Izlazak
Tajna bezakonja - otpad od vjere
Prijevara na svojoj najvišoj razini teško može biti razotkrivena bez pomoći nekog tko nadilazi sposobnost prevaranta. Postoje grublje i profinjenije tehnike manipulacije istinom sve zavisi od strpljenja/nadahnuća prevaranta i razine svijesti prevarenog. Uvjek je lakše prevariti pojedinca nego cijelu grupu ljudi. Razdvoji pa vladaj je jedna od starih tehnika. Moć da se prevari cijelu generaciju ljudi je "umjetnost" koja nadilazi utjecaj pojedinca, u pozadini je to u pravilu cijela mašinerija ljudi čija je životna misija modificiranje istine s određenim ciljem u pozadini.
Čovjek je duhovno biće, ne samo tjelesno. Duhovnost je viši oblik svjesnosti života od onog kada čovjek samo brine u što će se obući i što će pojesti. Duhovnost se ne nasljeđuje nego se formira kao i karakterne osobine. Na kraju života svatko može reći da je svojim izborom postao to što je postao, okolnosti ne moraju nužno utjecati na naše najvažnije odluke i najvažnije karakterne osobine. Isto je s duhovnošću. Put u što vjerovati i čemu predati svoj um i duh je put popločan nizom manjih osobnih izbora. Svaka faza na tom putu je jedno manje raskrižje na kojem čovjek izabire pravac u kojem će ići. Čim zakorači čovjek ostaje fasciniran količinom mogućih izbora-puteva i u prvi mah to ga čini sretnim jer se osjeća slobodnim. Često prije nego što smo napravili prvi korak, većina nas shvaća da nas je netko drugi već usmjerio na određenu stazu i napomenuo ili čak postavio ultimatum da s nje nema skretanja ni desno ni lijevo. Moć manipulacije autoritetom ili zaduživanje "istinom" je najjača kad je čovjek mlad, tada je najpodložniji jer je najspremniji predati svoje povjerenje. Predavanje povjerenja nije naivnost, nego osnovna ljudska potreba, manipulacija tom potrebom je jedan od največih zločina.
Ipak, prije ili kasnije u doba svoje zrelosti čovjek postavi pitanje kako to da je baš on tako sretan da se rodio u istini. Kako to da se rodio baš na onom djelu zemaljske kugle gdje je apsolutna netaknuta istina a svi ostali koji vjeruju u neke čudne istine žive u velikoj zabludi.
Čovjeku se nameće pomisao da je posebno privilegiran i da je Bog pomalo pristran kad je tako 'namjestio' stvari. Mnogi su doskočili tom problemu i pojednostavili cijelu stvar, postavili su tezu:
"Zašto bi ostali putevi ili pravci bili zastranjenje, zašto svi ne bi vodili ka istom cilju u konačnici - susretu s Bogom ili najvišoj razini prosvjetljenja?"
Jedan od većih razloga zašto je Božja objava Biblija jedna od najomrženijih knjiga je njena isključivost prema svim alternativnim putevima duhovnosti.
Biblija je jedina objava koja ističe da su zlo i prevara začeti davno prije nastanka ove naše planete i da je začetnik-tvorac zla postao bogom ovog svijeta jer je preuzeo vlast nad čovječanstvom prevarom. Od tada do danas on je tvorac svake prevare, svake laži i svakog lažnog puta duhovnosti kojim zadobiva svoje sljedbenike kao regrute u najvećem ratu koji se ikad vodio, ratu dobra i zla. Jedna od najvećih laži koju je Sotona-pali anđeo ponudio je da Bog nije apsolutna ljubav i istina, da apsolutna čistoća nema smisla i da se nigdje u prirodi ne može vidjeti sličan obrazac. Sve je podložno promjeni kaže lažac, čak i ljubav i istina. Druga velika laž je da čovjek može sam svojim vlastitim snagama riješiti problem grijeha, riješiti problem zlog u sebi.
Biblija nedvosmisleno ističe da je za problem grijeha potrebna Božja posebna intervencija i da nema drugog imena ni na nebu ni na zemlji pod kojim bi se čovjek mogao spasiti osim imena Isusa Krista - Sina Božjeg.
"Ja sam istina, put i život" rekao je Isus.
Postoji jedna vrijedna knjiga koja čovjeka može usmjeriti ako se pogubio u svojoj potrazi za istinom. Knjiga se zove "Izazov Svjetonazora"
koja može razbistriti čovjekov um i dati mu jasne smjernice u kojem pravcu treba ići ako su u pitanju svjetonazori.
Ova tema "Tajna bezakonja" se ipak bavi jednom specifičnom vrstom prevare kada čovjek u potrazi za istinom nema problema s izborom svjetonazora jer je već prepoznao kršćanstvo kao jedino moguće rješenje, međutim brzo je uvidio da i tu postoji cijela lepeza frakcija pa se pita kako razriješiti ovu misteriju.
Ako mislite da ste u životu predali prilično puno povjerenja drugima i da ste vrlo malo samostalno izabrali, onda je vrijeme da u potragu krenete samostalno. Resetirajte svoje znanje o duhovnosti na "tvorničke postavke" i krenite lagano korak po korak samostalno.
Da bi mogli ispravno shvatiti ovaj tekst dolje preduvjet je pročitati nešto o povijesti rane crkve, zatim i o povijesti reformacije. Neki članci na ovom blogu mogu biti odlična priprema ali ne bi bilo loše naći još izvora o istoj temi.
Prijevara u najprofinjenijem obliku ne može biti razotkrivena bez pomoći Duha koji dolazi od Boga:
"I ja ću moliti Oca, i dat će vam drugoga Utješitelja, da ostane s vama dovijeka,
Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi, niti ga poznaje; a vi ga poznajete, jer ostaje kod vas i u vama je." (Ivan 14,16.17)
Na putu ka istini čovjek se suočava sa prijevarom koja ne dozvoljava da istina izađe na vidjelo već se svom silom trudi držat čovjeka porobljenim i u tami.
"U svojoj drugoj poslanici Solunjanima apostol Pavao je prorekao veliki otpad od vjere da »Krist neće doći dok ne dođe najprije otpad i, ne pokaže se čovjek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje tako da će on sjesti u crkvi Božjoj kao Bog, pokazujući sebe da je Bog.« Dalje apostol opominje svoju braću »da se već radi tajna bezakonja.«
2.Solunjanima 2, 4. 7. Već u ono rano vrijeme apostol je vidio kako se u crkvu uvlače zablude koje će pripremiti put razvitku papstva.
Tajna bezakonja razvijala se malo po malo, najprije kradom i tiho, a kad je ojačala i zadobila vlast nad ljudskim umovima, pokazivala je sve otvorenije svoje lažno i bogohulno djelo. Neznabožački običaji su se skoro neosjetno uvukli u crkvu. Velika gonjenja, koja je crkva podnosila od strane neznaboštva, suzbijala su za neko vrijeme duh kompromisa i približavanja svijetu. Ali kada je gonjenje prestalo, i kršćanstvo ušlo u carske dvorove i palate, onda je ono zamijenilo skromnu jednostavnost Krista i apostola sa sjajem i gordošću neznabožačkih svećenika i vladara. Ono je na mjesto Božjih zahtjeva uvelo ljudske teorije i tradicije. Prividno Konstantinovo obraćenje, u početku 4. vijeka, izazvalo je veliku radost«, i tako je svijet ušao u crkvu prikriven plaštom pravde. Pokvarenost je brzo napredovala. Neznaboštvo, na izgled pobijeđeno, u stvari je postalo pobjednik. Njegov duh je zavladao crkvom. Njegova nauka, ceremonije i sujeverje uvukli su se u vjeru i bogosluženje onih koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima.
Ovaj kompromis između neznaboštva i kršćanstva imao je za posljedicu pojavljivanje »čovjeka bezakonja«, koji je u proročanstvu predskazan kao onaj koji će se protiviti i uzdizati nad Bogom. Ovaj ogromni sistem lažne religije je remek–djelo sotonske sile, – spomenik njegovih nastojanja da sjedne na prijesto i da upravlja zemljom po svojoj volji.
Sotona je jednom pokušao napraviti kompromis s Kristom. Pristupio je Božjem Sinu u pustinji kušanja i, pokazujući mu sva svjetska carstva i njihovu slavu, predložio je da će mu sve to dati ako bude htio priznati vrhovnu vlast kneza tame. Krist je ukorio drskog kušača i prisilio ga da se udalji. Ali, sotona je imao veći uspjeh kada je sa istim kušnjama prišao čovjeku. Da bi osigurala sebi svjetska blaga i počasti, crkva je počela tražiti naklonost i podršku velikaša ove zemlje; i, odbacivši tako Krista, došla je do tuda da je obećala vjernost predstavniku sotone, rimskom pontifleksu.
Jedna od glavnih nauka rimske crkve je da je papa vidljiva glava opće Kristove crkve i da on ima vrhovnu vlast nad biskupima i svećenicima svih dijelova svijeta. Papi se čak daju prave titule božanstva. Nazvan je »Gospod Bog Papa«, proglašen nepogrešivim, traži da ga svi poštuju. (Vidi Hist. dodatak.) Isti zahtjev koji je sotona iznio u pustinji kušanja, on ponovo iznosi preko rimske crkve; i veliki broj ljudi bio je spreman da mu se pokloni.
5 – Cardinal Wiseman, The Real Presence of the Body and Blod of Our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharist, Proved from Scripture, lucture 8, sect. 3, par.
26.
Ali, oni koji se boje Boga i poštuju ga odbit će ovaj drski prijedlog riječima kojima je Krist odbio pokušaj podmuklog neprijatelja: »Pokloni se Gospodu Bogu svojemu i njemu jedinome služi.« Luka 4, 8. Bog nigdje u svojoj Riječi nije napomenuo da će kojeg čovjeka postaviti za glavu svoje crkve. Nauka o papskoj prevlasti je suprotna nauci Svetog pisma. Papa ne može imati u Kristovoj crkvi vlast, osim ako je protivzakonito prisvoji.
Rimskla crkva uporno optužuje protestante zbog »krivovjerja« i predbacuje im da su se hotimice odvojili od prave crkve. No ova optužba može se primijeniti najprije na samu rimsku crkvu. Ona je obeščastila Kristovu zastavu i odstupila od prave vjere »koja je jednom bila predana svetima.« (Juda 3.)
Sotona je dobro znao da će Sveto pismo omogućiti ljudima da upoznaju njegove prijevare i da se odupru njegovoj sili. Sam Spasitelj svijeta odupro se sotonskim napadajima pomoću Svetog pisma. Svaki napadaj Krist je dočekao štitom vječne istine, rekavši: »Pisano je!« Svakom nagovaranju neprijatelja suprotstavio je mudrost i silu Božje riječi. Jedini način za sotonu da uspostavi svoju vlast nad ljudima i da učvrsti papsku vlast je da održi svijet u neznanju u pogledu Svetog pisma. Biblija uzvisuje Boga i čovjeku određuje njegovo pravo mjesto; stoga je trebalo da njene svete istine ostanu skrivene i zabaranjene. Tu taktiku prihvatila je rimska crkva. Stotine godina bilo je širenje Biblije zabranjeno.
Narodu nije bilo dozvoljeno da je čita ili da je ima u svojoj kući; nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su je tako da podupru svoje učenje. Tako je došlo do toga da papa bude opće poznat kao namjesnik Božji na zemlji, koji ima vlast nad crkvom i državom.
Pošto je uklonjena knjiga koja otkriva zablude, sotona je mogao raditi po svojoj volji. Proročanstvo je objavilo da će papstvo htjeti izmjeniti »promijeni vremena i zakone« (Danijel 7, 25). Ono se nije ustručavalo otpočeti to djelo. Da se obraćenima iz neznaboštva pruži zamjena za obožavanje idola i da ih se lakše privede kršćanstvu, u crkvu se postepeno uvodio kult slika i relikvija. Jedan opći crkveni sabor je ozakonio to novo idolopoklonstvo. (Vidi Hist. dodatak). Da bi dovršio bogohulno djelo, Rim se usudio iz Božjeg zakona izbrisati drugu zapovijest, koja zabranjuje obožavanje slika, a da bi broj zapovijedi ostao nepromijenjen, podijelio je desetu zapovijest, načinivši od nje dvije.
Duh kompromisa s neznaboštvom otvorio je put daljem preziranju nebeske vlasti. Posluživši se neposvećenim vođama crkve, sotona je uperio svoju strijelu protiv četvrte zapovijesti; pokušao je da odstrani staru subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio (1. Mojsijeva 2, 2. 3.), i da na njeno mjesto uzdigne praznik koji su neznabošci svetkovali kao »časni dan sunca.« Ta se promjena u početku pokušala izvesti tajno. U prvim vjekovima svi kršćani svetkovali su pravu subotu. Revnovali su za Božju čast, jer su bili uvjereni u nepromijenjivost njegovog zakona, i ljubomorno su pazili na njegova sveta načela. Ali da bi postigao svoj cilj, sotona je lukavo radio preko svojih oruđa. Da bi pažnja naroda bila skrenuta na nedjelju, ona je bila proglašena posvećenom u čast Kristovog uskrsnuća. Tog dana se održavala vjerska služba, ili pak se on smatrao samo danom razonode, a subota se još uvijek smatrala svetom.
Da bi pripravio put za djelo koje je namjeravao izvršiti, sotona je naveo Hebreje, još prije Krista, da subotu opterete jako strogim propisima, tako da je njeno svetkovanje postalo teret. Koristeći se lažnom svjetlošću u kojoj je sada prikazivao subotu, učinio je da se na nju gleda sa prezirom kao na hebrejsku uredbu. Dok su kršćani nastavili slaviti nedjelju kao dan radosti, sotona ih je naveo da od subote načine dan posta, tuge i žalosti.
U početku četvrtog vijeka car Konstantin je izdao dekret kojim je nedjelju proglasio općim praznikom cijelog rimskog carstva. (Vidi Hist. dodatak). Dan sunca poštovali su neznabožački podanici, a slavili su ga i kršćani; careva je politika bila da na taj način sjedini suprotne interese neznaboštva i kršćanstva. Na to su ga nagovorili biskupi crkve koji su, prožeti ambicijom i željom za vlašću, uvidjeli da će, ako kršćani i neznabošci svetkuju isti dan, to navesti neznabošce da formalno prime kršćanstvo, što će povećati silu i slavu crkve. Iako su mnogi pobožni kršćani počeli postepeno poštovati nedjelju kao dan donekle svet, ipak su još svetkovali pravu subotu kao svetu Gospodu i slavili je prema četvrtoj zapovijedi.
Veliki varalica nije dovršio svoje djelo. Odlučio je skupiti kršćanski svijet pod svoju zastavu, i da svoju vlast ostvari preko svoga predstavnika, oholog pontifleksa, koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. On je ovu svoju namjeru sproveo preko poluobraćenih neznabožaca, častoljubivih biskupa i svećenika, koji su voljeli svijet. Skoro na svakom od ovih sabora je subota, koju je Bog uspostavio, bila sve više potiskivana, dok je nedjelja bivala toliko više uzdizana.
Tako se napokon neznabožački praznik počeo poštovati kao božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena hebrejskim ostatkom, a njeni poštovaoci prokletima.
Veliki otpadnik je uspio da se podigne »više svega što se zove Bog, ili se poštuje.« 2. Solunjanima 2, 4. Usudio se promijeniti baš onu zapovijest Božjeg zakona koja jasno obraća pažnju cijelog čovječanstva na pravoga i živoga Boga.
U četvrtoj zapovijesti Bog se otkriva kao Stvoritelj neba i zemlje, čime se razlikuje od svih lažnih bogova. Kao uspomena na stvaranje, sedmi dan posvećen je kao dan odmora za cijelo čovječanstvo. On je bio određen da stalno podsjeća ljude na Boga kao na izvor života, kome smo jedino dužni da se molimo i da ga obožavamo. Sotona se bori da učini nevjernima Bogu i neposlušnima njegovom zakonu; stoga je svoje napore upravio osobito protiv one zapovijesti koja ističe Boga kao Stvoritelja.
Protestanti danas tvrde da je Kristvo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskom subotom. Ali za to tvrđenje nema dokaza u Svetom pismu. Ni Isus ni njegovi apostoli nisu tome danu davali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske uredbe ima svoje porijeklo u onoj »tajni bezakonja«, koja je počela svoje djelo već u Pavlovim danima. (2. Solunjanima 2, 7.) Gdje i kada je Gospod posinio ovo dijete papstva? Kakav valjan dokaz se može naći za jednu promjenu koju Sveto pismo ne odobrava?
U šestom vijeku se papstvo već jako učvrstilo. Prijesto njegove moći bio je postavljen u carskome gradu, i rimski biskup bio je proglašen glavom cijele crkve. Neznaboštvo je ustupilo mjesto papstvu. Zmaj je dao zvijeri »svoju silu, prijesto i veliku vlast« (Otkrivenje 13, 2). Sada je počelo 1260 godina papskog nasilja, predskazanog u Danijelovom proročanstvu i Otkrivenju. (Danijel 7, 25; Otkrivenje 13, 5–7). Kršćani su bili prinuđeni da biraju hoće li napustiti svoja načela i prihvatiti papske ceremonije i papsko bogosluženje, ili će svoj život završiti u tamnicama, na spravi za rastezanje, na lomači ili da im bude odrubljena glava. Sada su se ispunile Kristove riječi: »I predat će vas i roditelji, i braća, i rođaci i prijatelji; i pobit će neke od vas. I svi će omrznuti na vas imena mojega radi.« Luka 21, 16, 17. Otpočelo je veliko progonstvo vjernih, strašnije nego ikada ranije, i svijet je postao ogromno bojno polje. Tokom stotine godina Kristova crkva ja nalazila utočište u samoći i tami. Prorok kaže o tome: »A žena uteče u pustinju, gdje imaše mjesto pripravljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i dvjesta i šezdeset dana.« Otkrivenje 12, 6.
Dolazak rimske crkve na vlast označava početak mračnog srednjeg vijeka.
Što je njena moć više rasla, to je i tama postajala sve gušća. Vjera je sa Krista, koji je pravi temelj, prenijeta na rimskog papu. Umjesto da se za oproštenje grijeha i vječno spasenje obraćaju Božjem Sinu, ljudi su gledali u papu i na njegove opunomoćene svećenike i biskupe. Svećenstvo je učilo narod da je papa njihov zemaljski zastupnik, i da se samo preko njega mogu približiti Bogu; da je on Božji namjesnik, i zato su dužni da mu se bezuvjetno pokoravaju. Odstupanje od njegovih naređenja je dovoljan razlog da krivac bude kažnjen najstrašnijom duševnom i tjelesnom kaznom. Tako su ljudske misli odvraćene od Boga i upućene na ljude podložne grijehu, zabludama i gnjevu, to jest na samoga kneza tame, koji preko njih vrši svoju vlast. Grijeh je bio pokriven plaštem svetosti. Kad se Sveto pismo gazi, i kad čovjek počne sebe da smatra vrhovnim bićem, onda možemo kao posljedicu toga očekivati samo prijevaru, laž i bezakonje. Sa uzdizanjem ljudskih zakona i ljudskih predanja pojavila se pokvarenost koja je uvijek posljedica odbacivanje Božjeg zakona.
Ovo su bili dani opasnosti za Kristovu crkvu. Vjernih Kristovih sljedbenika bilo je zaista malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo da će prave religije nestati sa zemlje. Evanđelje je zanemareno, vjerski obredi su se umnožili, a ljudi su bili opterećeni strogim izvršavanjem vanjskih propisa pobožnosti.
Svećenici su učili ljude da ne gledaju samo na papu kao na svog posrednika već da se uzdaju i u svoja djela kao u sredstvo za očišćenje grijeha.
Duga hodočašća, djela kajanja, obožavanje relikvija, zidanje crkava, hramova i oltara, davanje velikih svota crkvi – takva i slična djela su se tražila kao sredstva koja mogu utišati Božju ljutnju i osigurati njegovu naklonost; kao da je Bog sličan čovjeku koji se razljuti zbog sitnica, a može da se umilostivi darovima i djelima pokajanja!
Iako je porok zavladao čak i među vođama rimske crkve, njen utjecaj je sve više rastao. Pri kraju osmog vijeka papine pristalice su tvrdile da su rimski biskupi u prvim vjekovima imali istu duhovnu vlast koju su pape sada sebi prisvojile. Da bi ovoj tvrdnji dali izgled istine, morali su naći sredstva kojima će to postići; otac laži se pobrinuo i za to. Monasi su izmislili lažne stare rukopise.
Otkriveni su do tada nepoznati dekreti crkvenih sabora, koji su dokazivali svjetsku vrhovnu vlast pape od najranijih vremena. A crkva koja je odbacila istinu željno je prihvatila ovu laž. (Vidi Hist. dodataka).
Mali broj vjernika, koji su zidali svoju vjeru na pravome temelju, bili su zbunjeni i smeteni, jer je smeće lažnog učenja ometalo njihovo djelo. Slično graditeljima jeruzalemskih zidova u vrijeme Nehemije, neki su bili gotovi da kažu:
»Klonula je snaga nosiocima, a ruševina ima mnogo, ne možemo zidati zida.«
(Nehemija 4, 10.) Umorni od neprekidne borbe protiv gonjenja, prijevara, nepravdi i svih drugih smetnji koje je sotona izmislio da bi zaustavio njihov napredak, neki od vjernih graditelja su se obeshrabrili; za ljubav mira i sigurnosti svoga života i imanja napuštali su pravi temelj. Drugi pak, neustrašivi pred navalama neprijatelja, hrabro su govorili: »Ne bojte se. Pomenite Gospoda velikog i strašnog«, i nastavljali su posao, svaki opasan svojim mačem. Nehemija 4, 14; Efežanima 6, 17.
Isti duh mržnje i protivljenja istini nadahnjivao je u svako doba Božje neprijatelje, a od njegovih sljedbenika tražila se ista budnost i vjernost. Kristove riječi, upućene apostolima. važe i za njegove sljedbenike u posljednje vrijeme: »A što vam kažem, svima kažem: stražite!« Marko 13, 37.
Izgledalo je da tama postaje sve gušća. Obožavanje slika postalo je nešto obično. Pred slikama su se palile svijeće i njima su se upućivale molitve.
Prevladali su najnerazumniji i praznovjerniji običaji. Ljudske misli su bile toliko prožete praznovjerjem da je i sam razum izgubio svoju moć. Pošto su sami svećenici i biskupi voljeli uživanja i bili tjelesni i pokvareni, da li se moglo očekivati što drugo nego da i sam narod, koji su oni vodili, padne duboko u neznanje i porok?
Drugi korak u papskom častoljublju učinjen je kada je u jedanaestom vijeku papa Grgur VII proglasio da je rimska crkve savršena. Između ostaloga je izjavio da, prema Svetom pismu, crkva nije nikad pogrješila niti će pogrješiti, ali ovo tvrđenje nije bilo potkrijepljeno dokazima iz Svetog pisma. Oholi pontifleks tvrdio je također da ima vlast svrgavati i dizati careve, i da nitko ne može promijeniti njegovu odluku, dok on ima pravo da mijenja odluke drugih. (Vidi Hist. dodataka).
Upadljiv primjer tiranskog karaktera ovog zastupnika nepogrešivosti je njegov postupak s njemačkim carem Henrikom IV. Pošto se usudio da ne poštuje papski autoritet, ovaj vladar je bio isključen iz crkve i lišen prijestola.
Uplašen držanjem i prijetnjama svojih knezova, koje je papa ohrabrio da se pobune protiv svog gospodara, car je uvidio da se mora pomiriti s Rimom. Usred zime prešao je Alpe u pratnji svoje žene i jednog vjernog sluge da bi se ponizio pred papom. Kad je došao do dvorca u kome se papa nalazio, uveli su ga, bez njegove pratnje, u jedno vanjsko dvorište, i tamo, izložen jakoj hladnoći, nepokrivene glave, bosih nogu, obučen u bijedno odijelo, očekivao je dozvolu pape da smije izaći pred njega. Tek poslije tri dana posta i kajanja papa je pristao da mu oprosti. Čak i to je učinio pod uvjetom da car čeka naročito papsko odobrenje prije nego što se bude ukrasio znacima carskog dostojanstva i počeo vršiti kraljevsku vlast. Grgur, naduven svojim uspjehom, hvalio se da je njegova dužnost da ponižava gordost careva.
Kolike li upadljive razlike između drske oholosti ovog napuhanog pontifleksa i krotkog i blagog Krista, koji je prikazao sebe kako stoji pred vratima srca i moli da uđe, da donese oproštenje i mir, i koji je učio svoje učenike: »Koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga.« Matej 21, 27.
Slijedeći vjekovi svjedočili su o neprekidnom povećavanju zabluda koje je širio Rim. Još prije uzdizanja papstva nauka neznabožačkih filozofa bila je cijenjena i imala je utjecaj na crkvu. Mnogi, prividno obraćeni, još uvijek su se držali neznabožačke filozofije i ne samo da su je nastavili proučavati nego su je i nametali drugima kao sredstvo za širenje njenog utjecaja među neznabošcima. U kršćansku vjeru uvukle su se velike zablude. Jedan od glavnih je vjera u čovjekovu urođenu besmrtnost i o svjesnom stanju mrtvih. Ovo učenje je temelj na kome je Rim uzdignuo kult svetaca i obožavanje Djevice Marije.
Otuda je proizašlo lažno učenje u vječnoj muci nepokajanih, koje se rano uvuklo u papsko vjerovanje.
Ovim je bio pripremljen put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine, koju je Rim nazvao čistilištem i upotrebljavao da zastrašuje lakovjerno i praznovjerno mnoštvo. Ovo lažno učenje tvrdi da postoji jedno mjesto muka u kome se muče duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast, i iz koga one idu na nebo pošto se prethodno očiste od grijeha. (Vidi Hist. dodataka.) Još je jedna izmišljotina bila potrebna Rimu da bi se koristio strahom i grijesima svojih sljedbenika. To je bila nauka o oproštenju grijehova pomoću oproštajnica. Potpuno oproštenje prošlih, sadašnjih i budućih grijeha i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni obećano je onima koji budu sudjelovali u ratovima vrhovnog svećenika u cilju proširenja njegove vlasti, u kažnjavanju njegovih neprijatelja i istrebljivanju svih onih koji bi se usudili proricati njegovu duhovnu prevlast. Ljudi su također bili poučavani da se mogu osloboditi duše umrlih prijatelja, koje se muče u vatri čistilišta. Na taj način Rim je punio svoje kase i potpomagao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje glavu skloniti. (Vidi Hist. dodatak).
Biblijska uredba o večeri Gospodnjoj zamijenjena je idolopokloničkom žrtvom mise. Papski svećenici izjavili su da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u pravo »tijelo i krv Kristovu«. Bogohulnom napuhanošću su tvrdili da mogu »stvoriti« Boga, Stvoritelja svijeta. Od kršćana se tražilo, pod smrtnom kaznom, da vjeruju u ovo strašno krivovjerje, koje je hula na Boga. Mnogi koji su to odbili bili su osuđeni na smrt na lomači. (Vidi Hist.dodatak).
U trinaestom vijeku uvedena je inkvizicija, jedno od najužasnijih papskih oruđa. Tu je knez tame radio zajedno sa vođama papske hijerarhije. Na njihovim tajnim sjednicama sotona i njegovi anđeli upravljači su umovima ovih zlih ljudi, dok je usred njih stajao neviđen Božji anđeo, koji je bilježio užasne zaključke njihovih bezbožnih odluka i pisao povijest djela koja su bila i suviše strašna da bi se mogla iznijeti pred ljudske oči. »Babilon veliki opijao se od krvi svetih.«
Unakažena tjelesa i krv miliona mučenika vapili su Bogu za osvetom nad ovom otpadničkom silom.
Papstvo je postalo svjetski tiranin. Kraljevi i carevi klanjali su se odlukama rimskog biskupa. Izgledalo je kao da je sadašnja i vječna sudbina ljudi u njegovoj vlasti. Stotinama godina učenje Rima bilo je bezuvjetno i općenito prihvaćeno, njegovi obredi su se sa poštovanjem vršili, a praznici svuda svetkovali. Njegovo svećenstvo poštovalo se i velikodušno podupiralo. Nikada kasnije nije rimska crkva dostigla veću čast, sjaj i moć.
Ali »podne papstva bilo je ponoć za svijet.«6 Sveto pismo bilo je nepoznato ne samo narodu već i svećenicima. Slično nekadašnjim farizejima, papske vođe su mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Pošto su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, prisvajali su neograničenu moć i odavali su se neobuzdanom razvratu. Prijevara, lakomstvo i porok svuda su prevladavali. Ljudi nisu prezali ni (6J. A. Wylie, The History of Protestantism, knj. I, gl. 4. ) od kakvog zločina samo ako bi pomoću njega mogli doći do bogatstva i položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgorih razvrata. Neke pape odale su se tako niskim zločinima da su svjetski vladari pokušavali da obore ove crkvene velikodostojnike kao strašna čudovišta koja se ne mogu trpjeti.
Vjekovima Evropa nije postigla nikakav napredak u nauci, umjetnosti i civilizaciji.
Kršćanstvo je bilo pogođeno moralnom i intelektualnom paralizom.
Položaj u svijetu, pod rimskom vlašću, predstavljalo je strašno i porazno ispunjavanje riječi proroka Ozeja: »Izgibe moj narod, jer je bez znanja; kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svećeničke; kad si zaboravio Boga svojega, i ja ću zaboraviti sinove tvoje.« »Nema istine, ni milosti, ni znanja za Boga u zemlji. Zaklinju se krivo, i lažu, i ubijaju, i kradu, i čine preljubu, zastraniše, i jedna krv stiže drugu.« Ozej 4, 6. 1. 2. Takve su bile posljedice odbacivanja Božje Riječi."
Usred tame koja je pokrivala zemlju kroz dugi period papske prevlasti, vidjelo istine nije se moglo potpuno ugasiti. U svakom vijeku imao je Bog svojih vjernih svjedoka. To su bili ljudi koji su vjerovali u Krista kao jedinoga posrednika između Boga i čovjeka, koji su Bibliju smatrali jedinim pravilom života i koji su svetkovali pravu subotu. Koliko svijet duguje ovim ljudima, budući naraštaji neće nikada saznati. Oni su bili žigosani kao krivovjerci, njihove pobude lažno predstavljene, njihov karakter rđavo prikazan, njihovi spisi uništavani, izvrtani ili sakaćeni. Ali, ipak, oni su ostali nepokolebljivi, i od naraštaja do naraštaja čuvali su svoju vjeru u njenoj čistoti kao sveto nasljeđe za buduća pokoljenja.
Historija Božjeg naroda za vrijeme vjekova mraka, pod rimskom vlašću, zapisana je na nebu. Ona ima malo mjesta u ljudskim zapisima. O postojanju Božjeg naroda nalazimo malo traga, osim u optužbama njihovih gonitelja.
Politika Rima išla je za tim da izbriše svaki trag neslaganja s njegovom vjerom i odlukama. Ona je nastojala da uništi sve što je smatrala krivovjerstvom, bilo lica ili spise. Izraz sumnje ili jedno pitanje u pogledu autoriteta rimskih dogmi bio je dovoljan razlog da se oduzme život bogatima ili siromašnima, uglednima ili neuglednima. Rim je nastojao da uništi svaki izvještaj o svojoj okrutnosti prema onima koji su drukčije vjerovali. Na papskim saborima bilo je odlučeno da se spale knjige i spisi koji sadrže takve izvještaje. Prije izuma štampe bilo je malo knjiga, i one su po svom obliku bile nezgodne za čuvanje; zato pristalicama Rima nije bilo teško da izvrše papsku odluku.
Ni jedna crkva koja se nalazila u granicama rimske vlasti nije ostavljena da dugo uživa slobodu savjesti. Čim je papstvo zadobilo prevlast odmah je pružilo ruku da uništi svakoga koji ne bi htio da prizna njegovu vlast. Jedna za drugom crkve su se podvrgavale njegovoj vlasti.
U Velikoj Britaniji se kršćanstvo ukorijenilo vrlo rano. Evanđelje koje su Britanci primili u prvom vijeku još je bilo nepokvareno rimskim otpadom.
Progonstva od strane neznabožačkih careva, koja su doprla čak do ovih udaljenih obala, bila su jedini poklon koji su prve britanske crkve primile od Rima. Mnogi kršćani, bježeći od progonstva u Engleskoj, našli su utočište u Škotskoj; otuda je istina prenijeta u Irsku, i u svim ovim zemljama je sa radošću prihvaćena.
Kada su Sasi zauzeli Englesku, neznaboštvo je dobilo prevlast. Osvajači su odbili da prime nauku o spasenju od svojih robova, i kršćani su bili prisiljeni da potraže skloništa u brdima i pustim močvarnim mjestima. Ipak, iako za neko vrijeme prikriveno, vidjelo istine je dalje svijetlilo. Poslije jednog vijeka ono je zasvijetlilo jakom svjetlošću u Škotskoj, i njegovi zraci doprli su do najudaljenijih zemalja. Iz Irske je došao pobožni Kolumba sa svojim suradnicima. Oni su okupili oko sebe vjerne, rasijane po pustom otoku Ioni, i načinili su taj otok središtem svoje misionarske djelatnosti. Među ovim evanđelistima nalazio se i jedan poštovalac biblijske subote, koji je s njome upoznao i druge oko sebe. Na otoku Ioni bila je osnovana škola iz koje su izlazili misionari ne samo za Škotsku i Englesku nego i za Njemačku, Švicarsku i čak za Italiju.
Ali Rim je bacio pogled na Britaniju i odlučio da je pokori pod svoju vlast.
U šestom vijeku su rimski misionari preuzeli akciju da obrate neznabožačke Sase.
Oholi barbari su ljubazno primili rimske poslanike, a ovi su hiljade njih pridobili da prime rimsku vjeru. Kako se njihovo djelo širilo, papini poslanici i njihovi obraćenici došli su u dodir sa sljedbenicima prvih kršćana. Između ovih i njih bila je velika razlika. Ovi potomci prvih kršćana bili su jednostavni, krotki i biblijski odgojeni u karakteru, nauci, vladanju, dok su drugi na svakom koraku pokazivali sujeverje, sjaj i obijest papstva. Rimski poslanik zahtijevao je da kršćanske crkve priznaju vlast papstva. Britanci su ponizno odgovorili da vole sve ljude, ali da papa nema pravo na vrhovnu vlast u crkvi, i oni mu mogu priznati samo takvu potčinjenost koja se mora priznati svakom Kristovom sljedbeniku. Učinjeni su ponovni pokušaji da se postigne njihova pokornost Rimu, ali ti ponizni kršćani, začuđeni ohološću rimskih poslanika, odgovorili su odlučno da ne priznaju drugog gospodara osim Krista. Tada se otkrio pravi karakter papstva – Rimski predstavnik je rekao: »Ako ne primite braću koja vam donose mir, primit ćete neprijatelje koji će vam donijeti rat. Ako nećete da se s nama sjedinite da Sasima pokažemo put životu, to ćete od njih primiti smrtni udarac.«7 Ovo nisu bile prazne prijetnje. Protiv ovih svjedoka biblijske vjere upotrebljeni su rat, intrige i prijevare, dok crkve Britanije nisu bile uništene ili prinuđene da priznaju papski autoritet.
U zemljama izvan vlasti Rima postojale su za vrijeme mnogo vjekova grupe kršćana koje su bile gotovo sasvim zaštićene od rimske pokvarenosti.
Okruženi neznabošcima, oni su u toku vjekova prihvatili neke od njihovih zabluda, ali su i dalje smatrali Bibliju jednim pravilom vjere i zadržali mnoge njene istine. Ovi kršćani su vjerovali u vječnost Božjeg zakona i svetkovali subotu koju propisuje četvrta Božja zapovijest. Crkve koje su držale ovu vjeru i običaje postojale su u centralnoj Africi i među Armenima u Aziji.
Među onima koji su se opirali papskoj vlasti, na prvom mjestu su bili Valdežani. Upravo u zemlji gdje je papstvo postavilo svoju stolicu, ondje je njegova laž i pokvarenost naišla na najčvršći otpor. Vjekovima su crkve Pijemonta održavale svoju nezavisnost; ali napokon je došlo vrijeme kad je Rim zatražio da se i one pokore. Poslije bezuspješnih borbi protiv njegove tiranije, vođe ovih crkava su protiv svoje volje priznale vlast pape koju je, kako je izgledalo, priznavao cio svijet. Bilo je ipak nekih koji su odbili da priznaju vlast pape i prelata. Oni su odlučili da ostanu vjerni Bogu i da sačuvaju čistotu i jednostavnost svoje vjere.
Došlo je do odvajanja. Oni koji su se držali svoje stare vjere, morali su se povući; neki, napustivši svoje zavičajne Alpe, podigli su zastavu istine u stranim zemljama; drugi su se povukli u usamljene doline i gorske pećine, gdje su sačuvali slobodu da služe Bogu.
Vjera koju su vjekovima ispovijedali i po kojoj su živjeli valdežanski kršćani bila je u oštroj suprotnosti sa lažnom naukom Rima. Njihova se vjera temeljila na Božjoj Riječi, koja je pravi izvor kršćanstva. Ali ovi ponizni seljaci, koji su živjeli u svojim skloništima daleko od svijeta, zauzeti poslom oko svog stada i svojih vinograda, nisu sami od sebe došli do istine koja je bila u tolikoj suprotnosti s dogmama i krivovjerjem otpale crkve. Njihova vjera nije bila neka nova tvorevina.
Oni su je naslijedili od svojih otaca. Oni su se borili za vjeru apostolske crkve, za
»vjeru koja je jednom data svetima«. Juda st. 3. »Crkva pustinje«, a ne ohola 7 J. H. Merle D’Aubigné, History of the Reformation of the sixteenth Century, knj. XVIII, gl. 2.
hijerarhija sa prijestolom u velikom svjetskom gradu, bila je prava Kristova crkva, čuvar blaga istine, koju je Bog povjerio svome narodu da je propovijeda svijetu.
Jedan od glavnih uzroka koji je doveo do odvajanja prave crkve od Rima bila je mržnja Rima prema biblijskoj suboti. Kao što je proročanstvo proreklo, papska sila je pogazila istinu. Božji zakon se gazio, a ljudske tradicije i običaji su uzvišivani. Crkve koje su bile pod vlašću papstva bil su rano prisiljene da svetkuju nedjelju kao sveti dan. Usred zabluda i praznovjerja koja su preovladavala, mnogi, čak i od vjernog Božjeg naroda, bili su toliko zbunjeni da, iako su svetkovali subotu, u isto vrijeme uzdržavali su se od rada i u nedjelju. Ali, to nije bilo dovoljno papskim vođama. Oni nisu tražili samo da se svetkuje nedjelja nego i da se subota oskvrnjuje; najoštrijim riječima napadali su one koji su se usuđivali da je poštuju. Samo onaj koji bi pobjegao s područja rimske sile mogao je mirno držati Božji zakon.
Valdenežani su prvi među evropskim narodima dobili prijevod Svetog pisma. (Vidi Hist. dodatak.) Stotine godina prije reformacije imali su Bibliju u rukopisu na svom jeziku. Tako su imali nepatvorenu istinu, i to ih je činilo osobitim predmetom mržnje i gonjenja. Objavili su »da je rimska crkva pali Babilon iz Otkrivenja« i, uz opasnost po život, ustajali su da se odupru njenim zabludama. Dok su neki, pod pritiskom dugotrajnih gonjenja, popustili u svojoj vjeri i malo po malo odstupili od svojih određenih načela, dotle su drugi čvrsto držali istinu. Za vrijeme najtamnijih vjekova otpada bilo je Valdanežana koji su odbacivali vrhovnu vlast Rima, odbijali klanjanje pred slikama smatrajući da je to idolopoklonstvo, i držali pravu subotu. U najtežim olujama neprijateljstva održali su svoju vjeru. Iako su bili probadani savojskim kopljima i spaljivani na rimskim lomačama, nepokolebljivo su branili Božju Riječ i njenu čast.
Iza visokih gorskih utvrđenja – utočišta gonjenih i ugnjetavanih u svim vjekovima, – Valdenežani su našli dobra skloništa. Tu je gorjela svjetlost istine usred mraka srednjeg vijeka. Ovdje su u toku tisuću godina svjedoci istine čuvali svoju staru vjeru.
Bog je svome narodu pripremio veličanstvenu svetinju – onu koja je odgovarala velikim istinama koje mu je povjerio. Onim vjernim prognanicama brda su bila simbol nepokolebljive pravde Božje. Valdenežani su pokazivali su pokazivali svojoj djeci visine koje su se uzdizale iznad njih u nepomjenljivom veličanstvu i govorili su im o Onome u koga nema ni trunke promjene, i čija je Riječ čvrsto utemeljena kao vječna brda. Gospod je utvrdio planine i opasao ih silom. Ni jedna ruka, osim beskrajne sile, ne može ih pomaći sa njihovih mjesta.
Na isti način On je utvrdio i svoj zakon, temelj svoje vladavine na nebu i na zemlji.
Ljudska ruka može dohvatiti ljude i uništiti njihov život, ali ne može pomaći planine sa njihovih mjesta i baciti ih u more, kao što ne može promijeniti ni jednu zapovijest Božjeg zakona ni izbrisati ni jedno njegovo obećanje onima koji vrše njegovu volju. U svojoj vjernosti njegovom zakonu, Božje sluge treba da su isto čvrsto kao nepomična brda.
Gore koje su okružavale njihove mirne doline, bile su stalni svjedoci Božje stvaralačke sile i pouzdano jamstvo njegove pokroviteljske brige. Ovi putnici zavoljeli su nijeme simbole Božje prisutnosti. Nikada se oni nisu tužili zbog teškoća svoga položaja; nikad se nisu osjećali usamljeni usred planinske samoće.
Zahvaljivali su Bogu što im je pripravio utočište od gnjeva i ljudske okrutnosti.
Radovali su se što mogu u svojoj slobodi da mu se mole. Često dok su ih neprijatelji gonili, silna brda pružala su im sigurnu zaštitu. Sa vrhova nepristupačnih stijena pjevali su slavopoje Bogu, i rimske vojnike nisu mogle ušutkati njhovu pjesmu.
Čista, jednostavna i srdačna bila je pobožnost ovih kršaćana. Načela istine bila su ima dragocjenija od kuće, zemlje, prijatelja, rodbine, pa čak i od samog života. Brižno su nastojali da ova načela usade u srca omladine. Od najranijeg djetinjstva svoju djecu su poučavali iz Svetog pisma, učili ih da zahtjeve Božjeg zakona smatraju svetima. Prijepisi Svetog pisma bili su rijetki, i zato su učili napamet njegove skupcjene riječi. Mnogi su naučili napamet duge odlomke Staroga i Novoga zavjeta. Misli o Bogu sjedinjavale su se s veličanstvenim prizorima prirode i skromnim blagoslovima svakodnevnog života. Malu djecu učili su da sa zahvalnošću gledaju na Boga, darodavca svakog blagoslova i utjehe.
Roditelji, iako nježni i puni ljubavi, ipak su mudro pazili da ne priviknu svoju djecu da ugađaju sebi. Pred njima je bio život put iskušenja i teškoća, a možda i mučenička smrt. Od djetinjstva su bili odgajani da snose teškoće, da se pokoravaju naredbama, a ipak da misle i rade samostalno. Još od rana bili su naučeni da nose odgovornosti da budu pažljivi u svom govoru i da shvate mudrost šutanja. Jedna nepromišljena riječ koju bi čulo uho neprijatelja mogla je dovesti u opasnost ne samo život onoga koji ju je izgovorio već i život stotine njegove braće; jer kao što vuci progone svoj plijen, tako su neprijatelji istine progonili one koji su se usudili da traže vjersku slobodu.
Valdenežani su žrtvovali svoje svjetsko blagostanje za ljubav istine, i upornim strpljenjem borili su se za svoj svakodnevni kruh. Svaki dio obradive zemlje između planina bio je brižljivo obrađen; doline i slabo plodni obronci načinjeni su plodnim. Štednja i strogo samosavlađivanje bili su sastavni dio odgoja koji su bili djeca primala kao jedino nasljeđe. Poučavana su da je Bog odredio da život bude škola, i da svoje potrebe mogu podmiriti samo ličnim radom, oštroumnošću, brižljivošću i vjerom. Ovaj način odgoja bio je težak i mučan, ali zato zdrav; bio je upravo ono što je čovjeku potrebno u njegovom grešnom stanju, škola koju je Bog odredio za njegovo obrazovanje i odgoj. Dok se omladina tako privikavala na rad i trud, nije se zapostavljalo ni razvijanje uma.
Proučavana je da sve njene sposobnosti pripadaju Bogu i da se moraju usavršavati i razvijati za njegovu službu.
Valdenežanske crkve po svoj čistoti i jednostavnosti bile su slične apostolskoj crkvi. Odbacivši vrhovnu vlast pape i biskupa, smatrale su Sveto pismo kao najviši i jedini nepogrešivi autoritet. Njihovi propovjednici, suprotno gospodskim svećenicima Rima, ugledali su se na primjer svoga Učitelja koji je došao »ne da mu služe, nego da služi.« Pasli su Božje stado, vodeći ga na zelene pašnjake i žive izvore Božje svete Riječi. Daleko od spomenika ljudskog sjaja i oholosti, ljudi su se skupljali ne u ogromnim crkvama i velikim katedralama, već u sjenci brda, u dolinama Alpa, ili, u vrijeme opasnosti, u stjenovitim tvrđavama, da slušaju riječ Kristovih slugu. Propovjednici nisu samo propovijedali evanđelje već su posjećivali bolesne, poučavali djecu, opominjali zalutale, nastojali da izglade sporove i da unaprede slogu i bratsku ljubav. U vrijeme mira izdržavali su se od dobrovoljnih priloga, ali, kao i Pavao koji je izrađivao ćilime, svaki od njih imao je neki zanat ili zanimanje, čime se u slučaju potrebe mogao izdržavati.
Propovjednici su poučavali omladinu. Sveto pismo je bilo glavni predmet proučavanja, ali to nisu zanemarili ni različite grane opće nauke. Evanđelje po Mateju i Ivanu učili su napamet, a i mnoge poslanice. Omladina je također prepisivala Sveto pismo. Neki prijepisi sadržavali su cijelo Sveto pismo, a drugi samo kratke odlomke, s kratkim objašnjenjima stihova od strane onih koji su bili sposobni da tumače Sveto pismo. Na ovaj način je iznošeno na vidjelo blago istine, koje je tako dugo bilo sakriveno od strane onih koji su nastojali da se uzdignu iznad Boga.
Strpljivim i neumornim trudom, ponekad u dubokim podzemnim pećinama, pri svjetlosti baklji, prepisivani su sveti spisi stih za stihom, glava za glavom. Tako je djelo napredovalo, a otkrivena Božja istina sijala je kao zlato; koliko je tek ovo djelo bilo slavno i veliko za one koji su stradali zbog njega i učestvovali u njemu! Nebeski anđeli okružavali su ove vjerne radnike.
Sotona je podsreknuo papske svećenike i biskupe da zakopaju riječ istine pod ruševine zablude, lažnog učenja i praznovjerja; ali ona je najčudniji način bila sačuvana, nepokvarena kroz sve vjekove mraka. Ona nije nosila pečat čovjeka, već pečat Boga. Ljudi su se neumorno trudili da zamrače jasno i jednostavno značenje Pisma, i da ga prikažu kao da ono protivrječi samo sebi. Ali slično čamcu na uzburkanom moru, Riječ Božja odoljevala je svim olujama koje su prijetile da je unište. Kao što rudnik sadrži bogate žile zlata i srebra ispod zemljine površine, i svi koji žele da otkriju njegovo skupocjeno blago moraju kopati, tako i Sveto pismo sadrži blago istine, koje mogu otkriti samo oni koji ga traže ozbiljno, ponizno i s molitvom. Bog je odredio da Sveto pismo bude udžbenik za cijelo čovječanstvo; udžbenik u djetinjstvu, u mladosti i u zrelim godinama, koji će se uvijek proučavati. On je ljudima dao svoju Riječ kao otkrivenje samoga sebe.
Svaka nova istina koju smo upoznali je novo otkriće karaktera njegova Pisca.
Proučavanje Svetog pisma je od Boga određeno sredstvo koje ima za cilj da ljude dovede u užu vezu sa njihovim Stvoriteljem i dade im jasnije poznavanje njegove volje. To je sredstvo veze između Boga i čovjeka.
Valdenežani su smatrali strah Gospodnji početkom mudrosti, ali su bili svijesni i važnosti odražavanja veze sa svijetom, poznavanja ljudi i realnog života za razvijanje svojih intelektualnih sposobnosti. Iz škola u planinama slali su izabrane mladiće na univerzitete u Francusku i Italiju, gdje su imali šire polje za studije, razmišljanje i posmatranje nego u krilu svojih rodnih Alpi. Ovi mladići su bili izloženi raznim iskušenjima, bili su svjedoci razvrata i susretali su se sa vještim sotonskim oruđima, koja su željela da ih uvuku u najfinije zablude i najopasnije obmane. Ali njihov odgoj u djetinjstvu pripremio ih je da su mogli da se odupru svim ovim opasnostima.
U školama gdje su odlazili nisu smjeli ni sa kime biti povjerljivi. Njihova su odijela bila tako skrojena da su u njima mogli sakriti svoje najveće blago –
dragocjene rukopise Svetoga pisma. Ove rukopise, plod višemjesečnog i višegodišnjeg truda, nosili su sa sobom, i gdje god im je to bilo moguće, pazeći da ne izazove sumnju, oprezno su stavljali dio ovih rukopisa u ruke onima čija su im srca izgledala otvorena za primanje istine. Još od majčinog krila se valdežanska omladina odgajala sa ovim pogedom na svoj životni zadatak. Oni su razumjeli svoje djelo i vjerno su ga izvršavali. U ovim naučnim centrima mnogi su se obratili pravoj vjeri, i često su njihova načela prožimala cijelu školu. Papske vođe nisu mogle ući u trag ovoj takozvanoj herezi, iako su vršili najstrožu istragu.
Kristov duh je misionarski duh. Prva težnja preporođenog srca je da i druge dovede Spasitelju. Ovaj duh imali su Valdenežani. Oni su osjećali da Gospod očekuje od njih nešto više negoli da samo sačuvaju čistu istinu o svojoj crkvi. Na njima je počivala ozbiljna odgovornost da svjetlost istine zasija i među onima koji su bili u tami. Moćnom silom Božje Riječi nastojali su da raskinu lance koje je Rim svima nametnuo. Valdenežanski propovjednici spremali su se za misionarsku službu. Svaki koji je namjeravao da stupi u propovjedničku službu morao je najprije da stekne iskustvo kao evanđelist. Svaki je morao da služi tri godine u nekom misionarskom polju prije nego što je mogao da primi službu u nekoj crkvi u domovini. Ova služba, koja je već u samom početku zahtijevala samoodricanje i žrtve, bila je podesna priprema za propovjednički poziv u onim teškim vremenima iskušenja. Mladići koji su se posvetili ovoj svetoj službi, nisu imali pred sobom izgled na zemaljsko blago i čast, već život rada i opasnosti a možda i mučeničku smrt. Misionari su odlazili dva po dva, kao što je Isus slao svoje učenike. Sa svakim mladim obično je išao jedan stariji i iskusniji pratilac, koji je služio kao vođa mlađemu, koji je bio odgovoran za njegov odgoj i kome se mlađi morao pokoravati. Ovi suradnici nisu uvijek bili zajedno, ali su se često sastajali na molitvu i savjetovanje, i tako su se međusobno jačali u vjeri.
Otkriti cilj svoje misije značilo bi prouzrokovati vlastiti poraz. Stoga su oni pažljivo prikrivali svoj pravi zadatak. Svaki propovjednik je znao neki zanat i imao neko zanimanje; ovi misionari su obavljali svoj rad pod plaštem nekog svjetskog poziva. Obično su dolazili kao trgovci ili pokućari. »Prodavali su svilu, nakit i druge predmete koji su se mogli nabaviti samo u najudaljenijim centrima, i kao trgovci bili su dobro primljeni i tamo gdje bi kao misionari bili otjerani. 8 Bez prestanka su podizali srca Bogu, tražeći potrebnu mudrost da bi mogli otkriti prijepis Biblije u cjelini ili u djelovima, i gdje god bi se pružila prilika, obraćali su pažnju svojih kupaca na ove rukopise. Često su na taj način probudili interesiranje za čitanje Božje riječi i rado su ostavljali poneki dio Biblije onima koji su to željeli.
Djelatnost ovih misionara počinjala je u ravincama i dolinama, na podnožju njihovih planina, ali se širila daleko iza tih granica. Bosih nogu obučeni u grube haljine, prašnjavi od putovanja, nalik na svog Učitelja, prolazili su ovi putnici kroz velike gradove i stizali u udaljene zemlje. Svuda su sijali skupcjeno sjeme. Crkve su nicale na njihovim stazama, i krv mučenika bila je svjedočanstvo u prilog istine. Dan Gospodnji otkrit će bogatu žetvu duša kao plod truda ovih (8Wylie, History of the Waldenses, knj. I, gl. 7.) vjernih ljudi. Skriveno i tiho putovala je Riječ Božja kroz kršćanstvo, nailazeći na radostan prijem u mnogim domovima i u mnogim srcima.
Valdenežanima Božja Riječ nije bila samo izvještaj o Božjim postupcima sa ljudima u prošlosti i otkrivenje o sadašnjim dužnostima i odgovornostima; ona im je otkrivala opasnosti i slavu budućnosti. Oni su vjerovali da se približuje kraj svih stvari. Proučavajući Bibliju sa molitvama i suzama, bili su još više dirnuti njenim dragocjenim mislima i još su jasnije vidjeli svoju dužnost da i drugima objave njene spasonosne istine. Na svetim stranicama Pisma su vidjeli jasno otkriven plan spasenja, i u vjeri u Isusa nalazili su utjehu, nadu i mir. Što je više svjetlost istine obasjavala njihov razum i donosila radost u njihova srca, to su više težili da njene zrake prošire i na one koji su bili u tami papskih zabluda.
Oni su vidjeli da se pod vodstvom pape i svećenika narod uzalud trudi da dobije oproštenje grijeha mučeći svoja tijela. Naučeni da traže spasenje u svojim dobrim djelima, ljudi su stalno gledali na sebe; uviđajući svoje grešno stanje, smatrali su da su izloženi Božjem gnjevu, te su mučili svoje tijelo i dušu, ali nisu nalazili nikakvo olakšanje. Tako su savjesne duše bile vezane naukom Rima.
Tisuće su napuštali svoje prijatelje i rodbinu, te su provodili svoje dane u ćelijama samostana. Stalnim postovima, bičevanjima, dugim noćnim bdijenjem, dugim klečanjem na hladnim i vlažnim pločama svojih bijednim ćelija, dugim hodočašćima, ponižavajućim ispaštanjima i strašnim mučenjem, hiljade njih su uzalud tražili da umire svoju savjest. Pod pritiskom odrešenja svojih grijeha, dršćući pred pomišlju na Božji gnjev, mnogi su patili sve dok nisu sišli u grob sasvim iznemogli i bez ijednog zraka svjetlosti i nade.
Valdenežani su težili da tim gladnim dušama dadu kruh života, da im otkriju vijest mira koju sadrže Božja obećanja, da ih vode Kristu, njihovoj jedinoj nadi spasenja. Smatrali su zabludom nauku da se dobrim djelima može okajati i prijestup Božjeg zakona. Pouzdanje u ljudske zasluge sprečava pogled na beskrajnu Kristovu ljubav. Isus je umro kao žrtva za ljude, jer palo čovječanstvo nije moglo učiniti ništa čime bi se moglo opravdati pred Bogom. Zasluge razapetog i uskrslog Spasitelja su temelj kršćanske vjere. Zavisnost duše od Krista je tako stvarna, i veza sa njime mora biti tako tijesna, kao što je veza između pojedinih udova tijela, ili između loze i čokota.
Nauke papa i svećenika navele su ljude da smatraju da je Božji i čak Kristov karakter strog, mračan i nemilostiv. Spasitelj je prikazivan kao da je u tolikoj mjeri bez osjećanja prema palome čovjeku da se moraju prizivati u pomoć svećenici i sveci kao posrednici. Oni čija su srca bila rasvijetljena Božjom riječi, težili su da upute takve duše k Isusu koji ih ljubi, i suosjeća sa njima, i koji raširenih ruku poziva sve da dođu k Njemu sa svojim teretom grijeha, sa svojim brigama i teškoćama. Težili su da otklone prepreke koje je sotona nagomilao da ljudi ne bi vidjeli obećanja i došli direktno k Bogu da mu ispovijede svoje grijehe i prime oproštenje i mir.
Valdenežanski misionar rado je otkrivao zainteresiranim dušama skupocjene istine evanđelja. Oprezno je iznosio pažljivo prepisane dijelove Svetoga pisma. Njegova je najveća radost bila da probudi nadu u savjesnoj i grijehom ranjenoj duši, koja je do tada poznavala samo Boga osvete, koji čeka da izvrši svoju pravdu. Drhtavim usnama, suznih očiju, često na koljenima, otkrivao je svojoj braći skupocjena obećanja, koja su jedina nada grešnika. Tako je svijetlost istine prodirala u mnoga mračna srca, razgonila tamne oblake, dok se u srcu rađalo Sunce pravde sa svojim zracima koji iscjeljuju. Često se dešavalo da se pojedini dio Svetoga pisma čitao više puta, jer je slušalac htio da mu se ponovi, kao da se želio uvjeriti da je dobro čuo. Naročito željno su tražili da se ponove ove riječi: »Krv Isusa Krista, Sina njegova, očišćava nas od svakoga grijeha.« 1. Ivanova 1, 7. »Kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba Sin čovječji da se podigne; da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.« Ivan 3, 14. 15.
Mnogima su na ovaj način postali jasni zahtjevi Rima. Uvidjeli su koliko je uzaludno uzdati se u posredovanje ljudi ili anđela u korist grešnika. Kad je prava svjetlost rasvijetlila njihov um, radosno su uzviknuli: »Krist je moj svećenik; njegova krv je moja žrtva; njegov oltar je moja ispovjedaonica!« Popuno su se oslonili na Kristove zasluge, ponavljajući riječi: »Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu.« Jevrejima 11, 6. »Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasiti.« Djela 4, 12.
Mnoge od ovih jadnih, slomljenih duša nisu mogle da shvate toliku Spasiteljevu ljubav. Tako im je veliko olakšanje donijelo to saznanje, tako se veliki snop svjetlosti prosuo na njih da su se osjećali kao da su na nebu. S povjerenjem su stavili svoju ruku u Kristovu, i svojim nogama su čvrsto stali na Stijenu vjekova. Nestao je svaki strah od smrti. Sada su bili gotovi na zatvor i lomaču, samo ako bi time proslavili svoga Spasitelja. Riječ Božja se ponekad čitala na tajnim mjestima pred jednom dušom, katkad pred malom grupom, koja je čeznula za svjetlošću i istinom. Često su na taj način provedene cijele noći.
Oduševljenje i divljenje slušalaca bilo je tako veliko da je vjesnik evanđelja bio prinuđen da često prekine sa čitanjem da bi slušaoci shvatili vijest spasenja.
Često su se čule riječi: »Hoće li Bog zaista primiti moju žrtvu? Hoće li me milostivo pogledati? Hoće li mi oprostiti?« Tada je čitao odgovor: »Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti« Matej 11, 28.
Vjerom je slušalac prihvatio obećanje, i zatim se čuo radostan odgovor:
»Nema više dugih hodočašća, nema više mučnih putovanja do svetih mjesta; ja mogu da dođem Isusu takav kakav sam: grešan, neposvećen; i On neće odbaciti moju pokajničku molitvu. ‚Opraštaju ti se grijesi!’ I moji, i moji mogu biti također oprošteni!«
Val svete radosti ispunio je srce, a Isusovo ime slavilo se uz pjesmu slave i zahvaljivanje. Ove sretne duše vraćale su se svojim domovima da rašire svjetlost, da ispričaju drugima, koliko su mogli, svoja nova iskustva; da im kažu da su našli pravi put života. Čudna i veličanstvena sila krila se u riječima Svetoga pisma, koje su direktno govorile srcima onih koji su čeznuli za istinom. Božji glas je bio onaj koji je osvjedočavao one koji su slušali.
Vjesnik istine nastavljao je svoj put; a njegova poniznost, revnost i iskrenost bili su predmet mnogih razgovora. U mnogo slučajeva slušaoci ga nisu pitali otkuda dolazi i kuda ide. Bili su toliko obuzeti najprije čuđenjem, a potom zahvalnošću i radošću, da nisu ni pomislili da ga to pitaju. Kada bi ga zamolili da pođe s njima u njihovu kuću, on bi im odgovorio da mora posjetiti izgubljene ovce stada. Tada su se mnogi pitali: »Nije li to anđeo s neba?«
U mnogo slučajeva oni nisu nikada više vidjeli vjesnika istine. On je otišao u drugu zemlju, ili je provodio život u nekom nepoznatom zatvoru; ili su možda njegove kosti trunule na nekom mjestu gdje je svjedočio za istinu. Ali riječi koje je ostavio nije mogao nitko da uništi. One su vršile svoje djelo u ljudskim srcima.
Samo na dan suda otkrit će se potpuno njihove blagoslovene posljedice.
Valdenežanski misionari prodrli su u carstvo sotonino, i time su podstrekli vlast tame na veću opreznost. Knez zla posmatrao je svaki napor širenja istine, i podsticao je svoja oruđa da se toga plaše. U radu ovih skromnih putnika papske vođe su vidjele znak opasnosti za svoju stvar. Ako bi dozvolili da svjetlost istine slobodno svijetli, ona bi rastjerala teške oblake zabluda u kojima je narod živio; uputila bi misli ljudi samome Bogu i na kraju bi uništila vrhovnu vlast Rima.
Već samo postojanje ovoga naroda, koji je čuvao vjeru apostolske crkve, bilo je stalni prijekor otpadničkom Rimu, i zato je izazivalo najogorčeniju mržnju i progonstvo. Njihovo odbijanje da predaju Sveta pisma bilo je također uvreda koju Rim nije mogao trpjeti. On je odlučio da ih istrijebi sa zemlje. Tada su otpočeli najužasnij križarski ratovi protiv Božjeg naroda u njihovim planinskim domovima.
Inkvizitori su tragali za njima, i često se ponavljao nekadašnji prizor – kada je nevini Abel pao od ruke ubice Kaina.
Više puta su njihova plodna polja bila opustošena, njihovi domovi i kapele sravnjeni sa zemljom, i mjesto koje je nekad bilo plodno polje ovog marljivog naroda, bilo je pretvoreno u pustinju. Kao što krvoločna zvijer biva bješnja kad okusi krv, tako su pristalice Rima postajale sve okrutnije videći muke svojih žrtava. Mnogi od ovih svjedoka čiste vjere bili su gonjeni kao zvijeri po planinama i tjerani u doline, gdje su nalazili utočište, ograđeni velikim šumama i stjenovitim vrhovima.
Nikakva krivica nije se mogla naći protiv ovog naroda visokog morala, osuđenog na smrt. Čak i njihovi neprijatelji potvrđivali su da je to miroljubiv, tih i pobožan narod. Njihova velika krivica bila je to što nisu htjeli da služe Bogu po papskoj volji. Naći protiv ovog naroda visokog morala, osuđenog na smrt. Čak i njihovi neprijatelji potvrđivali su da je to miroljubiv, tih i pobožan narod. Njihova velika krivica bila je to što nisu htjeli da služe Bogu po papskoj volji. Za ovu krivicu morali su ponositi poniženja, pogrde i muke, koje samo ljudi i đavoli mogu da izmisle.
Kada je Rim odlučio istrijebiti omrženu sektu, izdao je edikt kojim ih je osudio kao krivovjerce i predao da se pobiju. (Vidi Hist. dodatak.) Oni nisu okrivljeni kao ljenivci, nepošteni i nemoralni, ali je izjavljeno da imaju takvu crtu pobožnosti i svetosti koja zavodi »ovce pravoga stada.« Zato je papa naredio:
»Ako ova zla i gnjusna sekta odbije da se odrekne svoje vjere, ima da se smrvi kao otrovna zmija.«9 Da li je ovaj oholi vlastodržac mislio da će jednom polagati račun o ovim riječima? Da li je znao da su one zapisane u nebeskim knjigama i da će ih čuti na dan suda? »Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće«, kaže Isus, »meni učiniste.« Matej 25, 40.
Ovaj papski edikt pozivao je sve članove crkve da se sjedine u križarskom ratu protiv »krivovjeraca«. Da bi ih oduševio da uzmu učešća u ovom strašnom djelu, on ih je »oslobodio od svih crkvenih pokora i kazni, općih i pojedinačnih, razriješio je one koji se pridruže ovom križarskom pohodu svake date zakletve; priznao je pravovažnim sve ono što su stekli na nezakonit način i obećao oproštaj (9 Ibid., knj. XVI, gl. 1. ) svih grijeha onima koji ubiju nekog heretika. Proglasio je kao nevažeće sve ugovore u korist Valdenežana, naređivao je njihovim slugama da ih napuste, zabranjivao svima da im pruže bilo kakvu pomoć i opunomoćivao je svakoga da može uzimati njihova imanja.«10 Ovaj dokument jasno otkriva čijim je duhom bilo nadahnuto ovo djelo. To je rikanje zmaja, a ne glas Kristov.
Papske vođe nisu htjele prilagoditi svoj karakter načelima Božjeg zakona, već su postavile mjerilo koje se njima sviđalo i odlučile su da prisile svakoga da se prilagodi njemu, jer se tako svidjelo Rimu. Odigravale su se najužasnije tragedije. Pokvareni i bogohulni svećenici i pape igrali su ulogu koju im je sotona odredio. U njihovim srcima nije bilo milosti. Isti duh koji je razapeo Krista i pogubio apostole, koji je nadahnjivao Nerona protiv vjernih kršćana onog vremena, radio je i sada na tome da iskorijeni sa zemlje djecu koju je Bog volio.
Ove pobožne ljude pratila su progonstva kroz mnoge vjekove, ali oni su ih snosili strpljivo i istrajno u težnji da proslave svoga Spasitelja. Nastavljali su da šire dragocjenu istinu usprkos križarskih ratova koji su podizani protiv njih, i nečovječnog ubijanja, na koje su bili osuđivani. Bili su progonjeni do smrti, ali njihova krv natapala je posijano sjeme, koje nije ostalo bez ploda. Tako su Valedenežani svjedočili o Bogu vjekovima prije Luterova rođenja. Rasijani u raznim zemljama, oni su sijali sjeme reformacije, koja je otpočela u vrijeme Viklifa, raširila se i učvrstila u danima Lutera, i koju treba u posljednje vrijeme da nastave oni koji su gotovi da pretrpe sve za »riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista.« (10 Ibid., knj. XVI, gl. 1.)
