaštvo. Kad se u čudesnom ulovu ribe otkrila Kristova božanska sila, Petar je pao pred Spasiteljeve noge uzviknuvši: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” (Luka 5,8) I u mnoštvu okupljenom na brdu bilo je duša koje su, suočene s Njegovom neporoč- nošću, osjećale da su “nesretne, i bijedne, i siromašne, i slijepe, i gole” (Otkrivenje 3,17), pa su čeznule za “milošću Božjom u svoj spasiteljskoj snazi…” (Titu 2,11). Kristove riječi pozdrava probudile su u tim dušama nadu; vidjele su da Bog blagoslivlja i njihov život.
Isus je ponudio čašu blagoslova onima koji su mislili: “Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba” (Otkrivenje 3,17), ali su oni prijezirno odbacili milostivi dar. Onaj tko sebe smatra savršenim, tko misli da je dovoljno dobar i zadovoljava se svojim stanjem, niti ne čezne postati sudionik u Kristovoj milosti i pravednosti. Uznositost ne osjeća da joj je bilo što potrebno pa zato zatvara srce Kristu i neizmjernim blagoslovima koje je On došao podariti. U srcu takve osobe nema mjesta za Isusa. Oni koji su u vlastitim očima bogati i dostojni poštivanja, netraže vjerom i ne primaju Božji blagoslov. Osjećaju da su siti, a odlaze gladni. Pomoć koju Krist može pružiti cijene oni koji znaju da se sami nikako ne mogu spasiti niti sami od sebe učiniti ijedno dobro djelo. To su siromašni duhom, za koje On kaže da će biti blagoslovljeni.
Kristove riječi pozdrava probudile su u tim dušama nadu; vidjele su da Bog blagoslivlja i njihov život.
Čovjeka kojemu prašta, Krist najprije vodi na pokajanje, a djelo je Svetoga Duha uvjeriti ga da je grješan. Oni čija je srca Božji Duh uvjerio svojim utjecajem, spoznaju da u sebi nemaju ničeg dobroga, da je sve što su ikad činili bilo prožeto samoljubljem i grijehom. Slično bijednom cariniku, oni stoje po strani, ne usuđujući se čak ni pogled usmjeriti k nebu, i viču: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) Takvi primaju blagoslov. Pokajnik dobiva oprost, jer je Krist “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta”. (Ivan 1,29) Bog je obećao: “Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!” (Izaija 1,18; Ezekiel 36,26.27)
O siromasima u duhu Isus kaže: “Njihovo je kraljevstvo nebesko.” To kraljevstvo nije, kako su očekivali Kristovi slušatelji, prolazno i zemaljsko. Krist je ljudima otvorio duhovno kraljevstvo svoje ljubavi, milosti i pravednosti. Oznaka Mesi- jinog kraljevstva jest sličnost sa Sinom čovječjim. Njegovi podanici su siromašni duhom, krotki, proganjani zbog pravde. Njima pripada nebesko kraljevstvo. Premda još nije sasvim dovršeno, u njima je otpočelo djelo koje će ih učiniti “dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu”. (Kološanima 1,12)
Svi koji osjećaju veliko siromaštvo svoje duše i shvaćaju da nemaju u sebi nikakvog dobra, mogu dobiti pravednost i snagu ugledavši se na Isusa. On kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti”. (Matej 11,28) Isus vas moli da svoje siromaštvo zamijenite bogatstvom Njegove milosti. Mi nismo dostojni Božje ljubavi, ali je dostojan Krist, naš Jamac. On može savršeno spasiti sve koji dolaze k Njemu. Kakvo god bilo vaše iskustvo u prošlosti, koliko god bile obeshrabrujuće vaše trenutačne okolnosti, ako dođete k Isusu takvi kakvi jeste, slabi, bespomoćni i očajni, naš milostivi Spasitelj daleko će vam izići u susret, zagrlit će vas rukama svoje ljubavi i ogrnuti plaštem svoje pravednosti. Predstavit će vas Ocu, odjevene u bijelu odjeću svojega karaktera. On se zalaže za nas pred Bogom: “Ja sam zauzeo mjesto ovoga grješnika. Ne gledaj to zalutalo dijete, već gledaj mene.” Koliko god glasno Sotona govorio protiv naše duše optužujući je za grijeh i polažući na nas pravo kao na svoj plijen, Kristova krv govori mnogo silnije.
Kazat će: “Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga… U Jahvi će pobijediti i proslavit se sve potomstvo Izraelovo!” (Izaija 45,24.25)
“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” (Matej 5,4)
Tugovanje o kojemu je ovdje riječ iskreno je žaljenje zbog grijeha. Isus kaže: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Kad je netko pokrenut da pogleda Isusa raspetog na križu, shvaća svu grješ- nost ljudskog roda i spoznaje da je grijeh mučio i razapeo Gospodina slave. Uviđa da je, iako voljen neizrecivo nježnom ljubavlju, svojim životom davao sliku stalne nezahvalnosti i buntovni- štva. Odrekao se svojega najboljeg Prijatelja i zlouporabio najdragocjeniji dar Neba. Ponovno je sam razapinjao Božjega Sina i probadao Njegovo okrvavljeno i probodeno srce. Ponor grijeha, golem, mračan i dubok, odvaja ga od Boga i on plače slomljena srca.
Tko tako tuguje, “utješit će se”. Bog nam otkriva našu krivnju da bismo mogli naći utočište u Kristu, osloboditi se ropstva grijehu uz Njegovu pomoć i radovati se u slobodi Božjih sinova. U pravoj skrušenosti možemo doći do podnožja križa i ondje ostaviti svoje terete.
Spasiteljeve riječi objavljuju vijest utjehe i onima koji podnose nedaće ili su nekoga izgubili. Naše tuge ne niču iz zemlje. “Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka”. (Tužaljke 3,33) Kad Spasitelj dopusti da na nas naiđu kušnje i nevolje, to nam je “za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti”. (Hebrejima 12,10) Koliko god kušnja izgledala gorka i teška, ako se podnosi s vjerom, donijet će blagoslov. Okrutan udarac koji odnosi zemaljske radosti, može nam usmjeriti pogled prema Nebu. Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu!
Bog se služi životnim nedaćama da bi uklonio nečistoću i grubost iz našega karaktera. Rezanje, oblikovanje, klesanje, glačanje i dotjerivanje bolni su postupci što ih nedaće obavljaju. Nije lako biti pritisnut uz kotač brusilice, ali tako se kamen priprema za mjesto koje treba zauzeti u nebeskom hramu. Učitelj ne troši vrijeme i trud na neku bezvrijednu građu. On glača samo svojedragocjeno kamenje da bi postalo vrijedno palače.
Gospodin će pomoći svima koji se uzdaju u Njega. Ljudi vjere postići će dragocjene pobjede, naučit će dragocjene pouke i steći dragocjena iskustva.
Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu!
Naš nebeski Otac nikad ne zaboravlja one koje je obuzela tuga. Kad se David penjao uz Maslinsku goru, “sve plačući, pokrivene glave i bos” (2. Samuelova 15, 30), Gospodin ga je sa- žaljivo promatrao. David je bio odjeven u kostri- jet, grubu tkaninu od kozje dlake, i savjest ga je optuživala. Ti vanjski znakovi poniznosti svjedočili su o njegovoj dubokoj skrušenosti. Plačnim i bolnim riječima iznio je pred Boga svoju nevolju. Gospodin nije odbacio svojega slugu. Nikad David nije bio tako drag Srcu beskrajne Ljubavi kao tada kad je, obuzet grižnjom savjesti, bježao da spasi svoj život od neprijatelja koje je njegov vlastiti sin podig- nuo na bunu. Gospodin kaže: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Krist podiže skrušeno srcei čisti ojađenu dušu sve dok ona ne postane Njegovo prebivalište.
Ali kad naiđu nevolje, koliki su među nama slični Jakovu! Mislimo da je to neprijateljeva ruka. U tami se slijepo borimo sve dok nam ne ponestane snage i više ne možemo naći ni utjehe ni izbavljenja. Božanski dodir otkrio je Jakovu u osvit dana Onoga s kime se borio, Anđela zavjeta, i on je plačući bespomoćno pao na grudi Beskrajne Ljubavi da primi blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. I mi trebamo naučiti da su nevolje blagoslov, ne prezirati Gospodnje ukore niti klonuti kad nas On opominje.
“Da, blago čovjeku koga Bog odbaci… On ranjava, ali i ranu povija, udara, i svojom zacje- ljuje rukom. Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.” (Job 5,17-19) Krist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocjenim otkrivanjem Njegove nazočnosti.
Bog ne želi da ostanemo pritisnuti nijemom boli, ranjena i slomljena srca. On želi da podignemo pogled i gledamo Njegovo drago lice puno ljubavi. Dragi Spasitelj stoji pokraj mnogih čije su oči tako obnevidjele od suza da Ga ne mogu prepoznati. Čezne uzeti naše ruke i potaknuti nas da gledamo u Njega s jednostavnom vjerom,dopuštajući Mu da nas vodi. Njegovo je srce otvoreno za naše duboke žalosti, tuge i nevolje. Spasitelj nas je ljubio vječnom ljubavlju i okruživao nježnom dobrotom. Srcem se uvijek možemo osloniti na Njega i neprekidno razmišljati o Njegovoj nježnoj dobroti i ljubavi. On će uzdignuti dušu iznad svakodnevnih tuga i nevolja i dati joj mir.
Mislite na to, napaćena i bolna djeco, i radujte se u nadi, “jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.” (1. Ivanova 5,4)
Krist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocjenim otkrivanjem Njegove nazočnosti.
Blaženi su i oni koji plaču zajedno s Isusom osjećajući sućut prema svijetu zbog njegovih patnja i tugu zbog njegovih grijeha. U takvom plaču nijedna misao nije posvećena sebi. Isus je bio Čovjek boli i podnosio je duševne patnje koje nijedan jezik ne može opisati. Njegov duh bio je rastrgan i ranjavan ljudskim prijestupima. Usrdnošću punom samoprijegora trudio se ublažiti bijedu i jade čovječanstva, a srce Mu je obuzimala teška tuga dok jepromatrao mnoštvo koje je odbijalo doći k Njemu i dobiti život. Svi Kristovi sljedbenici proći će kroz to iskustvo. Budući da u sebi nose Njegovu ljubav, surađivat će s Njim u spašavanju izgubljenih. Sudjelovat će u Kristovim patnjama, ali i u slavi koja će se javiti. Budući da su s Njim bili jedno u Njegovu djelu i pili zajedno s Njim čašu boli, sudjelovat će i u Njegovoj radosti.
Nevolje su naučile Isusa da obavlja službu utješitelja. U svakoj ljudskoj tuzi i On je tužan, a “budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji”. (Izaija 63,9; Heb- rejima 2,18) Svaka duša koja se sjedinila s Njegovim mukama ima prednost sudjelovati u toj službi. “Zaista, kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Kristu.” (2. Korinćanima 1,5) Gospodin pruža ožalošćenima osobitu milost. Njezinom silom omekšava srca i pridobiva duše. Njegova ljubav otvara put ranjenoj i izmučenoj duši te postaje melem onima što tuguju. “Pa i pisao sam vam ovo isto da me ne ražaloste na mom dolasku oni koji bi me trebali razveseliti, uvjeren za vas sve da je moja radost radost i vas sviju. Da, pisao sam vam u velikoj tuzi, u tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku ljubav koju imam prema vama.” (2. Korinćanima 2,3.4)
“Blago krotkima…” (Matej 5,5)
U Blaženstvima je objavljena razvojna crta kršćanskog iskustva. Oni koji su osjetili da im je Krist potreban, koji su plakali zbog svojih grijeha i zajedno s Kristom prošli kroz školu patnje, naučit će se i krotkosti od božanskog Učitelja.
Vrlinu krotkog i blagog podnošenja nepravde nisu cijenili ni neznabošci ni Hebreji. Riječi što ih je Mojsije, nadahnut Svetim Duhom, kazao o sebi — da je najkrotkiji čovjek na Zemlji — narod u to doba nije smatrao pohvalom. Ponajprije su izazivale sažaljenje ili prijezir. Ali Isus proglašava krotkost jednim od najvažnijih uvjeta za ulazak u Njegovo kraljevstvo. Božanska ljepota te dragocjene vrline otkrila se u Njegovu osobnom životu i karakteru.
Isus, sjajnost Očeve slave, “nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima”. (Fi- lipljanima 2,6.7) Pristao je proći kroz najteža iskustva života koračajući usred sinova ljudskih — ne kao kralj koji zahtijeva počasti, već kao Onaj čiji je životni poziv služiti drugima. U Njegovu ponašanju nije bilo ni traga lažne revnosti ili hladne strogosti. Narav Iskupitelja svijeta bila je uzvišeni- ja od anđeoske, a ipak su s Njegovim božanskim veličanstvom bile sjedinjene krotkost i poniznost, kojima je sve privlačio k sebi.
Isus se odrekao sebe i nije se isticao nijednim svojim djelom. U svemu se pokoravao volji svojega Oca. Kad je Njegovo poslanje na Zemlji bilo već pri kraju, mogao je reći: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (Ivan 17,4) Krist nas poziva: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca.” “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Matej 11,29; 16,24). Odbacimo zato svoje sebične interese s prijestolja i neka oni vise ne vladaju dušom.
Onaj tko gleda na Kristovo samoodricanje i Njegovu poniznost srca, bit će prinuđen reći, kao što je rekao Daniel kad je ugledao Onoga koji je bio sličan sinovima čovječjim: “Ostadoh sam gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Samopouzdanje i samoisticanje, čime se hvalimo, prikazuju nam se tada u svoj svojoj odur- nosti, kao znaci robovanja Sotoni. Čovjek se po naravi uvijek nastoji istaknuti i uvijek je spreman boriti se za prvenstvo. Ali onaj tko uči od Isusa, odrekao se sebe, oholosti i želje za prvenstvom. U njegovoj duši vlada mir, a njegovom osobnošću upravlja Sveti Duh. Tada više ne težimo za najvišim mjestom. Ne gajimo slavoljubivu težnju da nametljivošću obratimo pozornost nasebe, već osjećamo da je naše najviše mjesto kraj nogu Spasiteljevih. Tada gledamo u Isusa očekujući da nas Njegova ruka povede, osluškujemo Njegov glas da nas uputi. Apostol Pavao je stekao to iskustvo: “… ja sam, naime, po zakonu umro Zakonu da živim Bogu, s Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao — ne prezirem milost Božju, jer, ako opravdanje dolazi po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.” (Galaćanima 2,19.20)
Ako primimo Krista kao stalnog gosta svoje duše, Božji mir, koji nadmašuje svaki um, sačuvat će naša srca i misli u Kristu Isusu.
Ako primimo Krista kao stalnog gosta svoje duše, Božji mir, koji nadmašuje svaki um, sačuvat će naša srca i misli u Kristu Isusu. Spasite- ljev život na Zemlji, iako ispunjen sukobima, bio je život mira. Dok su Ga razjareni neprijatelji stalno progonili, On je govorio: ” Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8,29)
Nikakva oluja ljudskog ili sotonskog gnjeva nije mogla poremetiti mir Njegova savršenog zajedništva s Bogom: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam.” “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Ivan 14,27; Matej 11,29)
Samoljublje uništava naš mir. Dok naša sebična narav živi u nama, spremni smo je stalno braniti od poniženja i uvrede; ali kad smo mrtvi i kad je naš život skriven s Kristom u Bogu, nećemo primati k srcu zanemarivanje i podcjenjivanje. Bit ćemo gluhi za ogovaranje i slijepi za porugu i uvredu. “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne raz- dražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.” (1. Korinćanima 13,4-8)
Sreća koja potječe iz zemaljskih izvora promjenjiva je kao što su promjenjive okolnosti o kojima ovisi. Ali Kristov mir je stalan i trajan. On ne ovisi o životnim okolnostima, o količini svjetovnih dobara ni o broju zemaljskih prijatelja. Krist je izvor žive vode, a sreća koja potječe od Njega nikad neće iznevjeriti.
Kristova krotkost, pokazana u domu, usrećit će sve ukućane: ona ne izaziva svađu, ne uzvraća ljutito, već stišava razdraženi temperament i zrači blagošću sto je osjećaju svi koji su u krugu njezinog utjecaja. Svaku zemaljsku obitelj u kojoj se njeguje, ona čini dijelom velike nebeske obitelji.
Bilo bi nam kudikamo bolje stradati zbog lažnih optužaba nego sami sebi stvarati muku osvećujući se svojim neprijateljima. Duh mržnje i osvete potekao je od Sotone i može donijeti samo zlo onome tko ga gaji. U poniznosti srca, u krotkosti koja je plod prebivanja u Kristu, krije se tajna blagoslova. “Jer Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!” (Psalam 149,4)
Krist je izvor žive vode, a sreća koja potječe od Njega nikad neće iznevjeriti.
Krotki će “naslijediti zemlju”. Želja za uzvi- sivanjem unijela je grijeh u svijet i zato su naši praroditelji izgubili vlast nad ovom lijepom Zemljom, svojim kraljevstvom. Krist je samoodri- canjem otkupio ono što je bilo izgubljeno. Uči nas da i mi trebamo pobijediti kao što je On pobijedio. (Otkrivenje 3,21) Njegujući poniznost i samoodricanje, možemo postati Kristovi suna-sljednici: “Zemlju će posjedovati krotki”. (Psalam 37,11)
Zemlja, obećana krotkima, neće biti slična ovoj, zamračenoj sjenom smrti i prokletstva. “Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost.” “Neće biti vise ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” (2. Petrova 3,13; Otkrivenje 22,3)
Tamo nema razočaranja, nema boli, nema grijeha, nema nikoga tko će reći da je bolestan. Nema pogrebnih povorki, nema plača, nema smrti, nema rastanaka, nema slomljenih srca. Ali tamo je Isus, tamo je mir. “Neće više gladovat i žeđa- ti, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode”. (Izaija 49,10)
“Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi!” (Matej 5,6)
Pravednost je svetost, sličnost Bogu, a “Bog je ljubav”. (1. Ivanova 4,16) To je usklađenost s Božjim Zakonom, “jer zapovijedi su tvoje sve pravedne” (Psalam 119,172), a ljubav je “ispunjeni Zakon”. (Rimljanima 13,10) Pravednost je ljubav, a ljubav je svjetlost i život Božji. Božjapravednost utjelovljena je u Kristu. Primajući Njega, dobivamo pravednost.
Pravednost se ne stječe mučnim naporima ni zamornim radom, darovima ili žrtvom, nego se besplatno daje svakoj dusi koja je gladna i žedna pravednosti. “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka.” “Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano. … To je bas- tina slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene — riječ je Jahvina.” “I evo imena kojim će ga nazivati: ‘Jahve, Pravda naša.’” (Izaija 55,1; 54,17; Jeremija 23,6)
Kao što umorni putnik u pustinji čezne za izvorom i, našavši ga, gasi žeđ, tako će kršćanin biti žedan čiste vode života. Dobit će je od Krista koji je njezin izvor.
Nijedna ljudska sila ne može ničim zadovoljiti glad i žeđ duše. Ali Isus kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom.” “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.” (Otkrivenje 3,20; Ivan 6,35)
Kao sto nam je potrebna hrana da bismo održali tjelesnu snagu, tako nam je potreban Krist, kruh s Neba, da nas okrijepi u duhovnom životu i da nam podari snagu za rad u Božjem djelu. Kao sto tijelo neprestano prima hranjive sastojke koji održavaju život i snagu, tako i duša mora održavati neprestanu vezu s Kristom potpuno Mu se pokoravajući i oslanjajući se na Njega.
Kao što umorni putnik u pustinji čezne za izvorom i, našavši ga, gasi žeđ, tako će kršćanin biti žedan čiste vode života. Dobit će je od Krista koji je njezin izvor.
Kad upoznamo savršenstvo Spasiteljevog karaktera, zaželjet ćemo potpuno se preobraziti i obnoviti po uzoru na Njegovu neporočnost. Što više doznajemo o Bogu, to će uzvišeniji biti naš ideal karaktera i usrdnija naša čežnja da odražavamo Božji lik. Kad duša teži za Bogom, božan- sko se spaja s ljudskim, a srce puno čežnje kaže: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja.” (Psalam 62,6)
Ako ste svjesni potrebe svoje duše, ako ste gladni i žedni pravednosti, to je dokaz da je Krist u vašemu srcu probudio želju da Ga pozovete kako bi izlijevanjem Svetoga Duha učinio za vas ono što sami ne možete učiniti. Ne moramo gasiti žeđ na plitkim potocima, jer je upravo iznad nas velik izvor s čijih bogatih voda možemo obilno piti ako se samo malo uspnemo stazom vjere.
Božje riječi su vrelo života. Ako i vi čeznete za tim živim izvorima, sjedinit ćete se, uz pomoć Svetoga Duha, s Kristom. Poznate istine otkrit će vam svoje nove strane, biblijski tekstovi zasjat će vam iznenada, kao bljesak munje, u novom značenju. Vidjet ćete povezanost drugih istina s djelom otkupljenja i znat ćete da vas Krist vodi, da je božanski Učitelj pokraj vas.
Božje riječi su vrelo života. Ako i vi čeznete za tim živim izvorima, sjedinit ćete se, uz pomoć Svetoga Duha, s Kristom.
Isus je rekao: “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14) Dok vam Sveti Duh bude otkrivao istinu, skupljat ćete najdragocjenija iskustva i čeznuti da i drugima govorite o utješnim spoznajama koje su vam otkrivene. Kad se budete našli s njima, prenosit ćete im neke nove misli o Kristovu karakteru i radu. I onima koji Ga ljube i onima koji Ga ne ljube iznosit ćete nove objave o Njegovoj ljubavi punoj suosjećanja.
“Dajite, pa će vam se dati” (Luka 6,38), jer se o Božjoj Riječi kaže: “Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana.” (Pjesma nad pjesmama 4,15) Srce koje je jednom okusilo Kristovu ljubav stalno čezne da je okusi još više. Dok je dijelite, primat ćete je sve bogatije i obilnije. Svaka objava Boga povećava sposobnost duše da spoznaje i voli. Srce neprestano vapi: “Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi”, a Duh uvijek odgovara: “Jer ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom” (Rimljanima 5,9.10) Naš Bog se raduje činiti “neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti…” (Efežanima 3,20) Kad se odrekao sebe da bi spasio izgubljeno čovječanstvo, Isusu je Sveti Duh bio dan u potpunosti. Tako će biti darovan i svakom Kristovom sljedbeniku kad Mu potpuno preda srce da bude Njegovo prebivalište. Sam Gospodin nam nalaže: “… već se napunite Duhom” (Efežanima 5,18), a ta zapovijed istodobno je i obećanje o ispunjenju. Ocu je bilo ugodno u Kristu “nastaniti svu puninu” i “po njemu ste i vi ispunjeni”. (Kološanima 1,19; 2,10)
Kao što pljuskovi osvježavaju zemlju, tako je i Bog izlijevao obilje svoje ljubavi. “Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje!” “Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću. U goleti bregova otvorit ću rijeke, i posred dolova izvore. Pustinju ću pretvoriti u močvaru, a u vrela sušnu zemlju.” (Izaija 45,8; 41,17.18)
“Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (Ivan 1,16)
“Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!” (Matej 5,7)
Ljudsko srce je hladno, mračno i bez ljubavi. Ako netko i pokaže duh milosrđa i praštanja, ne čini to sam od sebe, već pod utjecajem božanskoga Duha koji djeluje na srce. “Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije.” (1. Ivanova 4,19)
Sam Bog je izvor svake milosti. Njegovo je ime “milosrdan i milostiv”. (Izlazak 34,6) Ne postupa s nama onako kako smo zaslužili, ne pita jesmo li dostojni Njegove ljubavi, već nas obasipa obiljem ljubavi da bi nas učinio dostojnima. Bog nije osvetoljubiv. Ne želi kazniti, želi spasiti. Čak i strogost koju pokazuje u svojoj Promisli pokazuje samo radi spasenja zalutalih. Žarko želi ublažiti ljudske patnje i staviti svoj melem na njihove rane. Istina je da Bog “krivca nekažnjena ne ostavlja” (Izlazak 34,7), ali je zato voljan oprostiti krivnju.
Milostivi su “dionici božanske naravi” (2. Petrova 1,4), u njima Božja milosrdna ljubav dolazi do izražaja. Svi oni čija su srca povezana suosjećanjem sa Srcem Beskrajne Ljubavi, nastojat će se vratiti na pravi put. Kristova nazočnost u dusi nepresušan je izvor. Gdje On prebiva, tamo se dobročinstva umnažaju.
Kad zalutale, iskušane i jadne žrtve želja i grijeha zovu u pomoć, kršćanin se ne pita jesu li dostojne. Zapita se: što mogu učiniti za njihovo dobro? U najbjednijima i najponiženijima on vidi duše za čije je spasenje umro Krist i zbog kojih je Bog svojoj djeci povjerio službu pomirbe.
Milostivi su oni koji imaju sažaljenja prema siromašnima, napaćenima i potlačenima. Job kaže: “Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, otac ubogima, zastupnik strancima”. (Job 29,12-16)
Mnogima je život mučna borba. Osjećaju svoje nedostatke, nesretni su i bez vjere. Smatrajuda nemaju na čemu biti zahvalni. Ljubazna riječ, pogled pun sućuti i razumijevanje bili bi mnogima koji se bore i koji su osamljeni kao časa hladne vode žednoj dusi. Riječ sućuti ili čin dobrote olakšat će terete koji tako teško pritišću umorna pleća. A svaka riječ i svako djelo nesebične dobrote izraz su Kristove ljubavi prema izgubljenom čovječanstvu.
Ljubazna riječ, pogled pun sućuti i razumijevanje bili bi mnogima koji se bore i koji su osamljeni kao čaša hladne vode žednoj duši.
Milostivi će biti pomilovani. “Podašna duša nalazi okrepu, i tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Mudre izreke 11,25) Samilosna duša uživa slatki mir. Život ispunjen nesebičnom službom za dobro drugih njoj je blažena nagrada. Sveti Duh koji prebiva u duši i utječe na život, smekšat će tvrda srca i probuditi suosjećanje i nježnost. Ono što posijete, to ćete i žeti. “Blago onome koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Jahve će ga štititi i živa sačuvati, sreću mu dati na zemlji, i neće ga predati na volju dušmanima. Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu.” (Psalam 41,2-4)
Tko je posvetio svoj život Bogu da bi služio Njegovoj djeci, povezan je s Onim koji upravlja svim zalihama svemira. Život mu je povezan zlatnim lancem nepromjenjivih obećanja s Božjim životom. Gospodin ga neće iznevjeriti u času muke i potrebe. “A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu.” (Filipljanima 4,19) U času posljednje potrebe milostivi će naći utočište u milosti Spasitelja punog sažaljenja i bit će primljeni u vječne stanove.
“Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!” (Matej 5,8)
Hebreji su strogo pazili na održavanje obredne čistoće, pa su i njihovi propisi bili pretjerano teški. Misli su im bile obuzete pravilima, ograničenjima i strahom od vanjskog oskvrnuća pa nisu ni opažali mrlju koju su sebičnost i zloba ostavljale na duši.
Isus nije spomenuo tu obrednu čistoću kao uvjet za ulazak u svoje kraljevstvo, ali je isticao potrebu za čistoćom srca. “A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena.” (Jakov 3,17). U Božji grad neće ući ništa što oskvrnjuje. Oni koji jednom budu stanovali u njemu, moraju već ovdje biti čistoga srca. U onome tko uči od Isusa sve vise će jačati odbojnost prema nepromišljenom ponašanju, nedoličnim riječima i nepristojnim mislima. Kad Krist obitava u srcu, misli i ponašanje bit će čisti i oplemenjeni.
Isusove riječi: “Blago onima koji su čista srca” imaju i dublje značenje. Nije riječ samo o čistom srcu u smislu u kojemu svijet razumije neporočnost, dakle o os- lobodenosti od onoga što je puteno, neokaljano požudom, nego o čestitosti u skrivenim nakanama i pobudama srca, o oslobodenosti od oholosti i samoljublja, o skromnosti, nesebičnosti, o sličnosti djetetu.
Većini ljudi sam Krist je “poput korijena iz zemlje sasušene”, pa ne vide u Njemu ljepotu da bi se “u nj zagledali”.
Samo se slični međusobno cijene. Sve dok u svojemu življenju ne prihvatite načelo požrtvovne ljubavi, koja je načelo Božjega karaktera, ne možete Ga upoznati. Srce koje je Sotona obmanuo, gleda na Boga kao na okrutno, nemilosrdno biće. Sebične osobine ljudi, čak i samoga Sotone, pripisane su Stvoritelju punom ljubavi. “Zar misliš” — kaže Bog — “da sam ja tebi sličan?”(Psalam 50,21) Njegova dobronamjerna skrb i vodstvo smatraju se izražavanjem samovolje i osvetoljubivosti. Tako se gleda i na Bibliju, riznicu blaga Njegovoga milosrda. Slava njezinih istina, koje su visoke kao nebo i dosežu do vječnosti, nije shvaćena. Većini ljudi sam Krist je “poput korijena iz zemlje sasušene”, pa ne vide u Njemu ljepotu da bi se “u nj zagledali”. (Izaija 53,2) Kad je Isus bio medu ljudima kao objava Boga čovječanstvu, književnici i farizeji su Mu govorili: “Ne velimo li pravo — rekoše — da si Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom?” (Ivan 8,48) Čak su i Njegovi učenici bili zaslijepljeni sebičnoš- ću svojega srca te su sporo shvaćali Onoga koji im je došao otkriti Očevu ljubav. Zato je Isus, iako usred ljudi, ipak hodio sam. Samo je na Nebu bio potpuno shvaćen.
Kad Krist dode u svojoj slavi, zli Ga neće moći gledati. Svjetlost Njegove nazočnosti, koja je život onima što Ga ljube, zlima je smrt. Očekivanje Njegova dolaska njima je “strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre”. (Hebrejima 10,27) Kad se Krist pojavi, oni će tražiti da se skriju od lica Onoga koji je umro da ih otkupi.
Ali ljudi čija su srca očišćena djelovanjem Svetoga Duha koji u njima boravi, potpuno su se promijenili. Oni mogu upoznati Boga. Moj- sije je bio skriven u “pukotini pećine” (Izlazak33,22) kad mu se otkrila Gospodnja slava. Tako ćemo i mi, kad budemo skriveni u Kristu, moći gledati Božju ljubav.
“Jahve ljubi čisto srce, i tko je ljubeznih usana, kralj mu je prijatelj.” (Mudre izreke 22,11) Mi Ga gledamo već sad, ovdje, u vjeri. Kroz svakodnevna iskustva opažamo u djelima Njegove Promisli Njegovu dobrotu i sućut. Prepoznajemo Ga u karakteru Njegova Sina. Sveti Duh uzima istinu o Bogu i o Onome kojega je On poslao te je otkriva našemu razumu i srcu. Oni koji su čista srca vide Boga na nov i privlačniji način, kao svojega Otkupitelja, i dok promatraju neokaljanost i ljupkost Njegova karaktera, nastoje odražavati Njegov lik. U Njemu gledaju Oca koji čezne zagrliti sina pokajnika, a srca im se ispunjavaju neizrecivom radošću i slavom.
Oni koji su čista srca vide Stvoritelja u djelima Njegove moćne ruke, u ljepoti svega što ispunjava svemir.
Oni koji su čista srca vide Stvoritelja u djelima Njegove moćne ruke, u ljepoti svega što ispunjava svemir. U Njegovoj pisanoj Riječi čitaju još jasnije izvještaje o objavi Njegovog milosrđa, Njegove dobrote i milosti. Istine skrivene od mudrih i razumnih otkrivaju se djeci. Ljepota i dragocjenost istine koju ne opažaju svjetovno mudri, stalno se otkrivaju onima koji iskreno, poput djece, teže saznati i ispuniti Božju volju. Dobivajući i sami dio u božanskoj prirodi, upoznajemo istinu.
Tijekom vremena koje im je Bog odredio da provedu na ovome svijetu, oni koji su čista srca žive kao da se nalaze u vidljivoj Božjoj nazočnosti. Gledat će Ga licem u lice i u budućem besmrtnom stanju, kao sto ga je Adam gledao dok je hodio i razgovarao s Bogom u Edenu. “Sad vidimo u ogledalu nejasno, a onda ćemo licem u lice.” (1. Korinćanima 13,12)
“Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” (Matej 5,9)
Krist je “Knez mironosni” (Izaija 9,5). Njegovo je poslanje vratiti Zemlji i Nebu mir sto ga je grijeh narušio. “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” (Rimljanima 5,1) Tko god se odrekne grijeha i otvori svoje srce Kristovoj ljubavi, postaje sudionik toga nebeskog mira.
Nema drugog temelja mira osim toga. Kristova milost, primljena u srce, suzbija svako neprijateljstvo, stišava sukobe i ispunjava dušu ljubavlju. Onoga tko je u miru s Bogom i sa svojim bližnjima nitko ne može učiniti nesretnim. U njegovu srcu neće biti zavisti, zlim sumnjičenjima tu nema mjesta, mržnja ne može postojati. Srce koje je u skladu s Bogom ispunjeno je nebeskim mirom i širi njegov blagoslovljeni utjecaj na sve oko sebe. Duh mira spuštat će se kao rosa na srca umorna i izmučena od svjetovnih sukoba.
Kristovi sljedbenici poslani su u svijet s viješću mira. Svatko tko tihim, nesvjesnim utjecajem svetoga života objavljuje Kristovu ljubav, svatko tko riječju ili djelom navodi drugoga da se odrekne grijeha i preda svoje srce Bogu, pripada graditeljima mira.
Onoga tko je u miru s Bogom i sa svojim bližnjima nitko ne može učiniti nesretnim.
I “blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji”. Duh mira dokaz je njihove povezanosti s Nebom. Okružuje ih ugodno ozračje Kristove ličnosti. Miomiris života i ljepota karaktera otkrivaju svijetu da su oni Božja djeca. Ljudi uviđaju da su bili s Isusom: “… tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.” “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov”, ali “svi su oni koje
vodi Božji Duh sinovi Božji”. (1. Ivanova 4,7; Rimljanima 8,9.14)
“Tada će ostatak Jakovljev, medu brojnim narodima, biti kao lav medu šumskim zvijerima, kao lavić medu ovčjim stadima: svaki put kad prolazi, on gazi nogama, razdire, i nitko da od njega izbavi.” (Mihej 5,7)
“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Matej 5,10)
Isus ne budi u svojim sljedbenicima nadu da će steći zemaljsku slavu i bogatstvo, da će živjeti bez nevolja, već im pokazuje prednosti zajedničkog putovanja sa svojim Učiteljem stazama samoodricanja i poniženja zato što ih svijet ne poznaje.
Njemu, koji je došao otkupiti izgubljeni svijet, suprotstavile su se ujedinjene snage Božjih i čovjekovih neprijatelja. Zli ljudi i zli andeli ustali su u nemilosrdnoj uroti protiv Kneza mira. Iako su svaka Njegova riječ i svako djelo odisali božanskom samilošću, ono čime se razlikovao od svijeta izazivalo je najogorčenije neprijateljstvo. Budući da nije odobravao zadovoljavanje zlih sklonosti naše naravi, izazivao je najžešće protivljenje i mržnju. Tako je i sa svima onima koji hoćepobožno živjeti u Isusu Kristu. Nepomirljiv je sukob izmedu pravednosti i grijeha, ljubavi i mržnje, istine i laži. Kad netko prikazuje Kristovu ljubav i ljepotu svetosti, odvodi podanike Soto- ninog kraljevstva, a knez zla ustaje da bi mu se suprotstavio. Sve one koji su nadahnuti Kristovim duhom, očekuju progonstva i poniženja. Oblik progonstva s vremenom se mijenja, ali pokretačka sila — duh koji ga nadahnjuje — ista je ona koja je, počevši od Abelovih dana, neprestano ubijala Gospodnje izabranike.
Kad se ljudi potrude uspostaviti sklad s Bogom, uvidjet će da vrije- danje križa još nije prestalo. “Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnici i zli duhovi koji borave u nebeskim prostorima” (Efežanima 6,12) svrstali su se u bojne redove protiv svih onih koji se pokoravaju nebeskom Zakonu. Zato, umjesto da izazivaju žalost, progonstva trebaju donositi radost Kristovim učenicima, jer im je to dokaz da idu stopama svojega Učitelja.
Kad netko prikazuje Kristovu ljubav i ljepotu svetosti, knez zla ustaje da bi mu se suprotstavio.
Premda Gospodin nije obećao svojemu narodu život bez kušnja, zajamčio mu je nešto punobolje: “… i nek ti mir traje koliko i život!” “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” (Ponovljeni zakon 33,25; 2. Korin- ćanima 12,9) Ako ste pozvani da zbog Njega pro- dete kroz ognjenu peć, Isus će biti s vama kao što je bio s trojicom vjernih u Babilonu. Oni koji ljube svojega Otkupitelja, radovat će se svakoj prigodi da s Njim dijele poniženje i sramotu. Ljubav koju gaje prema svojemu Gospodinu čini slatkima patnje zbog Njega.
Sotona je tijekom svih stoljeća progonio pripadnike Božjega naroda. Mučio ih je i ubijao, ali su oni umirući pobjedivali. Čvrstinom svoje vjere otkrivali su Onoga koji je jači od Sotone. Sotona je mogao mučiti i ubijati tijelo, ali nije mogao ni taknuti život koji je bio skriven s Kristom u Bogu. Mogao je zatvoriti tijelo medu zidove tamnice, ali nije mogao svezati duh. Mučenici su gledali slavu koja će doći nakon tame i govorili: “Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.” “Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu…” (Rimljanima 8,18; 2. Korinćanima 4,17)
Božja slava — Božji karakter — otkriva se u kušnjama i progonstvu u Njegovim izabranicima.
Božja slava — Božji karakter — otkriva se u kušnjama i progonstvu u Njegovim izabranicima. Vjernici Božje Crkve, omrznuti i progonjeni od svijeta, odgajaju se i discipliniraju u Kristovoj školi. Na Zemlji hode uskim stazama i pročišćavaju se u peći nevolje. Idu za Kristom kroz bolne sukobe, podnose odricanja i doživljavaju gorka razočaranja, ali njihova bolna iskustva uče ih strahoti i bijedi grijeha pa ga gledaju s odurnosti. Budući da sudjeluju u Kristovim patnjama, određeni su da budu sudionici i u Njegovoj slavi. Proroku je u svetom viđenju bila pokazana slavna pobjeda Božjega naroda: “Također spazih nešto kao stakleno more pomiješano s vatrom i pobjednike… gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Janjeta: ‘Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!” “Ovo su — nato mi reče — oni što dolaze iz velike nevolje; oni su prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj. Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A Onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.” (Otkrivenje 15,2.3; 7,14.15)
“Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!”
(Matej 5,11)
Još od svojega pada Sotona se služi prijevarom. Kao što je širio lažne predodžbe o Bogu, tako je preko svojih sluga širio lažne predodžbe i o Božjoj djeci. Spasitelj kaže: “Jer zbog tebe podnesoh pogrdu, i stid mi pokri lice.” (Psalam 69,8) Pogrde padaju i na Njegove učenike.
Nitko nije bio tako okrutno klevetan kao Sin Čovječji. Podsmjehivali su Mu se i rugali zbog Njegove nepokolebljive poslušnosti načelima svetoga Božjeg Zakona koji su oni bezrazložno mrzili. Krist je smireno stajao pred svojim neprijateljima kazujući da je poniženje dio kršćanske baštine, savjetujući svojim sljedbenicima kako se suočiti sa strijelama pakosti i pozivajući ih da ne klonu u progonstvu.
Iako može naškoditi dobrom glasu, kleveta ne može uprljati karakter. On je u Božjoj vlasti. Sve dok ne pristanemo na grijeh, nema te sile, ni ljudske ni sotonske, koja bi mogla okaljati dušu. Čovjek čije se srce oslanja na Boga, u najbolni- jim kušnjama i u najtežim okolnostima ostaje potpuno isti kao što je bio i u blagostanju, kad je izgledalo da je okružen Božjom svjetlošću i zaštitom. Njegove riječi, pobude i njegova djela mogu biti pogrešno prikazivani i izvrtani, ali on na to i ne obraća pozornost zato što se bori za nešto mnogo važnije. Slično Mojsiju, sve podnosi, jer “ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga” (Hebrejima 11, 27) ne gledajući na vidljivo, “nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno”. (2. Korinćanima 4, 18)
Kristu je poznato sve što su ljudi pogrešno shvatili i prikazali. Njegova djeca mogu naći snage te smireno, strpljivo i s povjerenjem čekati, koliko god bili klevetani i prezirani, jer nema ničega tajnog što se neće otkriti, a onima koji Mu ukazuju čast, Bog će i sam ukazati čast pred ljudima i andelima.
Čovjek čije se srce oslanja na Boga, u najbolnijim kušnjama i u najtežim okolnostima ostaje isti kao što je bio i u blagostanju, okružen Božjom svjetlošću i zaštitom.
“Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine”, kaže Isus. “Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!” Zatim je spomenuo proroke, koji su govorili u Gospodnje ime, kao “uzor strpljiva podnošenja nevolja”. (Jakov 5,10) Abel, prvi kršćanin medu Adamovim potomcima, umro je kao mučenik. Henok je hodio s Bogom, a svijet ga nije razumio. Noi su se rugali kao zanesenjaku koji unosi nemir medu ljude. “Drugi, opet, iskusiše izrugivanje i udarce i povrh toga okove i tamnice… Jedni biše mučeni na kolu, odbijajući oslo- bodenje da postignu bolje uskrsnuće.” (Hebreji- ma 11,36.35)
Božji glasnici progonjeni su tijekom svih stoljeća. Zahvaljujući njihovim nevoljama, spoznaja o Bogu širila se na sve strane. Svaki Kristov učenik mora stupiti u te redove i nastavljati isto djelo znajući da neprijatelji djela ne mogu učiniti ništa protiv istine, već samo u prilog istini. Bog želi da istina postane svima poznata i da bude predmet ispitivanja i pretresanja, čak ako je i prijezir naveo ljude na to. Ljudski umovi moraju biti uzdrmani. Svaki sukob, svaka kleveta, svaki napor da se ograniči sloboda savjesti, to su prigode kojima se Bog koristi da bi probudio umove koji bi se inače možda uspavali.
Božji glasnici progonjeni su tijekom svih stoljeća. Zahvaljujući njihovim nevoljama, spoznaja o Bogu sirila se na sve strane.
Koliko puta se to potvrdilo u životu Božjih vjesnika! Kad su, na poticaj Velikoga vijeća, zasuli kamenjem plemenitog i rječitog Stjepana, djelo evandelja nije propalo. Nebeska svjetlost koja je obasjavala slavom njegovo lice i božanska samilost kojom je odisala njegova molitva pred smrt, bile su kao oštra strijela osvjedočenja revnosnom članu Velikoga vijeća koji je tu stajao. I Šaul, farizej progonitelj, postao je izabrano oru- de da donese Kristovo ime “i pred pogane, i kraljeve, i sinove Izraelove”. (Djela 9,15) Poslije mnogo godina Pavao će kao starac pisati iz tamnice u Rimu: “Jedni, istina, propovijedaju iz zavisti i natjecanja… propovijedaju Krista… neiskreno, s namjerom da povećaju bol mojih okova… Pa što biva? Ništa osim što se na svaki način, bilo pod izlikom bilo iskreno, Krist propovijeda.” (Fi- lipljanima 1,15.16.18) Pavlovim zatočeništvom evanđelje se proširilo na sve strane, pa su duše bile pridobivene za Krista i u samoj carskoj palači. Zahvaljujući Sotoninim naporima da ga uništi, sjeme Riječi živoga Boga, “… ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga” (1. Petrova 1,23), bilo je posijano u srca ljudi. Poniženjem i progonstvom Božje djece Kristovo ime bilo je uzdignuto, a duše su bile spašene.
Velika je plaća na Nebu svima koji i u progonstvima i poniženju svjedoče za Krista. Ljudi čeznu za zemaljskim dobrima, a Isus im pokazuje nebesku nagradu. Međutim, On je ne daje samo u budućem životu — nagrađivanje počinje ovdje. Gospodin se javio Abrahamu: “Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!” (Postanak 15,1) To je nagrada svima koji idu za Kristom. Uspostaviti sklad s Gospodinom Emanuelom — s Onim “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja”, u kojemu “stanuje stvarno sva punina božanstva ” (Kolo- šanima 2,3.9) — upoznati Ga i imati, dok se srce sve više otvara da bi primilo Njegove osobine, upoznati Njegovu ljubav i moć, imati Kristovo neizrecivo bogatstvo, shvaćati sve više “… koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga” (Efežanima 3,18.19) — “to je baština slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene — riječ je Jahvina”. (Izaija 54,17)
Takva radost ispunjavala je srca Pavla i Sile dok su oko ponoći, u tamnici u Filipima, molili i pjevali hvalu Bogu. Krist je bio kraj njih, a svjetlost Njegove nazočnosti rastjerala je tamu slavom nebeskih dvora. Pavao, koji je gledajući sirenje evanđelja zaboravljao svoje okove, piše iz Rima: “I tomu se radujem a i radovat ću se…” (Filiplja- nima 1,18) Iste riječi koje je Krist izgovorio na Gori, ponovno odzvanjaju u Pavlovoj Poslanici Filipljanima, usred njihovih progonstava: “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!” (Filipljanima 4,4)
“Vi ste sol zemlji.” (Matej 5,13)
Sol čuva i održava hranu. Bog naziva svoju djecu solju. Time im želi reći da im je dao svoju milost da bi postali oruđa za spašavanje drugih. Bog je pred cijelim svijetom izabrao sebi narod ne samo da bi ih mogao usvojiti kao svoje sinove i kćeri, već da bi svijet preko njih mogao primiti spasonosnu milost. (Titu 2,11) Bog je izabrao Ab- rahama da bude ne samo Božji osobiti prijatelj, već i oruđe za objavljivanje posebnih prednosti koje je Gospodin želio pružiti narodima. Isus je u svojoj posljednjoj molitvi za učenike, neposredno prije raspeća, rekao: “Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.” (Ivan 17,19) Očišćeni istinom, kršćani će imati spasonosne osobine koje će sačuvati svijet od potpune moralne izopačenosti.
Sol mora biti izmiješana s namirnicom kojoj je dodana, mora prodrijeti u nju i prožeti je da bi je mogla sačuvati. Tako će i osobni dodir i druženje s ljudima učiniti da spasonosna sila evanđelja dopre do njih. Oni se ne spašavaju kao skupina, već kao pojedinci. Sila je u osobnom utjecaju. Moramo se približiti onima kojima želimo pomoći.
Okusom soli prikazana je kršćaninova životna snaga — Isusova ljubav u srcu, Kristova pravednost koja prožima život. Kristova ljubav je nezadrživa i borbena. Ako je u nama, izlijevat će se na druge. Moramo im se toliko približiti da se njihova srca mogu zagrijati našim nesebičnim zanimanjem i ljubavlju. Iskreni vjernici šire živo- tvornu energiju koja prodire i ulijeva novu moralnu snagu dušama za koje rade. Sila Svetoga Duha, a ne ljudska snaga, obavlja tu preobrazbu.
Isus dodaje i ozbiljnu opomenu: “Ali ako sol obljutavi, čime će se ona (zemlja) osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze.” (Matej 5,13)
Dok je slušao Kristove riječi, narod je mogao vidjeti bijelu sol kako svjetluca na stazama, bačena onamo zato što je izgubila okus i postala neuporabljiva. Time je točno prikazano stanje farizeja i djelovanje njihove religije na društvo. Prikazan je time i život svake duše od koje je odstupila sila Božje milosti, duše koja je ohladnjela i izgubila Krista. Kakvu god vjeru ispovijedala, bljutava je i neukusna i anđelima i ljudima. Baš takvima Krist kaže: “Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak — ni vruć ni studen — izbacit ću te iz svojih usta.” (Otkrivenje 3,15.16)
Naš utjecaj će uzdizati ljudski rod i donositi mu blagoslove samo onoliko koliko smo se sami posvetili i predali Kristu.
Nemamo li živu vjeru u Krista kao osobnog Spasitelja, naš utjecaj u ovome nevjerničkom svijetu neće se osjetiti. Ne možemo drugima dati ono što sami nemamo. Naš utjecaj će uzdizati ljudski rod i donositi mu blagoslove samo onoliko koliko smo se sami posvetili i predali Kristu. Tamo gdje nema djelotvorne službe, iskrene ljubavi i stvarnog iskustva, nema ni snage da se pomogne, nema povezanosti s Nebom ni Kristovog “okusa” u životu. Sve dok nas Sveti Duh ne može uporabiti kao svoja oruđa da bi svijetu prenio istinu kakva je u Isusu, slični smo soli koja je izgubila okus i postala potpuno bezvrijedna. Ako nam nedostaju Kristove vrline, svjedočimo svijetu da istina koju ispovijedamo nema sile da bi nas posvetila. I tako, dokle doseže naš utjecaj, onemogućujemo djelovanje Božje Riječi. “Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao mjed sto ječi, ili cimbal sto zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.” (1. Korinćanima 13,1-3)
Kad ljubav ispunjava srce, izlijevat će se na druge — ne zato što nam oni čine usluge, već zato što nas ljubav pokreće na djelo. Ljubav mijenja karakter, upravlja pobudama, suzbija neprijateljstva i oplemenjuje osjećaje. Prostrana je kao svemir, u skladu je s anđeoskom ljubavi. Kad se njeguje u srcu, ljubav uljepšava cijeli život i posvuda izlijeva svoj blagoslov. Jedino ljubav, i samo ljubav, može nas učiniti solju zemlji.
“Vi ste svjetlo svijetu.” (Matej 5,14)
Da bi pouke bile zanimljive i da bi privukao pozornost slušatelja dok je učio narod, Isus se često služio primjerima iz prirode koja ih je okruživala. Narod se okupio još u rano jutro. Sunce se uzdizalo na plavom svodu i razgonilo sjene koje su se skrivale po dolinama i uskim tjesnacima između bregova. Rumenilo na istočnoj strani neba još nije izblijedjelo. Zemlja je bila obasjana sjajnim sunčanim zrakama. S mirne površine jezera odbijala se zlatna svjetlost, a ružičasti jutarnji oblaci zrcalili se u njoj. Svaki pupoljak, cvijet i svaka olistala grančica blistali su od kapljica rose. Priroda se smiješila blagoslovu novoga dana, a ptice na drveću umilno su pjevale. Spasitelj je pogledao ljude ispred sebe, zatim sunce koje se rađalo, i onda rekao svojim učenicima: “Vi ste svjetlo svijetu.” Kao što sunce ide naprijed svojim putom ljubavi razgoneći sjene noći i budeći svijet na život, tako i Kristovi sljedbenici trebaju ići naprijed u svojemu poslanju šireći nebesku svjetlost na one što su u tami zablude i grijeha.
Ljubav mijenja karakter, upravlja pobudama, suzbija neprijateljstva i oplemenjuje osjećaje.
U blistavom sjaju jutra na okolnim brežuljcima sve jasnije su se ocrtavali gradovi i sela upot- punjujući ljepotu krajolika. Krist je rekao: “Nije moguće sakriti grad koji leži na gori.” A onda je dodao: “Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima ukući.” Među Kristovim slušateljima bilo je ponajviše poljodjelaca i ribara, čija je siromašna boravišta činila samo jedna prostorija u kojoj je svjetiljka s postolja svijetlila svima u kući. Isus kaže: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave Oca vašeg nebeskog.” (Matej 5,14-16)
Grješnog čovjeka nikad nije obasjavala, niti će ga ikad obasjati druga svjetlost osim one koja se širi od Krista. Isus, Spasitelj, jedino je svjetlo koje može odagnati tamu svijeta ogrezlog u grijeh. O Kristu, o Riječi je zapisano: “U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Ivan 1,4) Primanjem Njegova života učenici su mogli postati pronositelji svjetla. Kristov život u duši, Njegova ljubav otkrivena u karakteru učinit će ih svjetlom svijetu.
Ljudski rod nema vlastite svjetlosti. Bez Krista smo kao nezapaljena svijeća, slični mjesecu koji je okrenuo lice od sunca. Nemamo niti jednu jedinu zraku svjetlosti kojom bismo mogli rasvijetliti tamu svijeta. Ali kad se okrenemo prema Suncu pravde, kad dođemo u dodir s Kristom, duša biva ozarena sjajem božanske nazočnosti.
Kristovi sljedbenici trebaju biti više od svjetla usred ljudi. Oni su svjetlo svijetu. Svima koji prizivaju Njegovo ime Isus kaže: Dali ste se meni, a ja sam vas dao svijetu kao svoje predstavnike.
Otac je poslao Krista u svijet, a tako, kaže On, “i ja njih poslah u svijet”. (Ivan 17,18) Kao sto je Krist bio Posrednik za otkrivanje Oca, tako i mi moramo biti sredstvo za otkrivanje Krista. Iako je nas Spasitelj veliki izvor blistave svjetlosti, ne zaboravi, krsćanine, da se On otkriva preko čovjeka! Božji blagoslovi se izlijevaju preko ljudskih oruđa. Krist je došao na svijet kao Sin čovječji. Kad se ljudska priroda sjedini s božanskom, čovječanstvo mora biti pokrenuto. Kristova Crkva i svaki pojedini učenik velikog Učitelja od Neba su određena sredstva za otkrivanje Boga ljudima. Anđeli slave čekaju da preko vas prenesu nebesku svjetlost i silu dušama koje su na rubu propasti. Hoće li ljudsko oruđe propustiti ispuniti djelo koje mu je određeno? O, tada bi svijetu bio uskraćen obećani utjecaj Svetoga Duha.
Isus, Spasitelj, jedino je svjetlo koje može odagnati tamu svijeta ogrezlog u grijeh.
Krist nije zapovjedio svojim učenicima: “Potrudite se da vaše svjetlo svijetli”, već je kazao: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” Stanuje li Krist u srcu, nemoguće je skriti svjetlost Njegove nazočnosti. Ako oni koji govore da su
Kristovi sljedbenici nisu svjetlo svijetu, to je zato sto ih je napustila životodavna sila. Ne mogu li davati nikakvu svjetlost, to je zato sto su izgubili svaku vezu s Izvorom svjetlosti.
U svim razdobljima “Duh Kristov… bijaše u njima” (1. Petrova 1,11). Vjernu Božju djecu činio je svjetlom ljudima njihova naraštaja. Josip je bio nositelj svjetla u Egiptu. Svojom neporočnošću, dobrotom i djetinjskom ljubavi predočavao je Krista usred idolopokloničkog naroda. Dok su Izraelci putovali iz Egipta u Obećanu zemlju, ljudi čista srca među njima bili su svjetlo okolnim narodima. Preko njih se Bog otkrivao svijetu. Preko Daniela i njegovih prijatelja u Babilonu i preko Mordokaja u Perziji blistave zrake svjetla sjale su usred tame carskih dvorova. Tako su i Kristovi učenici postavljeni kao nositelji svjetla na putu u Nebo. Preko njih se Očeva milost i dobrota otkrivaju svijetu obavijenom tamom pogrešnih shvaćanja o Bogu. Kad vide njihova dobra djela, ljudi će biti ponukani slaviti Oca koji je na nebesima, jer se pokazalo da je na prijestolju svemira Bog. Njegov karakter dostojan je hvale i oponašanja. Božanska ljubav koja plamti u srcu i kršćanska uravnoteženost koja se pokazuje u životu slične su kratkom pogledu u Nebo, koji je čovjeku omogućen iz svijeta da bi se mogao diviti savršenstvu Neba.
Ljudima tako biva omogućeno da vjeruju u “ljubav koju Bog ima u nama”. (1. Ivanova 4,16) Tako se čiste i preobražavaju srca, nekad grješna i izopačena, da bi bila pokazana bez mane “Onomu koji vas može očuvati od pada neporočne i razdragane pred njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našem Gospodinu…” (Judina 24)
Anđeli slave čekaju da preko vas prenesu nebesku svjetlost i silu dušama koje su na rubu propasti.
Spasiteljeve riječi: “Vi ste svjetlo svijetu” pokazuju da je On svojim sljedbenicima povjerio službu u cijelome svijetu. Sebičnost, oholost i predrasude podignule su u Kristovo doba čvrst i visok zid razdvajanja između postavljenih čuvara svetih proroštava i svih ostalih naroda na Zem- ljinoj kugli. Ali Spasitelj je došao sve to izmijeniti. Riječi koje je narod slušao s Njegovih usana bile su posve različite od svega što su dotad slušali od svećenika i rabina. Krist ruši zid razdvajanja, samoljublja i nacionalnih predrasuda propovijedajući ljubav prema svim pripadnicima ljudske obitelji. On uzdiže ljude iz uskog kruga u koji ih je zatvorila njihova sebičnost uklanjajući sve zemaljske granice i umjetno stvorene razlike udruštvu. Ne pravi nikakvu razliku između susjeda i stranaca, prijatelja i neprijatelja. Krist nas uči da svaku dušu kojoj je potrebna pomoć gledamo kao svojega bližnjeg, a cijeli svijet kao svoje područje rada.
Kao što Sunčeve zrake prodiru i do najudaljenijih kutaka Zemljine kugle, tako po Božjoj naredbi i svjetlost evanđelja treba doprijeti do svake duše na Zemlji. Kad bi Kristova Crkva ispunjavala plan našega Gospodina, svjetlost bi obasjala sve koji se nalaze u tami i u dolini smrtne sjene. Kad bi se vjernici Crkve, umjesto da se zajedno nastanjuju izbjegavajući odgovornost i nošenje križa, razišli po svim zemljama, kad bi pustili da preko njih zablista Kristova svjetlost i kad bi radili kao što je On radio na spašavanju duša, “evanđelje o kraljevstvu” brzo bi bilo objavljeno po cijelom svijetu.
Tako će se ostvariti Božja nakana da sebi izabere narod, počevši od Abrahama u dolinama Mezopotamije pa do nas u našim danima: “… blagoslovit ću te… i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,2) Riječi što ih je Krist uputio preko proroka-evanđelista, a samo su ponovljene u Propovijedi na Gori, odnose se na nas u ovome posljednjem naraštaju: “Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina.” (Iza- ija 60,1) Ako je tvoj duh obasjala Slava Gospodnja, ako si i ti već promatrao ljepotu Onoga koji se “ističe među tisućama” — Onoga koji je “sav od ljupkosti”, ako je tvoja duša bila ozarena nazočnošću Njegove slave, onda su i tebi upućene te Učiteljeve riječi. Jesi li s Kristom stajao na Gori preobraženja? Dolje u ravnici nalaze se duše koje je Sotona zarobio; one čekaju da ih oslobodi riječ vjere i molitve.
Kad bi Crkva ispunjavala plan našega Gospodina, svjetlost bi obasjala sve koji se nalaze u tami.
Naša dužnost nije samo promatrati Kristovu slavu, nego i govoriti o Njegovim vrlinama. Izaija nije samo promatrao Kristovu slavu, nego je i govorio o Njemu. Dok je David razmišljao, vatra je plamtjela, a onda je progovorio svojim jezikom. Razmišljajući o čudesnoj Božjoj ljubavi, morao je govoriti o onome što je vidio i osjetio. Tko može vjerom promatrati čudesni plan otkupljenja, slavu jedinorođenog Božjeg Sina, a ne govoriti o tome? Tko može razmišljati o nedokučivoj ljubavi što se otkrila na križu Golgote prigodom Kristove smrti — da ne poginemo već da imamo vječni život — tko može to gledati i ne naći riječi kojima bi veličao Spasiteljevu slavu?
“Čuj! Bog veličanstveni zagrmje, a u Hramu njegovu svi kliknuše: Slava!” (Psalam 29,36) Izra- elov pjesnik ljupko Ga slavi uz harfu: “Govore o blistavoj slavi tvoga veličanstva, i čudesa tvoja objavljuju. Kazuju strahovitu silu djela tvojih, veličinu tvoju propovijedaju.” (Psalam 145,5.6)
Križ s Golgote treba biti visoko uzdignut pred ljudima tako da im obuzme um i da se njihove misli bave njime. Tada će sam Bog ispuniti božanskom silom sve duhovne sposobnosti. Sve sile bit će usredotočene na pravi rad za Učitelja. Trudbenici će kao živa oruđa, određena da obasjaju Zemlju, rasvijetliti svijet zrakama svjetla.
Krist prima, o, tako radosno, svako ljudsko oruđe koje Mu se hoće predati. On spaja ljudsko s božanskim da bi svijetu mogao objaviti tajnu Utjelovljene Ljubavi. Pričajte o tome, molite se za to, pjevajte o tome! Objavljujte svuda vijest o Njegovoj slavi i žurite i dalje prema nebeskim visinama!
Strpljivo podnošenje nevolja, primanje blagoslova sa zahvalnošću, hrabro odolijevanje kušnjama, svakodnevno očitovanje duha krotkosti, dobrote, milosrđa i ljubavi — sve su to izvori svjetlosti kojom blista pravi karakter, nasuprot tami sebičnog srca u kojemu nikad nije zasjala svjetlost života.
Oznake: plaža
03.10.2014. u 12:25 | 0 Komentara | Print | # | ^Nasljednici i najamnici
„Mnogi od onih koji su prihvatili vjeru nisu svjesni da i dalje plove na istom brodu ambicije, samo su okrenuli jedro i promijenili smjer kretanja“
Spoznaja
Prve dvije stvari koje su Adam i Eva napravili nakon nedozvoljenog čina ubiranja ploda bile su pokušaj prikrivanja tragova o novodobivenoj spoznaji i skrivanje od vlastitog Stvoritelja.
Skrivanje podrazumijeva strah, strah podrazumijeva nepovjerenje, nepovjerenje podrazumijeva neprihvaćanje, neprihvaćanje podrazumijeva otuđenost, otuđenost priziva ogorčenje, ogorčenje priziva destrukciju.
Nepremostiv ponor, bezdan otuđenosti od svog Stvoritelja opisuje kratka riječ – grijeh. Grijeh nije pojedinačni čin, grijeh je stanje duha, stanje onog najbitnijeg u stvorenju koje je nekad bilo stvoreno na lik Stvoritelja. Ono najuzvišenije u čovjeku što je bilo na sliku Stvoritelja je bila sposobnost da voli. Do trenutka nove spoznaje svaki motiv, misao i aktivnost čovjeka bili su vođene ljubavlju. Ono što je čovjek sve manje shvaćao od trenutka pada u stanje otuđenosti je istina da je Bog ljubav. Od trenutka kad je čovječanstvo izabralo svoj put, poznavanje istine o Božjem karakteru je sve više padalo u zaborav.
Grijeh je u svojoj srži tužna priča o otuđenju, nepovjerenju i strahu koji u konačnici podrazumijevaju neprihvaćanje realnosti onakvom kakva je.
Pod tim pritiskom odvojenosti od izvora života čovjek je krenuo svojim putem i sam je pokušavao dati smisao vlastitom postojanju.
Da je prevara očigledna ne bi se mogla zvati prevarom.
Kada mađioničar izvede dobar trik, ostajemo oduševljeni iluzijom koju je uspio stvoriti u umovima i ne vjerujemo svojim očima kako je to moguće.
Svi trikovi i obmane rade na principu glume, optičke varke i skretanja pažnje.
Ono što je bilo ponuđeno Evi u trenutku njene znatiželje je bila iluzija o većoj svjesnosti o prirodi vlastitog postojanja nego što ju je Bog darovao stvaranjem.
„Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“
Spoznati nešto znači puno više nego znati o nečemu, spoznati znači biti u tome u cijelosti, iskusiti nešto cijelim bićem, iskusiti vlastitim životom.
Bezgrešno stanje svijesti i savršenog odnosa s Bogom zamijenila je spoznaja o
mogućnosti izbora, mogućnosti izbora drugačijom od one koju je Bog darovao stvaranjem, koja je vođena ljubavlju i povjerenjem.
U trenutku kušnje i Adam je bio u blizini, nisu bili razdvojeni niti je s njegove strane dolazio znak očitog negodovanja. Znatiželju je pojačala pojava životinje na zabranjenom drvetu koja je nekim čudom progovorila.
Najveći iluzionist svih vremena, otac svake prevare i laži nije se izravno suočio
s znatiželjnom Evom da ne bi bio otkriven, on se lukavo poslužio stvorenjem kao medijem. Naposljetku je u prvim ljudima izazvao osjećaj da su u nečemu po svom stvaranju zakinuti. Kušač je uspio u Evi pobuditi onaj osjećaj koji je i sam gajio prema Bogu, koji je s vremenom prerastao u otvorenu pobunu protiv svih načela ljubavi, pobunu protiv samog izvora ljubavi, pobunu protiv Boga.
Otac laži naveo je prve ljude da gledaju na svoje postojanje i znanje kao na nezavidnu poziciju u odnosu na njihovog stvoritelja, naveo ih je da pomisle da je nešto od najvećeg značaja skriveno od njih, da oni mogu daleko više i bolje i da su u konačnici sputani u slobodi odlučivanja. Majstor iluzije je prve ljude ogrnuo plaštem krivih pretpostavki i usadio u njih duh do tada nepoznatog načina uspoređivanja.
Takmičarski duh je oprečan istinskom samoprihvaćanju koje zrači opuštenom i bezbrižnom atmosferom, nasuprot napetom i nervoznom iščekivanju ispunjenja nerealnih zahtjeva. Takmičarski duh je oprečan atmosferi neba u kojoj vlada bezbrižnost, povjerenje i ozračje Božje ljubavi koja širi ugodu kao miomiris na radost svih živih stvorenja i prirode.
Niti životinjski svijet vođen nagonima, niti biljni svijet ne daju primjer takmičarskog duha kakav se može primjetiti kod čovjeka.
Takmičarski duh postavlja sebične ciljeve kada oni nisu očigledni niti realno potrebni. Cijela naša civilizacija je izgrađena na temeljima takmičarskog duha: brže, bolje, više, preciznije, ljepše, pametnije, dominantnije. Isticanje je postalo samo sebi važo na štetu harmonije i sklada. U predivnoj simfoniji niti jedna nota nije tretirana kao manje bitna, neke su zadužene za ritam, neke za pozadinsku atmosferu, neke za prateću harmoniju a neke za okosnicu - samu melodiju.
Melodija sama za sebe nikad ne bi tako zabljesnula svojom ljepotom bez pratnje, ritma i harmonije u pozadini. Nije pitanje koja je nota bolja od druge već koja ispunjava svoju namijenjenu ulogu u cjelokupnoj harmoniji i skladu. U kraljevstvu nebeskom ne postoji kategorija 'bolje od nekog drugog', već samo ono što ispunjava svoju svrhu, smisao. Po jednoj definiciji grijeh znači doslovno promašaj, ne ispunjenje cilja ili svrhe – smisla postojanja.
Luciferova težnja da se izjednači s Bogom i da zadobije obožavanje nebeskih stvorenja je promašaj. Bog slavljenje i radost svojih stvorenja nije zadobio uživanjem u sjedenju na zlatnom i dijamantnom tronu, on ga nije ničim iznudio, kao što se iskrena naklonost i ljubav ne mogu iznuditi, već ga je po prirodi zadobio svojim karakterom - onime što su stvorenja prema njemu istinski i osjećala.
„Tada dođe k njemu majka sinova Zebedejevih sa svojim sinovima i pade pred njega ničice, da mu prinese jednu molbu.On je upita: "Što hoćeš?" Ona mu odgovori: "Daj da moja dva sina u kraljevstvu tvojemu sjede jedan s desne tvoje, a drugi s lijeve tvoje! "Isus reče: "Ne znate, što molite. Možete li piti čašu, koju ću ja piti? Odgovoriše mu: "Možemo."Tada im reče: "Čašu ćete moju doduše piti; ali mjesto s moje desne ili lijeve ne mogu ja dati; ono pripada onima, kojima je pripravio Otac moj."
Kad čuše ostalih deset, rasrdiše se na dva brata. Isus ih zato dozva k sebi i reče: "Znate, da vladaoci ispovijedaju nad svojim narodima, i velikaši učine, da osjete njihovu moć. Među vama neka ne bude tako! Nego tko među vama hoće da bude velik, taj neka bude vaš sluga, i tko među vama hoće da bude prvi, taj neka bude vaš sluga! Tako ni Sin čovječji nije došao, da mu služe, nego da služi i da život svoj dadne u otkup za mnoge. '' “ (Luka 22,20-28)
Ovaj tekst razotkriva nivo svijesti koju su imali Isusovi učenici jer su započeli prepirku oko toga tko je od njih najpoželjniji i najbliži s Isusom i tko bi se po zaslugama trebao nalaziti u nebeskom kraljevstvu uzvišen do samog nebeskog prijestolja.
Iako pozvani u službu, oni nisu razumjeli prirodu i sustav vrednovanja nebeskog kraljevstva koji je bio obrnut od onog koji je svijet propagirao i živio. Naviknuti na ovozemaljski hijerarhijski sustav piramidalnog oblika nisu shvaćali da Isus donosi vijest o drugačijoj vrsti poretka, poretka koji je ustrojila ljubav a ne takmičarski duh, intelektualni elitizam, kult ličnosti, sirovi autoritet, prestiž ili samodopadna superiornost.
Učenici, sav narod i Isusovi neprijatelji očekivali su da će se Isus zakraljiti u Jeruzalemu, sjesti na vrh zemaljskog prijestolja i vladati poput ostalih zemaljskih kraljeva. Juda je bio toliko siguran u takvu Isusovu nakanu da je odlučio ubrzati cijeli proces izdavši Isusa i predavši ga rimskim vojnicima ne bi li ovaj konačno pokazao svoju moć, uništio njihove okupatore i postavio sebe kraljem nad svojim narodom.
Prevareni ljudski umovi od pada u grijeh sve su dublje tonuli ka materijalnom, tjelesnom a ne duhovnom, plemenitom i uzvišenom sagledavanju. Ljubav je zamijenila sebičnost a srce je ispunila samodopadnost, neiskrenost, želja za dominacijom i superiornosti, zavist i ljubomora. Iz te ljudske perspektive Isusova krunidba se činila sasvim logična. Ljudi nisu htjeli prepoznati, nisu htjeli osjetiti da Isus donosi nešto drugo, nešto puno uzvišenije od ovozemaljskog.
Piramida o kojoj je Isus naučavao stajala je naopako, okrenuta svojim vrhom na dolje. Vrh je bio temelj i uporište za sve ono što se nalazilo iznad a biti na dnu nije značilo sramotu već najveću čast jer je otkrivalo najveću svijest o samoj biti i ustroju svemira, otkrivalo je najveću odgovornost jer je vrh na dnu nosio sve iznad sebe i držao je cijelu strukturu na okupu. Isus Krist, stvoritelj svemira, došao je na zemlju služiti a ne vladati.
Ono što je u očima palog anđela i ljudi bila najveća sramota, neuspjeh i predmet stoljetnog izrugivanja postalo je u očima svih bezgrešnih svjetova novo otkrivenje Božjeg karaktera kakvo ni oni nisu mogli do tada vidjeti. Do kuda je Isus bio spreman ići u svojoj ljubavi prema izgubljenom čovječanstvu i što je bio spreman riskirati utjelovljenjem u ljudsko obličje, nitko u potpunosti nije mogao shvatiti.
Bilo je potrebno da sam Stvoritelj živi život stvorenja pod istim uvjetima i okolnostima jer nije postojala druga mogućnost kada je ljubav u pitanju. Sve kušnje koje ima svako dijete, čovjek i žena na planeti imao je i Sin Božji.
Da je Kristov život bio okaljan jednim grijehom, poražen jednim iskušenjem, Njegova smrt ne bi mogla otvoriti put spasenja izgubljenom ljudskom rodu. Mnogo lakše je umrijeti ili uskrsnuti nego živjeti svakodnevnicu na ovoj otuđenoj planeti neporažen od bilo kakvog iskušenja. Da je pokleknuo, Krist ne bi mogao postati dokaz pred svemirom da je moguće živjeti po načelima ljubavi čak i u ovakvim zemaljskim okolnostima. Prezren od ljudi, izdan od učenika, predan kušnjama tjelesne i neopisive duševne boli najzad umire na predmetu najveće sramote zvanom križ. Križ je pred Isusa donio najveću kušnju od svih kušnji u njegovom životu. U cijeloj lepezi iskušenja tokom života došlo je vrijeme za najtežu jer je bilo potrebno da Spasitelj bude iskušan u svemu pa i u trenucima predavanja samog života. Ocrnjen, nepravedno osuđen, izdan i zanijekan od učenika, predan fizičkoj i duševnoj boli do krajnih granica, bio je konačno iskušan u svemu. Ova posljednja kušnja je bila prorečena u knjigama Starog zavjeta stoljećima prije svog ispunjenja.
Mesija koji dolazi je imao biti žrtvovan poput žrtava koje su se prinosile u starozavjetnom Svetištu. Poput nevinog janjeta, Isusov savršeni život je prinesen za grijehe čovječanstva. Isus je imao zadatak pobijediti svaku prijevaru začetnika zla, dok se Sotona trudio sabotirati rad Božjeg Sina. Konačni udarac mu je htio zadati u posljednjoj, najtežoj životnoj kušnji kada će mu mučenički oduzeti život. Sotona je živio u strahu da bi Isus mogao cijeli život proživjeti bez grijeha. Isusova pobjeda nad grijehom bi značila Božju pobjedu nad njime i otvoren put prema spasenju svih pokajanih grešnika. Po prvi puta, ne svojom voljom, nego voljom njegovog nebeskog Oca, Isus je trebao biti odvojen od njega i pobijediti posljednju kušnju bez Očeve prisutnosti. Isus nije poznavao osjećaj razdvojenosti od nebeskog Oca pošto je svakodnevno razgovarao s njim u molitvi i tako imao neposrednu vezu s izvorom života. On je bio u takvoj bliskoj vezi s Ocem jer nije mogao zamisliti život bez Njega. Poznavati karakter Boga i ne željeti svaki trenutak biti u duhu s Njim je nezamislivo, promašaj – promašaj kojeg je učinio pali anđeo, promašaj kojeg njeguje svaki stanovnik ove otuđene planete. Ljubav zaslužna za stvaranje u tom trenutku poniženja i odvojenosti na križu postala je sila na spasenje i svim bezgrešnim svjetovima te put spasenja i povratka izgubljenog ljudskog roda.
Da je Krist zgriješio, Bog ne bi po vječnom zakonu života imao pravo nastaviti biti izvor života svim ostalim stanovnicima bezgrešnih svjetova. Krist ne samo da je stekao pravo otkupiti izgubljeno čovječanstvo, već je stekao pravo osigurati život svim ostalim bićima u svemiru.
Ljubav je zanemarila ono što je trebalo biti po pravednosti. Zakon života kaže da je plaća za prijestup - promašaj -grijeh vječno nepostojanje - smrt, ali Božja ljubav otkrivena u Kristu nam otkriva da su milost i oprost veći od pravde po zakonu! Bog je otkrio da savršena pravednost uključuje milost, oprost i silu za obnavljanje odnosa.
Božje upozorenje prvim ljudima da će umrijeti ako učine prijestup nije se odmah ispunilo, već im se pružila šansa da u takvom stanju uspostave odnos s Bogom...
"S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako
On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo
mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja
je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’"
"Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade
kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki
svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju." (Izaija 53,5.6)
"Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život vječni. Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu." (Ivan 3,16)
“Da, milošću ste spašeni — po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi
od djela, da se nitko ne bi hvalisao. (Efežanima 2,8.9)
Najamnici
20 »Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe unajmiti radnike za svoj vinograd. 2 Pogodi se s radnicima po denar na dan te ih posla u svoj vinograd. 3 Oko trećega sata izađe i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni 4 pa i njima reče: 'Idite i vi u moj vinograd i što bude pravo, dat ću vam.' 5 A oni otiđoše. I opet izađe u šesti i deveti sat te učini isto. 6 Oko jedanaestog sata izađe i nađe još neke gdje stoje i reče im: 'Zašto stojite ovdje cijeli dan besposleni?' 7 Kažu mu: 'Jer nas nitko ne unajmi.' On im reče: 'Idite i vi u vinograd!' 8 A kad se spusti večer, reče gospodar vinograda svome upravitelju: 'Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih do prvih.' 9 Dođoše tako oni od jedanaestoga sata i primiše po denar. 10 Pa kad dođoše oni prvi, pomisliše da će primiti više, ali i oni primiše po denar. 11 A kad primiše, stadoše mrmljati protiv domaćina: 12 'Ovi su posljednji jedan sat radili, a izjednačio si ih s nama koji smo podnijeli cjelodnevnu tegobu i žegu.' 13 Nato on jednomu od njih odgovori: 'Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se sa mnom pogodio po denar? 14 Uzmi svoje i idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. 15 Nije li mi slobodno sa svojim činiti što hoću? Ili je tvoje oko zavidno što sam ja darežljiv?' 16 Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji. (Matej 20,1-16)
Najamni radnik radi za plaću koja je očekivana, za obaveznu nagradu za uložen trud i obavljen posao. Nitko ne postavlja pitanje najamniku da li voli posao koji radi, da li u njemu uživa i da li ga čini sretnim. On treba obavit posao i za to će biti plaćen. Najamnik se pogađa za cijenu svoje usluge. On je svjestan da ne radi za sebe na vlastitom imanju te je po svojoj prirodi sudionik sustava pružanja usluge i isplate.
Ova Isusova priča otkriva nutrinu degradirane ljudske prirode upropaštene grijehom i vodi nas dalje u razumijevanju prirode nebeskog kraljevstva. Vinograd predstavlja ljudski život, a najamnički odnos ljudsku prirodu koja je zatočena u labirintu sustava zasluga i nagrađivanja, vječiti krug uloženog i zarađenog.
Takmičarski duh ih tjera da se uspoređuju u količini, kvaliteti i periodu provedenog vremena u službi koja im je povjerena a najamnički odnos govori o tome da ne smatraju život nečim toliko vrijednim jer nemaju apsolutnu kontrolu nad njim i ne osjećaju ga kao dar nego više kao nečije tuđe dobro na kojem moraju odraditi ulogu koju u dubini duše ne osjećaju.
Stvaranje, ustroj, poredak svemira i svih nebeskih stanovnika, sama bit postojanja zasnovani su na principu ljubavi. Kraljevstvo nebesko, kraljevstvo na temeljima ljubavi je već tu na zemlji, kaže Isus.
Ljudski život (vinograd) koji je sam po sebi dar čak i u ovakvim izmijenjenim okolnostima, degradiran i narušen grijehom, ipak je teren za ispunjenje najveće ljudske potrebe – sjedinjenju s izvorom ljubavi i povratak k izgubljenoj prvobitnoj prirodi. Ono najuzvišenije u čovjeku što je bio na sliku Stvoritelja bila je sposobnost da voli. Put ljubavi je put svakog stvorenja u svim bezgrešnim svjetovima. Oni ga slijede po zakonu stvaranja, po samoj prirodi kojom ih je Bog stvorio na svoju sliku iz ljubavi - jer je Bog ljubav.
Posao na koji su najamni radnici na zemlji bili pozvani bio je put ljubavi, preobrazba vlastitog karaktera, put empatije, sućuti, požrtvovnosti i istinskog zanimanja za bližnje i život. Bog je pozvao ljude da gledaju na život kao da su ga sami stvorili, a na bližnje kao na vlastitu djecu ili braću.
Isus pričom postavlja učenicima pitanje kako je moguće da ljudi koji su se odazvali na poziv puta ljubavi u svome životu budu ljubomorni na gospodarevo prihvaćanje onih koji su se posljednji odazvali. Put ljubavi nije put takmičenja, put ljubavi nije put zaduženog - očekivanog, zarađenog – plaćenog. Ljubav ne zadužuje, ljubav ne očekuje, ljubav se ne uspoređuje, ljubav ne trguje, ljubav se ne kupuje niti prodaje.
Kako je moguće da oni koji su pozvani da im ljubav prema ljudima bude stil života, budu ogorčeni u trenutku spoznaje da je nagrada za vjernost i obavljen posao ista za prve i posljednje pozvane. Kako je moguće da su toliko ogorčeni pa da prozivaju onog tko im je dao posao da je nepravedan u svojoj pogodbi.
Ljubomorni, ogorčeni, zavidni i nezadovoljni ljudi trude se cijeli život biti ispravni pred Bogom i drugim ljudima, ulažu veliki trud u životu a na kraju nemaju osjećaj privilegiranosti u odnosu na ljudsku i na Božju ljubav. Takmičarski duh, uspoređivanje, vrednovanje...
Bog ih obasipa istom ljubavlju kao i sve ostale koji su se kasnije pojavili ali u njihovim srcima postoji nezadovoljstvo i ogorčenje. Najamnički odnos prema svemu oko sebe je tragedija ljudske iskvarene prirode narušene grijehom.
Isus je objasnio tu ljudsku tragediju nemogućnosti da se čovječje srce uzdigne iznad koncepta zasluženo-dobiveno. Najamnik na gospodarev vinograd ne gleda kao na svoje dobro, on prima plaću i odlazi s tuđeg imanja. U najamničkoj prirodi je da ne može shvatiti koncept darovanog, on uvijek mora nešto zaslužiti, zaraditi i biti plaćen za to.
Najamnik po svojoj prirodi nema kontinuitet u odnosu, lojalnost je zasnovana na određenom interesu koji je pravedno postavljen ali kad se pojavi „nepravda“ u obliku milosti i oprosta za one koji su u nevolji onda slijedi žestoka kritika gospodaru imanja.
Najamnik nema prisan odnos s vlasnikom imanja ali zato čezne za samim imanjem, za nasljedstvom. Poziv na put ljubavi ljudi s najamničkim kompleksom shvaćaju kao posao. Ljubav nije posao, ljubiti ne znači odrađivati nešto po nečijem zadatku, ljubiti ne znači biti unajmljen za nametnuti zadatak, ljubiti znači biti vlastit zadatak.
Gledajući šire od ove Isusove priče najamnik s ljubomorom i zavišću gleda i na nasljednika imanja, gospodarevog sina koji ne ulaže niti upola truda a nasljeđuje pola imanja. Nasljednik predstavlja onu grupu ljudi koja zna primiti darovano jer prima darovano samim tim što je gospodarev sin po gospodarevoj ljubavi i krvnom srodstvu, dok takvo nešto najamniku nije moguće pomisliti.
'Krv nije voda' je slogan zemaljskog, tjelesnog u nama ljudima dok nam Isus Krist pokušava objasniti da je kraljevstvo nebesko nešto sasvim drugačije. Nema privilegiranih u ovozemaljskom smislu, postoje i u kraljevstvu nebeskom pozicije-uloge ali nema podobnosti, pristranosti, mjerenja, ljubomore i zavisti koje je tipično za tjelesnog čovjeka.
Ono što gospodar u ovoj priči nudi najamnicima je da ne gledaju više sebe kao na najamnike kad ih dobri gospodar poziva - jer plaća nije pravedna, svi su pozvani u drugačiji odnos s gospodarem jer posao u kojem je svima plaća ista nije od ovoga svijeta.
Ova Isusova priča nas ljude oslobađa okova najamničkog odnosa, ljubav se ne kupuje, ljubav se ne prodaje s ljubavlju se ne trguje. Ona se jednostavno nudi svima po zakonu života, po zakonu sebe same. Spasenje je ponuđeno svima, prilika da se povrati narušen odnos je omogućena, prilika da se obnovi karakter po uzoru na Boga je stvarna, Kraljevstvo nebesko počinje već tu u ovom grešnom svijetu a nastavlja se kroz cijelu vječnost. Kraljevsto nebesko nije nekakva nagrada za zasluge kako najamnik gleda na stvar, kraljevstvo nebesko je dar - nanovo uspostavljen odnos s izvorom ljubavi.
"Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao mjed, koja ječi, ili cimbal, koji zveči. I ako imam dar proročanstva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.
I kad bih razdao sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje, da se spali, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi. Ljubav dugo trpi, dobrostiva je; ljubav ne zavidi, ne ponosi se, ne nadima se.
Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje, a proročanstva ako će i prestati, ili Jezici ako će umuknuti, ili znanje ako će proći. Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo. A kad dođe, što je savršeno, prestat će, što je djelomično. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, sudio sam kao dijete. Kad sam postao muž, odbacio sam, što je bilo djetinje.
Jer sada u ogledalu slabo vidimo, a tada ćemo licem u lice. Sad poznajem dijelom, a tada ću poznati, kao što sam i poznat. A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav." (1. Korinćanima 13,1-13)
Nasljednici
I nastavi: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno." "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao." "Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'" "Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'" (Luka 15,11-32)
Duhovna arogancija, takmičarski duh, ljubomora, pristranost, samodopadna superiornost i podobnost krasila je vjerske učitelje onog vremena čijim je grijesima Isus posvetio najviše pažnje jer su to bili ljudi visoke odgovornosti koji su trebali poučavati narod o najuzvišenijim temama i otkrivati prirodu Božjeg karaktera.
Na žalost ljudska tragedija obuhvaća istinu da su ljudi koji se bave duhovnim temama skloni posrnuti čak i dublje u ponor otuđenja u neiskrenu, površnu, generičku zainteresiranost lišenu topline i prisnosti, lišene jednostavnosti odnosa u ljubavi. Vjerski učitelji onog vremena su osjećali veliku čast što su izabrani od Boga i ljudi za najuzvišeniji poziv na zemlji – poučavanje o božanskoj ljubavi i Božjem planu spasenja. Smatrali su se izabranicima Božjim po nasljednom redu Levijeva plemena koje je bilo jedino određeno za svećeničku službu između dvanaest izraelskih plemena.
U svojoj zasljepljenosti i opčinjenosti samima sobom, gradili su autoritet pred ljudima na isti način kako ga grade ljudi koji ne poznaju Božji karakter niti imaju svijest o Bogu. Sakrivajući prave istine o međuljudskoj odgovornosti i suživotu oni su isticali da je znanje o duhovnim stvarima privilegija naučenih u specijaliziranim ustanovama a na to su još dodatno stavljali teret na neuk narod propisima koje Bog nikada nije izrekao.
Oni su bili prvi kad se radilo o promišljanju o Božjim stvarima koje su čitali i komentirali iz Pisma i prvi u javnom iskazivanju pobožnosti, ali u praktičnom životu oni su bili siromašni, slijepi i bolesni a da toga nisu bili ni svjesni.
Dok su za sebe držali da su čisti i ispravni pred Bogom oni su poklapali narod njihovim grijesima i držali ih u pokornosti, pa i samom Isusu su prigovarali da nema pravo poučavati o Božjim stvarima jer se druži s grešnicima i nije iz njihovih redova.
Na temeljima manipulacije usadili su svijest u narodu da nitko ne može direktno pristupiti proučavanju Pisma već treba biti poučen od njih samih. Isticali su da su legitimni posrednici između Boga i ljudi, izabranici Božji. Duhovni elitizam je blokirao jednostavno proslijeđivanje znanja iz ljubavi a nametnuta potreba za njihovim posredništvom i vođenjem je sve više uzimala maha. U narodu su gajili najamnički odnos prema Bogu jer takav odnos zahtjeva posredništvo a od posredovanja se ugodno živjelo.
Začuđeni Isusovom bliskošću s narodom te poznavanjem, razumijevanjem i tumačenjem Pisma, osjećali su se ugroženim jer su bili financirani od strane naroda koji je sada imao sve veće povjerenje prema novom učitelju koji nije imao plaću za posao kojeg je radio a činilo se da ga radi bolje od njih. Isto tako osjećali su se uvrijeđeni jer ovaj novi učitelj nije pokazivao težnju da se zbliži s njima – duhovnom elitom.
Zavist je rasla i natjerala ih da poduzmu sve da ocrne, blokiraju i fizički uklone „samozvanog“ Mesiju.
Isusova priča o izgubljenom sinu otkriva Božji odnos prema posrnulom čovječanstvu, prema svakom pojedincu koji se otuđio od izvora života i krenuo svojim putem. Ova priča otkriva kolika je Božju ljubav prema izgubljenom odmetnutom čovječanstvu ali u isto vrijeme otkriva podmuklu zabludu koja se ukorijenila u onima koji sebe smatraju povlaštenima kad je u pitanju spasenje i Božja naklonost.
Izrael je bio izabrani narod, izabran po obećanju herojima vjere Abrahamu, Izaku i Jakovu.
"Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod. Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda - vi ste zapravo najmanji - nego zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Stoga vas je Jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskog." (Ponovljeni zakon 7,7-8)
Božji plan je bio da zaboravljenu istinu o sebi objavi cijelom svijetu preko jednog naroda, da ga moralno očisti, posveti i uzdigne njihovu svijest o svakodnevnoj potrebi da grade odnos s Njim, da bi taj narod bio na ugled svim ostalim narodima na zemlji. Međutim oni su riječ „izabrani“ krivo shvatili. S vremenom se pokazalo da su na okolne narode gledali s prezirom dok su veličali svoj identitet i pripadnost.
To je posebno bilo izraženo u Isusovo vrijeme kad su ljudi i žene iz miješanih brakova smatrani nedostojnima Božje naklonosti i spasenja a kamo li pripadnici okolnih neznabožačkih naroda kojima se nije ni pomišljalo pričati istinu o pravome Bogu i spasenju. U svojoj duhovnoj i nacionalnoj aroganciji doživjeli su totalni promašaj u odnosu na Božji naum.
„Da li je stariji brat postao svjestan svog zlog, nezahvalnog duha? Da li je shvatio da je izgubljeni sin i dalje njegov brat iako se ponašao nedolično? Da li se stariji brat pokajao zbog svoje ljubomore i tvrdoće srca? O tome Krist ništa ne govori. Budući da se priča upravo događala, Kristovi slušatelji su mogli pogađati kakav će joj ishod biti.
Stariji sin je prikazivao neobraćene Židove Kristovog doba, ali i farizeje svih vremena koji su s prijezirom gledali na one koje su smatrali grešnicima. Smatrali su se pravednima, jer nisu pali u najdublje poroke. Krist se sukobio s tim cjepidlakama na njihovom tlu. Kao i stariji sin, i oni su uživali posebne prednosti pred Bogom. Smatrali su sebe sinovima u Božjem domu, ali su bili nadahnuti najamničkim duhom. Radili su, ali ne iz ljubavi, već zato što su se nadali nagradi. Bog je u njihovim očima bio strogi poslodavac. Oni su vidjeli kako Krist poziva carinike i grešnike da prime obilan dar Njegove milosti — dar koji su rabini htjeli osigurati sebi teškim radom i pokorama — pa su bili uvrijeđeni. Povratak izgubljenog sina, koji je očevo srce ispunio radošću, njih je samo pokrenuo da postanu ljubomorni.
Očev prigovor starijem sinu nježni je poziv koji Nebo upućuje svim farizejima. “Sve je moje tvoje” — ne kao plaća, već kao dar. Kao i izgubljeni sin, i vi ga možete primiti jedino kao nezasluženi dar Očeve ljubavi.
Vlastita pravednost navodi ljude da ne samo pogrešno prikazuju Boga, već i da budu hladnoga srca i kritizerski raspoloženi prema svojoj braći. Stariji sin, u svojoj sebičnosti i ljubomori, bio je spreman vladati svojim bratom, kritizirati svaki njegov potez i optužiti ga i za najmanji nedostatak. On je tražio svaku pogrešku svojega brata i svaki je njegov pogrešni postupak preuveličavao. Na taj bi način pokušao opravdati svoj nepomirljivi duh. I danas mnogi čine istu stvar. Dok neka duša vodi svoje prve bitke protiv poplave kušnji, oni stoje po strani, tvrdoglavi, samovoljni, puni prigovora, optuživački raspoloženi. Oni sebe mogu smatrati Božjom djecom, ali djeluju nadahnuti sotonskim duhom. Svojim ponašanjem prema svojoj braći ovi tužitelji stavljaju sebe u položaj u kojemu ih Bog ne može obasjati svjetlošću sa svojeg lica.
Mnogi se stalno pitaju: “S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisuće tisuća potoka ulja?” Međutim, “objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.” (Mihej 6,6-8)
Ovo je služba koju je Bog odabrao — “kidati okove ne¬pravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.” (Izaija 58,6.7) Kada sebe promatramo kao grešnike koji su spašeni jedino ljubavlju našeg nebeskog Oca, tada ćemo osjećati nježnu sućut prema bližnjima koji pate u grijehu. Tada nećemo više bijedu i pokajanje dočekivati ljubomorom i prijekorima. Kad se led sebičnosti otopi u vašem srcu, tada ćete se složiti s Bogom i dijeliti s Njim radost spašavanja izgubljenih.
Istina je da vi sebe smatrate Božjom djecom; ali ako je ta tvrdnja istinita, onda će onaj koji bijaše “mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se” doista biti “tvoj brat”! On je povezan s tobom najčvršćim vezama jer ga Bog priznaje kao svojeg sina. Odbiješ li svoje srodstvo s njim, pokazuješ da si samo najamnik u kući, a ne dijete u Božjoj obitelji.
Ukoliko se ne pridružiš iskazivanju dobrodošlice izgubljenima, radost će se nastaviti, otkupljeni će dobiti svoje mjesto kraj Oca i u Očevom djelu, ati ćeš ostati u tami, iz¬van doma. “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.”“ (1. Ivanova 4,8)
Sama vjera u Božje postojanje nije dovoljna za spasenje, sama pretpostavka ne opravdava grešnika, ali čvrsta spoznaja i uvjerenje da je Bog ljubav je spasonosna.
Neupitna sigurnost u Božju ljubav kad ne razumijemo svijet oko nas niti naš vlastiti život, to je sila koja preobražava karakter i čini nas novim preobraženim ljudima, sinovima i kćerima Božjim spremnim za nasljedstvo – kraljevstvo nebesko i suživot s Bogom kroz cijelu vječnost.
Kristov drugi dolazak
Drugi Kristov dolazak blažena je nada Crkve, veličanstveni vrhunac Evanđelja. Spasiteljev će dolazak biti doslovan, osoban, vidljiv i na cijelom svijetu. Kad se bude vratio, mrtvi pravednici će uskrsnuti i zajedno sa živim pravednicima biti proslavljeni i uzeti na Nebo, a nepravedni će umrijeti. Gotovo posvemašnje ispunjenje većine proročanstava, zajedno sa sadašnjim stanjem svijeta, upozorava da je Kristov dolazak blizu. Vrijeme tog događaja nije otkriveno, pa se stoga opominjemo da u svako doba budemo spremni.
Posljednje riječi Biblije obećavaju skori povratak: "Da, dolazim uskoro!" A apostol Ivan, koji je dobio otkrivenja, vjerni Isusov prijatelj, dodaje: "Amen. Dođi, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20).
Vidjeti Isusa! Sjediniti se zauvijek s Onim koji nas voli više no što možemo zamisliti! Da dođe kraj svim zemaljskim patnjama! Uživati u vječnosti zajedno s onima koje smo voljeli, koji se sada odmaraju, a tada će uskrsnuti! Nije nikakvo čudo što su se počevši od Kristovog uzašašća Njegovi prijatelji radovali tom danu.
Jednoga će dana On doći, premda će čak i svetima Njegov dolazak biti veliko iznenađenje - jer svi vjerojatno drijemaju i spavaju u svom dugom čekanju (Mt 25,5). U "ponoć" u zemaljskom najtamnijem času, Bog će pokazati svoju silu da bi oslobodio svoj narod. Sveto pismo ovako opisuje te događaje: "Tada iz hrama, od prijestolja, dođe jak glas koji poviče: Svršeno je! Uto udare munje, grmljavine, gromovi i velik potres zemlje, kakav nikad ne bi otkada se ljudi pojaviše na zemlji - tako velik bijaše taj potres, tako snažan!" (Otk 16,17.18). "Planine se tresu, stijenje je razbacano na sve strane, a cijela se Zemlja njiše kao valovi na oceanu. Njena površina puca i veliki Grad prasnu... svi otoci iščeznuše a gora nestade." (reci 19.20). "A nebo iščeznu kao knjiga koja se smota. Sa svojih se mjesta pokrenuše sve gore i svi otoci." (Otk 6,13.14).
Usprkos kaosu koji je pritisnuo fizički svijet, Božji narod prikuplja hrabrost da ugleda "znak Sina Čovječjega". (Mt 24,30). Dok silazi na nebeskim oblacima, svako oko vidi Kneza života. On ovoga puta ne dolazi kao čovjek bola, već kao pobjednik koji je došao po svoje. Namjesto trnovog vijenca, na Njegovoj je glavi kruna slave i "na svom ogrtaču - na boku - nosi napisano ime: KRALJ KRALJEVA I GOSPODAR GOSPODARA." (Otk 19,12.16)
Prilikom Njegova dolaska veliko će beznađe obuzeti one koji su odbili priznati Isusa kao Spasitelja i Gospoda i koji su odbacili zahtjev Njegovog Zakona. One koji su odbacili Njegovu milost ništa neće učiniti tako svjesnim svoje krivice kao taj glas koji je tako strpljivo molio: "Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete dome Izraelov!" (Ez 33,11). "Zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogataši, mogućnici, svi robovi i slobodni - sakriše se po špiljama i gorskim pećinama, govoreći gorama i pećinama: 'Padnite na nas' i 'sakrijte nas' od lica onoga 'koji sjedi na prijestolju' i od Janjetove srdžbe, jer dođe 'veliki dan' njihove 'srdžbe'! 'Tko može opstati?'" (Otk 6,15-17).
Međutim, radost onih koji su Ga dugo očekivali zasjenit će beznađe zlih. Dolazak Otkupitelja dovodi povijest Božjeg naroda do njenog slavnog vrhunca; to je trenutak njegova oslobođenja. U oduševljenom obožavanju oni uzvikuju: "Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu." (Iz 25.9).
Dok se približava, Isus poziva svoje usnule svece iz grobova i daje nalog svojim anđelima da skupe "izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga." (Mt 24,31). Na cijelom svijetu mrtvi pravednici čuju Njegov glas i ustaju iz svojih grobova - kakav radostan trenutak!
Tada će se živi pravednici preobraziti "u jedan hip, u tren oka" (1 Kor 15,52). Proslavljeni i dobivši besmrtnost, zajedno s uskrslim svetima, oni će se podignuti da u zraku sretnu svoga Gospoda i zauvijek ostanu s Njim (1 Sol 4,16.17).
Pouzdanost Kristova povratka
Apostoli i prvi kršćani smatrali su Kristov povratak "blaženo ispunjenje nade" (Tit 2,13; usporedi: Heb 9,28). Oni su očekivali ispunjenje svih proročanstva i obećanja iz Svetoga pisma prilikom drugog Kristovog dolaska (vidi: 2 Pt 3,13; usporedi: Iz 65,17), jer je to pravi cilj kršćanskog puta po Zemlji. Svi koji vole Krista s čežnjom očekuju dan kada će se moći licem k licu družiti s Njim - i sa Ocem, Svetim Duhom i anđelima.
Svjedočanstvo Svetoga pisma. Pouzdanost Kristovog drugog dolaska ukorijenjena je na Svetom pismu koje je dostojno povjerenja. Neposredno prije svoje smrti, Isus je rekao svojim učenicima da će se vratiti svome Ocu da pripremi mjesto za njih. On je obećao: "Vratit ću se." (Iv 14,3).
Kao što je prvi Kristov dolazak na Zemlju bio prorečen, tako je i Njegov drugi dolazak prorečen kroz cijelo Sveto pismo. Čak i prije potopa Bog je rekao Enohu da će Kristov dolazak u slavi učiniti kraj grijehu. On je prorokovao: "Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše, i za sve uvredljive riječi koje oni bezbožni grešnici, izgovoriše protiv njega!" (Juda 14.15).
Tisuću godina prije Krista, psalmist je govorio o Gospodnjem dolasku da skupi svoj narod, riječima: "Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu: Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše!" (Ps 50,3-5).
Kristovi učenici su se radovali obećanju o Njegovom povratku. Usred svih teškoća s kojima su se susretali, pouzdanost koju je ovo obećanje ulijevalo, nikada nije prestajala obnavljati njihovu hrabrost i snagu. Njihov će se Učitelj vratiti da ih odvede u kuću svog Oca!
Jamstvo koje pruža Prvi dolazak. Drugi dolazak je tijesno povezan s Kristovim prvim dolaskom. Da Krist nije došao prvi put i izborio odlučnu pobjedu nad grijehom i Sotonom (Kol 2,15), ne bismo imali nikakvog razloga vjerovati da će On konačno doći učiniti kraj sotonskoj vladavini nad svijetom i vratiti mu njegovo prvotno savršentvo. Ali budući da imamo dokaz da se On pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh", imamo razloga za vjerovanje da će se On "drugi put pokazati bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje". (Heb 9,26.28).
Kristova nebeska služba. Kristovo otkrivenje apostolu Ivanu pojašnjava da je nebesko Svetište središte plana spasenja (Otk 1,12.13; 3,12; 4,1-5; 5,8; 7,15; 8,3; 11,1.19; 14,15.17; 15,5.6.8;16,1.17). Proročanstva koja upućuju na to da je otpočeo svoju posljednju službu za grešnike jamče da će uskoro ponovo doći da svoj narod povede svojoj kući (vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi). Povjerenje da Krist aktivno djeluje na završavanju otkupljenja što je već izvršeno na križu, donosi veliko ohrabrenje kršćanima koji s radošću očekuju Njegov ponovni dolazak.
Način Kristovog povratka
Dok je Krist govorio o znacima koji će upozoravati da je Njegov dolazak blizu, brinuo je da Njegov narod ne bude prevaren lažnim tvrdnjama. Opomenuo je da će se prije Drugog dolaska "pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike". On je rekao: "Ako vam tko tada rekne: 'Slušaj! Mesija je ovdje ili ondje' - ne vjerujte" (Mt 24,24.23). Unaprijed opomenut znači unaprijed naoružan. Da bi osposobili vjernike da razlučuju između pravog dolaska i lažnoga, stanoviti nam broj biblijskih tekstova otkriva pojedinosti načina na koji će Krist ponovo doći.
Doslovni i osobni ponovni dolazak. Kad se Isus uznio na oblaku, dva anđela oslovila su učenike koji su još uvijek netremice gledali za svojim Gospodom koji se udaljavao: "Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo." (Dj 1,11).
Drugim riječima, rekli su da će se isti Gospod koji ih je upravo napustio, osobno biće od krvi i mesa, a ne neki duh (Lk 24,36-43) - vratiti na Zemlju. Njegov će Drugi dolazak biti isto tako doslovan i osoban kao što je bio i Njegov odlazak.
Ponovni dolazak vidljiv. Kristov dolazak neće biti neko unutarnje, nevidljivo iskustvo, već stvarni susret s vidljivom Osobom. Ne ostavljajući nikakvog prostora za sumnju u vidljivost Njegovog povratka, Isus je opomenuo svoje učenike da ne budu prevareni nekim, tajnim drugim dolaskom time što je svoj dolazak usporedio s blistavošću munje (Mt 24,27).
Sveto pismo jasno izlaže da će i pravedni i zli istodobno biti očevici Njegova dolaska. Apostol Ivan je pisao: "Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko." (Otk 1,7). Krist je označio odgovor zlih: "Tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom." (Mt 24,30).
Ponovni dolazak čujan. Dopuna slike sveopćeg opažaja Kristovog povratka je biblijska izjava da će Njegov dolazak biti obznanjen ne samo viđenjem već i zvukom: "Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba." (1 Sol 4,16). Veliki "glas trubni" (Mt 24,31) prati sakupljanje Njegova naroda. Tu ne postoji nikakva tajnost.
Slavan povratak. Kad bude ponovo dolazio Krist će doći kao pobjednik sa silom i "u slavi Oca svoga, u pratnji anđela." (Mt 16,27). Apostol Ivan, pisac Otkrivenja, slika veličanstvenost Kristovog ponovnog dolaska na najdramatičniji način. On slika Krista kako jaše na bijelom konju i kako predvodi bezbrojne nebeske vojske. Natprirodni sjaj proslavljenog Krista je očit (Otk 19,11-16).
Iznenadni, neočekivani povratak. Vjernici-kršćani, koji čeznu za Kristovim povratkom i očekuju ga, primijetit će Ga kada se bude približio (1 Sol 5,4-6). Obraćajući se stanovnicima svijeta, apostol Pavao je pisao: "Dan Gospodnji doći će kao lopov u noći. Dok ljudi budu govorili: Mir i sigurnost, baš tada će se iznenada na njih oboriti propast kao porođajna bol na trudnu ženu, i nipošto joj neće umaći." (1 Sol 5,2.3; usporedi: Mt 24,43).
Neki su zaključili da Pavlova poredba Kristovog dolaska s dolaskom lopova, upućuje na to da će On doći na neki tajnovit, nevidljiv način. Međutim, takvo gledište proturječi biblijskoj slici o Kristovom ponovnom dolasku u slavi i veličanstvu i da će Ga svatko vidjeti (Otk 1,7). Pavlovo gledište ne ističe da će Kristov dolazak biti tajan, već da će, za svjetovne, biti isto tako neočekivan kao što je dolazak lopova.
I Krist to isto ističe uspoređujući svoj dolazak s neočekivanim uništenjem pretpotopnog svijeta. "Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali dok ne dođe potop i sve ih odnese, tako će biti i za dolazak Sina Čovječjega." (Mt 24,38.39). Premda je Noa propovijedao mnogo godina o potopu koji će doći, potop je većinu ljudi iznenadio. Postojale su dvije skupine ljudi koji su živjeli. Jedna je skupina vjerovala Noinim riječima, ušla u kovčeg i bila spašena, a druga je izabrala da ostane izvan kovčega i "dođe potop i sve ih odnese." (Mt 24,39).
Kataklizmični događaj. Kao i poredba o potopu, i Nabukodonozorov san o metalnom kipu opisuje kataklizmični način na koji će Krist ustanoviti svoje Kraljevstvo slave (vidi 4. poglavlje). Nabukodonozor je vidio veliki kip čija je glava bila od "čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline." Tada "se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi odjednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju." (Dn 2,32-35).
Bog je ovim snom dao Nabukodonozoru sažeti pregled svjetske povijesti. Između njegova vremena i ustanovljenja Kristovog vječnog kraljevstva (kamen), jedno će za drugim preko svjetske pozornice prolaziti četiri glavna carstva, a zatim mješavina slabih i jakih naroda.
Još u Kristovo doba tumači su odredili ovo carstva kao Babilon (605.-539. pr. Kr.), Medo-Perzija (539.-331. pr. Kr), Grčka (331.-168. pr. Kr.) i Rim (168. pr. Kr - 476.n.e.).
Kao što je prorokovano, nijedno drugo carstvo neće naslijediti Rim. Tijekom 4. i 5. stoljeća n.e., Rim se raspao na stanovit broj manjih kraljevina, koje su kasnije naseljavali i razvijali razni narodi Europe. Tijekom stoljeća, moćni vladari - Karlo Veliki, Karlo V, Napoleon, Kaiser Wilhelm i Hitler - pokušali su ustanoviti novo svjetsko carstvo. Svaki je od njih doživio neuspjeh upravo onako kako govori proročanstvo: "Ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom." (Dn 2,43).
Napokon, san je dostigao dramatični vrhunac: ustanovljenje Božjeg vječnog kraljevstva. Kamen odvaljen bez ruku predstavlja Kristovo kraljevstvo slave (Dn 7,14; Otk 11,15), koje će biti ustanovljeno bez ljudskog napora prigodom Drugog Kristovog dolaska.
Kristovo kraljevstvo neće morati zaživjeti istodobno s nekim ljudskim carstvom. Dok je bio na Zemlji za širenja Rimskog Carstva, carstvo predstavljeno kamenom koji je uništio sva carstva, još nije nastalo. Nakon razdoblja stopala od željeza i od gline, vremenskog razdoblja diobe naroda, ono će pristići. Ono će biti ustanovljeno prilikom Drugog dolaska, kada će Krist odvojiti pravedne od zlih (Mt 25,31-34).
Kada ono nastupi, ovaj će kamen ili carstvo, udariti "kip u stopala od željeza i gline", "i vjetar sve odnese bez traga". (Dn 2,34.44.35). Doista, Drugi dolazak Kristov je događaj povezan s potresom.
Drugi Kristov dolazak i ljudski rod
Kristov drugi dolazak prouzročit će veliku podjelu čovječanstva na - one koji su prihvatili Njega i spasenje koje donosi i one koji su se odvratili od Njega.
Okupljanje izabranih. Važan vid ustanovljenja Kristovog vječnog kraljevstva je okupljanje svih spašenih (Mt 24,31; 25,32-34; Mk 13,27) u nebeskom domu koji je Krist pripremio (Iv 14,3).
Kad vođa neke države posjeti drugu zemlju, samo odabrane ličnosti mogu sudjelovati na prijemu u znak dobrodošlice. Ali kad Krist bude došao, svaki će vjernik koji je ikada živio, bez obzira na uzrast, rod, obrazovanje, ekonomsko stanje ili rasu sudjelovati na veličanstvenoj proslavi Drugog Kristovog dolaska. Dva će događaja omogućiti ovaj sveopći sastanak: uskrsnuće pravednih koji su umrli i preobražaj svetih živih ljudi.
1. Uskrsnuće umrlih u Kristu. Na zvuk trube koja će objaviti Kristov povratak, mrtvi će pravednici uskrsnuti neraspadljivi i besmrtni (1 Kor 15,52.53). U tom će trenutku "najprije uskrsnuti umrli u Kristu" (1 Sol 4,16). Drugim riječima, oni će uskrsnuti prije no što će se živi pravednici uzeti na Nebo da budu s Gospodom.
Uskrsnuli će se ponovo sjediniti s onima koji su bili žalosni prilikom rastanka s njima. Sada oni radosno kliču: "Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? (1 Kor 15,55).
To neće biti bolesna, stara, osakaćena tijela kakva su otišla u grobove, ali koja će prilikom uskrsnuća, izaći iz njih, nova, besmrtna, savršena, koja više neće nositi oznake grijeha koji je izazvao njihovo raspadanje. Uskrsli će pravednici doživjeti izvršenje Kristovog djela obnove, izražavajući savršeni Božji lik u umu, duši i tijelu (1 Kor 15,42-54; vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).
2. Preobražaj živih vjernika. Kad mrtvi pravednici budu uskrsnuli, živi će pravednici koji budu na Zemlji prilikom Drugog dolaska, biti preobraženi. "Jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću." (1 Kor 15,53).
Prigodom Kristovog dolaska nijedna skupina vjernika neće imati prednost nad nekom drugom skupinom vjernika. Apostol Pavao otkriva da će živi i preobraženi vjernici biti zajedno s njima /uskrslim pravednicima/... "biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom". (1 Sol 4,17; usporedi: Heb 11,39.40). Tako će svi vjernici biti prisutni prilikom veličanstvenog okupljanja o Drugom Kristovom dolasku, kako uskrsnuli pravednici svih vjekova, tako i oni koji će biti živi prilikom Kristovog dolaska.
Smrt nevjernika. Za spašene je Drugi dolazak vrijeme radosti i ushita, ali će za izgubljene to biti vrijeme smrtnog straha. Oni su se opirali Kristovoj ljubavi i Njegovim pozivima na spasenje toliko dugo da su pali u zamke varljivih zabluda (vidi: 2 Sol 2,9-12; Rim 1,28-32). Kad budu vidjeli Onoga koga su odbacili kako dolazi kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima, znat će da je kucnuo čas njihove osude. Obuzeti strahom i očajem, oni traže da ih mrtva priroda zaštiti (Otk 6,16.17).
U to vrijeme Bog će uništiti Babilon, savez svih otpalih religija "i ona će izgorjeti u vatri". (Otk 18,8). Vođu ovog saveza - tajne bezakonja, čovjeka bezakonja - "koga će Gospodin Isus ubiti dahom svojih usta, i uništiti sjajem svoga dolaska". (2 Sol 2,8). Sile koje snose odgovornost za prisilno stavljanje znaka zvijerinog (vidi: 12. poglavlje) bit će bačene "u ognjeno jezero koje gori sumporom". A ostatak zlih "su ubijeni mačem što izlazi iz usta jahača na konju". (Otk 19,20.21).
Znaci Kristovog skorog dolaska
Sveto pismo ne samo što otkriva način i cilj Kristovog dolaska već opisuje i znake koji govore o blizini ovog vrhunskog događaja. Prvi znaci koji najavljuju Drugi Kristov dolazak zbili su se više od 1700 godina nakon Kristovog uzašašća, a drugi su slijedili, doprinoseći dokazu da je Njegov dolazak veoma blizu.
Znaci u svijetu prirode. Krist je prorekao da će biti "znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama". Luka 21,25, poimence nabraja da će "sunce pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i zviježđa se nebeska uzdrmati. Tada će vidjeti Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom." (Mk 13,24-26). Osim toga, apostol Ivan je vidio da će veliki potres prethoditi znacima na nebu (Otk 6,12). Svi će ovi znaci obilježiti kraj progonstva koje je trajalo 1260 godina (vidi: 12 poglavlje).
1. Svjedočanstvo zemlje. Kao ispunjenje ovog proročanstva "najveći poznati potres dogodio se 1. studenog 1755. godine. Poznat kao lisabonski potres, njegov se utjecaj osjetio u Europi, Africi i Americi, pokrivajući tako oblast od oko 4 milijuna kvadratnih milja. Njegovo je razorno djelovanje bilo usredotočeno na Lisabon u Portugalu, u kome su za nekoliko minuta sravnjene sa zemljom stambene i javne građevine, a smrt je zatekla desetine tisuća ljudi.
Dok su fizičke posljedice potresa bile goleme, njegov utjecaj na misao o vremenu bio je isto toliko značajan. Mnogi koji su tada živjeli prepoznali su ga kao prororočki znak kraja i počeli ozbiljno proučavati Božje sudove i posljednje dane. Lisabonski je potres dao poticaj proučavanju proročanstva.
2. Svjedočanstvo Sunca i Mjeseca. Dvadeset i pet godina kasnije dogodio se sljedeći znak spomenut u proročanstvu - pomračenje Sunca i Mjeseca. Krist je upozorio na ispunjenje ovog znaka, primjećujući da treba uslijediti nakon velike nevolje, nakon 1260 godina papskog progonstva o kome se govori na drugom mjestu u Svetom pismu (Mt 24,29; vidi: 12. pogljavlje u ovoj knjizi). Međutim, Krist je rekao da će ova nevolja koja se trebala zbiti prije ovih znakova, biti skraćena (Mt 24,21.22). Utjecajem reformacije i pokreta koji su izrasli iz nje, papsko je progonstvo doista bilo skraćeno, tako da je sredinom 18. stoljeća ono gotovo prestalo.
Kao ispunjenje ovog proročanstva 19. maja 1780. godine nad sjeveroistočnim dijelom sjeverno-američkog kontinenta spustila se neka neobična tama.
Sjećajući se ovog događaja, Timothy Dwight, predsjednik Sveučilišta Yale, rekao je: "Dan 19. svibnja 1780. bio je poseban dan. U mnogim su kućama upaljene svijeće; ptice su ušutjele i nestale, a perad se povukla u peradarnike... Prevladalo je sveopće mišljenje da je nastupio dan suda."
Samuel Williams s Harvarda izvješćuje da se tama "približavala s oblacima s jugozapada 'između 10 i 11 sati prije podne i trajala je sve do sredine sljedeće noći' razlikujući se u stupnju i trajanju u različnim oblastima. U nekim mjestima 'ljudi na otvorenom nisu mogli vidjeti čitati uobičajena tiskana slova." Po mišljenju Samuela Tennya "tama je sljedeće noći bila vjerojatno toliko gusta kakva nikada nije primijećena otkako je Svemogući odlučio stvoriti svjetlost... Da je svako svjetlosno tijelo u svemiru obavijeno neprozirnim mrakom ili isključeno iz postojanja, tama ne bi mogla biti potpunija."
U 9 sati te noći pojavio se pun Mjesec, ali tama se uporno držala sve do poslije ponoći. Kad je Mjesec postao vidljiv, bio je po izgledu kao krv.
Apostol Ivan, pisac Otkrivenja, prorokovao je o izvanrednim događajima toga dana. Nakon potresa, pisao je on, Sunce će postati "crno kao tkanina od kostrijeti, a cijeli mjesec... kao krv". (Otk 6,12).
3. Svjedočanstvo zvijezda. I Krist i apostol Ivan su također govorili o padanju zvijezda koje će uputiti na to da je Kristov dolazak blizu (Otk 6,13; usporedi: Mt 24,29). Velika meteorska kiša 13. studenog 1833. - najveći zabilježeni događaj padanja zvijezda - bila je ispunjenje ovog proročanstva. Proračunalo se da je samo jedan promatrač mogao vidjeti u prosjeku 60.000 meteora na sat. Ona se mogla vidjeti od Kanade do Meksika i od sredine Atlantika do Pacifika, i mnogi kršćani su u njoj prepoznali ispunjenje biblijskog proročanstva.
Jedan očevidac je rekao: "Teško da je bilo neko mjesto na nebu koje nije u svakom trenutku bilo ispunjeno ovim padalicama, niti ste na njemu mogli vidjeti neku osobitu razliku u izgledu, a još su uvijek povremeno one u skupinama padale kao kiša - podsjećajući na 'smokvu koja svoje nezrele plodove strese kad je zatrese silan vjetar'."
Krist je dao ove znake da pokrene kršćane da razmišljaju o blizini Njegova dolaska, tako da se u svom očekivanju mogu radovati i potpuno spremiti za njega. "Kada to počne bivati", rekao je On, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje." On je dodao: "Pogledajte smokvu i sva ostala stabla! Kad ih vidite da već pupe, znate sami od sebe da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu kraljevstvo Božje." (Lk 21,28-31).
Ovo jedinstveno svjedočanstvo Zemlje, Sunca, Mjeseca i zvijezda, koje je došlo točnim redoslijedom i u vrijeme koje je Krist prorekao, upravilo je pozornost mnogih prema proročanstvima o drugom Kristovom dolasku.
Znaci u vjerskom svijetu. Sveto pismo proriče stanovit broj važnih znakova u vjerskom svijetu koji će označiti vrijeme neposredno prije Kristova povratka.
1. Veliko vjersko probuđenje. Knjiga Otkrivenja otkriva nam početak velikog, sveopćeg vjerskog pokreta prije Kristovog drugog dolaska. U Ivanovom viđenju, jedan anđeo koji objavljuje Kristov povratak, predstavlja ovaj pokret: "Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: Bojte se Boga, i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!" (Otk 14,6.7).
Sama vijest upućuje na vrijeme u kome će biti objavljena. Vječno Evanđelje propovijedalo se tijekom svih vjekova. Ali ova vijest, istićući aspekt suda ovog Evanđelja, može se objaviti samo u vrijeme kraja, jer ona opominje da "je došao čas njegova Suda."
Knjiga proroka Daniela obavješćuje nas da će u vrijeme kraja njena proročanstva biti otpečaćena (Daniel 12,4). U to vrijeme ljudi će razumjeti njene tajne. Otpečaćenje je uslijedilo na kraju 1260-godišnje papske prevlasti, s odvođenjem pape 1798. godine u sužanjstvo. Povezivanje papinog izgnanstva sa znacima u prirodi povelo je mnoge kršćane u proučavanje proročanstava o događajima koji vode k Drugom dolasku, što je rezultiralo novim dubinama u razumijevanju ovih proročanstava.
Ova usredotočenost na Drugi dolazak pokrenula je i sveopće buđenje nade u Drugi dolazak. Kao što je reformacija nezavisno izbila u različitim zemljama u cijelom kršćanskom svijetu, tako je to bilo i s adventnim pokretom. Svjetska narav ovog pokreta jedan je od najjasnijih znakova o približavanju Kristovog povratka. Kao što je Ivan Krstitelj pripravio put Prvom Kristovom dolasku, tako adventni pokret pripravlja put za Njegov drugi dolazak - objavljujući vijest iz Otkrivenja 14,6-12, Božji posljednji poziv na pripremu za slavni Spasiteljev ponovni dolazak (Vidi: 12. i 23. poglavlje u ovoj knjizi).
2) Propovijedanje Evanđelja. Bog "je odredio dan kada će pravedno suditi svemu svijetu." (Dj 17,31). Opominjući nas na taj dan, Krist nije rekao da će on nastati kada se cio svijet obrati, već da će se "ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat po svemu svijetu svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak." (Mt 24,14). Tako apostol Petar ohrabruje vjernike da žele "dolazak dana Božjega." (2 Pt 3,12).
Statistika o prevođenju i prodaji Biblije u ovom stoljeću otkriva rast evanđeoskog svjedočenja. Godine 1900. Biblija se mogla dobiti na 537 jezika. Godine 1980. bila je prevedena, potpuno ili djelomično, na 1811 jezika, što je gotovo 96 posto svjetskog stanovništva. (Danas je prevedena na 2009 jezika, primjed.ur.). Slično, godišnja prodaja Biblije povećala se s 5,4 milijuna Biblija godine 1900. na 36,8 milijuna Biblija i gotovo pola milijarde dijelova Biblije u 1980. godini.
Uz to, kršćanstvo sada ima na raspolaganju nenadmašivu raznovrsnost izvora za porabu u svojoj misiji: servisne agencije, odgojne i medicinske institucije, domaće i strane djelatnike, radio i televizijske emisije i impresivna novčana sredstva. Danas, moćne kratkovalne radiostanice mogu odašiljati Evanđelje praktično svakoj zemlji na zemaljskoj kugli. Upotrijebljena pod vodstvom Svetoga Duha, ova neusporediva sredstva ostvaruju cilj evangelizacije svijeta u naše vrijeme.
Adventisti sedmoga dana, s vjernicima koji predstavljaju oko 700 jezika i 1000 dijalekata, objavljuju Evanđelje u 190 zemalja. Gotovo 90 posto ovih vjernika živi izvan Sjeverne Amerike. U uvjerenju da medicinsko i odgojno djelo ima bitnu ulogu u ispunjavanju naloga Evanđelja, mi vodimo blizu 600 bolnica, porodilišta, klinika i dispanzera, 19 medicinskih brodova, 27 tvornica zdrave hrane, 86 koledža i sveučilišta, 834 srednje škole, 4166 osnovnih škola, 125 dopisnih biblijskih škola i 33 instituta za jezike. Naša 51 izdavačka kuća izdaje literaturu na 190 jezika, a naše kratkovalne radiostanice emitiraju za blizu 75 posto stanovništva svijeta. Sveti Duh je obilno blagoslovio naše misionarsko djelo.
3) Opadanje vjere. Široko rasprostranjena objava Evanđelja neminovno ne znači i velik rast istinskog kršćanstva. Namjesto toga, Sveto pismo predočuje opadanje prave duhovnosti pri kraju vremena. Apostol Pavao je rekao da će "u posljednje doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile." (2 Tim 3,1-5)
Tako danas, ljubav prema samome sebi, prema materijalnim dobrima i svijetu potisnula je Kristov Duh u mnogim srcima. Ljudi više ne dopuštaju Božjim načelima i Njegovom zakonu da upravljaju njihovim životom; bezakonje je prevladalo. "Razmahat će se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti." (Mt 24,12).
4) Ponovno podizanje papstva. Prema biblijskom proročanstvu, na kraju 1260 godina papstvo će zadobiti "smrtonosnu ranu" (vidi 12. poglavlje u ovoj knjizi). Sveto pismo nam otkriva da će se ova smrtna rana iscijeliti. Papstvo će doživjeti veliku obnovu utjecaja i poštovanja - "sva se zemlja zanese za Zvijeri." (Otk 13,3). Već danas mnogi u papi vide moralnog vođu svijeta.
U velikoj se mjeri, utjecaj papstva počeo pojačavati kada su kršćani autoritet Biblije zamijenili predajom, ljudskim mjerilima i naukom. Čineći tako, oni su postali ranjivi od "bezbožnika", koji djeluje "sa svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima." (2 Sol 2,9). Sotona i njegova oruđa stvorit će savez zla, koji simbolizira nesveto trojstvo Zmaja, Zvijeri i lažnog proroka, koji će prevariti svijet (Otk 16,13.14; usporedi: 13,13.14). Samo oni čiji je vodič Biblija i koji "čuvaju Božje zapovijedi i vjeruju u Isusa" (Otk 14,12) mogu se uspješno oduprijeti neodoljivoj prijevari koju donosi ovaj savez.
5. Opadanje vjerske slobode. Obnova papstva imat će dramatičan utjecaj na kršćanstvo. Vjerska sloboda ostvarena velikom cijenom, zajamčena odvajanjem Crkve od države, bit će razjedana i napokon ukinuta. Uz potporu moćnih građanskih vlada, ova će otpala sila pokušati silom nametnuti svoj oblik bogoslužja svim ljudima. Svatko će morati birati između vjernosti Bogu i Njegovim zapovijedima i vjernosti Zvijeri i njenom kipu (Otk 14,6-12).
Ovaj pritisak koji treba iznuditi pokornost obuhvatit će i ekonomsku prisilu: "I da nitko ne može ni kupiti ni prodati ako nema udaren žig: ime Zvijeri ili broj njezina imena." (Otk 13,17). Na kraju će se oni koji ne pristanu na to, sučeliti sa smrću i kaznom (Otk 13,15). Tijekom ovog posljednjeg vremena nevolje, Bog će posredovati za svoj narod i osloboditi svakoga čije je ime zapisano u Knjizi života (Dan 12,1; usporedi: Otk 3,5; 20,15).
Porast zla. Duhovno opadanje vjere unutar kršćanstva i oživljavanje čovjeka bezakonja doveli su do sve većeg zanemarivanja Božjeg Zakona u Crkvi i životu vjernika. Mnogi su došli do uvjerenja da je Krist ukinuo Zakon i da ga kršćani više nisu obvezni držati. Ovo nepoštovanje Božjeg Zakona dovelo je do porasta zločina i nemoralnog ponašanja.
1) Bujanje kriminala u svijetu. Nepoštovanje Božjeg Zakona koje se tolerira u većem dijelu kršćanstva, doprinijelo je preziranju zakona i reda u modernom društvu. U cijelom svijetu, zločin je izmakao kontroli poput rakete koja se vinula u nebo. Izvješća koja su zabilježili dopisnici iz nekoliko svjetskih glavnih gradova glase: "Upravo kao što je i u Sjedinjenim Državama, kriminal je u porastu gotovo u svakoj zemlji na svijetu. "Od Londona do Moskve i Johannesburga, zločin brzo postaje glavnom opasnosti koja mijenja način života mnogih ljudi."
2) Seksualna revolucija. Nepoštovanje Božjeg Zakona srušilo je i uzdržanje u skromnosti i čistoti, stvarajući poplavu nemorala. Danas je seks idol koji se prodaje preko filmova, televizije, video-filmova, pjesama, časopisa i oglasa.
Seksualna revolucija rezultirala je nečuvenim povećanjem stope rastava, nenormalnosti kao što je "slobodan brak" ili zamjenjivanje partnera, seksualne zloupotrebe djece, broja abortusa, široko rasprostranjene homosekusalnosti i lezbijstva, epidemije spolnih oboljenja i nedavne pojave AIDS-a (sindroma stečenog nedostatka imuniteta).
Rat i nesreće. Isus je rekao da će prije Njegovog drugog dolaska ustati "narod protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će velikih potresa zemlje, a u raznim mjestima bit će kuge i gladi. Bit će strahovitih pojava i na nebu velikih znakova." (Lk 21,10.11; usporedi: Mk 13,7.8; Mt 24,7). Kako se kraj približava, pojačava se sukob između sotonskih i božanskih sila. Nesreće će se također povećavati u jačini i učestalosti, a u naše će vrijeme dobiti besprimjerno ispunjenje.
1) Ratovi. Premda su ratovi kinjili ljudski rod tijekom cijele povijesti, nikada ranije nisu bili tako sveopći i tako razorni. Prvi i Drugi svjetski rat izazvali su mnogo više nesreća i patnji nego svi raniji ratovi zajedno.
Mnogi vide da je na pomolu drugi sukob svjetskih razmjera. Drugi svjetski rat nije iskorijenio rat. Otkako se završio, bilo je oko "140 sukoba vođenih konvencionalnim oružjem, u kojima je našlo smrt oko 10 milijuna ljudi." Opasnost od sveopćeg termonuklearnog rata visi nad našim svijetom kao Damoklov mač.
2) Velike nesreće u prirodi. Posljednjih godina velike nesreće kao da su se znatno umnožile. Nedavne zemaljske i vremenske kataklizme koje su dolazile jedna za drugom, pokrenule su neke da se u čudu pitaju je li priroda postala neobuzdanom - i doživljuje li svijet duboke promjene klime i strukture koje će se povećati u budućnosti.
3) Glad. U prošlosti je bilo mnogo puta gladi, ali ona nikada nije bila takvih razmjera kakve je dostigla u ovom stoljeću. Nikada ranije na svijetu milijuni ljudi nisu toliko patili zbog smrti od gladi ili pothranjenosti. Izgledi za budućnost nisu sjajni. Širenje gladi bez presedana jasno nagovješćuje da je Kristov ponovni dolazak blizu.
Budi spreman u svako doba
Sveto pismo stalno nas uvjerava da će se Isus vratiti. Ali, hoće li doći za godinu dana od danas? Pet godina? Deset godina? Dvadeset godina? Nitko ne zna pouzdano. Sam Isus je izjavio: "Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli nebeski, ni Sin već jedino Otac." (Mt 24,36).
Na kraju svoje zemaljske službe, Krist je ispričao priču o deset djevojaka da bi slikovito prikazao iskustvo Crkve posljednjih dana. Dvije skupine djevojaka predstavljaju dvije vrste vjernika koji izjavljuju da čekaju svoga Gospoda. Oni se nazivaju djevojkama zato što ispovijedaju čistu vjeru. Njihovi žišci predočuju Božju Riječ, ulje simbolizira Svetoga Duha.
Površno gledano, ove dvije skupine izgledaju isto; obje idu u susret Ženiku, obje imaju ulja u svojim žišcima, a i njihovo ponašanje kao da se ne razlikuje. One su sve čule vijest o Kristovom skorom dolasku i unaprijed ga radosno očekuju. Ali onda nastupa očito zakašnjenje - njihova se vjera treba iskušati.
Iznenada, u ponoć - u najmračnijem trenutku Zemljine povijesti - one čuju uzvik: "Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!" (Mt 25,6). Sada razlika između dviju skupina postaje očitom: neke nisu spremne za doček Ženika. Ove "lude" djevojke nisu licemjerne; one poštuju istinu, Božju Riječ. Ali, njima nedostaje ulje - one nisu zapečaćene Svetim Duhom (usporedi: Otk 7,1-3). One su bile zadovoljne površnim radom i nisu pale na Isusa Krista - Stijenu. One su imale obličje pobožnosti, ali su bile bez Božje sile.
Kad je Ženik došao, jedino one koje su bile spremne pošle su s Njim na svadbu i vrata su se zatvorila. Na kraju lude djevojke koje su otišle da kupe još ulja, vratile su se i zvale: "Gospodine, gospodine, otvori nam!" Ali, Ženik je odgovorio: "Ne poznajem vas." (Mt 25,11.12).
Kako je žalosno što će Krist kad se bude vratio na ovu Zemlju, morati uputiti ove riječi nekima koje voli. On je opomenuo: "Mnogi će reći meni u onaj dan: "Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili? Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!'" (Mt 7,22.23).
Prije potopa Bog je poslao Noa kako bi opomenuo pretpotopni svijet da dolazi uništenje. Na sličan način Bog šalje trostruku vijest opomene da bi pripremio svijet za Kristov ponovni dolazak (vidi: Otk 14,6-16).
Svi koji prihvate Božju vijest milosti radovat će se obećanju drugog dolaska. Oni imaju čvrsto obećanje: "Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!" (Otk 19,9). Doista će se, "drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje." (Heb 9,28).
Povratak Iskupitelja dovest će povijest Božjeg naroda do slavnog vrhunca. To je trenutak njihova oslobođenja, kada će s radošću i obožavanjem uzviknuti: "Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo... kličimo i veselimo se spasenju njegovu." (Iz 25,9).
