Blaženstva
“Zatim otvori usta svoja i poče ih ovako učiti: ‘Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!’” (Matej 5,2.3)
Kao nešto strano i novo odjeknule su te riječi u ušima iznenađenog mnoštva. Takvo učenje bilo je suprotno svemu što su dotad čuli od svećenika ili rabina. U njemu nisu mogli naći ništa što bi laskalo njihovoj uznositosti ili poticalo njihove slavoljubive nade. Ali iz toga novog Učitelja zračila je snaga koja ih je očaravala. Sama Njegova nazočnost širila je miomiris božanske ljubavi, poput cvijeta što širi svoj miris. Njegove su riječi padale “kao rosa na travu, kao kiša što natapa zemlju”. (Psalam 72,6) Svi su osjećali da je pred njima Onaj koji čita tajne duše, a ipak im pristupa s nježnim suosjećanjem. Otvorili su Mu svoja srca, a dok su slušali, Sveti Duh im je otkrivao dio po dio značenja pouke koju je čovječanstvo svih stoljeća trebalo naučiti.
Vjerske vođe u Kristovo doba smatrali su da imaju veliko duhovno blago. Molitva farizeja: “Bože, zahvaljujem ti sto nisam kao ostali ljudi” (Luka 18,11) izražavala je osjećaje toga društvenog sloja, a uvelike i osjećaje cijelog naroda. Ali u mnoštvu okupljenom oko Isusa bilo je pojedinaca koji su osjećali svoje duhovno siromaštvo. Kad se u čudesnom ulovu ribe otkrila Kristova božanska sila, Petar je pao pred Spasiteljeve noge uzviknuvši: “Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!” (Luka 5,8) I u mnoštvu okupljenom na brdu bilo je duša koje su, suočene s Njegovom neporoč- nošću, osjećale da su “nesretne, i bijedne, i siromašne, i slijepe, i gole” (Otkrivenje 3,17), pa su čeznule za “milošću Božjom u svoj spasiteljskoj snazi…” (Titu 2,11). Kristove riječi pozdrava probudile su u tim dušama nadu; vidjele su da Bog blagoslivlja i njihov život.
Isus je ponudio čašu blagoslova onima koji su mislili: “Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba” (Otkrivenje 3,17), ali su oni prijezirno odbacili milostivi dar. Onaj tko sebe smatra savršenim, tko misli da je dovoljno dobar i zadovoljava se svojim stanjem, niti ne čezne postati sudionik u Kristovoj milosti i pravednosti. Uznositost ne osjeća da joj je bilo što potrebno pa zato zatvara srce Kristu i neizmjernim blagoslovima koje je On došao podariti. U srcu takve osobe nema mjesta za Isusa. Oni koji su u vlastitim očima bogati i dostojni poštivanja, netraže vjerom i ne primaju Božji blagoslov. Osjećaju da su siti, a odlaze gladni. Pomoć koju Krist može pružiti cijene oni koji znaju da se sami nikako ne mogu spasiti niti sami od sebe učiniti ijedno dobro djelo. To su siromašni duhom, za koje On kaže da će biti blagoslovljeni.
Kristove riječi pozdrava probudile su u tim dušama nadu; vidjele su da Bog blagoslivlja i njihov život.
Čovjeka kojemu prašta, Krist najprije vodi na pokajanje, a djelo je Svetoga Duha uvjeriti ga da je grješan. Oni čija je srca Božji Duh uvjerio svojim utjecajem, spoznaju da u sebi nemaju ničeg dobroga, da je sve što su ikad činili bilo prožeto samoljubljem i grijehom. Slično bijednom cariniku, oni stoje po strani, ne usuđujući se čak ni pogled usmjeriti k nebu, i viču: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) Takvi primaju blagoslov. Pokajnik dobiva oprost, jer je Krist “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta”. (Ivan 1,29) Bog je obećao: “Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!” (Izaija 1,18; Ezekiel 36,26.27)
O siromasima u duhu Isus kaže: “Njihovo je kraljevstvo nebesko.” To kraljevstvo nije, kako su očekivali Kristovi slušatelji, prolazno i zemaljsko. Krist je ljudima otvorio duhovno kraljevstvo svoje ljubavi, milosti i pravednosti. Oznaka Mesi- jinog kraljevstva jest sličnost sa Sinom čovječjim. Njegovi podanici su siromašni duhom, krotki, proganjani zbog pravde. Njima pripada nebesko kraljevstvo. Premda još nije sasvim dovršeno, u njima je otpočelo djelo koje će ih učiniti “dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu”. (Kološanima 1,12)
Svi koji osjećaju veliko siromaštvo svoje duše i shvaćaju da nemaju u sebi nikakvog dobra, mogu dobiti pravednost i snagu ugledavši se na Isusa. On kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti”. (Matej 11,28) Isus vas moli da svoje siromaštvo zamijenite bogatstvom Njegove milosti. Mi nismo dostojni Božje ljubavi, ali je dostojan Krist, naš Jamac. On može savršeno spasiti sve koji dolaze k Njemu. Kakvo god bilo vaše iskustvo u prošlosti, koliko god bile obeshrabrujuće vaše trenutačne okolnosti, ako dođete k Isusu takvi kakvi jeste, slabi, bespomoćni i očajni, naš milostivi Spasitelj daleko će vam izići u susret, zagrlit će vas rukama svoje ljubavi i ogrnuti plaštem svoje pravednosti. Predstavit će vas Ocu, odjevene u bijelu odjeću svojega karaktera. On se zalaže za nas pred Bogom: “Ja sam zauzeo mjesto ovoga grješnika. Ne gledaj to zalutalo dijete, već gledaj mene.” Koliko god glasno Sotona govorio protiv naše duše optužujući je za grijeh i polažući na nas pravo kao na svoj plijen, Kristova krv govori mnogo silnije.
Kazat će: “Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga… U Jahvi će pobijediti i proslavit se sve potomstvo Izraelovo!” (Izaija 45,24.25)
“Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!” (Matej 5,4)
Tugovanje o kojemu je ovdje riječ iskreno je žaljenje zbog grijeha. Isus kaže: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Kad je netko pokrenut da pogleda Isusa raspetog na križu, shvaća svu grješ- nost ljudskog roda i spoznaje da je grijeh mučio i razapeo Gospodina slave. Uviđa da je, iako voljen neizrecivo nježnom ljubavlju, svojim životom davao sliku stalne nezahvalnosti i buntovni- štva. Odrekao se svojega najboljeg Prijatelja i zlouporabio najdragocjeniji dar Neba. Ponovno je sam razapinjao Božjega Sina i probadao Njegovo okrvavljeno i probodeno srce. Ponor grijeha, golem, mračan i dubok, odvaja ga od Boga i on plače slomljena srca.
Tko tako tuguje, “utješit će se”. Bog nam otkriva našu krivnju da bismo mogli naći utočište u Kristu, osloboditi se ropstva grijehu uz Njegovu pomoć i radovati se u slobodi Božjih sinova. U pravoj skrušenosti možemo doći do podnožja križa i ondje ostaviti svoje terete.
Spasiteljeve riječi objavljuju vijest utjehe i onima koji podnose nedaće ili su nekoga izgubili. Naše tuge ne niču iz zemlje. “Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka”. (Tužaljke 3,33) Kad Spasitelj dopusti da na nas naiđu kušnje i nevolje, to nam je “za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti”. (Hebrejima 12,10) Koliko god kušnja izgledala gorka i teška, ako se podnosi s vjerom, donijet će blagoslov. Okrutan udarac koji odnosi zemaljske radosti, može nam usmjeriti pogled prema Nebu. Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu!
Bog se služi životnim nedaćama da bi uklonio nečistoću i grubost iz našega karaktera. Rezanje, oblikovanje, klesanje, glačanje i dotjerivanje bolni su postupci što ih nedaće obavljaju. Nije lako biti pritisnut uz kotač brusilice, ali tako se kamen priprema za mjesto koje treba zauzeti u nebeskom hramu. Učitelj ne troši vrijeme i trud na neku bezvrijednu građu. On glača samo svojedragocjeno kamenje da bi postalo vrijedno palače.
Gospodin će pomoći svima koji se uzdaju u Njega. Ljudi vjere postići će dragocjene pobjede, naučit će dragocjene pouke i steći dragocjena iskustva.
Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu!
Naš nebeski Otac nikad ne zaboravlja one koje je obuzela tuga. Kad se David penjao uz Maslinsku goru, “sve plačući, pokrivene glave i bos” (2. Samuelova 15, 30), Gospodin ga je sa- žaljivo promatrao. David je bio odjeven u kostri- jet, grubu tkaninu od kozje dlake, i savjest ga je optuživala. Ti vanjski znakovi poniznosti svjedočili su o njegovoj dubokoj skrušenosti. Plačnim i bolnim riječima iznio je pred Boga svoju nevolju. Gospodin nije odbacio svojega slugu. Nikad David nije bio tako drag Srcu beskrajne Ljubavi kao tada kad je, obuzet grižnjom savjesti, bježao da spasi svoj život od neprijatelja koje je njegov vlastiti sin podig- nuo na bunu. Gospodin kaže: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Krist podiže skrušeno srcei čisti ojađenu dušu sve dok ona ne postane Njegovo prebivalište.
Ali kad naiđu nevolje, koliki su među nama slični Jakovu! Mislimo da je to neprijateljeva ruka. U tami se slijepo borimo sve dok nam ne ponestane snage i više ne možemo naći ni utjehe ni izbavljenja. Božanski dodir otkrio je Jakovu u osvit dana Onoga s kime se borio, Anđela zavjeta, i on je plačući bespomoćno pao na grudi Beskrajne Ljubavi da primi blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. I mi trebamo naučiti da su nevolje blagoslov, ne prezirati Gospodnje ukore niti klonuti kad nas On opominje.
“Da, blago čovjeku koga Bog odbaci… On ranjava, ali i ranu povija, udara, i svojom zacje- ljuje rukom. Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.” (Job 5,17-19) Krist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocjenim otkrivanjem Njegove nazočnosti.
Bog ne želi da ostanemo pritisnuti nijemom boli, ranjena i slomljena srca. On želi da podignemo pogled i gledamo Njegovo drago lice puno ljubavi. Dragi Spasitelj stoji pokraj mnogih čije su oči tako obnevidjele od suza da Ga ne mogu prepoznati. Čezne uzeti naše ruke i potaknuti nas da gledamo u Njega s jednostavnom vjerom,dopuštajući Mu da nas vodi. Njegovo je srce otvoreno za naše duboke žalosti, tuge i nevolje. Spasitelj nas je ljubio vječnom ljubavlju i okruživao nježnom dobrotom. Srcem se uvijek možemo osloniti na Njega i neprekidno razmišljati o Njegovoj nježnoj dobroti i ljubavi. On će uzdignuti dušu iznad svakodnevnih tuga i nevolja i dati joj mir.
Mislite na to, napaćena i bolna djeco, i radujte se u nadi, “jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.” (1. Ivanova 5,4)
Krist prilazi svakoj ranjenoj duši da je iscijeli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocjenim otkrivanjem Njegove nazočnosti.
Blaženi su i oni koji plaču zajedno s Isusom osjećajući sućut prema svijetu zbog njegovih patnja i tugu zbog njegovih grijeha. U takvom plaču nijedna misao nije posvećena sebi. Isus je bio Čovjek boli i podnosio je duševne patnje koje nijedan jezik ne može opisati. Njegov duh bio je rastrgan i ranjavan ljudskim prijestupima. Usrdnošću punom samoprijegora trudio se ublažiti bijedu i jade čovječanstva, a srce Mu je obuzimala teška tuga dok jepromatrao mnoštvo koje je odbijalo doći k Njemu i dobiti život. Svi Kristovi sljedbenici proći će kroz to iskustvo. Budući da u sebi nose Njegovu ljubav, surađivat će s Njim u spašavanju izgubljenih. Sudjelovat će u Kristovim patnjama, ali i u slavi koja će se javiti. Budući da su s Njim bili jedno u Njegovu djelu i pili zajedno s Njim čašu boli, sudjelovat će i u Njegovoj radosti.
Nevolje su naučile Isusa da obavlja službu utješitelja. U svakoj ljudskoj tuzi i On je tužan, a “budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji”. (Izaija 63,9; Heb- rejima 2,18) Svaka duša koja se sjedinila s Njegovim mukama ima prednost sudjelovati u toj službi. “Zaista, kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Kristu.” (2. Korinćanima 1,5) Gospodin pruža ožalošćenima osobitu milost. Njezinom silom omekšava srca i pridobiva duše. Njegova ljubav otvara put ranjenoj i izmučenoj duši te postaje melem onima što tuguju. “Pa i pisao sam vam ovo isto da me ne ražaloste na mom dolasku oni koji bi me trebali razveseliti, uvjeren za vas sve da je moja radost radost i vas sviju. Da, pisao sam vam u velikoj tuzi, u tjeskobi srca i s mnogim suzama, ne da vas ražalostim, već da upoznate preveliku ljubav koju imam prema vama.” (2. Korinćanima 2,3.4)
“Blago krotkima…” (Matej 5,5)
U Blaženstvima je objavljena razvojna crta kršćanskog iskustva. Oni koji su osjetili da im je Krist potreban, koji su plakali zbog svojih grijeha i zajedno s Kristom prošli kroz školu patnje, naučit će se i krotkosti od božanskog Učitelja.
Vrlinu krotkog i blagog podnošenja nepravde nisu cijenili ni neznabošci ni Hebreji. Riječi što ih je Mojsije, nadahnut Svetim Duhom, kazao o sebi — da je najkrotkiji čovjek na Zemlji — narod u to doba nije smatrao pohvalom. Ponajprije su izazivale sažaljenje ili prijezir. Ali Isus proglašava krotkost jednim od najvažnijih uvjeta za ulazak u Njegovo kraljevstvo. Božanska ljepota te dragocjene vrline otkrila se u Njegovu osobnom životu i karakteru.
Isus, sjajnost Očeve slave, “nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima”. (Fi- lipljanima 2,6.7) Pristao je proći kroz najteža iskustva života koračajući usred sinova ljudskih — ne kao kralj koji zahtijeva počasti, već kao Onaj čiji je životni poziv služiti drugima. U Njegovu ponašanju nije bilo ni traga lažne revnosti ili hladne strogosti. Narav Iskupitelja svijeta bila je uzvišeni- ja od anđeoske, a ipak su s Njegovim božanskim veličanstvom bile sjedinjene krotkost i poniznost, kojima je sve privlačio k sebi.
Isus se odrekao sebe i nije se isticao nijednim svojim djelom. U svemu se pokoravao volji svojega Oca. Kad je Njegovo poslanje na Zemlji bilo već pri kraju, mogao je reći: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (Ivan 17,4) Krist nas poziva: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca.” “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Matej 11,29; 16,24). Odbacimo zato svoje sebične interese s prijestolja i neka oni vise ne vladaju dušom.
Onaj tko gleda na Kristovo samoodricanje i Njegovu poniznost srca, bit će prinuđen reći, kao što je rekao Daniel kad je ugledao Onoga koji je bio sličan sinovima čovječjim: “Ostadoh sam gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Samopouzdanje i samoisticanje, čime se hvalimo, prikazuju nam se tada u svoj svojoj odur- nosti, kao znaci robovanja Sotoni. Čovjek se po naravi uvijek nastoji istaknuti i uvijek je spreman boriti se za prvenstvo. Ali onaj tko uči od Isusa, odrekao se sebe, oholosti i želje za prvenstvom. U njegovoj duši vlada mir, a njegovom osobnošću upravlja Sveti Duh. Tada više ne težimo za najvišim mjestom. Ne gajimo slavoljubivu težnju da nametljivošću obratimo pozornost nasebe, već osjećamo da je naše najviše mjesto kraj nogu Spasiteljevih. Tada gledamo u Isusa očekujući da nas Njegova ruka povede, osluškujemo Njegov glas da nas uputi. Apostol Pavao je stekao to iskustvo: “… ja sam, naime, po zakonu umro Zakonu da živim Bogu, s Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao — ne prezirem milost Božju, jer, ako opravdanje dolazi po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.” (Galaćanima 2,19.20)
Ako primimo Krista kao stalnog gosta svoje duše, Božji mir, koji nadmašuje svaki um, sačuvat će naša srca i misli u Kristu Isusu.
Ako primimo Krista kao stalnog gosta svoje duše, Božji mir, koji nadmašuje svaki um, sačuvat će naša srca i misli u Kristu Isusu. Spasite- ljev život na Zemlji, iako ispunjen sukobima, bio je život mira. Dok su Ga razjareni neprijatelji stalno progonili, On je govorio: ” Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8,29)
Nikakva oluja ljudskog ili sotonskog gnjeva nije mogla poremetiti mir Njegova savršenog zajedništva s Bogom: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam.” “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Ivan 14,27; Matej 11,29)
Samoljublje uništava naš mir. Dok naša sebična narav živi u nama, spremni smo je stalno braniti od poniženja i uvrede; ali kad smo mrtvi i kad je naš život skriven s Kristom u Bogu, nećemo primati k srcu zanemarivanje i podcjenjivanje. Bit ćemo gluhi za ogovaranje i slijepi za porugu i uvredu. “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne raz- dražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.” (1. Korinćanima 13,4-8)
Sreća koja potječe iz zemaljskih izvora promjenjiva je kao što su promjenjive okolnosti o kojima ovisi. Ali Kristov mir je stalan i trajan. On ne ovisi o životnim okolnostima, o količini svjetovnih dobara ni o broju zemaljskih prijatelja. Krist je izvor žive vode, a sreća koja potječe od Njega nikad neće iznevjeriti.
Kristova krotkost, pokazana u domu, usrećit će sve ukućane: ona ne izaziva svađu, ne uzvraća ljutito, već stišava razdraženi temperament i zrači blagošću sto je osjećaju svi koji su u krugu njezinog utjecaja. Svaku zemaljsku obitelj u kojoj se njeguje, ona čini dijelom velike nebeske obitelji.
Bilo bi nam kudikamo bolje stradati zbog lažnih optužaba nego sami sebi stvarati muku osvećujući se svojim neprijateljima. Duh mržnje i osvete potekao je od Sotone i može donijeti samo zlo onome tko ga gaji. U poniznosti srca, u krotkosti koja je plod prebivanja u Kristu, krije se tajna blagoslova. “Jer Jahve ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!” (Psalam 149,4)
Krist je izvor žive vode, a sreća koja potječe od Njega nikad neće iznevjeriti.
Krotki će “naslijediti zemlju”. Želja za uzvi- sivanjem unijela je grijeh u svijet i zato su naši praroditelji izgubili vlast nad ovom lijepom Zemljom, svojim kraljevstvom. Krist je samoodri- canjem otkupio ono što je bilo izgubljeno. Uči nas da i mi trebamo pobijediti kao što je On pobijedio. (Otkrivenje 3,21) Njegujući poniznost i samoodricanje, možemo postati Kristovi suna-sljednici: “Zemlju će posjedovati krotki”. (Psalam 37,11)
Zemlja, obećana krotkima, neće biti slična ovoj, zamračenoj sjenom smrti i prokletstva. “Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost.” “Neće biti vise ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” (2. Petrova 3,13; Otkrivenje 22,3)
Tamo nema razočaranja, nema boli, nema grijeha, nema nikoga tko će reći da je bolestan. Nema pogrebnih povorki, nema plača, nema smrti, nema rastanaka, nema slomljenih srca. Ali tamo je Isus, tamo je mir. “Neće više gladovat i žeđa- ti, neće ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode”. (Izaija 49,10)
“Blago gladnima i žednima pravednosti, jer će se nasititi!” (Matej 5,6)
Pravednost je svetost, sličnost Bogu, a “Bog je ljubav”. (1. Ivanova 4,16) To je usklađenost s Božjim Zakonom, “jer zapovijedi su tvoje sve pravedne” (Psalam 119,172), a ljubav je “ispunjeni Zakon”. (Rimljanima 13,10) Pravednost je ljubav, a ljubav je svjetlost i život Božji. Božjapravednost utjelovljena je u Kristu. Primajući Njega, dobivamo pravednost.
Pravednost se ne stječe mučnim naporima ni zamornim radom, darovima ili žrtvom, nego se besplatno daje svakoj dusi koja je gladna i žedna pravednosti. “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka.” “Neće uspjeti oružje protiv tebe skovano. … To je bas- tina slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene — riječ je Jahvina.” “I evo imena kojim će ga nazivati: ‘Jahve, Pravda naša.’” (Izaija 55,1; 54,17; Jeremija 23,6)
Kao što umorni putnik u pustinji čezne za izvorom i, našavši ga, gasi žeđ, tako će kršćanin biti žedan čiste vode života. Dobit će je od Krista koji je njezin izvor.
Nijedna ljudska sila ne može ničim zadovoljiti glad i žeđ duše. Ali Isus kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom.” “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.” (Otkrivenje 3,20; Ivan 6,35)
Kao sto nam je potrebna hrana da bismo održali tjelesnu snagu, tako nam je potreban Krist, kruh s Neba, da nas okrijepi u duhovnom životu i da nam podari snagu za rad u Božjem djelu. Kao sto tijelo neprestano prima hranjive sastojke koji održavaju život i snagu, tako i duša mora održavati neprestanu vezu s Kristom potpuno Mu se pokoravajući i oslanjajući se na Njega.
Kao što umorni putnik u pustinji čezne za izvorom i, našavši ga, gasi žeđ, tako će kršćanin biti žedan čiste vode života. Dobit će je od Krista koji je njezin izvor.
Kad upoznamo savršenstvo Spasiteljevog karaktera, zaželjet ćemo potpuno se preobraziti i obnoviti po uzoru na Njegovu neporočnost. Što više doznajemo o Bogu, to će uzvišeniji biti naš ideal karaktera i usrdnija naša čežnja da odražavamo Božji lik. Kad duša teži za Bogom, božan- sko se spaja s ljudskim, a srce puno čežnje kaže: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja.” (Psalam 62,6)
Ako ste svjesni potrebe svoje duše, ako ste gladni i žedni pravednosti, to je dokaz da je Krist u vašemu srcu probudio želju da Ga pozovete kako bi izlijevanjem Svetoga Duha učinio za vas ono što sami ne možete učiniti. Ne moramo gasiti žeđ na plitkim potocima, jer je upravo iznad nas velik izvor s čijih bogatih voda možemo obilno piti ako se samo malo uspnemo stazom vjere.
Božje riječi su vrelo života. Ako i vi čeznete za tim živim izvorima, sjedinit ćete se, uz pomoć Svetoga Duha, s Kristom. Poznate istine otkrit će vam svoje nove strane, biblijski tekstovi zasjat će vam iznenada, kao bljesak munje, u novom značenju. Vidjet ćete povezanost drugih istina s djelom otkupljenja i znat ćete da vas Krist vodi, da je božanski Učitelj pokraj vas.
Božje riječi su vrelo života. Ako i vi čeznete za tim živim izvorima, sjedinit ćete se, uz pomoć Svetoga Duha, s Kristom.
Isus je rekao: “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Ivan 4,14) Dok vam Sveti Duh bude otkrivao istinu, skupljat ćete najdragocjenija iskustva i čeznuti da i drugima govorite o utješnim spoznajama koje su vam otkrivene. Kad se budete našli s njima, prenosit ćete im neke nove misli o Kristovu karakteru i radu. I onima koji Ga ljube i onima koji Ga ne ljube iznosit ćete nove objave o Njegovoj ljubavi punoj suosjećanja.
“Dajite, pa će vam se dati” (Luka 6,38), jer se o Božjoj Riječi kaže: “Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana.” (Pjesma nad pjesmama 4,15) Srce koje je jednom okusilo Kristovu ljubav stalno čezne da je okusi još više. Dok je dijelite, primat ćete je sve bogatije i obilnije. Svaka objava Boga povećava sposobnost duše da spoznaje i voli. Srce neprestano vapi: “Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi”, a Duh uvijek odgovara: “Jer ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom” (Rimljanima 5,9.10) Naš Bog se raduje činiti “neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti…” (Efežanima 3,20) Kad se odrekao sebe da bi spasio izgubljeno čovječanstvo, Isusu je Sveti Duh bio dan u potpunosti. Tako će biti darovan i svakom Kristovom sljedbeniku kad Mu potpuno preda srce da bude Njegovo prebivalište. Sam Gospodin nam nalaže: “… već se napunite Duhom” (Efežanima 5,18), a ta zapovijed istodobno je i obećanje o ispunjenju. Ocu je bilo ugodno u Kristu “nastaniti svu puninu” i “po njemu ste i vi ispunjeni”. (Kološanima 1,19; 2,10)
Kao što pljuskovi osvježavaju zemlju, tako je i Bog izlijevao obilje svoje ljubavi. “Rosite, nebesa, odozgo, i oblaci, daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje, da proklija izbavljenje!” “Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema! Jezik im se osuši od žeđi. Ja, Jahve, njih ću uslišiti, ja, Bog Izraelov, ostavit ih neću. U goleti bregova otvorit ću rijeke, i posred dolova izvore. Pustinju ću pretvoriti u močvaru, a u vrela sušnu zemlju.” (Izaija 45,8; 41,17.18)
“Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.” (Ivan 1,16)
“Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!” (Matej 5,7)
Ljudsko srce je hladno, mračno i bez ljubavi. Ako netko i pokaže duh milosrđa i praštanja, ne čini to sam od sebe, već pod utjecajem božanskoga Duha koji djeluje na srce. “Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije.” (1. Ivanova 4,19)
Sam Bog je izvor svake milosti. Njegovo je ime “milosrdan i milostiv”. (Izlazak 34,6) Ne postupa s nama onako kako smo zaslužili, ne pita jesmo li dostojni Njegove ljubavi, već nas obasipa obiljem ljubavi da bi nas učinio dostojnima. Bog nije osvetoljubiv. Ne želi kazniti, želi spasiti. Čak i strogost koju pokazuje u svojoj Promisli pokazuje samo radi spasenja zalutalih. Žarko želi ublažiti ljudske patnje i staviti svoj melem na njihove rane. Istina je da Bog “krivca nekažnjena ne ostavlja” (Izlazak 34,7), ali je zato voljan oprostiti krivnju.
Milostivi su “dionici božanske naravi” (2. Petrova 1,4), u njima Božja milosrdna ljubav dolazi do izražaja. Svi oni čija su srca povezana suosjećanjem sa Srcem Beskrajne Ljubavi, nastojat će se vratiti na pravi put. Kristova nazočnost u dusi nepresušan je izvor. Gdje On prebiva, tamo se dobročinstva umnažaju.
Kad zalutale, iskušane i jadne žrtve želja i grijeha zovu u pomoć, kršćanin se ne pita jesu li dostojne. Zapita se: što mogu učiniti za njihovo dobro? U najbjednijima i najponiženijima on vidi duše za čije je spasenje umro Krist i zbog kojih je Bog svojoj djeci povjerio službu pomirbe.
Milostivi su oni koji imaju sažaljenja prema siromašnima, napaćenima i potlačenima. Job kaže: “Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, otac ubogima, zastupnik strancima”. (Job 29,12-16)
Mnogima je život mučna borba. Osjećaju svoje nedostatke, nesretni su i bez vjere. Smatrajuda nemaju na čemu biti zahvalni. Ljubazna riječ, pogled pun sućuti i razumijevanje bili bi mnogima koji se bore i koji su osamljeni kao časa hladne vode žednoj dusi. Riječ sućuti ili čin dobrote olakšat će terete koji tako teško pritišću umorna pleća. A svaka riječ i svako djelo nesebične dobrote izraz su Kristove ljubavi prema izgubljenom čovječanstvu.
Ljubazna riječ, pogled pun sućuti i razumijevanje bili bi mnogima koji se bore i koji su osamljeni kao čaša hladne vode žednoj duši.
Milostivi će biti pomilovani. “Podašna duša nalazi okrepu, i tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Mudre izreke 11,25) Samilosna duša uživa slatki mir. Život ispunjen nesebičnom službom za dobro drugih njoj je blažena nagrada. Sveti Duh koji prebiva u duši i utječe na život, smekšat će tvrda srca i probuditi suosjećanje i nježnost. Ono što posijete, to ćete i žeti. “Blago onome koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Jahve će ga štititi i živa sačuvati, sreću mu dati na zemlji, i neće ga predati na volju dušmanima. Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu.” (Psalam 41,2-4)
Tko je posvetio svoj život Bogu da bi služio Njegovoj djeci, povezan je s Onim koji upravlja svim zalihama svemira. Život mu je povezan zlatnim lancem nepromjenjivih obećanja s Božjim životom. Gospodin ga neće iznevjeriti u času muke i potrebe. “A moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu.” (Filipljanima 4,19) U času posljednje potrebe milostivi će naći utočište u milosti Spasitelja punog sažaljenja i bit će primljeni u vječne stanove.
“Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!” (Matej 5,8)
Hebreji su strogo pazili na održavanje obredne čistoće, pa su i njihovi propisi bili pretjerano teški. Misli su im bile obuzete pravilima, ograničenjima i strahom od vanjskog oskvrnuća pa nisu ni opažali mrlju koju su sebičnost i zloba ostavljale na duši.
Isus nije spomenuo tu obrednu čistoću kao uvjet za ulazak u svoje kraljevstvo, ali je isticao potrebu za čistoćom srca. “A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena.” (Jakov 3,17). U Božji grad neće ući ništa što oskvrnjuje. Oni koji jednom budu stanovali u njemu, moraju već ovdje biti čistoga srca. U onome tko uči od Isusa sve vise će jačati odbojnost prema nepromišljenom ponašanju, nedoličnim riječima i nepristojnim mislima. Kad Krist obitava u srcu, misli i ponašanje bit će čisti i oplemenjeni.
Isusove riječi: “Blago onima koji su čista srca” imaju i dublje značenje. Nije riječ samo o čistom srcu u smislu u kojemu svijet razumije neporočnost, dakle o os- lobodenosti od onoga što je puteno, neokaljano požudom, nego o čestitosti u skrivenim nakanama i pobudama srca, o oslobodenosti od oholosti i samoljublja, o skromnosti, nesebičnosti, o sličnosti djetetu.
Većini ljudi sam Krist je “poput korijena iz zemlje sasušene”, pa ne vide u Njemu ljepotu da bi se “u nj zagledali”.
Samo se slični međusobno cijene. Sve dok u svojemu življenju ne prihvatite načelo požrtvovne ljubavi, koja je načelo Božjega karaktera, ne možete Ga upoznati. Srce koje je Sotona obmanuo, gleda na Boga kao na okrutno, nemilosrdno biće. Sebične osobine ljudi, čak i samoga Sotone, pripisane su Stvoritelju punom ljubavi. “Zar misliš” — kaže Bog — “da sam ja tebi sličan?”(Psalam 50,21) Njegova dobronamjerna skrb i vodstvo smatraju se izražavanjem samovolje i osvetoljubivosti. Tako se gleda i na Bibliju, riznicu blaga Njegovoga milosrda. Slava njezinih istina, koje su visoke kao nebo i dosežu do vječnosti, nije shvaćena. Većini ljudi sam Krist je “poput korijena iz zemlje sasušene”, pa ne vide u Njemu ljepotu da bi se “u nj zagledali”. (Izaija 53,2) Kad je Isus bio medu ljudima kao objava Boga čovječanstvu, književnici i farizeji su Mu govorili: “Ne velimo li pravo — rekoše — da si Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom?” (Ivan 8,48) Čak su i Njegovi učenici bili zaslijepljeni sebičnoš- ću svojega srca te su sporo shvaćali Onoga koji im je došao otkriti Očevu ljubav. Zato je Isus, iako usred ljudi, ipak hodio sam. Samo je na Nebu bio potpuno shvaćen.
Kad Krist dode u svojoj slavi, zli Ga neće moći gledati. Svjetlost Njegove nazočnosti, koja je život onima što Ga ljube, zlima je smrt. Očekivanje Njegova dolaska njima je “strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre”. (Hebrejima 10,27) Kad se Krist pojavi, oni će tražiti da se skriju od lica Onoga koji je umro da ih otkupi.
Ali ljudi čija su srca očišćena djelovanjem Svetoga Duha koji u njima boravi, potpuno su se promijenili. Oni mogu upoznati Boga. Moj- sije je bio skriven u “pukotini pećine” (Izlazak33,22) kad mu se otkrila Gospodnja slava. Tako ćemo i mi, kad budemo skriveni u Kristu, moći gledati Božju ljubav.
“Jahve ljubi čisto srce, i tko je ljubeznih usana, kralj mu je prijatelj.” (Mudre izreke 22,11) Mi Ga gledamo već sad, ovdje, u vjeri. Kroz svakodnevna iskustva opažamo u djelima Njegove Promisli Njegovu dobrotu i sućut. Prepoznajemo Ga u karakteru Njegova Sina. Sveti Duh uzima istinu o Bogu i o Onome kojega je On poslao te je otkriva našemu razumu i srcu. Oni koji su čista srca vide Boga na nov i privlačniji način, kao svojega Otkupitelja, i dok promatraju neokaljanost i ljupkost Njegova karaktera, nastoje odražavati Njegov lik. U Njemu gledaju Oca koji čezne zagrliti sina pokajnika, a srca im se ispunjavaju neizrecivom radošću i slavom.
Oni koji su čista srca vide Stvoritelja u djelima Njegove moćne ruke, u ljepoti svega što ispunjava svemir.
Oni koji su čista srca vide Stvoritelja u djelima Njegove moćne ruke, u ljepoti svega što ispunjava svemir. U Njegovoj pisanoj Riječi čitaju još jasnije izvještaje o objavi Njegovog milosrđa, Njegove dobrote i milosti. Istine skrivene od mudrih i razumnih otkrivaju se djeci. Ljepota i dragocjenost istine koju ne opažaju svjetovno mudri, stalno se otkrivaju onima koji iskreno, poput djece, teže saznati i ispuniti Božju volju. Dobivajući i sami dio u božanskoj prirodi, upoznajemo istinu.
Tijekom vremena koje im je Bog odredio da provedu na ovome svijetu, oni koji su čista srca žive kao da se nalaze u vidljivoj Božjoj nazočnosti. Gledat će Ga licem u lice i u budućem besmrtnom stanju, kao sto ga je Adam gledao dok je hodio i razgovarao s Bogom u Edenu. “Sad vidimo u ogledalu nejasno, a onda ćemo licem u lice.” (1. Korinćanima 13,12)
“Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” (Matej 5,9)
Krist je “Knez mironosni” (Izaija 9,5). Njegovo je poslanje vratiti Zemlji i Nebu mir sto ga je grijeh narušio. “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu.” (Rimljanima 5,1) Tko god se odrekne grijeha i otvori svoje srce Kristovoj ljubavi, postaje sudionik toga nebeskog mira.
Nema drugog temelja mira osim toga. Kristova milost, primljena u srce, suzbija svako neprijateljstvo, stišava sukobe i ispunjava dušu ljubavlju. Onoga tko je u miru s Bogom i sa svojim bližnjima nitko ne može učiniti nesretnim. U njegovu srcu neće biti zavisti, zlim sumnjičenjima tu nema mjesta, mržnja ne može postojati. Srce koje je u skladu s Bogom ispunjeno je nebeskim mirom i širi njegov blagoslovljeni utjecaj na sve oko sebe. Duh mira spuštat će se kao rosa na srca umorna i izmučena od svjetovnih sukoba.
Kristovi sljedbenici poslani su u svijet s viješću mira. Svatko tko tihim, nesvjesnim utjecajem svetoga života objavljuje Kristovu ljubav, svatko tko riječju ili djelom navodi drugoga da se odrekne grijeha i preda svoje srce Bogu, pripada graditeljima mira.
Onoga tko je u miru s Bogom i sa svojim bližnjima nitko ne može učiniti nesretnim.
I “blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji”. Duh mira dokaz je njihove povezanosti s Nebom. Okružuje ih ugodno ozračje Kristove ličnosti. Miomiris života i ljepota karaktera otkrivaju svijetu da su oni Božja djeca. Ljudi uviđaju da su bili s Isusom: “… tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.” “Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov”, ali “svi su oni koje
vodi Božji Duh sinovi Božji”. (1. Ivanova 4,7; Rimljanima 8,9.14)
“Tada će ostatak Jakovljev, medu brojnim narodima, biti kao lav medu šumskim zvijerima, kao lavić medu ovčjim stadima: svaki put kad prolazi, on gazi nogama, razdire, i nitko da od njega izbavi.” (Mihej 5,7)
“Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Matej 5,10)
Isus ne budi u svojim sljedbenicima nadu da će steći zemaljsku slavu i bogatstvo, da će živjeti bez nevolja, već im pokazuje prednosti zajedničkog putovanja sa svojim Učiteljem stazama samoodricanja i poniženja zato što ih svijet ne poznaje.
Njemu, koji je došao otkupiti izgubljeni svijet, suprotstavile su se ujedinjene snage Božjih i čovjekovih neprijatelja. Zli ljudi i zli andeli ustali su u nemilosrdnoj uroti protiv Kneza mira. Iako su svaka Njegova riječ i svako djelo odisali božanskom samilošću, ono čime se razlikovao od svijeta izazivalo je najogorčenije neprijateljstvo. Budući da nije odobravao zadovoljavanje zlih sklonosti naše naravi, izazivao je najžešće protivljenje i mržnju. Tako je i sa svima onima koji hoćepobožno živjeti u Isusu Kristu. Nepomirljiv je sukob izmedu pravednosti i grijeha, ljubavi i mržnje, istine i laži. Kad netko prikazuje Kristovu ljubav i ljepotu svetosti, odvodi podanike Soto- ninog kraljevstva, a knez zla ustaje da bi mu se suprotstavio. Sve one koji su nadahnuti Kristovim duhom, očekuju progonstva i poniženja. Oblik progonstva s vremenom se mijenja, ali pokretačka sila — duh koji ga nadahnjuje — ista je ona koja je, počevši od Abelovih dana, neprestano ubijala Gospodnje izabranike.
Kad se ljudi potrude uspostaviti sklad s Bogom, uvidjet će da vrije- danje križa još nije prestalo. “Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnici i zli duhovi koji borave u nebeskim prostorima” (Efežanima 6,12) svrstali su se u bojne redove protiv svih onih koji se pokoravaju nebeskom Zakonu. Zato, umjesto da izazivaju žalost, progonstva trebaju donositi radost Kristovim učenicima, jer im je to dokaz da idu stopama svojega Učitelja.
Kad netko prikazuje Kristovu ljubav i ljepotu svetosti, knez zla ustaje da bi mu se suprotstavio.
Premda Gospodin nije obećao svojemu narodu život bez kušnja, zajamčio mu je nešto punobolje: “… i nek ti mir traje koliko i život!” “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” (Ponovljeni zakon 33,25; 2. Korin- ćanima 12,9) Ako ste pozvani da zbog Njega pro- dete kroz ognjenu peć, Isus će biti s vama kao što je bio s trojicom vjernih u Babilonu. Oni koji ljube svojega Otkupitelja, radovat će se svakoj prigodi da s Njim dijele poniženje i sramotu. Ljubav koju gaje prema svojemu Gospodinu čini slatkima patnje zbog Njega.
Sotona je tijekom svih stoljeća progonio pripadnike Božjega naroda. Mučio ih je i ubijao, ali su oni umirući pobjedivali. Čvrstinom svoje vjere otkrivali su Onoga koji je jači od Sotone. Sotona je mogao mučiti i ubijati tijelo, ali nije mogao ni taknuti život koji je bio skriven s Kristom u Bogu. Mogao je zatvoriti tijelo medu zidove tamnice, ali nije mogao svezati duh. Mučenici su gledali slavu koja će doći nakon tame i govorili: “Držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.” “Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu…” (Rimljanima 8,18; 2. Korinćanima 4,17)
Božja slava — Božji karakter — otkriva se u kušnjama i progonstvu u Njegovim izabranicima.
Božja slava — Božji karakter — otkriva se u kušnjama i progonstvu u Njegovim izabranicima. Vjernici Božje Crkve, omrznuti i progonjeni od svijeta, odgajaju se i discipliniraju u Kristovoj školi. Na Zemlji hode uskim stazama i pročišćavaju se u peći nevolje. Idu za Kristom kroz bolne sukobe, podnose odricanja i doživljavaju gorka razočaranja, ali njihova bolna iskustva uče ih strahoti i bijedi grijeha pa ga gledaju s odurnosti. Budući da sudjeluju u Kristovim patnjama, određeni su da budu sudionici i u Njegovoj slavi. Proroku je u svetom viđenju bila pokazana slavna pobjeda Božjega naroda: “Također spazih nešto kao stakleno more pomiješano s vatrom i pobjednike… gdje stoje na staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Janjeta: ‘Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!” “Ovo su — nato mi reče — oni što dolaze iz velike nevolje; oni su prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj. Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A Onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.” (Otkrivenje 15,2.3; 7,14.15)
“Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!”
(Matej 5,11)
Još od svojega pada Sotona se služi prijevarom. Kao što je širio lažne predodžbe o Bogu, tako je preko svojih sluga širio lažne predodžbe i o Božjoj djeci. Spasitelj kaže: “Jer zbog tebe podnesoh pogrdu, i stid mi pokri lice.” (Psalam 69,8) Pogrde padaju i na Njegove učenike.
Nitko nije bio tako okrutno klevetan kao Sin Čovječji. Podsmjehivali su Mu se i rugali zbog Njegove nepokolebljive poslušnosti načelima svetoga Božjeg Zakona koji su oni bezrazložno mrzili. Krist je smireno stajao pred svojim neprijateljima kazujući da je poniženje dio kršćanske baštine, savjetujući svojim sljedbenicima kako se suočiti sa strijelama pakosti i pozivajući ih da ne klonu u progonstvu.
Iako može naškoditi dobrom glasu, kleveta ne može uprljati karakter. On je u Božjoj vlasti. Sve dok ne pristanemo na grijeh, nema te sile, ni ljudske ni sotonske, koja bi mogla okaljati dušu. Čovjek čije se srce oslanja na Boga, u najbolni- jim kušnjama i u najtežim okolnostima ostaje potpuno isti kao što je bio i u blagostanju, kad je izgledalo da je okružen Božjom svjetlošću i zaštitom. Njegove riječi, pobude i njegova djela mogu biti pogrešno prikazivani i izvrtani, ali on na to i ne obraća pozornost zato što se bori za nešto mnogo važnije. Slično Mojsiju, sve podnosi, jer “ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga” (Hebrejima 11, 27) ne gledajući na vidljivo, “nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno”. (2. Korinćanima 4, 18)
Kristu je poznato sve što su ljudi pogrešno shvatili i prikazali. Njegova djeca mogu naći snage te smireno, strpljivo i s povjerenjem čekati, koliko god bili klevetani i prezirani, jer nema ničega tajnog što se neće otkriti, a onima koji Mu ukazuju čast, Bog će i sam ukazati čast pred ljudima i andelima.
Čovjek čije se srce oslanja na Boga, u najbolnijim kušnjama i u najtežim okolnostima ostaje isti kao što je bio i u blagostanju, okružen Božjom svjetlošću i zaštitom.
“Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine”, kaže Isus. “Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!” Zatim je spomenuo proroke, koji su govorili u Gospodnje ime, kao “uzor strpljiva podnošenja nevolja”. (Jakov 5,10) Abel, prvi kršćanin medu Adamovim potomcima, umro je kao mučenik. Henok je hodio s Bogom, a svijet ga nije razumio. Noi su se rugali kao zanesenjaku koji unosi nemir medu ljude. “Drugi, opet, iskusiše izrugivanje i udarce i povrh toga okove i tamnice… Jedni biše mučeni na kolu, odbijajući oslo- bodenje da postignu bolje uskrsnuće.” (Hebreji- ma 11,36.35)
Božji glasnici progonjeni su tijekom svih stoljeća. Zahvaljujući njihovim nevoljama, spoznaja o Bogu širila se na sve strane. Svaki Kristov učenik mora stupiti u te redove i nastavljati isto djelo znajući da neprijatelji djela ne mogu učiniti ništa protiv istine, već samo u prilog istini. Bog želi da istina postane svima poznata i da bude predmet ispitivanja i pretresanja, čak ako je i prijezir naveo ljude na to. Ljudski umovi moraju biti uzdrmani. Svaki sukob, svaka kleveta, svaki napor da se ograniči sloboda savjesti, to su prigode kojima se Bog koristi da bi probudio umove koji bi se inače možda uspavali.
Božji glasnici progonjeni su tijekom svih stoljeća. Zahvaljujući njihovim nevoljama, spoznaja o Bogu sirila se na sve strane.
Koliko puta se to potvrdilo u životu Božjih vjesnika! Kad su, na poticaj Velikoga vijeća, zasuli kamenjem plemenitog i rječitog Stjepana, djelo evandelja nije propalo. Nebeska svjetlost koja je obasjavala slavom njegovo lice i božanska samilost kojom je odisala njegova molitva pred smrt, bile su kao oštra strijela osvjedočenja revnosnom članu Velikoga vijeća koji je tu stajao. I Šaul, farizej progonitelj, postao je izabrano oru- de da donese Kristovo ime “i pred pogane, i kraljeve, i sinove Izraelove”. (Djela 9,15) Poslije mnogo godina Pavao će kao starac pisati iz tamnice u Rimu: “Jedni, istina, propovijedaju iz zavisti i natjecanja… propovijedaju Krista… neiskreno, s namjerom da povećaju bol mojih okova… Pa što biva? Ništa osim što se na svaki način, bilo pod izlikom bilo iskreno, Krist propovijeda.” (Fi- lipljanima 1,15.16.18) Pavlovim zatočeništvom evanđelje se proširilo na sve strane, pa su duše bile pridobivene za Krista i u samoj carskoj palači. Zahvaljujući Sotoninim naporima da ga uništi, sjeme Riječi živoga Boga, “… ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga” (1. Petrova 1,23), bilo je posijano u srca ljudi. Poniženjem i progonstvom Božje djece Kristovo ime bilo je uzdignuto, a duše su bile spašene.
Velika je plaća na Nebu svima koji i u progonstvima i poniženju svjedoče za Krista. Ljudi čeznu za zemaljskim dobrima, a Isus im pokazuje nebesku nagradu. Međutim, On je ne daje samo u budućem životu — nagrađivanje počinje ovdje. Gospodin se javio Abrahamu: “Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!” (Postanak 15,1) To je nagrada svima koji idu za Kristom. Uspostaviti sklad s Gospodinom Emanuelom — s Onim “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja”, u kojemu “stanuje stvarno sva punina božanstva ” (Kolo- šanima 2,3.9) — upoznati Ga i imati, dok se srce sve više otvara da bi primilo Njegove osobine, upoznati Njegovu ljubav i moć, imati Kristovo neizrecivo bogatstvo, shvaćati sve više “… koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju; da budete ispunjeni do sve punine koja dolazi od Boga” (Efežanima 3,18.19) — “to je baština slugu Jahvinih, to im je pobjeda od mene — riječ je Jahvina”. (Izaija 54,17)
Takva radost ispunjavala je srca Pavla i Sile dok su oko ponoći, u tamnici u Filipima, molili i pjevali hvalu Bogu. Krist je bio kraj njih, a svjetlost Njegove nazočnosti rastjerala je tamu slavom nebeskih dvora. Pavao, koji je gledajući sirenje evanđelja zaboravljao svoje okove, piše iz Rima: “I tomu se radujem a i radovat ću se…” (Filiplja- nima 1,18) Iste riječi koje je Krist izgovorio na Gori, ponovno odzvanjaju u Pavlovoj Poslanici Filipljanima, usred njihovih progonstava: “Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se!” (Filipljanima 4,4)
“Vi ste sol zemlji.” (Matej 5,13)
Sol čuva i održava hranu. Bog naziva svoju djecu solju. Time im želi reći da im je dao svoju milost da bi postali oruđa za spašavanje drugih. Bog je pred cijelim svijetom izabrao sebi narod ne samo da bi ih mogao usvojiti kao svoje sinove i kćeri, već da bi svijet preko njih mogao primiti spasonosnu milost. (Titu 2,11) Bog je izabrao Ab- rahama da bude ne samo Božji osobiti prijatelj, već i oruđe za objavljivanje posebnih prednosti koje je Gospodin želio pružiti narodima. Isus je u svojoj posljednjoj molitvi za učenike, neposredno prije raspeća, rekao: “Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.” (Ivan 17,19) Očišćeni istinom, kršćani će imati spasonosne osobine koje će sačuvati svijet od potpune moralne izopačenosti.
Sol mora biti izmiješana s namirnicom kojoj je dodana, mora prodrijeti u nju i prožeti je da bi je mogla sačuvati. Tako će i osobni dodir i druženje s ljudima učiniti da spasonosna sila evanđelja dopre do njih. Oni se ne spašavaju kao skupina, već kao pojedinci. Sila je u osobnom utjecaju. Moramo se približiti onima kojima želimo pomoći.
Okusom soli prikazana je kršćaninova životna snaga — Isusova ljubav u srcu, Kristova pravednost koja prožima život. Kristova ljubav je nezadrživa i borbena. Ako je u nama, izlijevat će se na druge. Moramo im se toliko približiti da se njihova srca mogu zagrijati našim nesebičnim zanimanjem i ljubavlju. Iskreni vjernici šire živo- tvornu energiju koja prodire i ulijeva novu moralnu snagu dušama za koje rade. Sila Svetoga Duha, a ne ljudska snaga, obavlja tu preobrazbu.
Isus dodaje i ozbiljnu opomenu: “Ali ako sol obljutavi, čime će se ona (zemlja) osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze.” (Matej 5,13)
Dok je slušao Kristove riječi, narod je mogao vidjeti bijelu sol kako svjetluca na stazama, bačena onamo zato što je izgubila okus i postala neuporabljiva. Time je točno prikazano stanje farizeja i djelovanje njihove religije na društvo. Prikazan je time i život svake duše od koje je odstupila sila Božje milosti, duše koja je ohladnjela i izgubila Krista. Kakvu god vjeru ispovijedala, bljutava je i neukusna i anđelima i ljudima. Baš takvima Krist kaže: “Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak — ni vruć ni studen — izbacit ću te iz svojih usta.” (Otkrivenje 3,15.16)
Naš utjecaj će uzdizati ljudski rod i donositi mu blagoslove samo onoliko koliko smo se sami posvetili i predali Kristu.
Nemamo li živu vjeru u Krista kao osobnog Spasitelja, naš utjecaj u ovome nevjerničkom svijetu neće se osjetiti. Ne možemo drugima dati ono što sami nemamo. Naš utjecaj će uzdizati ljudski rod i donositi mu blagoslove samo onoliko koliko smo se sami posvetili i predali Kristu. Tamo gdje nema djelotvorne službe, iskrene ljubavi i stvarnog iskustva, nema ni snage da se pomogne, nema povezanosti s Nebom ni Kristovog “okusa” u životu. Sve dok nas Sveti Duh ne može uporabiti kao svoja oruđa da bi svijetu prenio istinu kakva je u Isusu, slični smo soli koja je izgubila okus i postala potpuno bezvrijedna. Ako nam nedostaju Kristove vrline, svjedočimo svijetu da istina koju ispovijedamo nema sile da bi nas posvetila. I tako, dokle doseže naš utjecaj, onemogućujemo djelovanje Božje Riječi. “Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao mjed sto ječi, ili cimbal sto zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.” (1. Korinćanima 13,1-3)
Kad ljubav ispunjava srce, izlijevat će se na druge — ne zato što nam oni čine usluge, već zato što nas ljubav pokreće na djelo. Ljubav mijenja karakter, upravlja pobudama, suzbija neprijateljstva i oplemenjuje osjećaje. Prostrana je kao svemir, u skladu je s anđeoskom ljubavi. Kad se njeguje u srcu, ljubav uljepšava cijeli život i posvuda izlijeva svoj blagoslov. Jedino ljubav, i samo ljubav, može nas učiniti solju zemlji.
“Vi ste svjetlo svijetu.” (Matej 5,14)
Da bi pouke bile zanimljive i da bi privukao pozornost slušatelja dok je učio narod, Isus se često služio primjerima iz prirode koja ih je okruživala. Narod se okupio još u rano jutro. Sunce se uzdizalo na plavom svodu i razgonilo sjene koje su se skrivale po dolinama i uskim tjesnacima između bregova. Rumenilo na istočnoj strani neba još nije izblijedjelo. Zemlja je bila obasjana sjajnim sunčanim zrakama. S mirne površine jezera odbijala se zlatna svjetlost, a ružičasti jutarnji oblaci zrcalili se u njoj. Svaki pupoljak, cvijet i svaka olistala grančica blistali su od kapljica rose. Priroda se smiješila blagoslovu novoga dana, a ptice na drveću umilno su pjevale. Spasitelj je pogledao ljude ispred sebe, zatim sunce koje se rađalo, i onda rekao svojim učenicima: “Vi ste svjetlo svijetu.” Kao što sunce ide naprijed svojim putom ljubavi razgoneći sjene noći i budeći svijet na život, tako i Kristovi sljedbenici trebaju ići naprijed u svojemu poslanju šireći nebesku svjetlost na one što su u tami zablude i grijeha.
Ljubav mijenja karakter, upravlja pobudama, suzbija neprijateljstva i oplemenjuje osjećaje.
U blistavom sjaju jutra na okolnim brežuljcima sve jasnije su se ocrtavali gradovi i sela upot- punjujući ljepotu krajolika. Krist je rekao: “Nije moguće sakriti grad koji leži na gori.” A onda je dodao: “Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima ukući.” Među Kristovim slušateljima bilo je ponajviše poljodjelaca i ribara, čija je siromašna boravišta činila samo jedna prostorija u kojoj je svjetiljka s postolja svijetlila svima u kući. Isus kaže: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave Oca vašeg nebeskog.” (Matej 5,14-16)
Grješnog čovjeka nikad nije obasjavala, niti će ga ikad obasjati druga svjetlost osim one koja se širi od Krista. Isus, Spasitelj, jedino je svjetlo koje može odagnati tamu svijeta ogrezlog u grijeh. O Kristu, o Riječi je zapisano: “U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Ivan 1,4) Primanjem Njegova života učenici su mogli postati pronositelji svjetla. Kristov život u duši, Njegova ljubav otkrivena u karakteru učinit će ih svjetlom svijetu.
Ljudski rod nema vlastite svjetlosti. Bez Krista smo kao nezapaljena svijeća, slični mjesecu koji je okrenuo lice od sunca. Nemamo niti jednu jedinu zraku svjetlosti kojom bismo mogli rasvijetliti tamu svijeta. Ali kad se okrenemo prema Suncu pravde, kad dođemo u dodir s Kristom, duša biva ozarena sjajem božanske nazočnosti.
Kristovi sljedbenici trebaju biti više od svjetla usred ljudi. Oni su svjetlo svijetu. Svima koji prizivaju Njegovo ime Isus kaže: Dali ste se meni, a ja sam vas dao svijetu kao svoje predstavnike.
Otac je poslao Krista u svijet, a tako, kaže On, “i ja njih poslah u svijet”. (Ivan 17,18) Kao sto je Krist bio Posrednik za otkrivanje Oca, tako i mi moramo biti sredstvo za otkrivanje Krista. Iako je nas Spasitelj veliki izvor blistave svjetlosti, ne zaboravi, krsćanine, da se On otkriva preko čovjeka! Božji blagoslovi se izlijevaju preko ljudskih oruđa. Krist je došao na svijet kao Sin čovječji. Kad se ljudska priroda sjedini s božanskom, čovječanstvo mora biti pokrenuto. Kristova Crkva i svaki pojedini učenik velikog Učitelja od Neba su određena sredstva za otkrivanje Boga ljudima. Anđeli slave čekaju da preko vas prenesu nebesku svjetlost i silu dušama koje su na rubu propasti. Hoće li ljudsko oruđe propustiti ispuniti djelo koje mu je određeno? O, tada bi svijetu bio uskraćen obećani utjecaj Svetoga Duha.
Isus, Spasitelj, jedino je svjetlo koje može odagnati tamu svijeta ogrezlog u grijeh.
Krist nije zapovjedio svojim učenicima: “Potrudite se da vaše svjetlo svijetli”, već je kazao: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” Stanuje li Krist u srcu, nemoguće je skriti svjetlost Njegove nazočnosti. Ako oni koji govore da su
Kristovi sljedbenici nisu svjetlo svijetu, to je zato sto ih je napustila životodavna sila. Ne mogu li davati nikakvu svjetlost, to je zato sto su izgubili svaku vezu s Izvorom svjetlosti.
U svim razdobljima “Duh Kristov… bijaše u njima” (1. Petrova 1,11). Vjernu Božju djecu činio je svjetlom ljudima njihova naraštaja. Josip je bio nositelj svjetla u Egiptu. Svojom neporočnošću, dobrotom i djetinjskom ljubavi predočavao je Krista usred idolopokloničkog naroda. Dok su Izraelci putovali iz Egipta u Obećanu zemlju, ljudi čista srca među njima bili su svjetlo okolnim narodima. Preko njih se Bog otkrivao svijetu. Preko Daniela i njegovih prijatelja u Babilonu i preko Mordokaja u Perziji blistave zrake svjetla sjale su usred tame carskih dvorova. Tako su i Kristovi učenici postavljeni kao nositelji svjetla na putu u Nebo. Preko njih se Očeva milost i dobrota otkrivaju svijetu obavijenom tamom pogrešnih shvaćanja o Bogu. Kad vide njihova dobra djela, ljudi će biti ponukani slaviti Oca koji je na nebesima, jer se pokazalo da je na prijestolju svemira Bog. Njegov karakter dostojan je hvale i oponašanja. Božanska ljubav koja plamti u srcu i kršćanska uravnoteženost koja se pokazuje u životu slične su kratkom pogledu u Nebo, koji je čovjeku omogućen iz svijeta da bi se mogao diviti savršenstvu Neba.
Ljudima tako biva omogućeno da vjeruju u “ljubav koju Bog ima u nama”. (1. Ivanova 4,16) Tako se čiste i preobražavaju srca, nekad grješna i izopačena, da bi bila pokazana bez mane “Onomu koji vas može očuvati od pada neporočne i razdragane pred njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našem Gospodinu…” (Judina 24)
Anđeli slave čekaju da preko vas prenesu nebesku svjetlost i silu dušama koje su na rubu propasti.
Spasiteljeve riječi: “Vi ste svjetlo svijetu” pokazuju da je On svojim sljedbenicima povjerio službu u cijelome svijetu. Sebičnost, oholost i predrasude podignule su u Kristovo doba čvrst i visok zid razdvajanja između postavljenih čuvara svetih proroštava i svih ostalih naroda na Zem- ljinoj kugli. Ali Spasitelj je došao sve to izmijeniti. Riječi koje je narod slušao s Njegovih usana bile su posve različite od svega što su dotad slušali od svećenika i rabina. Krist ruši zid razdvajanja, samoljublja i nacionalnih predrasuda propovijedajući ljubav prema svim pripadnicima ljudske obitelji. On uzdiže ljude iz uskog kruga u koji ih je zatvorila njihova sebičnost uklanjajući sve zemaljske granice i umjetno stvorene razlike udruštvu. Ne pravi nikakvu razliku između susjeda i stranaca, prijatelja i neprijatelja. Krist nas uči da svaku dušu kojoj je potrebna pomoć gledamo kao svojega bližnjeg, a cijeli svijet kao svoje područje rada.
Kao što Sunčeve zrake prodiru i do najudaljenijih kutaka Zemljine kugle, tako po Božjoj naredbi i svjetlost evanđelja treba doprijeti do svake duše na Zemlji. Kad bi Kristova Crkva ispunjavala plan našega Gospodina, svjetlost bi obasjala sve koji se nalaze u tami i u dolini smrtne sjene. Kad bi se vjernici Crkve, umjesto da se zajedno nastanjuju izbjegavajući odgovornost i nošenje križa, razišli po svim zemljama, kad bi pustili da preko njih zablista Kristova svjetlost i kad bi radili kao što je On radio na spašavanju duša, “evanđelje o kraljevstvu” brzo bi bilo objavljeno po cijelom svijetu.
Tako će se ostvariti Božja nakana da sebi izabere narod, počevši od Abrahama u dolinama Mezopotamije pa do nas u našim danima: “… blagoslovit ću te… i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,2) Riječi što ih je Krist uputio preko proroka-evanđelista, a samo su ponovljene u Propovijedi na Gori, odnose se na nas u ovome posljednjem naraštaju: “Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina.” (Iza- ija 60,1) Ako je tvoj duh obasjala Slava Gospodnja, ako si i ti već promatrao ljepotu Onoga koji se “ističe među tisućama” — Onoga koji je “sav od ljupkosti”, ako je tvoja duša bila ozarena nazočnošću Njegove slave, onda su i tebi upućene te Učiteljeve riječi. Jesi li s Kristom stajao na Gori preobraženja? Dolje u ravnici nalaze se duše koje je Sotona zarobio; one čekaju da ih oslobodi riječ vjere i molitve.
Kad bi Crkva ispunjavala plan našega Gospodina, svjetlost bi obasjala sve koji se nalaze u tami.
Naša dužnost nije samo promatrati Kristovu slavu, nego i govoriti o Njegovim vrlinama. Izaija nije samo promatrao Kristovu slavu, nego je i govorio o Njemu. Dok je David razmišljao, vatra je plamtjela, a onda je progovorio svojim jezikom. Razmišljajući o čudesnoj Božjoj ljubavi, morao je govoriti o onome što je vidio i osjetio. Tko može vjerom promatrati čudesni plan otkupljenja, slavu jedinorođenog Božjeg Sina, a ne govoriti o tome? Tko može razmišljati o nedokučivoj ljubavi što se otkrila na križu Golgote prigodom Kristove smrti — da ne poginemo već da imamo vječni život — tko može to gledati i ne naći riječi kojima bi veličao Spasiteljevu slavu?
“Čuj! Bog veličanstveni zagrmje, a u Hramu njegovu svi kliknuše: Slava!” (Psalam 29,36) Izra- elov pjesnik ljupko Ga slavi uz harfu: “Govore o blistavoj slavi tvoga veličanstva, i čudesa tvoja objavljuju. Kazuju strahovitu silu djela tvojih, veličinu tvoju propovijedaju.” (Psalam 145,5.6)
Križ s Golgote treba biti visoko uzdignut pred ljudima tako da im obuzme um i da se njihove misli bave njime. Tada će sam Bog ispuniti božanskom silom sve duhovne sposobnosti. Sve sile bit će usredotočene na pravi rad za Učitelja. Trudbenici će kao živa oruđa, određena da obasjaju Zemlju, rasvijetliti svijet zrakama svjetla.
Krist prima, o, tako radosno, svako ljudsko oruđe koje Mu se hoće predati. On spaja ljudsko s božanskim da bi svijetu mogao objaviti tajnu Utjelovljene Ljubavi. Pričajte o tome, molite se za to, pjevajte o tome! Objavljujte svuda vijest o Njegovoj slavi i žurite i dalje prema nebeskim visinama!
Strpljivo podnošenje nevolja, primanje blagoslova sa zahvalnošću, hrabro odolijevanje kušnjama, svakodnevno očitovanje duha krotkosti, dobrote, milosrđa i ljubavi — sve su to izvori svjetlosti kojom blista pravi karakter, nasuprot tami sebičnog srca u kojemu nikad nije zasjala svjetlost života.
Post je objavljen 03.10.2014. u 12:25 sati.