Izlazak
Što Biblija kaže o smrti?
U kršćanskom svijetu postoje razna vjerovanja o smrti. Mnogobrojne zablude najčešće proizlaze iz teologije koja svoja uporišta uglavnom temelji na teško razumljivim stihovima Biblije. Mnogi kada tumače Sveto pismo, ne obrate pozornost na povijesnu i kulturološku pozadinu u kojem je biblijska knjiga pisana. Također ni ne mare o literarnoj vrsti teksta, je li knjiga napisana kao poezija, biografija, povijesna knjiga ili proročka knjiga puna simbolike. Kada želimo dobiti uvid o učenju Biblije o nekoj temi, jedan od principa tumačenja je taj da se prvo sagledaju brojne jednostavne, lako razumljive izjave o određenoj temi, a potom se u svjetlu jasnih biblijskih redaka pristupa zamršenijim stihovima. Stoga cilj ovog teksta je dobiti uvid o smrti i stanju mrtvih na temelju jasnih biblijskih izjava.
Duh i duša.
Mudri Salomon je rekao što se događa s čovjekom nakon smrti: "Tada će se prah vratiti u zemlju kao što je i bio, a duh će se vratiti Bogu."(Propovjednik 12,7). Da bi razumjeli ovu izjavu, trebamo se vratiti trenutku kada je Bog stvorio čovjeka.
U Postanku 2,7 zapisan je sljedeći izvještaj. “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života(hebr. ruach). Tako postane čovjek živa duša(hebr. nefesh).“ Hebrejska riječ ruach ima dva značenja, jedno je dah, a drugo duh, te zajedno s prahom zemaljskim materijom čini dušu. Stoga duša, nefesh, što na hebrejskom doslovno znači i živo biće, nije neka mistična sila neovisna o tijelu. U Propovjedniku 12,7 piše da se tijelo vraća u prah, a duh (ili dah života) se vraća Bogu. Ova jednadžba prikazuje taj odnos:
prah zemaljski + dah života = živa duša.
prah zemaljski - dah života = mrtvo tijelo
Ako biste izrađivali drveni sanduk to bi bilo ovako:
daske + čavli = sanduk.
S nekoliko dasaka i čavala načinili biste sanduk. Kod rastavljanja izvukli biste čavle i stavili ih na jednu stranu, a daske na drugu. Što se dogodilo sa sandukom? Više ga nema dok ga ponovno ne sastavite. Tako je i sa smrću. Uzmete li dah, tu životnu iskru koja dolazi od Boga, tijelo će se raspasti i vratiti u prah. Postavlja se onda pitanje, što se događa s nama kada umremo?
San.
U Ivanu 11,11-14 Isus uspoređuje smrt sa snom. “’Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro.“’ Marko(5, 35-43) i Matej(9, 18-26) iznose priču o oživljavanju djevojčice čija je smrt isto uspoređena sa snom. Biblija više od pedeset puta uspoređuje smrt sa snom. Kada čovjek spava, on miruje i nije svjestan zbivanja oko sebe.
U Psalmu 146,4 čitamo: “Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.“ Mrtvi ne hvale Boga (Psalam 115,17). Mrtvi ne znaju ništa: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa.“ (Propovjednik 9,5)
Besmrtnost.
Ljudska bića nisu besmrtna; besmrtan je samo Bog (vidi 1. Timoteju 6,16). Besmrtnost dobivamo uvjetno, i to tek kad Isus ponovo dođe (vidi 1. Korinćanima 15,51-55) i sa sobom donese nagradu – vječni život (vidi Otkrivenje 22,12).
Biblija u Ivanu 14,1-3 kaže da je Nebo stvarno mjesto. “Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“
Bog će nam dati slavna besmrtna tijela (Filipljanima 3,21 i1. Korinćanima 15,51-55). Više neće biti fizičkih nedostataka; oči slijepih će progledati, uši gluhih se otvoriti, a bogalji ozdraviti (Izaija 35,3-6). Imat ćemo kuće u kojima ćemo živjeti. Sadit ćemo vinograde i jesti njihov rod (Izaija 65,21-23), dok će vuk i janje zajedno pasti. U Božjem novom kraljevstvu vladat će spokojstvo (Izaija 65,25) i sam Bog bit će s nama. Krist će prebivati među nama i ništa nas od njega neće odvojiti kroz čitavu vječnost u kojoj ćemo iz dana u dana rasti i razvijati svoje Bogom dane sposobnosti.
Pokušaji promjene dana bogoslužja kroz povijest
Budući da subota igra važnu ulogu u služenju Bogu kao Stvoritelju i Otkupitelju, ne treba nas iznenaditi što je Sotona poveo sveopći rat da uništi ovu svetu ustanovu.
Nigdje Sveto pismo nije odobrilo promjenu dana za službu Bogu. Subotu je Bog je ustanovio u Edenu, a Izraelu ju je ponovo objavio na brdu Sinaj. Kršćani, koji i sami svetkuju nedjelju, priznaju ovo. Katolički kardinal James Gibbons pisao je jednom prilikom: "Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja, i nećete naći ni jedan jedini redak koji odobrava svetkovanje nedjelje. Sveto pismo jedino podržava svetkovanje subote."[1]
A. T. Lincoln, protestant, slaže se da "se ne može dokazati kako sam Novi zavjet pruža potvrdu za vjerovanje da je od uskrsnuća Bog odredio da se prvi dan svetkuje kao odmor (subota)". On potvrđuje: "Postati svetkovateljem sedmoga dana subote jedini je dosljedni postupak za svakoga tko drži da cio Dekalog obvezuje kao moralni Zakon."
Ako ne postoji nikakav biblijski dokaz da su Krist ili Njegovi učenici promijenili dan službe Bogu sa sedmoga dana, kako je onda toliko mnogo kršćana prihvatilo nedjelju namjesto subote?
Podrijetlo svetkovanja nedjelje.
Promjena svetkovanja sa subote na nedjelju nastala je postupno. Nema dokaza o kršćanskom svetkovanju tjedne nedjelje prije drugog stoljeća. Dokazi upućuju na to da su sredinom drugog stoljeća neki kršćani dobrovoljno svetkovali nedjelju kao dan službe Bogu, a ne kao dan odmora.
Rimska crkva, u velikoj mjeri sastavljena od vjernika iz mnogoboštva (Rim 11,13), težila je svetkovanju nedjelje. U Rimu, glavnom gradu Carstva, došlo je do snažnog antižidovskog pokreta koji je postajao sve snažniji kako je vrijeme odmicalo. Sve veća netrepeljivost neznabožačkog svijeta prema židovima s jedne strane, i sve veći prkos židova s druge, rezultirali su pobunama Izraelaca i razorenjem jeruzalemskog Hrama. Kršćani su se u Rimu htjeli razlikovati i udaljiti od Židova, stoga su odbacili neke običaje koji su ih spajali s njima i usmjerili se od svetkovanja subote k isključivom svetkovanju nedjelje.
Od drugog do petog stoljeća, dok je utjecaj nedjelje jačao, kršćani su nastavili svetkovati sedmi dan subotu gotovo posvuda u cijelom Rimskom Imperiju. Sokrat, povjesničar koji je živio u petom stoljeću, piše: "Gotovo sve crkve u cijelom svijetu svetkuju svete tajne u subotu svakoga tjedna, ali kršćani u Aleksandriji i Rimu prestali su to činiti na temelju neke stare predaje."[2]
U četvrtom i petom stoljeću mnogi su kršćani svetkovali i subotu i nedjelju. Sozomen, jedan drugi povjesničar iz tog vremena, pisao je: "Narod Carigrada i gotovo svuda, okuplja se subotom, kao i prvog dana tjedna, kakav se običaj nikada nije držao u Rimu ili Aleksandriji."[3] Ovi podaci pokazuju vodeću ulogu Rima u odbacivanju svetkovanja subote.
Zašto su oni koji su odbacili subotu izabrali svetkovati prvi dan tjedna, a ne neki drugi? Glavni argument je bilo Kristovo uskrsnuće u nedjelju; ustvari, neosnovano se tvrdilo da je On dopustio svetkovanje tog dana. "Ali, ma koliko čudno to izgledalo, nijedan pisac iz drugog i trećeg stoljeća nikada nije naveo ni jedan jedini biblijski tekst kao punomoć da se svetkuje nedjelja namjesto subote. Ni Barnaba, ni Ignacije, ni Justin, ni Irenej, ni Tertulijan, ni Kliment Rimski, ni Kliment Aleksandrijski, ni Origen, ni Ciprijan, ni Viktorin, niti ijedan drugi pisac koji je živio blizu Isusovog vremena, nije znao za takav naputak od Isusa ili iz bilo kog dijela Biblije."
Popularnost i utjecaj što ga je obožavanje Sunca poganskih Rimljana dalo nedjelji, nesumnjivo su pridonijeli njenom sve većem prihvaćanju kao dana službe Bogu. Obožavanje Sunca igralo je važnu ulogu tijekom cijelog starog vijeka. Ono je bilo jedan od najstarijih sastavnih dijelova rimske religije. Zbog istočnjačkih kultova Sunca "od početka drugog stoljeća poslije Krista, kult Sol Invictus prevladao je u Rimu i u drugim dijelovima Imperija".
Ovo narodno vjerovanje vršilo je svoj utjecaj na ranu Crkvu preko novoobraćenika. "Kršćanske obraćenike iz mnogoboštva stalno je privlačilo obožavanje Sunca. To pokazuje ne samo česta osuda ove prakse što su je izricali crkveni oci, već i značajni odrazi obožavanja Sunca u kršćanskoj liturgiji."
Četvrto je stoljeće doživjelo uvođenje nedjeljnih zakona. Prvo su bili izdani nedjeljni zakoni građanske naravi, a poslije njih su došli i nedjeljni zakoni vjerskog karaktera. Car Konstantin je izdao prvi građanski zakon o nedjelji 7. ožujka 321. godine poslije Krista. Držeći u vidu omiljenost nedjelje među neznabožačkim obožavateljima Sunca i visoko štovanje kojim su je mnogi kršćani uvažavali, Konstantin se nadao će proglasivši nedjelju blagdanom osigurati podršku svojoj vladavini ovih dvaju biračkih tijela.
Konstantinov zakon o nedjelji odražavao je svoju poleđinu kao zakon o obožavanju Sunca. On glasi: "Na sveti Dan Sunca /venerabili die Solis/ neka se suci i narod koji stanuje u gradovima odmaraju i neka sve radionice budu zatvorene. Na selu, međutim, lica koja se bave zemljoradnjom mogu slobodno i zakonito nastaviti svoje poslove."[4]
Nekoliko desetljeća kasnije Crkva je slijedila njegov primjer. Sabor u Laodiceji (364. pos. Kr.) koji nije bio sveopći sabor, već sabor rimske crkve, izdao je prvi crkveni zakon o nedjelji. U 29. članu vjere (kanonu) Crkva je utvrdila da kršćani trebaju štovati nedjelju i "ako je moguće, da ne rade na taj dan", dok je optuživala običaj odmaranja subotom, nalažući da kršćani ne trebaju biti besposleni subotom (grčki sabbaton, "šabat"), već trebaju toga dana raditi.
Godine 538. poslije Krista, godine koja je označena kao početak 1260-godišnjeg proročanstva, rimokatolički Treći sabor u Orleansu izdao je mnogo stroži zakon od Konstantinovog. Dvadeset i osmi član vjere (kanon) ovoga sabora kaže da se u nedjelju čak i "poljodjelni radovi trebaju napustiti, kako ljudi ne bi bili spriječeni da idu u crkvu".
Prorečena promjena.
Sveto pismo otkriva da svetkovanje nedjelje kao kršćanske ustanove vodi svoje podrijetlo od "tajne bezakonja" (2 Sol 2,7), koja je već djelovala u Pavlovo vrijeme. Preko Danielovog proročanstva u 7. poglavlju, Bog je unaprijed otkrio svoje znanje o promjeni dana koji treba štovati.
Danielovo viđenje opisuje napad na Božji narod i Njegov Zakon. Sila koja napada, predočena malim rogom (i zvijeri iz Otkrivenja 13,1-10), prouzročit će veliki otpad unutar kršćanske Crkve. Uzdigavši se iz četvrte zvijeri, Rima, i postavši glavna sila koja progoni nakon pada Rima, mali rog će pokušati "promijeniti vremena i zakone". (Dn 7,25). Ova otpala sila ima veoma mnogo uspjeha u obmani najvećeg dijela svijeta, ali će na kraju biti protiv nje izrečen sud (Dn 7,11.22.26). Za vrijeme posljednjeg stradanja Bog će posredovati za svoj narod i osloboditi ga (Dn 12,1-3).
Ovo se proročanstvo poklapa samo s jednom silom u kršćanstvu. Postoji samo jedna vjerska organizacija koja tvrdi da ima prednost mijenjati božanske zakone. Obratite pozornost što su tijekom cjelokupne povijesti tvrdile rimokatoličke vlasti:
Oko 1400. godine poslije Krista Petrus de Ancharano tvrdio je da "papa može promijeniti božanski Zakon, jer njegova sila nije ljudska, već božanska i on djeluje umjesto Boga na Zemlji u posvemašnjoj sili da sveže ili razdriješi svoje ovce".
Naboj ove zapanjujuće tvrdnje pokazao se za vrijeme reformacije. Luther je tvrdio da je Sveto pismo, a ne crkvena predaja vodič u životu. Njegovo je geslo bilo: sola scriptura - 'Biblija i samo Biblija'. John Eck, jedan od najznačajnijih branilaca rimokatoličke vjere, napao je Luthera u ovoj točki tvrdeći da je autoritet Crkve iznad Biblije. On je prigovarao Lutheru zbog svetkovanja nedjelje namjesto biblijske subote. Eck je rekao: "Sveto pismo uči: 'Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu', itd. Ipak, Crkva je promijenila subotu u nedjelju svojim autoritetom, za koju Vi (Luther) nemate nikakav biblijski tekst (Bibliju)."
Na Saboru u Trentu (1545-1563), što ga je sazvao papa da bi se suprotstavio protestantizmu, Gaspare de Fosso, nadbiskup iz Reggiija ponovo je započeo raspravu o ovom predmetu. "Autoritet Crkve", rekao je, "ilustriran je, pak, najjasnije Svetim pismom; jer dok s jedne strane ona (Crkva) ga preporučuje, objavljuje ga da je božansko, (i) nudi ga nama na čitanje, ... s druge strane, zakonska pravila u Svetom pismu koja je učio Gospod, prestala su važiti po istomu autoritetu (Crkvi). Subota, najslavniji dan u Zakonu, promijenjena je u Gospodnji dan ... Ovo i slični predmeti nisu prestali putem Kristovog učenja (jer je On govorio da je došao ispuniti Zakon, a ne uništiti ga), nego su zamijenjeni autoritetom Crkve."
Zadržava li Crkva još uvijek ovaj stav? Katekizam katoličkog nauka za obraćenike, izdanje iz 1977. godine, sadrži ovaj niz pitanja i odgovora:
"P.: Koji je dan odmora?
O.: Subota je dan odmora.
P.: Zašto svetkujemo nedjelju mjesto subote?
O.: Mi svetkujemo nedjelju mjesto subote zato što je Katolička crkva prenijela svetkovanje sa subote na nedjelju.
U bestseleru Vjera milijuna (1974.) rimokatolički znanstvenik John A. O'Brien došao je do ovog prisilnog zaključka: "Budući da je subota, a ne nedjelja, imenom označena u Bibliji, zar nije neobično što ne-katolici koji tvrde da su preuzeli svoju vjeru neposredno iz Biblije, a ne od Crkve, svetkuju nedjelju namjesto subote? Da, svakako, to je nedosljedno. "Običaj svetkovanja nedjelje", nastavio je, "počiva na autoritetu Katoličke crkve, a ne na nekom izričitom tekstu u Bibliji. Takvo svetkovanje ostaje kao uspomena na Majku Crkvu od koje su se nekatoličke sekte izgubile - kao dječak koji pobjegne od kuće, ali još uvijek u svome džepu nosi sliku svoje majke ili jedan uvojak njene kose."
Polaganje prava na ove prednosti ispunjenje su proročanstva i pridonose prepoznavanju sile malog roga.
Obnova subote.
U Knjizi proroka Izaije 56. i 58. poglavlju Bog poziva Izrael na reformu subote. Otkrivajući slavu budućeg okupljanja neznabožaca u Njegovom toru (Iz. 56,8), On povezuje uspjeh ove misije spasenja sa svetkovanjem subote (Iz 56,1.2.6.7).
On brižljivo ocrtava posebno djelo svog naroda. Premda njihova zadaća obuhvaća cio svijet, ipak je posebice usmjerena na jednu klasu ljudi koji tvrde da su vjernici ali su se ustvari udaljili od Njegovih naredaba (Iz 58,1.2). On objavljuje njihovu zadaću spram onih koji su tobožnji vjernici ovim riječima: "I ti ćeš graditi na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te propravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja. Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajući od puta, bavljenja poslom i pregovaranja - tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Jahvina su usta govorila." (Iz 58,12-14).
Zadaća duhovnog Izraela usporedna je sa zadaćom starog Izraela. Božji je Zakon bio narušen kada je sila malog roga promijenila subotu. Isto kao što je pogažena subota trebala biti obnovljena u Izraelu, tako se i u moderno vrijeme božanska ustanova subote treba obnoviti i valja popraviti razvaline na zidu Božjeg Zakona.
Objavljivanje vijesti iz Otkrivenja 14,6-12 o vječnom evanđelju izvršuje ovo djelo obnove i uzdizanja Zakona. Objavljivanje ove vijesti zadaća je Božje Crkve u vrijeme drugog dolaska. Ova vijest treba probuditi svijet, pozivajući svakoga da se pripremi za sud.
Tekst opomene o obožavanju Tvorca, "Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda" (Otk 14,7) neposredno je pozivanje na četvrtu zapovijed iz Božjeg vječnog Zakona. Njegovo uključivanje u ovu posljednju opomenu potvrđuje Božju izrazitu brigu da se Njegova uvelike zaboravljena subota obnovi prije Drugog (Kristovog) dolaska.
Objavljivanje ove vijesti ubrzat će sukob koji će zahvatiti cijeli svijet. Središnji predmet rasprave bitće poslušnost Božjem Zakonu i svetkovanju subote. Sučeljen s ovim sukobom svatko će morati odlučiti hoće li držati Božje ili ljudske zapovijedi. Ova će vijest proizvesti ljude koji drže Božje zapovijedi i imaju vjeru Isusovu. Oni koji to odbiju, na kraju će primiti pečat Zvijeri (Otk 14,9.12).
Gospodar subote nas poziva da slijedimo Njegov primjer. Oni koji prihvaćaju Njegov poziv iskusit će subotu kao radost i duhovni blagoslov. Oni otkrivaju da je "Bog odredio subotu kako bi spriječio duhovno obeshrabrenje. Iz tjedna u tjedan sedmi dan bodri našu savjest, uvjeravajući nas da usprkos našem nesavršenom karakteru, stojimo savršeni u Kristu. Njegovo ostvarenje (postignuće) na Golgoti računa se kao naše pomirenje. Mi ulazimo u Njegov spokoj.“
1. James Gibbons: The Faith of Our Fathers, James Murphy Company, New York, 1917, str. 89
2. Socrates: Scholasticus Ecclesiastical History 5. 22
3. Sozomen Ecclesiastical History 7. 19
4. Codex Justinianus 3. 12.3, prev. u Philip Schaff , History of the Christian Church, 5. izd. (New York, 1902.)
Oznake: povijest
31.07.2014. u 10:54 | 0 Komentara | Print | # | ^Subota u Novom zavjetu
Subota i Krist.
Sveto pismo otkriva da je i Krist isto kao i Otac, bio Stvoritelj (vidi: 1 Kor 8,6; Heb 1,1.2; Iv 1,3). Prema tome i On je odvojio sedmi dan kao dan odmora čovječanstvu.
Krist je kasnije udružio subotu i sa svojim otkupiteljskim, kao i sa svojim stvaralačkim djelom. Kao veliki "JA JESAM" (Iv 8,58; Izl 3,14) On je priključio subotu Dekalogu kao moćnu uspomenu na ovaj tjedni sastanak sa Stvoriteljem i središte obožavanja Boga. On je dodao još jedan razlog za svetkovanje subote: spasenje Njegovog naroda (Pnz 5,14.15). Tako subota obilježava one koji su prihvatili Isusa kao Stvoritelja i Spasitelja.
Kristova dvostruka uloga kao Stvoritelja i Spasitelja čini očitom tvrdnju da je On kao Sin čovječji također "gospodar i subote" (Mk 2,28). Takvim autoritetom, On je mogao da je to htio odbaciti subotu, ali On to nije učinio. Naprotiv, On ju je primijenio na sva ljudska bića govoreći: "Subota je stvorena radi čovjeka." (redak 27.).
Tijekom svoje zemaljske službe Krist nam je bio primjer u vjernom svetkovanju subote. "Po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita." (Lk 4,16). Njegovo sudjelovanje na bogoslužju subotom otkriva da ju je On potvrdio kao dan za službu Bogu.
Krist je vodio toliku brigu o svetosti subote da je, kad je govorio o progonstvu koje će se zbiti nakon Njegovog uzašašća, savjetovao svoje učenike u vezi s njom. "Molite", rekao je, "da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu." (Mt 24,20). To u biti jasno znači, kako je Jonathan Edwards zamijetio, "da su kršćani čak i tada bili obvezni strogo paziti na subotu."
Kad je Krist završio svoje djelo stvaranja - svoj prvi veliki čin u povijesti svijeta - On se odmarao sedmoga dana. Ovaj odmor označavao je dovršenje i savršenost. On je isto tako učinio i na kraju svoje zemaljske službe, kad je završio svoj drugi veliki čin u povijesti. U petak poslije podne, šestog dana tjedna, Krist je završio svoje otkupiteljsko djelo na Zemlji. Njegove su posljednje riječi bile "Svršeno je!" (Iv 19,30). Sveto pismo ističe da kad je On umro, "bijaše dan Priprave, i subota je već osvitala". (Lk 23,54). Nakon svoje smrti, On se odmarao u grobu, simbolično na taj način pokazujući da je dovršio otkup ljudskoga roda.
Tako subota svjedoči o Kristovom djelu stvaranja i otkupljenja. Svetkovanjem subote Njegovi sljedbenici raduju se zajedno s Njim zbog Njegovog dostignuća za čovječanstvo.
Subota i apostoli.
Učenici su svetkovali subotu. To se moglo vidjeti u vrijeme Kristove smrti. Kad je nastupila subota, oni su prekinuli svoje pripreme za pogreb, "u subotu se nisu micali prema propisu (Zakonu)", s planovima da nastave ovaj rad u nedjelju, "u prvi dan sedmice". (Lk 23,56; 24,1).
Kao što je činio Krist, i apostoli su imali bogoslužje sedmoga dana u subotu. Na svojim evanđeoskim putovanjima apostol Pavao je subotom išao u sinagogu i propovijedao Krista (Dj 13,14; 17,1.2; 18,4). Čak su ga i neznabošci pozvali da im propovijeda Božju riječ u subotu (Dj 13,42.44). U mjestima u kojima nije bilo sinagoge, on je tražio mjesto koje je bilo odvojeno za subotnje bogoslužje (Dj 16,13). Kao što je Kristovo sudjelovanje u subotnjem bogoslužju otkrivalo Njegovo prihvaćanje sedmoga dana kao posebnog dana za bogoslužje, tako je i Pavlovo sudjelovanje upućivalo na njegovo prihvaćanje.
Pavlovo vjerno svetkovanje tjedne subote stajalo je u oštroj suprotnosti s njegovim stavom spram godišnjih obrednih subota. On je jasno istaknuo da kršćani nisu bili obvezni svetkovati ove godišnje dane odmora, zato što je Krist prikovao na križ obredne zakone. On je rekao: "Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili Subota! To je samo sjena starnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist." (Kol 2,16.17). Budući da se "kontekst ovog ulomka bavi obrednim predmetima, subote o kojima je ovdje riječ, su obredne subote hebrejskih godišnjih blagdana 'koje su sjena' ili slika čije se izvršenje trebalo ispuniti u Kristu."
Isto tako i u Poslanici Galaćanima apostol Pavao prigovara poštovanju zahtjeva obrednog zakona. On je rekao: "Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine. Bojim se za vas da se nisam možda uzalud mučio za vas." (Gal 4,10.11).
Mnogi su stekli dojam da Ivan ima u vidu nedjelju kad iznosi: "U dan Gospodnji padoh u zanos". (Otk 1,10). (U izvornom biblijskom tekstu stoji "dan Gospodnji.") U Bibliji je, pak, jedini dan koji se odnosi na posebnu Gospodnju svojinu subota. Krist je izjavio: "A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi Bogu tvojemu" (Izl 20,10; Izl 31,15). Kasnije ga je nazvao "sveti dan" (Iz 58,13). Krist je sebe nazvao "Gospodarem subote" (Mk 2,28). Budući da je u Svetom pismu jedini dan koji Gospod naziva svojim sedmim danom, dan subota, logično je zaključiti da je to bila subota na koju se apostol Ivan pozvao. Svakako ne postoji nikakav biblijski raniji slučaj koji bi upućivao na to da on primjenjuje ovaj pojam na prvi dan tjedna ili nedjelju.
Biblija nam nigdje ne nalaže da svetkujemo bilo koji drugi dan osim subotu. On nije prozvao nijedan drugi tjedni dan blagoslovljenim i svetim, niti Novi zavjet upućuje na to da je Bog zamijenio subotu nekim drugim tjednim danom.
Naprotiv, Sveto pismo otkriva da je Božja namjera da Njegov narod kroz cijelu vječnost svetkuje subotu: "Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom - riječ je Jahvina - tako će vam ime i potomstvo trajati. Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim - govori Jahve." (Iz 66,22.23).
Subota u Starom zavjetu
Subota u Bibliji.
Subota je središte u obožavanju Boga. Kao uspomena na stvaranje, ona nam otkriva zašto Boga treba obožavati: On je Stvoritelj, a mi Njegova stvorenja. "Subota stoga počiva u samom temelju obožavanja Boga, jer ona, kao nijedna druga ustanova, na najupečatljiviji način daje pouke o ovoj velikoj istini. Pravi temelj obožavanja Boga, ne samo sedmoga dana, već svih bogoslužja, nalazi se u razlici između Stvoritelja i Njegovih stvorenja. Ova velika činjenica nikada ne može zastarjeti i nikada se ne smije zaboraviti." Kako bi se činjenica da je Bog stvoritelj, a mi stvorenja ukorijenila u umove ljudi, Bog je ustanovio subotu.
Subota prilikom stvaranja.
„Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ (Postanak 2, 1-4)
Subota je poseban Božji dar, koji osposobljuje ljudski rod da doživi nebesku stvarnost na Zemlji. Subotu su obilježile tri specifične Božje aktivnosti; Božji odmor, blagoslivljanje i posvećenje:
1) Bog se odmarao u subotu. Sedmoga je dana Bog "prestao raditi i odahnuo" (Izl 31,17) Glagol "počinuti", šabat, doslovno znači, prestati s poslom ili aktivnošću (usporedi: Post 8,22). "Božji odmor nije bio rezultat ni iscrpljenosti ni umora, već prestanak s ranijim poslom." Bog se odmarao, prekinuo s aktivnošću, jer je to vrijeme htio provesti sa svojim stvorenjima.
2) Bog je blagoslovio subotu. Ne samo što je Bog stvorio subotu već ju je i blagoslovio. "Blagoslivljanje sedmoga dana u suštini znači da je on time proglašen predmetom izrazite božanske naklonosti i danom koji će donositi blagoslov Njegovim stvorenjima."
3) Bog je posvetio subotu. Posvetiti nešto znači načiniti ga svetim, ili posvećenim, ili ga izdvojiti kao sveto i za svetu uporabu. Posvećeni mogu biti ljudi, mjesta (kao što su svetište, hram ili crkva) i vrijeme (sveti dani). Činjenica da je Bog posvetio sedmi dan znači da je ovaj dan svet, da ga je On izdvojio za uzvišeni cilj obogaćivanja božansko-ljudskih odnosa.
Bog je blagoslovio i posvetio sedmi dan subotu zato što se toga dana odmarao od svih svojih djela. On ga je blagoslovio i posvetio za ljudski rod, a ne za sebe. Njegova osobna prisutnost donosi suboti Božji blagoslov i posvećenje.
Subota kod Sinaja.
Događaji koji su uslijedili nakon izlaska Izraelaca iz Egipta, pokazuju da su oni u velikoj mjeri izgubili iz vida subotu. Strogi zahtjevi ropstva kao da su svetkovanje subote učinili veoma teškim. Odmah nakon što su stekli slobodu, Bog ih je čudom padanja mane i objavljivanjem Deset zapovijedi izričito podsjetio na njihovu obvezu svetkovanja sedmoga dana - subote.
1) Subota i mana. Mjesec dana prije no što je objavio Zakon sa Sinaja, Bog je narodu obećao zaštitu od bolesti ako bude brižljivo pazio zapovijedi Njegove "i držao njegove zakone". (Izl 15,26; usporedi: Post 26,5). Uskoro nakon davanja ovog obećanja, Bog je podsjetio Izraelce na svetost subote. Čudom davanja mane On ih je praktično podučio koliko važnim smatra njihov odmor sedmoga dana.
Svakoga dana u tjednu Bog je Izraelcima davao dostatno mane kojom je zadovoljavao njihove potrebe za taj dan. Oni je nisu smjeli nimalo ostaviti za sljedeći dan, jer bi se ako bi tako učinili, pokvarila (Izl 16,4.16-19). Šestoga dana morali su je skupiti dvostruko više no obično, tako da su imali dostatno za svoje potrebe tijekom ta dva dana - tog dana i subote. Podučavajući ih da je šesti dan određen za pripremu, kao i to kako treba svetkovati subotu, Bog je rekao: "Sutra je dan potpunog odmora, subota Jahvi posvećena. Ispecite što želite ispeći; skuhajte što želite kuhati. Sve što vam preteče ostavite za sutra." (Izl 16,23). Samo se sedmoga dana mana nije ukvarila (Izl 16,24). Jezikom sličnim četvrtoj zapovijedi Mojsije je rekao: "Šest je dana skupljajte, a sedmoga u subotu, neće je biti." (Izl 16,26)
Četrdeset godina ili više od 2.000 uzastopnih tjednih subota, dok su Izraelci bili u pustinji, čudo s manom podsjećalo je na ovaj model od šest radnih dana i sedmog dana za odmor.
2) Subota i Zakon.
Bog je postavio zapovijed o suboti u središte Dekaloga. Ona ovako glasi:
"Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni." (Izl 20,8-11).
Sve zapovijedi iz Dekaloga imaju životni značaj i nijedna se ne smije zanemariti (Jak 2,10), pa ipak Bog je označio zapovijed o suboti među svim ostalim zapovijedima. U posebnom odnosu spram nje, On je naredio "Sjeti se", pozivajući ljudski rod da se sačuva od opasnosti da zaboravi njen značaj..
Zapovijed o suboti djeluje kao pečat na Božjem Zakonu. Obično, pečati sadrže tri elementa: ime vlasnika pečata, njegovo zvanje i pravnu nadležnost. Službeni pečati služe za ovjeru značajnih dokumenata. Dokument prisvaja sebi autoritet zvaničnika čiji je pečat stavljen na njega. Pečat u biti znači da je sam zvaničnik odobrio dokument i da iza njega stoji sva moć njegove nadležnosti.
Između Deset zapovijedi, Zapovijed o suboti sadrži životne elemente pečata. Ona jedina između njih deset označuje pravoga Boga izričući Mu ime: "Jahve, Bog tvoj"; njegovo zvanje: "Jahve je stvarao" - Tvorac; i Njegovu teritorijalnost: "nebo i zemlju" (Izl 20,10.11). Budući da samo četvrta zapovijed iskazuje čiji autoritet stoji iza Deset zapovijedi, onda ona "sadrži pečat Boga, dodan Njegovom Zakonu kao dokaz njegove autentičnosti i obavezujuće sile".
Premda je ljudskim bićima potreban tjelesni odmor da osvježe svoje tijelo, Bog zasniva svoju zapovijed na našem odmoru u subotu po Njegovom primjeru. Budući da se On odmarao od svoga djelovanja u prvom tjednu ovoga svijeta, i mi se trebamo odmarati.
3) Subota i savez.
Kao što je Božji Zakon bio u žarištu saveza (Izl 34,27), tako je i subota, stavljena u srce Zakona, istaknuta u Njegovom savezu. Bog je objavio subotu kao "znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih povećujem." (Ez 20,12; usporedi: Ez 20,20; Izl 31,17). Stoga je, rekao je On, svetkovanje subote vječni savez (Izl 31,16). "Upravo kao što je savez zasnovan na Božjoj ljubavi prema Njegovom narodu (Pnz 7,7.8), tako je i subota, kao znak toga saveza, znak božanske ljubavi.
Zašto mi uskrs kao praznik nije neka sreća a događaj Kristovog uskrsnuća je?
Potpuno sam svjestan značenja Božje pobjede ali stalni podsjetnik na Kristovu žrtvu su obredi krštenje i sveta večera, niti Isus niti apostoli nisu ustanovili neki poseban praznik zbog događaja uskrsnuća. Masovno prihvaćanje kršćanstva kao religije među poganskim narodima europskog kontinenta prvih stoljeća donjelo je sa sobom i mnoštvo poganskih običaja i svetkovina koje su na "zgodan" način prekrštene u kršćanske blagdane. Naime poganima je bilo lako prihvatiti (jer su morali) kršćanstvo kada je car Konstantin rimski imperator proglasio kršćanstvo službenom religijom koju je osobno prihvatio ali im nije bilo tek tako lako prestati prakticirati dotadašnje navike i običaje.
Prvi razlog zbog kojeg mi uskrs kao blagdan nije neka sreća je miks poganštine i kršćanstva:
http://studentski.hr/vijesti/na-danasnji-dan/porijeklo-i-slavlje-uskrsa
Drugi razlog je puno važniji i u njemu leži povijesno 'mađioničarsko' teološki trik koji spada u onaj kontekst kojeg su apostoli navještali kao "tajna bezakonja koja dolazi":
https://www.bitno.net/vjera/formacija/nedjelja-ili-subota/
Što je to kompromisno kršćanstvo iskemijalo i lako ostvarilo da se danas malo tko pita "Hej a zašto mi to tako?"
U gornjem tekstu je četvrta zapovijed o svetkovanju sedmog dana u tjednu kao dana od odmora/počinka ili Dana Gospodnjeg prikazana kao da je riječ o obrednim odmorima/počincima, što je potpuno krivo. Naime na hebrejskom shabbat znači odmor-počinak. Oni su imali obredne shabbate i tjedni shabbat (sedmi dan) koji nije vezan uz neki obred već uz moralni zakon-10 zapovjedi.
Pošto je Isus Krist uskrsnuo u nedjelju (prvi dan tjedna) ekipa se dosjetila kako da teološki opravda dotašnje svetkovanje prvog dana u tjednu posvećenog bogu sunca (Sonntag, Sunday...).
Ne samo da je ostalo na tome, već su se oni koji su ostali pri sedmom danu proglašavali fundamentalistima ili ekstremistima...duhovno zaostalima jer nisu shvatili novo stvaranje, novu nadu i još uvijek žive "po starom poredku stvari".
Dakle moralna zapovijed je prikazana kao obredna a potom je slava sedmog dana u tjednu prenesena na prvi dan u tjednu zbog slave uskrsnuća u prvi dan tjedna - u nedjelju.
Za one koje zbunjuje koji je prvi a koji sedmi dan u tjednu:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Nedjelja
Dakle kako da budem sretan za blagdan koji služi kao glavni argument krivoj teologiji?
Nedjeljni zakon, Božji pečat, žig zvjeri, posljednji događaji na planeti
„Ne pustošite ni zemlje, ni mora, ni stabala, dok ne ’zabilježimo’ pečat sluge našega Boga ’na njihovim čelima’!“ (Otkrivenje 7,3)
Božji pečat, zalog ili znak Njegovog autoriteta, nalazi se u četvrtoj zapovijedi. To je jedini propis iz Dekaloga koji ukazuje na Boga kao na Stvoritelja neba i zemlje i koji jasno naglašava razliku između pravog Boga i svih lažnih bogova. Činjenica da je Bog pokazao svoju stvaralačku moć, u cijelom je Pismu navedena kao dokaz da je On iznad svih poganskih božanstava.
Subota, četvrta zapovijed, bila je uspostavljena da podsjeća na djelo stvaranja i tako misli svih ljudi usmjerava na pravoga i živoga Boga. Da je subota bila poštovana, nikada ne bi bilo nijednog idolopoklonika, nijednog ateista, nijednog nevjernika. Sveto poštovanje Božjeg svetog dana usmjeravalo bi misli muškaraca i žena na njihovog Stvoritelja. Pojave u prirodi podsjećale bi ih na Njega i svjedočile bi o Njegovoj sili i ljubavi. Subota istaknuta u četvrtoj zapovijedi pečat je živoga Boga. Ona ukazuje na Boga kao Stvoritelja i znak je Njegovog pravednog autoriteta i vlasti nad bićima koja je stvorio.
Što bi, onda, mogao biti žig zvijeri, ako ne lažna subota koju je svijet prihvatio umjesto prave?
Proročka izjava da će se poglavari otpale Crkve uzvisiti iznad svega što se zove ili poštuje kao Bog, ostvarila se doslovno u promjeni dana odmora sa sedmoga na prvi dan u tjednu. Gdje god se poštuje lažna subota, gdje god joj se daje prednost pred pravom Božjom subotom, tu se i čovjek bezakonja uzdiže iznad Stvoritelja neba i zemlje!
Oni koji tvrde da je Krist osobno promijenio dan odmora, neposredno se protive Njegovim riječima. Isus je u Govoru na Gori blagoslova rekao: „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.“ (Matej 5,17)
Rimska crkva priznaje da je dan odmora promijenjen pod njezinim utjecajem i navodi upravo tu promjenu kao dokaz vrhovnog autoriteta Crkve. Ona izjavljuje da svetkovanjem prvog dana tjedna kao dana odmora, protestanti priznaju njezinu moć da zakonski uređuje područje koje pripada Bogu. … I dok tako ustanova nedjelje dobiva potporu, njezini se vjernici raduju i uvjereni su da će se na kraju cijeli protestantski svijet naći pod rimskom zastavom. (Signs of the Times, 1. studenoga 1899.)
O promjeni možete pročitati iz samog rimokaoličkog katekizma:
Katekizam
Žig zvjeri - Lažni dan od odmora - Nedjelja
Događaji posljednjeg vremena
http://www.markofbeast.net/
http://www.europeansundayalliance.eu/
Važna pitanja - sažeti odgovori
Da li se Božji putevi i naši ljudski spajaju?
Križ na Golgoti je doslovno stvarno fizičko i duhovno mjesto gdje se Bog spaja s čovjekom. To nije samo susret, to je doslovno sudbonosno spajanje. Bezgrešno nevino janje je žrtvovano, nevin je optužen, ponižen i ubijen od onih zbog kojih je došao.
Bog se izložio najvećem riziku postavši čovjekom, čovjekom s grešnom prirodom. Utjelovljenje božanskog i ljudskog u osobi Isusa Krista je obavijeno velom tajne kao i to što bi se desilo s božanstvom da je Isus napravio ijedan grijeh. Isus Krist je istovremeno potpuno Bog i potpuno čovjek. Bog je svemoćan i bezgrešan a čovjek je ograničen i grešan. Mnogi skeptici i kritičari kažu: "Pa lako je tako živjeti na zemlji i biti bezgrešan kad si Bog!" Veličina koju nam biblija otkriva je da se Isus Krist nije koristio božanskom silom u borbi protiv grijeha niti se koristio božanskom silom po vlastitoj procjeni u životnim situacijama, dakle potpuno se odrekao koristiti božansko u sebi i potpuno se predao kao čovjek vodstvu svog nebeskog Oca. Pobjedu nad grijehom je ostvario kroz neprekidni odnos s Ocem, kroz odnos je dobio silu da nadvlada sve životne kušnje ne napravivši nijedan kompromis s grijehom. Otac je bio u odnosu prvenstveno sa čovjekom u Kristu a ne s božanskim u Kristu. Savršena zamjena (žrtva) je tražila savršen život, nevinost i bezgrešnost. Samo takva je mogla biti primljena kao zamjena za kaznu koju je čovječanstvo trebalo primiti.
Mnogi vjeruju da je Isus Krist rođenjem imao grešno tijelo kao i svi mi, ali da je imao narav koju je čovjek imao prije pada u grijeh, znači bez sklonosti ka grijehu pa je u tome bio u prednosti nad nama. Drugim riječima kušnje nisu mogle doć iz njegovog srca i uma već samo iz grešnog tijela i vanjskog kušaća.
Ako je poanta spasenja da se božansko potpuno poistovjeti s ljudskim u kontekstu grijeha onda to baš i nije poistovjećivanje u punom smislu. S druge strane grešan život na zemlji svakodnevno nudi toliki broj kušnji da čak sa Adamovom naravi, bez odnosa i zajednice s Ocem, Isus Krist - Sin Božji ne bi ostao bezgrešan.
I pored ovog saznanja o Kristovom životu i smrti mnogim ljudima se čini kao da Bog ima neki svoj put a mi svoj, i da se ta dva paralelna puta nikad ne susreću.
Biblijski gledano to je apsurd, jer cijela Biblija govori o Božjoj ljubavi koja daje sve da se ponovo susretne s čovjekom i to kroz cijelu vječnost. Postoji cijeli plan kojeg nazivamo plan spasenja za sve one koji ga prihvate. Bog je otvorio put spasenja i riješio problem grijeha, samo ga trebamo shvatiti i prihvatiti u svom životu. Bog je postao čovjekom ne samo za potrebu plana spasenja, već će imati našu ljudsku prirodu kao dio sebe za cijelu vječnost.Bog je obećao ponovo doći sa svom slavom neba i taj događaj nazivamo 'Kristov drugi dolazak'. On dolazi po nas koji imamo odnos i koji smo poprimili njegov karakter kroz taj bliski odnos. On uskrsuje mrtve svih vjekova koji su umrli u vjeri i nadi, zatim preobražava sve žive koji budu u tom trenutku slavnog drugog dolaska. Kad sve ovo znamo, pitanje "Da li nam se putevi susreću?" postaje suvišno. Bog ne traži od nas ništa što Isus Krist nije uspio u svom životu. Savršenstvo karaktera postižemo kroz odnos s Bogom u molitvi tu je uključeno proučavanje Božje objave i praktični suživot s ljudima oko nas. Krist je bio u molitvi s Ocem, Krist je čitao pisanu objavu i tumačio je u mjestima gdje se narod okupljao, Krist je odgovarao na praktične potrebe naroda, lječio, hranio, obilazio potrebite, branio pojedince od osude mase. Istovremeno dok je govorio o naravi Nebeskog kraljevstva koje dolazi, On ga je živo već na ovoj zemlji kava je.
Krist je rješio problem naših grijeha iz prošlosti, kroz prijateljski odnos dolazi oprost, kajanje je dokaz odnosa jer je to iskreni osjećaj da smo nekog ili nešto povrijedili i da nam je žao. Kroz odnos dobivamo oprost, kroz oprost shvaćamo jasnije ljubav, kad shvatimo ljubav ona nas oslobađa i skreće iz naše komforne zone da shvatimo da su ljudi oko nas i život stvarnost a ne polusan.
Grijeh, krivnja, savjest, oprost
Mnogi ljudi koji nisu bili vjernici svjedoče da su otkrili Boga kroz usklađenost Svetog Pisma sa realnošću koju doživljavaju kada je riječ o krivnji, savjesti, oprostu i drugim osjećajima/stanjima koji obuhvaćaju ljudski duhovni-moralni život. Opis tih stanja opisanih u Bibliji se poklapa sa onim što čovjek proživljava u praktičnom osobnom životu.
Tražeći Boga različiti tipovi karaktera vole različite tipove dokaza o Božjem postojanju, neki vole dokazivati-naglašavati znanstveni pristup (stvaranje-evolucija), neki vole dokazivati-naglašavati kroz ispunjenje biblijskih proročanstava, ipak najveće osvjedočenje kod večine ljudi dolazi kroz unutarnju spoznaju o usaglašenosti osobnog životnog iskustva s onim kako Biblija opisuje različita duševna, duhovna, moralna stanja unutrašnjeg bića. Večina Kristovih poruka čovjeku odnosi se upravo na
taj najvažniji skriveni dio ljudske nutrine u kojem se kada je razotkriven, javlja potreba i čežnja za izbavljenjem kao što zarobljen čovjek čezne za slobodom ili krivac za oprostom. Ukoliko vjernik nema svakodnevnog udjela ili susreta sa ovakvim temama a oduševljen je ostalim pristupima ili dokazima o Božjem postojanju, tada se nalazi u velikoj opasnosti da kroz određeno vrijeme izgubi najvažnije uporište na svom putu ka Bogu i spasenju.
Savjest
Savjest se definira kao dio ljudske psihe koji izaziva duševnu bol i osjećaje krivnje kada ju uznemiravamo, kao i osjećaje zadovoljstva i dobrobiti kada su naši postupci, misli i riječi u skladu s našim vrijednosnim sustavom. Grčka riječ koja se prevodi kao „savjest“ u svim novozavjetnim slučajevima spominje se kao suneidesis, što znači „moralna svijest“ ili „moralna savjesnost“. Savjest reagira kada su nečiji postupci, misli i riječi u skladu sa ili u suprotnosti od standarda onog što je ispravno i pogrešno.
Ne postoji hebrejski izraz u Starom zavjetu koji je ekvivalent riječi suneidesis u Novom zavjetu. Razlog nedostatka hebrejske riječi za „savjest“ može biti židovski svjetonazor, koji je bio više grupni nego pojedinačni. Hebrej je sebe smatrao članom saveza zajednice koja se prema Bogu i Njegovim zakonima odnosi korporativno, a ne kao pojedinac. Drugim riječima, Hebrej je bio siguran u svoju vlastitu poziciju pred Bogom ako je hebrejski narod kao cjelina bio u dobrom zajedništvu s Njime.
Novozavjetni koncept savjesti jest više individualan po naravi te uključuje tri glavne istine. Prvo, savjest je Bogom dana sposobnost ljudskih bića da realiziraju samoprocjenu. Pavao nekoliko puta govori o svojoj vlastitoj savjesti kao „dobroj“ ili „besprijekornoj“ (Djela 23,1; 24,16; 1. Korinćanima 4,4). Pavao ispituje svoje vlastite riječi i djela, te otkriva da su u skladu s njegovim moralom i sustavom vrijednosti, koji se naravno temelje na Božjim standardima. Njegova savjest je potvrđivala integritet njegovog srca.
Drugo, Novi zavjet prikazuje savjest kao svjedoka nečega. Pavao kaže da pogani, iako nisu imali Mojsijev zakon, imaju savjest koja im svjedoči o prisutnosti Božjeg zakona zapisanog u njihovim srcima (Rimljanima 2,14-15). Također se poziva na vlastitu savjest kao svjedoka u tome da govori istinu (Rimljanima 9,1), te da se vladao u prostodušnosti i čistoći u njegovom odnosu prema ljudima (2. Korinćanima 1,12). Također kaže da mu njegova savjest govori da su njegovi postupci vidljivi i Bogu i svjedocima tuđih savjesti (2. Korinćanima 5,11).
Treće, savjest je sluga individualnog sustava vrijednosti. Nezreo ili slab sustav vrijednosti stvara slabu savjest, dok sustav vrijednosti koji je u potpunosti informiran stvara snažan osjećaj za ono što je ispravno i pogrešno. U kršćanskom životu, nečiju savjest može voditi neodgovarajuće razumijevanje biblijskih istina te može proizvesti osjećaj krivnje i srama nesrazmjerno trenutnim problemima. Sazrijevanje u vjeri jača savjest.
Ova posljednja uloga savjesti jest ono što Pavao naziva u svojim uputama vezano za jedenje mesa žrtvovanog idolima. Objašnjava da, budući da idoli nisu pravi bogovi, nema razlike u tome je li im hrana žrtvovana ili nije. No, neki su u korintskoj crkvi bili slabi u njihovom razumijevanju te su vjerovali da su takvi bogovi doista postojali. Ti nezreli vjernici bili su užasnuti pri pomisli na jedenje hrane koja je žrtvovana bogovima, zato što je njihova savjest bila upoznata s pogrešnim predrasudama i praznovjernim pogledima. Stoga, Pavao potiče one koji su zreliji u njihovom razumijevanju da ne prakticiraju svoju slobodu u jedenju ukoliko bi to uzrokovalo da savjest njihove slabije braće osudi njihove postupke. Pouka ovdje jest da, ako je naša savjest čista zbog zrele vjere i razumijevanja, ne smijemo dovesti do toga da se oni sa slabijom savješću spotiču o prakticiranje slobode koja dolazi sa čvršćom savješću.
Još jedno spominjanje savjesti u Novom zavjetu jest kada se govori o savjesti koja je „ožigosana“ ili učinjena neosjetljivom kao da je bila spaljena vrućim željezom (1. Timoteju 4,1-2). Takva savjest je otvrdnula i okorjela, ne osjećajući više ništa. Osoba s ožigosanom savješću više ne sluša njezine poticaje, te osoba može griješiti, prepustiti se i varati samu sebe misleći da je sve dobro s njezinom dušom, te se prema drugima ponašati bezosjećajno i bez samilosti.
Kao kršćani, našu savjest trebamo čuvati čistom kroz poslušnost Bogu i održavanjem našeg odnosa s Njime u dobrom stanju. To činimo primjenom Njegove Riječi, kontinuiranim obnavljanjem i mekšanjem naših srca. Budimo obazrivi prema onima sa slabom savješću, pokazujući im kršćansku ljubav i suosjećanje.
Krivnja
Osjećaj krivnje nas može učiniti bolesnima, deprimiranima, nesposobnima za odnose s ljudima.
Ffyona Campbell, prva žena koja je obišla svijet hodajući, shvatila je da ne može živjeti s krivnjom. Krivnja ju je skoro dovela do sloma. “Ne mogu ostati zapamćena kao prva žena koja je obišla svijet hodajući kad sam varala”, izjavila je.
Za vrijeme jedne etape puta zatrudnjela je, te se, nesposobna da hoda 25 milja na dan, vozila na stražnjem dijelu kamiona, a hodala je samo zadnjih nekoliko milja prije ulaza u gradove. Na koncu, nije mogla živjeti s osjećajem krivnje pa je otišla u ured svog sponzora, Raleigh Internatinala, kako bi priznala. Na vlastiti zahtjev, njezin će ulazak u sljedeću Guinnessovu knjigu rekorda biti otklonjen.
Dvije vrste krivnje
Osjećaj krivnje je jedan od vrlo snažnih osjećaja. Osjećamo se odgovornima, osjećamo se osuđenima, osjećamo da zaslužujemo kaznu. On nas može učiniti bolesnima, deprimiranima, nesposobnima za odnose s ljudima. To doista zahtjeva da ga se riješimo. Ipak, postoje dvije vrste krivnje – stvarna krivnja i lažna krivnja. Kako možemo uočiti razliku? Kako možemo naučiti nositi se s njima?
Lažna krivnja
Lažna krivnja podrazumijeva osjećaj odgovornosti za nešto što nismo učinili ili za nešto za što nismo odgovorni. Osjećamo sram a da čak možda točno ne znamo zbog čega se osjećamo loše. To može voditi do depresije, čak do samoubojstva. To može biti mutni osjećaj krivnje, zbog ničeg točno određenog. Kako se može pojaviti?
Možda smo imali vrlo strogo djetinjstvo. Postojalo je mnogo toga što nam nije bilo dopušteno činiti. Možda smo često bili kažnjavani zbog sitnica. Pretpostavimo, na primjer, da se vrlo teškim grijehom smatralo ne oprati ruke prije jela. Čak i sada, godinama kasnije, možemo se stvarno osjećati krivi i posramljeni ako ne operemo ruke prije jela. Možemo se uvijek osjećati loše i na druge načine. Imamo negativnu sliku o sebi i onome što možemo postići, te lako okrivljujemo sebe zbog stvari koje idu krivo, ili preuzimamo krivicu od drugih kad to ne zavrijeđuju. Ljudi koji su preživjeli veliku nesreću ili katastrofu u kojoj su drugi poginuli ili se ozlijedili, vrlo često osjećaju krivnju zbog toga jer su preživjeli. To može biti vrlo jak osjećaj. Tužna posljedica emocionalnog, fizičkog, ili seksualnog zlostavljanja djece ili mladih je osjećaj krivnje ili srama zbog tih užasnih radnji nad kojima nisu imali kontrolu. Taj osjećaj srama može biti toliko jak da ga gotovo možemo osjećati kao prljavi kaput kojeg imamo na sebi. Doista, on može voditi u želju da se neprestano peremo.
Postoji li odgovor na ovu vrstu krivnje? Da! Možda će zahtijevati puno vremena da je savladamo. Možda će biti potreban savjet nekog savjetnika ili drugog stručnjaka. Ili će možda biti dovoljan samo razgovor s prijateljem. Što može donijeti izlječenje? Prvo, dozvoljavanje istini da uđe u tvoj život. Krist je rekao: “Upoznat će te istinu i istina će vas osloboditi.”
Ako smo bili povrijeđeni na ovaj način, ključni dio oporavka i izlječenja je oproštenje – oprostiti osobi koja nas je povrijedila. To može biti vrlo težak i složen put, ali je jedan od ključeva za oslobođenje od zarobljenosti prošlošću.
Stvarna krivnja
Postoji ono što zovemo stvarnom krivnjom. Posjedujemo izgrađeni unutrašnji sistem – ‘savjest’ – koji nam govori kad činimo nešto krivo. Možemo stvarno biti krivi. Sa stvarnom krivnjom, osjećamo se krivim zbog točno određenih stvari. Većina psihijatara i terapeuta drži da je krivnja u korijenu mnogih naših problema. Međutim, često jedini savjet koji mogu ponuditi je da krivnja nije stvarna te da može biti uklonjena. Drugim riječima, oni se odnose prema stvarnoj krivnji na isti način kao što smo vam predložili da se odnosite prema lažnoj krivnji. Nažalost, to ne djeluje veoma dobro, zato jer, negdje duboko, mi znamo, sasvim ispravno, da smo stvarno krivi. Mi znamo duboko unutra da se nekako za zlo mora platiti.
Sva društva imaju sustave pravde i zakone utemeljene na tom uvjerenju. Kad se dogodi neka nesreća ili katastrofa, osjećamo da netko mora biti odgovoran, da netko mora platiti. Može biti teže prihvatiti katastrofu za koju se čini da nema smisla ili uzroka, nego li onu za koju je netko stvarno odgovoran! Postoji li način da se izbriše prošlost? Da i ne. Kad bismo se samo mogli vratiti, te učiniti stvari drugačije. ‘Kad bismo’, mislimo. Ali, kako vrijeme prolazi, to nije moguće, mora postojati drugi način. Ako ne možemo popraviti prošlost, za nju treba biti plaćeno. Možemo kazniti sami sebe, uskratiti nešto sebi, čak nas društvo može kazniti, ali se ipak i dalje osjećamo krivi. Kako cijena može biti plaćena?
Cijena
Možemo nekako osjećati da trebamo kazniti sami sebe. Ipak, u isto vrijeme, želimo pobjeći kazni koju osjećamo da smo zaslužili! Želimo vas ovdje zamoliti da se ne isključite! Jer vam ovdje želimo ukazati da nitko od nas ne čini dovoljno da bi mogao izbrisati prošlost. Ali znamo čovjeka koji može! Želimo ukazati na to da Bog ima odgovor na krivnju.
Pravi odgovor
Bog je stvorio svijet koji je trebao biti savršen. Ali ljudi su izabrali ići svojim vlastitim putem, voditi svoje vlastite živote. Svijet je, ustvari cijeli svemir, pao u zlo i okrenuo se od Boga. Zbog ovoga, svima nam je lako činiti zlo, te biti sebičan, ignorirati Boga. Živimo u svom vlastitom malom svijetu, odvojeni zidom od Boga, te (često) i od drugih ljudi. Jedino Bog može pronaći izlaz iz ovog problema. On je izabrao da siđe u svoj vlastiti svijet, da sam sebe ograniči – da se umanji, ako tako želite – do ljudskog obličja koje mi možemo razumjeti. Došao je na zemlju da bi se rodio kao čovjek – Isus. Ipak, Isus nije bio običan čovjek, ne samo zbog toga što nikada nije učinio krivo – on je uistinu bio i Bog. Ne tek neki bog, ili anđeo, ili super-čovjek. Sveti spisi su 2000 godina prije obećali Božjeg osobitog vođu – Mesiju – kao onog koji bi se rodio (čak je bilo zapisano u kojem gradu) i umro za ljudske grijehe.
Kaznu koju je svaki od nas zaslužio, on je uzeo mjesto nas. Prorok imenom Izaija napisao je nevjerojatnu knjigu, stotine godina prije Isusovog rođenja. On je pretkazao dolazak nevinog čovjeka koji će patiti zbog naše krivice. A evo i ključne rečenice koja govori kako će Isus umrijeti zbog onog što smo mi učinili:
”Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija, 53)
Dobra vijest
Ako je Isus platio naš dug, mi ga ne moramo ponovno platiti. Slobodni smo. Za našu krivnju i sram je plaćeno. To je slično čovjeku koji je kupio auto u autokući. Stvari su krenule krivo, čudni zvukovi, problemi s mjenjačem, propuštanje ulja. Nije si mogao priuštiti da ih sredi, pa se je mučio mjesecima. Tada mu je netko rekao da mu je autokuća dala punu garanciju, i da će svi problemi s autom biti sređeni besplatno. Njegov problem nije bio auto, ili autokuća, nego njegovo neznanje o tome što je već učinjeno za njega! To je radosna vijest! Možemo biti slobodni od krivnje, straha, svakovrsnih problema, ako to učinimo na Božji način.
Biblijski proročki vremenski periodi, početak nebeskog suda i Kristov drugi dolazak
Najduži proročki period je onaj iz knjige proroka Danijela opisan u 8. poglavlju kao 2300 proročkih dana tj. preračunato kao 2300 doslovnih godina. Unutar 2300 godina Bog je objavio i period od 490 godina koji je određen za izraelski narod kao izabranom narodu. Završetak 2300 godina označava početak nebeskog iztražnog suda nad čovječanstvom.
Proročanstvo u Danielu 9 daje precizan podatak o početku 70 sedmica, to je ujedno i početak perioda 2300 večeri i jutara:
"Od časa kad izađe riječ Neka se vrate i opet sagrade
Jeruzalem pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a
onda šezdeset i dvije sedmice... A poslije šezdeset i dvije
sedmice bit će Pomazanik pogubljen..." (Dn 9,25.26)
Prema tome za početak tumačenja proročanstva treba uzeti proglas kojim je zapovijeđena obnova Jeruzalema. Iz Ezrine knjige saznajemo da su grad Jeruzalem i Hram stvarno obnovljeni zahvaljujući izdavanju tri dekreta što su ih objavili Kir, Darije i Artakserks (Ezr 6,14).
Više elemenata upućuje na Artakserksov dekret: on je posljednji i stoga najdjelotvorniji. Osim toga on je jedini potpun; odnosi se na gradnju Hrama kao i obnovu administrativne i političke uloge grada Jeruzalema. Uz to je jedini koji je popraćen blagoslivljanjem i slavljenjem Boga,
dakle jedini koji usmjerava na Božju intervenciju.
"Blagoslovljen neka je Jahve, Bog otaca naših, koji je
nadahnuo srce kraljevo da proslavi Dom Jahvin u Jeruzalemu." (Ezr 7,27)
Isto je tako značajno što nakon ovog blagoslova i hvale - koji je Ezrina reakcija na Božje djelovanje - tekst prelazi s aramejskog na hebrejski jezik. Ovaj prijelaz prouzročio je Artakserksov dekret, što upućuje na početak nacionalne obnove. Artakserks je ovaj dekret objavio u sedmoj godini svoje
vladavine, odnosno ujesen 457. godine pr. Kr. Prema tome ova je godina početak računanja za 2300 večeri i jutara kao i 70 sedmica. Jednostavnim zbrajanjem -457 u jesen + 2300 = 1843 u jesen (završetak zadnje godine završava u jesen 1844.g.). 1844 u jesen je započeo jedan od najvažnijih procesa u povijesti čovječanstva, nebeski istražni sud.
Za one koji žele detealjnije objašnjenje preporučujem:
"Daniel - Vizija kraja"
Evolucija ili stvaranje
http://creation.com/
http://www.newgeology.us/index.html
https://www.youtube.com/c/creationclips/featured
https://www.facebook.com/creationministries/
http://udrugapostanak.ucoz.com/
video teme:
Stvaranje, kreacionizam, evolucija
Arheologija potvrđuje Bibliju
Biblija i Arheologija
Kamenje Izraela dr Don Paton- Arheologija potvrđuje Bibliju
Mašta u službi prijevare
Jedna od najboljih taktika prijevare je ostaviti dojam da neprijatelja nema, da ne postoji, da je izmišljen, da je plod bujne mašte ili popularno plod teorije zavjere.
Druga moćna taktika je ostaviti krivi dojam na one koji su se usudili povjerovati - manipuliacija njihovom maštom isto tako u svrhu prijevare. Kada u internet tražilicu ukucate 'sotona' 'pali anđeli' dobijete tisuće slika groznih stvorova s rogovima, kandžama i krilima poput zmaja. Isto tako kada ukucate 'Isus' dobijete kao rezultat pretrage lijepog, dugokosog, plavookog stasitog muškarca bijele rase. Oba ova prikaza nisu utemeljena na biblijskom izvještaju o Kristu i Sotoni.
Sotona nije oduvijek bio sotona, on je bio najveličanstveniji anđeo na nebu:
"Budući da je Zakon ljubavi temelj Božje vladavine, sreća svih razumnih bića ovisi o njihovoj savršenoj usklađenosti s njegovim načelima pravednosti. Bog želi da Mu sva stvorenja služe iz ljubavi, službom koja izvire iz poštovanja prema Njegovom karakteru. On ne nalazi zadovoljstvo u prisilnoj poslušnosti i On svima daruje slobodnu volju da Mu mogu dragovoljno služiti.
Sve dok su sva stvorena bića prihvaćala vjernost iz ljubavi, diljem Božjeg svemira vladao je savršeni sklad. Ispunjavanje Božjih namjera je bila radost nebeskih vojski. One su uživale odražavati Njegovu slavu i iskazivati Mu hvalu. Dok je vladala ljubav prema Bogu, međusobna je ljubav bila puna povjerenja i nesebična. Nije bilo tragova nesklada koji bi remetio nebeski sklad. Međutim, ovakvo se sretno stanje promijenilo. Jedno je biće zloupotrijebilo slobodu koju je Bog dao svojim stvorenjima. Grijeh je nastao u onome kome je Bog, osim Krista, dao najveću čast i koji je od Boga primio najveću silu i slavu među stanovnicima Neba. Lucifer, “sin Zorin”, bio je prvi među anđelima, kerubima zaklanjačima, svet i neokaljan. On je stajao u prisutnosti velikog Stvoritelja, a na njemu su počivale zrake slave koja okružuje vječnog Boga. “Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti I čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki… Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ezekiel 28,12-15)
Lucifer je malo-pomalo popuštao želji za samouzvišenjem. Sveto pismo kaže: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost tvoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ezekiel 28,17) “U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Premda je sva ta slava dolazila od Boga, ovaj je moćni anđeo počeo smatrati da ona pripada njemu. Nezadovoljan svojim položajem on se usudio žudjeti za čašću koja je pripadala samo Stvoritelju. Umjesto da nastoji uzvisiti Boga u osjećajima i vjernosti svih stvorenih bića, on se trudio njihovu službu i odanost osigurati za sebe. Žudeći za slavom koju je beskonačni Otac darovao svojem Sinu, ovaj je anđeoski knez težio za moći koja je bila Kristovo isključivo pravo.
Tako je poremećen savršen sklad Neba. Luciferova težnja da služi samom sebi, umjesto svojem Stvoritelju, pobudila je osjećaj straha u onima koji su smatrali da Božja slava treba biti najuzvišenija. Božji Sin mu je pokazao Stvoriteljevu veličinu, dobrotu i pravednost te svetu, nepromjenjivu narav Njegovog Zakona. Sâm je Bog uspostavio nebeski ustroj, i napuštajući ga, Lucifer bi obeščastio svojega Stvoritelja i uništio sebe. Ali upozorenje, dano u beskonačnoj ljubavi i milosti, samo je potaklo duh otpora. Lucifer je dopustio da ljubomora prema Kristu prevlada i još se više učvrsti.
Osporavanje vrhovništva Božjem Sinu, a time i sumnja u Stvoriteljevu mudrost i ljubav, postao je cilj kneza anđela. On je odlučio snage svojega uma usmjeriti prema ovom cilju; uma koji je, osim Kristovog, bio prvi među nebeskim bićima. Ali Krist, koji je želio da sva Njegova stvorenja imaju slobodnu volju, nije nikoga ostavio nezaštićena od zbunjujuća mudrovanja kojim će se pobuna nastojati opravdati. Prije početka velikog sukoba svi su trebali dobiti uvid u Božju volju, čija su mudrost i dobrota bili izvor sve njihove radosti.
Kralj svemira je okupio sva nebeska bića da u njihovoj prisutnosti objasni pravi položaj svojega Sina i pokaže kakav odnos održava sa svim stvorenim bićima. Božji je Sin dijelio Očevo prijestolje, a slava vječnog samopostojećeg Boga okruživala je obojicu. Oko prijestolja su se okupili sveti anđeli, beskrajno mnoštvo — “deset tisuća puta deset tisuća i tisuću puta tisuću” (Otkrivenje 5,11), najuzvišeniji anđeli, kao sluge i podanici, radujući se svjetlosti koja ih je obasjavala iz božanske prisutnosti. Pred okupljenim stanovnicima Neba Kralj je objavio da samo Krist, Božji jedinorodni Sin, može u cijelosti shvatiti Njegove namjere te je Njemu bilo povjereno da izvrši moćne naredbe Njegove volje. Božji Sin je stvaranjem svih nebeskih bića izvršio Božju volju, a Njemu je, kao i Bogu, pripadalo njihovo poštovanje i vjernost. Krist je tek trebao pokazati božansku silu u stvaranju Zemlje i njezinih stvorenja. Ali pored svega toga On nije tražio moć ili čast za sebe protivno Božjem planu, već je uzdizao Očevu slavu i izvršavao Njegove nakane dobrote i ljubavi."
Nakon pada Lucifer dobiva naziv Sotona jer se njegov um pomračio, postao je začetnik zla, međutim u bibliji nigdje ne nalazimo da se njegov fizički izgled promijenio ili da je izgubio nešto od slavne pojave koju je imao.
Isus Krist je bio židov a jedno od proročanstava Starog Zavjeta (oko 730 g. pr. Kr) ga opisuje kao čovjeka prosječnog izgleda:
"Tko je povjerovao vijesti našoj, kome se je otkrila mišica Gospodnja?
Tako je izrastao pred njim kao mladica, kao korijen iz suhe zemlje. Nema obličja na njemu, nema ljepote, da bismo ga gledali, i nema izgleda, da bismo našli ugodnosti na njemu.
Prezren je bio, posljednji od ljudi, čovjek bolova, vičan patnjama, kao jedan, od koga čovjek zaklanja lice svoje, tako je bio prezren, i nijesmo ga cijenili.
A on je nosio patnje naše, žalosti je naše uzeo na se, mi smo ga držali udarenim, pogođenim od Boga i mučenim,
Ali je on bio ranjen za naše grijehe, izbijen za naša zlodjela. Za spasenje naše ležala je kazna na njemu, modricama njegovim mi smo se iscijeljeni.
Svi smo mi kao ovce lutali naokolo. Svaki je išao svojim vlastitim putem. A Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.
Bio je zlostavljen, a on se je predao dragovoljno, nije otvorio usta svojih kao janje, što se vodi na klanje. Kao ovca, nijema pred onima, koji je strižu, nije otvorio usta svojih.
Iz tjeskobe i suda bio je uzet, i tko da iskaže sudbinu njegovu. Bio je istrgnut iz zemlje živih i za opačine naroda mojega bio je na smrt pogođen.
Odredili su mu grob uz zločince, a uz bogatoga bio iza smrti, jer nije počinio nepravde, i nije se našla prijevara u ustima njegovim.
Ali je Gospodu bila volja, da ga udari na muke. Kad se sam žrtvuje kao žrtva za grijeh, vidjet će potomke, dugo će živjeti, i volja će se Gospodnja ispuniti po njemu.
"Za muku duše svoje on će se nasititi obilno. Svojim spoznanjem moj će sluga kao pravednik donijeti mnogima pravednost, i zlodjela njihova uzima on na se.
Zato ću mu dati mnoge kao dio, mnogobrojne će on prisvojiti zato, jer je dao život svoj na smrt, i bio ubrojen među zločince, i nosio grijehe mnogih, i molio se za zločince." " (Izaija 53, 1-12)
Ljudi koji nisu upoznati s činjenicama koje otkriva sam Božja objava grade cijeli niz predpostavki i sumnji na osnovu lažne predodžbe o Kristu i Sotoni koju nam nudi vjekovna umjetnost.
Biblija govori da će se pred drugi Kristov dolazak pojaviti Antikrist tj. sam Sotona koji će imitirati Krista čineći čuda kako bi prevario sve, čak i Božje vjerne ljude. Ljudi koji imaju predodžbu Sotone kao rogatog, zubatog s krilima zmaja i vilama, svakako će biti prevareni.
Isto tako mnogim ateistima je s pravom nepojmljivo da je Bog sviha nacija baš bijele rase. Lik Isusa Krista je naravno vjekovima iskomercijaliziran u svrhu određene teološke promidžbe. Svaki iskreni i pobožni čovjek će se složiti da je boja kože apsolutno nebitna i sporedna a kamo li boja kože Isusa Krista Spasitelja svijeta. Pa ipak ova tema želi razotkriti da se pojavom, likom može manipulirati i da ta naizgled bezopasna manipulacija može utjecati na nečije prihvaćanje istine o Bogu.
Tko su demoni i duhovi?
Iz biblijske perspektive jasno je da su demoni u stvari pali anđeli. To nisu neka posebna bića već je to naziv za anđele koji više ne postoje na slavu Božju, zbačeni su s neba (duhovna dimenzija) na zemlju i tu šire svoj zli utjecaj u borbi protiv dobra. Duhovi nisu ništa drugo nego fizička manifestacija demona, naime anđeli imaju sposobnost prelaziti iz duhovne dimenzije u ovu našu fizičku.
Spiritisti najčešće misle da su duhovi duše umrlih ljudi koje obitavaju u duhovnoj dimenziji, koje se pomoću određenog rituala može dozvati tj. materijalizirati te s njima komunicirati. Međutim biblija jasno naučava o stanju ljudi nakon smrti, duše umrlih nigdje ne obitavaju ili lutaju u nekom međusvijetu već svi mrtvi čekaju trenutak drugog Kristovog dolaska i uskrsnuće. Istina o uskrsnuću je oprečna laži o obitavanju duša nakon smrti. Biblija poučava da je smrt kao stanje dubokog sna u kojem čovjek ne zna za sebe i nije svjestan ničega do trenutka uskrsnuća.
Brojna svjedočanstva spiritista na "višem nivou" govore da oni nisu pouzdano sigurni o prirodi entiteta kojeg su prizvali. Često im se čini da im se manifestiraju bića koja nemaju veze sa duhom dotičnog umrlog.
Čak ni na toj višoj razini spiritisti nisu svjesni prijevare jer im nije jasan biblijski koncept velike borbe između Krista i Sotone. Oni nisu svjesni da im se preko rituala javljaju pali anđeli - demoni a ne duše umrlih koje se ni ne mogu javiti jer ne postoje kao svjesna duhovna bića.
Ljudi pogrešno misle da su za prizivanje demona potrebni precizni rituali ili seanse, što je donekle istina. Naime ritual je samo proces inicijalizacije da se želi stupiti u kontakt s nadnaravnom silom, on sam po sebi nema neku moć niti može upravljati demonima. Ritual samo uklanja Božju zaštitu nad onima koji eksplicitno inzistiraju na kontaktu. Demoni, pali anđeli su prisutni i mogu se pojavljivati i bez procesa inicijalizacije. Nitko pouzdano ne zna sve detalje ali Biblija jasno daje do znanja da je Božja zaštita nad onima koji Njemu utječu i traže spasenje.
Više o ovoj temi:
Spiritizam 1
Tko su Zvijer iz mora, Zvijer iz zemlje i Bludnica-Babilon veliki?
Iako je jasno da je narav proročanstava da unaprijed otkriju što će biti, Bog se u proročkim knjigama često koristi simbolikom.
Čitajući Bibliju istraživaču vrlo brzo postaje jasno da mu Ona ne daje odgovore kao na pladnju, već se mora potruditi razumijeti. Oni koji sumnjaju u Riječ će brzo odustati a oni koji su uporni u istraživanju će biti nagrađeni razumijevanjem i osjećajem dubokog poštovanja prema mudrosti koja nadilazi ovozemaljsko.
Bog upotrebljava simblički način izražavanja jer on štiti samog proroka, štiti one koji šire proročku vijest, štiti samu proročku vijest, ostavlja dublji dojam o Božjoj prisutnosti-realnosti kod onih koji otkriju značenje tih simbola.
Odmah na početku poslijednje biblijske proročke knjige "Otkrivenje" Bog otkriva da je svrha ove knjige otkriti sudionike i zbivanja do samog drugog Kristovog dolaska (kraja svijeta kakvog znamo).
Sudionici su:
Prijestolje Božje, Bog Otac od kojeg dolazi proročka objava preko Isusa Krista - Sina Božjeg
Isus Krist - Sin Božji, koji se nakon uznesenja nalazi u nebeskom svetištu, koji posreduje za grešni ljudski rod i koji čini da se ljudi odvrate od svojih grijeha i priklone dobru te dožive spasenje i preobrazbu karaktera.
Sedam vremenskih perioda označava da je vrijeme od Kristovog uznesenja do drugog dolaska podjeljeno na određenih sedam faza. Bog u proročanstvu prati sedam faza svoje crkve na zemlji a isto tako prati sedam faza interakcije svog naroda sa svjetovnim lažnim religijskim i duhovnim silama (Bludnica, Zvjeri, Sotona-Zmaj).
Žena-Djevica predstavlja istinsku Božju crkvu koja ne radi kompromis sa svijetom, s filozofijom i ostalim lažnim učenjima - koja je simbolički predstavljena čistom ženom-djevicom obučenom u bjelinu koja označava karakter bez grijeha. Ta Božja crkva razumije da spasenje proizilazi iz bliskog odnosa s Bogom i da je spasenje dar, da je čovjek opravdan Božjom ljubavlju, Kristovom pravednošću a da je svaka usaglašenost s Božjim zapovjedima posljedica tog odnosa. Ta crkva razumije i propovjeda da odnos ne ukida zapovijedi već ih ispunjava.
Žena-Bludnica označena simbolom nečiste žene predstavlja otpalu crkvu koja je religijsko-politički spoj čiji je karakter suprotnom Božjem. Između ostalih njeni grijesi su bludničenje s zemaljskim kraljevima, drugim riječima kada se crkva upliće u svjetovne poslove, kada vodi državne stvari, kada kraljuje nad vladarima zemalja onda se takav odnos zove blud.
Babilon veliki je lažni religijsko-politički sistem koji dominira svijetom i povlači poslijednje poteze u borbi protiv Boga i njegovog naroda.
"Više je nego jasno da Babilon predstavlja Rim jasno je iz riječi apostola Petra "Pozdravlja vas s vama izabrana crkva u Babilonu" (1. Petrova 5,13), dakako Petar ne piše poslanicu iz nekog mjesta koje se nalazi u drevnom Babilonu koji je već odavno uništen, nego iz nekog mjesta pod upravom "Vrhovnog Svećenika" (Pontifex Maximus-a). Ta titula nekada je pripadala poglavaru rimskog imperija, a danas pripada poglavaru katoličke crkve."
Babilon grad je veliki, što kraljuje nad kraljevima zemaljskim,
(Otk 17, 18). Simboliziran je ženom pijanom od krvi, koja jaše na
skrletnoj zvijeri. Na čelu joj je napisano ime – tajna: Babilon veliki,
mati bludnica i gnusoba zemaljskih. Ovakav opis podsjeća na prethodno
navedeni Isusov citat (Iv 8, 44). Izgleda da rečena "mati" s
"ocem svih laži" ima nešto zajedničko, predstavljajući se kao "veliki
Babilon" i zavodeći "kraljeve zemaljske". U 17. i 18. poglavlju Otkrivenja
opetovano se ističe globalni učinak te sile: ... s njom su bludničili
svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja
njezina.
Antikrist Iako proročka knjiga Otkrivenje ne sadrži riječ antikrist u tekstu, ona jasno daje do znanja da je sama bit antikrista ispunjena kroz mnogobrojne prikaze karaktera simbola. Naime riječ antikrist označava nekog tko se predstavlja za Krista a nije Krist. Ljudi često misle da je antikrist netko suprotan Kristovoj biti i pojavi što nije istina, naprotiv on se trudi prikazati da je u službi Boga na zemlji ali kad se dublje preispitaju motivi, pobude i usaglašenost s Božjom Riječi - Biblijom onda se može ustvrditi da je to lažni duh, lažni prorok, lažni poslanik.
Antikrist ne mora biti jedna osoba, to je cijeli religiozni sistem s jednom osobom na čelu sistema koji ima titulu Božjeg predstavnika na zemlji.
Najočigledniji dokaz da je netko antikrist je kad progoni i ubija u ime Božje, zabranjuje čitanje i tumačenje Božje Riječi u ime Božje, kad krade posredničku službu i sebe postavlja posrednikom između Boga i ljudi po nalogu Božjem.
Zvijer je svjetovna-sekularna vlast, sila, država ili unija država. Zvijer iz mora simbolizira državno-političku uniju starog kontinenta (Europa), dok zvijer iz zemlje simbolizira državno-političku uniju novog kontinenta (Amerika), konkretnije to su EU i USA.
Bludnica koja jaše na zvijeri (upravlja zvijer) je simbol koji ukazuje da lažni religijski sistem dominira i u pozadini upravlja svjetovnim, kraće rečeno crkva upravlja državom.
U užem smislu večina biblijskih tumača slaže se da je u pitanju religiozno politički sistem sa sjedištem u Rimu/Vatikanu, u širem smislu simbol se odnosi na katoličanstvo, pravoslavlje, evangeličke i protestantske crkve jednom riječju na otpalo ujedinjeno kršćanstvo s katoličkom crkvom kao predvodnikom.
Sedam brda-planina na kojima bludnica sjedi predstavlja sedam brda na kojim je sagrađen antički Rim (smatran u vrijeme apostola kao tadašnji Babilon) a isto tako predstavlja Veiki Babilon, globalno ujedinjene sila cijelog svijeta na svih sedam kontinenata u velikoj poslijednjoj borbi protiv istinskog Boga i istinskog Božjeg naroda na zemlji.
Za detaljnije razumijevanje preporučujem:
Otkrivenje Isusa Krista (Apokalipsa)
Lažna naučavanja Katoličke crkve
http://www.end-times-prophecy.org/
Za razumijevanje kako to da će u slobodnoj Americi (USA) biti izglasan Nedjeljni zakon koji će se na kraju provoditi pod represijom vlasti preporučujem ključne riječi za internet tražilice: 'Three cities rules the world', 'Vatican, London City, Washington D.C.'. Iako ne mogu preporučiti niti jednu stranicu kao iznimno pouzdanu, možete proći nekoliko njih da bi se uvjerili u istinitost povijesnih činjenica o ta tri grada i njihovoj međusobnoj povezanosti linijom: Rome (Vatican) -> London (London City) -> Washington D.C. (Distrinct of Columbia).
Poanta je da se politička slika USA može promijeniti u vrlo kratkom vremenu zato jer ovisi o drugom centru moći koji vlada u pozadini. Konkretno, da bi došlo do provođenja Nedjeljnog zakona na globalnoj razini i da bi se ostvario san o Novom Svjetskom Poredku potrebno je umjetno izazvati ekonomsku-socijalnu-političku krizu kod ključnih zemalja do takve mjere da će te zemlje pristati na bilo kakav kompromis s onim koji ponudi financijsku pomoć. Upravo onaj tko drži USA u svojoj vlasti može u jednom trenutku povući novac, izazvati krizu, proglasiti izvanredno stanje, prekrojiti zakon i uspostaviti novi poredak u zemlji podižući je ponovno na "svoje noge" i ispasti na kraju heroj-spasitelj svijeta.
video prezentacije*:
The Real History of the evil Roman Catholic Church
Babilonsko vino
Žena-bludnica jaše zvijer
OTKRIVENJE Nevjesta,Zvijer i Babilon
Dve zveri postaju prijatelji
*Razlog zbog kojeg su prijevodi uglavnom na ekavici je praktične prirode, naime teže je otvoreno govoriti o istini u 98% rimokatoličkoj zemlji (što i nije neko opravdanje). Uskoro bi ovakva videa i sam blog mogli biti sankcionirani i protumačeni kao "govor mržnje". Moguće je da videa imaju u tragovima nedorečenu ili nepreciznu povjesnu interpretaciju poneke izjave, događaja te da se o tome da raspravljati, međutim činjenica je da povijest pišu pobjednici. Nije nikakva novost da se novija izdanja povijesnih knjiga razlikuju od onih prije 100-500 godina, da se mnoge povjesne činjenice iskrivljavaju i retuširaju. 08.07.2014. u 22:11 | 0 Komentara | Print | # | ^
Video teme
Isus Krist Spasitelj svijeta, Stvoritelj svemira
Stvaranje-kreacionizam, evolucija
Smrt, stanje mrtvih
Dan Gospodnji, dan odmora, sedmi dan
Arheologija potvrđuje Bibliju
Povijest svijeta i crkve u svjetlu biblijskih proročanstava
Reformacija
Zdravlje i prehrana
Materijal za promidžbu bloga
Dragi prijatelju,
duhovne teme su sve manje popularne u ovom sekularnom, materijalističkom svijetu. Ukoliko blog vidiš vrijednim nastojanjem da se izvrši pozitivan utjecaj i pokrene istinska duhovnost kakvu je Isus Krist naš Spasitelj prenjeo apostolima, pridruži se promidžbi bloga, budi samoinicijativan i kreativan ali poštuj zakonske okvire oglašavanja. Blog se ne reklamira sam niti postoje sredstva za internet oglašavanje, tako da ostaje ova najljepša mogućnost da se netko osobno uključi.
Izrada naljepnica i printanje letaka je na tebi, mi ti nudimo pripremu u .pdf formatu.
Trenutni promidžbeni materijal:
- naljepnice (.pdf format priprema za tisak)
- letak (.pdf format)
...
06.07.2014. u 21:53 | 0 Komentara | Print | # | ^
