Izlazak
Deset Božjih zapovijedi
Jesu li 10 Božjih zapovijedi u Bibliji iste zapovijedima zapisane u katekizmu katoličke crkve?
Ako usporedite obje verzije Dekaloga, vidjet ćete da je druga zapovijed iz Biblije koja zabranjuje pravljenje i klanjanje kipovima izbačena u katoličkom katekizmu. Da bi broj zapovijedi u katekizmu i dalje iznosio deset, Rim je posljednju zapovijed iz Biblije podijelio na dvije. Četvrta zapovijed skraćena, a Subotnji dan odmora je zamijenjen nedjeljnim. Dakle, kada se usporede zapovijedi zapisane u Bibliji s onima u katekizmu, vidimo da se ne radi o istim zapovijedima.
Deset Božjih zapovijedi (Biblija)
(Izlazak 20, 2-17; vidi i Ponovljeni zakon 5,6-21):
1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
2. Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.
5. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.
6. Ne ubij!
7. Ne učini preljuba!
8. Ne ukradi!
9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!
Deset Božjih zapovijedi ( katolički katekizam )
1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude!
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva !
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari !
Tko želi promijeniti Božji zakon?
On[mali rog] će govoriti velike riječi protiv Svevišnjega i izmoriti svece Svevišnjega, i pomišljat će da promijeni vremena i zakone: i bit će mu predani u ruku sve do jednog vremena i vremena i pola vremena. (Daniel 7,25)
Neka vas nitko ne zavede ni na koji način. Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, koji se protivi i uzdiže sebe iznad svega što se naziva Bogom ili se štuje, tako da i u hram Božji zasjedne kao Bog prikazujući sebe Bogom (2.Solunjanima 2,3.4) Jer tajna bezakonja već djeluje: samo ima tko ga zasad zadržava, dok on ne bude uklonjen. Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom usta i uništiti pojavom Dolaska svoga - njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. (2. Solunjanima 7-11)
Biblija govori o duhovnoj sili, odnosno otpaloj crkvi koja će si dati za pravo da promijeni Božje zakone. U Danijelovom proročanstvu ta sila se naziva "malim rogom", a u Novom zavjetu "Sinom propasti" i "Čovjekom bezakonja". U Svetome Pismu se na još samo jednom mjestu spominje izraz "sin propasti". U Ivanu 17,12, Isus Judu naziva "sinom propasti" pošto je on učenik koji ga je izdao. Juda je bio uz Isusa tri i pol godine i imao privilegiju živjeti uz onoga koji je Emanuel, "Bog s nama". U tom razdoblju svakodnevno je u Isusu gledao primjer davanja i požrtvovnosti stoga je mnogo puta bio osvjedočen o svoju sebičnost i ljubav prema novcu. Umjesto da odbaci grijeh, ljubav prema novcu ga je obuzela te je za 30 srebrnjaka predao svog Učitelja onima koji su ga odlučili ubiti. Kao što je Juda izdao Isusa za osobnu korist, tako ga je i otpala crkva izdala kada je odbacila 10 zapovijedi kako bi se dodvorila neznabožačkim štovateljima kipova i svetkovateljima sunčevog dana - nedjelje.
Otpala crkva se postavila iznad Boga onda kada si je uzela za pravo da može promijeniti one zapovijedi koje je Bog vlastitim prstom upisao na dvije kamene ploče i predao ih svome narodu. „I dade on Mojsiju, kada je završio svoj razgovor s njim na brdu Sinaju, dvije ploče svjedočanstva; kamene ploče ispisane prstom Božjim“ (Izlazak 31,18)
Božji zakon i principi Božjeg kraljevstva su nepromjenjivi i vječni, no otpala crkva uspješno koristi svoj utjecaj i moć da bi varala ljudski rod svojim falsifikatom, a varat će ga sve dok Krist ponovno ne dođe na zemlju u punoj slavi i prekine njenu obmanu. Nažalost, meni brojni dragi ljudi ne vide ovu uspostavljenu obmanu, stoga je moja iskrena želja da svi preko raznih kanala dobe priliku čuti za istinu i ispitati ju u svjetlu Biblije "jer svi se moramo pojaviti pred Kristovim sudom: da svaki primi ono što je u svome tijelu učinio, bilo to dobro ili loše." (2. Korinćanima 5,10)
Isus Krist nam za sebe kaže: "Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni." "Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi. A dao mu je i ovlast da sudi, jer je Sin čovječji." (Ivan 14,6; 5,26.27) Jedino Isus ima vlast nad svime što postoji, prema tome svi su ljudi pozvani da prihvate njegov autoritet i slijede Božji zakon po kojemu će svi biti suđeni. Mnogi iskrena srca slijede zakone koje su uspostavili smrtni ljudi koji su se gradili Bogom. Slijedeći ljudske zakone, brojne duše prihvaćaju ljudski autoritet povrh Božjeg autoriteta. No Bog nas neizmjerno voli i želi da ga upoznamo onako kako se objavio u Bibliji. Zato što nas ljubi, neće nam uzeti za zlo one stvari koje smo činili kada smo živjeli u neznanju, ali nas poziva da se odvratimo od pogrešnog puta kojim hodimo. "Stoga vas, kao njegovi suradnici, zaklinjemo da ne primate uzalud Božju milost. Jer on Veli: "U doba prihvaćanja sam te uslušao i pomogao ti u dan spasenja. Evo, sada je trenutak prihvaćanja!, Evo, sada je dan spasenja." (2. Korinćanima 6,1.2) "Danas ako čujete njegov glas, ne otvrdnite srca svoja." (Hebrejima 3,7)
Ima li tko pravo mijenjati Božje zapovijedi?
“Niti što nadodajte onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimajte; vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga što vam ih dajem.” (Pnz 4,2)
Ima li ljudska predaja veći autoritet od Božje Riječi?
"Dobro je o vama licemjerima prorokovao Izaija. Kao što je pisano: "Ovaj me puk usnama časti, a srce im je daleko od mene. No uzalud me štuju naučavajući kao nauke uredbe ljudske. Jer napustivši zapovijed Božju, držite predaju ljudsku... Još im govoraše: "Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju."" (Mk 7,6-8)
Postoji li zapovijed koju smijemo kršiti?
"Tko vrši sav Zakon, a samo u jednoj odredbi pogriješi, kriv je kao da je sve prekršio. Jer Bog koji je rekao: 'Ne čini preljub' kazao je i: 'Ne ubij!' Pa ako i nisi počinio preljub, ali si nekog ubio, u potpunosti si prekršio Božji zakon i pred Bogom si kriv za sve" (Jakov 2, 10.11)
Život po Božjim zapovijedima je život u ljubavi
"Nikome ništa ne dugujte, osim da ljubite jedan drugoga; jer onaj tko ljubi drugoga, ispunio je Zakon. Jer: "Ne čini preljuba", "Ne ubij", "Ne ukradi","Ne svjedoči lažno", "Ne poželi", i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." Ljubav ne čini zlo bližnjemu, stoga je ljubav ispunjenje Zakona." (Rimljanima 13,8-10)
„I dade on Mojsiju, kada je završio svoj razgovor s njim na brdu Sinaju, dvije ploče svjedočanstva; kamene ploče ispisane prstom Božjim“ ( Izlazak 31, 18 )
"Pravda je tvoja pravda vječita i zakon je tvoj sama istina" (Ps 119 ,142)
"Ti si odbacio sve one koji su zabludjeli daleko od tvojih zapovijedi, jer njihova okolišanja bijahu sama laž" (Ps 119, 118)
"Ako vršimo Božje zapovijedi, po tome znamo da ga poznamo. Tko tvrdi "Poznajem ga", a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je i u njemu nema istine" (1.Iv 2,3-4)
"Jer u ovome se sastoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi" (1.Iv 5,3)
"Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih taj me ljubi" (Iv 14,21)
"Ako me ljubite vršit ćete moje zapovijedi" (Iv 14,13)
"Kad bi samo njihova srca bila takva da me se uvijek boje i drže sve moje zapovijedi, da tako vazda budu sretni, oni i njihovo potomstvo" (Pz 5,29)
"Ako zapovijedi moje uzdržite, ostat ćete u ljubavi mojoj, kao što sam i ja održao zapovijedi Oca svojega, i ostajem u ljubavi njegovoj. (Iv 15,10)
"Po ovome znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove čuvamo. Jer ovo je ljubav Božja: da čuvamo njegove zapovijedi, a njegove zapovijedi nisu teške." (1. Ivanova 5,2.3)
Deset Božjih zapovijedi nisu sve zapovijedi koje je Bog dao. One su ustav, temelj Božjeg kraljevstva iza kojeg se nalazi čitav niz životnih principa i zakona. Ljudi su upali u legalizam i gledali na Božje zapovijedi kao na puko slovo kojeg su štovali više od živoga Boga. Oni su više ljubili pravilo nego Boga i čovjeka. Ljudi su slijepo slijedili pisano pravilo dok se u njihovim srcima nalazila mržnja, samopravednost, ljubomora, požuda, zavist, ljubav prema novcu, oholost, umišljenost i ostalo. Takav je bio i Pavao: „Misli li netko da se može pouzdavati u tijelo, ja još više: obrezan osmoga dana, od roda sam Izraelova, od Benjaminova plemena, Hebrej od Hebreja, po Zakonu Farizej, po revnosti progonitelj crkve, po pravednosti po Zakonu, besprijekoran.“ (Filipljanima 3,4-6) Pavao je u svojoj mladosti savršeno ispunjavao sve zapovijedi i propise, pouzdao se u svoja tjelesna postignuća i mislio da je time bliži Bogu. Međutim nakon što se susreo s Isusom, Pavao je izjavio: „Jer znamo da je Zakon duhovan; ali ja sam tjelesan, prodan pod grijeh. Jer ne shvaćam što činim: jer ne činim ono što bih htio, nego ono što mrzim, to činim... Jer znam da u meni, to jest u mome tijelu, ništa dobro ne prebiva: jer „htjeti“ jest pristuno u meni, ali „činiti dobro“ ne nalazim. Jer dobro koje bih htio, ne činim, a zlo koje ne bih htio, to činim... Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti iz ovog smrtnog tijela?“ (Rimljanima 8,14-24)
Kakva je to dubina Božjeg Zakona koju je Isus otkrio, a koja je Pavlu otkrila nemoćnost da ju čini? Propovijedajući velikom mnoštvu, Isus im je rekao: "Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se bez razloga srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu."
Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao."
Pavao je shvatio da je prekršio Božji zakon čim je na svoja djela bio pokrenut pogrešnim motivima. Mržnja je upravljala njime kada je progonio, zatvarao i davao ubiti kršćane, makar im ne bio oduzeo život. Shvatio je da čovjek ne mora činiti preljube da bi prekršio sedmu Božju zapovijed, jer svaki čovjek kojim vlada požuda je prekršitelj Zakona. Čovjek koji je rob svojih strasti će učiniti seksualni nemoral čim mu se ukaže prilika, a ako i ne učini preljubu u nekom trenutku to može biti iz straha pošto bi mu taj čin, ako se otkrije, mogao okaljati njegov ugled ili razoriti njegovu obitelj.
Svi grijesi koje čovjek čini narušavaju savršeni ustroj svemira. Grijeh je neskladna nota u predivnoj harmoniji života. Kada je vidio dubinu Božje svetosti i njegovog Zakona, shvatio je da je jadan, otuđen od Boga, osuđen na propast pošto je on neskladna nota u svemiru. S jedne strane ga je prošla jeza, no s druge strane je vidio koliko je Božja ljubav prema palom čovjeku velika. „Zakon je došao da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, mnogo više je obilovala milost: da bi, kao što je grijeh vladao smrću, tako i milost putem pravednosti vladala za život vječni po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 5,20.21)
Pavlovo grešno stanje, narušen odnos s Bogom i nerealno sagledavanje vlastitog života su ga natjerali da više ne gleda na sebe i u svojim dostignućima traži spas i preporuke kod Boga, već da iskoristi svaki pruženi trenutak kako bi svoj pogled usmjerio na Krista, začetnika i dovršitelja naše vjere. Pavao je tražio da bude hram u kojem će prebivati Božji Duh, htio je da njegov karakter vjerno odražava Kristov. U svakodnevnoj zajednici s Bogom, Božje misli su postajale Pavlovim mislima i on se preobražavao u novog čovjeka obnovom svoga uma. Tražio je od Boga kako bi u svim životnim situacijama mogao prosuditi što je dobra, ugodna i savršena volja Božja. Spasenje dolazi kao nezasluženi dar kojeg Bog nudi svima, a kao odgovor na taj dar Pavao se borio protiv svakog njemu poznatog grijeha koji je njime vladao i u svojoj ljudskoj domeni je činio sve kako bi u svom životu ispunio ono poslanje koje mu je Bog osobno otkrio. Posljedice njegove vjere i svakodnevnog zajedništva s Kristom su bile čist život i silna djela koja je činio. Pavlova vjera je bila blagoslovljena od Boga te je on učinio velike stvari za Božje djelo osnivajući brojne crkve diljem Rimskog carstva.
Svi mi koji živimo život po Božjem Duhu, a ne po svojim tjelesnim požudama i prohtjevima, ispunjavamo samu srž Zakona. Međutim, da bi ostali u Kristu, da bi Sveti Duh prebivao u nama i da bi živjeli u skladu sa Zakonom, moramo se svakodnevno preispitivati u svjetlu Božje Riječi, moramo se pitati postoji li kakav grijeh kojeg nismo ispovijedili i što ja osobno činim i mogu učiniti za Boga i njegovo djelo. Na nama je da vodimo dobru bitku vjere kako bi se pripremili za susret s Kristom i kako nas njegov dolazak ne bi iznenadio.
Tajne Biblije - Kovčeg zavjeta
Svetište, Božje prebivalište među ljudima
Nakon izlaska izraelskog naroda iz Egipta, Mojsije je na gori primio zapovijed od Boga: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima. Napravite ga u skladu sa svime što sam ti pokazao, prema uzorku prebivališta i svega njegova pribora”.(Izlazak 25, 8.9) Dok danas mnogi smatraju da je Bog daleko od ljudi i njihovih svakodnevnih života, Bog Biblije se otkriva kao brižan Bog koji je prvi učinio korak u želji da uspostavi odnos sa svojim stvorenjima. On želi uspostaviti blizak odnos s nama, kao roditelj s djetetom. Nebeska istina o Svetištu je predivna istina o otkrivenju Božje ljubavi prema palom grešnom svijetu, stoga je vrijedna pažnje i dubokog proučavanja. Iako kršćanski svijet uopće više ne propovijeda o ovoj predivnoj temi, ovim proučavanjem ćemo ukazati na značaj starozavjetnog Svetišta koji je slika Svetišta na nebu u kojem Krist posreduje za nas s velikim zanimanjem u želji „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“.(1. Timoteju 2,4) Sve starozavjetne službe su bile predslika nebeskih istina koje će se ispuniti kada Isus, Sin Božji dođe na ovaj svijet.
“Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima. Napravite ga u skladu sa svime što sam ti pokazao, prema uzorku prebivališta i svega njegova pribora”.(Izlazak 25, 8.9) Sam je Bog dao Mojsiju plan građevine, Šatora sastanka, s posebnim uputama u vezi s veličinom i oblikom, građom koju treba upotrijebiti i svakim komadom namještaja kojeg je šator trebao sadržavati. Sveta mjesta su trebala biti “slike nebeskih stvarnosti” (Heb 9,23.24) Za izradu prvog Svetišta, Šatora sastanka, bile su nužne velike pripreme. Bilo je potrebno izabrati sposobne ljude ispunjene Duhom Božjim, pune znanja i vještine u svakoj vrsti izrade. Zatim je Mojsije prozborio Izraelu da svatko skupi dragovoljno prinose na Božji poziv da se sagradi prebivalište. „I tako Izraelci - svi ljudi i sve žene koje je srce poticalo da pridonesu bilo što poslu koji je Jahve po Mojsiju naredio da se izvrši - donesoše to kao dragovoljan prinos u čast Jahvi.“(Izlazak 35,29) Skupilo se napretek drva, zlata, srebra, mjedi, lanenih tkanina, kože i raznovrsnog dragog kamenja. Duh požrtvovnosti i predanje koje su pokazali Izraelci su primjer vrijedan oponašanja. Svi koji tvrde da ljube Boga, pozvani su na život davanja i službe kako bi se Božje djelo na zemlji dovršilo.
Prebivalište na zemlji se sastojalo od tri dijela; dvorišta, Svetinje i Svetinje nad Svetinjama.
Dvorište
Šator je bio sagrađen tako da su ga Izraelci mogli rastaviti i nositi na svojim putovanjima. On je stoga bio mali, no ipak je to bila veličanstvena građevina. Bagremovo drvo, korišteno za njegovu gradnju i namještaj, bilo je najotpornije na truljenje od svega drveća koje se moglo naći na Sinaju. Zidovi su bili načinjeni od uspravno postavljenih dasaka, ugrađenih u srebrno postolje, čvrsto povezani stupovima i poprečnim prijevornicama, a sve je bilo okovano zlatom, ostavljajući dojam da je građevina načinjena od zlata. Krov se sastojao od četiri sloja zastirača, od kojih je najdonji bio od “prepredenog lana i ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva. Na njima bijahu izvezeni kerubini”, a ostali od kozjih, ovnujskih i jazavčjih koža, tako postavljeni da pružaju potpunu zaštitu.
Građevina je podijeljena u dva dijela bogato izvezenim, prekrasnim zavjesama, ili zastorima, koji su visjeli na zlatom obloženim stupovima, a sličan je zastor zatvarao ulaz u prvo odjeljenje. Ovi, kao i unutarnji pokrivač koji je sačinjavao krov, bili su napravljeni od najljepših boja, plave, ljubičaste i purpurne, prekrasno usklađeni. Na njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni kerubini koji su predstavljali anđeoske vojske povezane s radom nebeskog Svetišta, a službeni su duhovi Božjem narodu na zemlji.
Sveti Šator je bio okružen otvorenim prostorom nazvanim dvorištem, ograđen zavjesama, ili zastorima, od finog lana koji su bili obješeni na mjedenim stupovima. Ulaz u ovo predvorje bio je s istočne strane, zatvoren zavjesama od skupog materijala i prekrasne izrade, premda ne kao one u samom Svetištu. Zastori predvorja su bili upola niži od zidova Šatora i ljudi izvana su jasno mogli vidjeti građevinu. U predvorju, i najbliži izlazu, nalazio se žrtvenik za žrtve paljenice obložen tučem. Na ovom su žrtveniku prinošene sve žrtve paljenice Gospodu, a njegovi su rogovi bili poškropljeni krvlju pomirenja. Između žrtvenika i vrata Šatora nalazio se umivaonik od tuča, načinjen od ogledala koja su žene izraelske dragovoljno dale. Svećenici su u umivaoniku prali svoje ruke i noge kad god su u ulazili u sveta odjeljenja ili pristupali žrtveniku da Gospodu prinesu žrtve paljenice.
Svetinja
U prvom odjeljenju, ili Svetinji, nalazili su se stol s prinesenim kruhovima, svijećnjak i kadioni žrtvenik. Stol s prinesenim kruhovima bio je postavljen na sjeveru, obrubljen rezbarenim vijencem i obložen čistim zlatom. Svećenici su na stol svake subote stavljali dvanaest kruhova, u dvije gomile i škropili ga tamjanom. Kruhove su nakon uklanjanja mogli jesti samo svećenici jer su se smatrali svetim. Na jugu se nalazio sedmokraki svijećnjak sa sedam svjetiljaka. Njegovi su krakovi bili načinjeni od posebno izrezbarenih čaša u obliku bademova cvijeta, a bio je načinjen od jednog talanta čistog zlata. Budući da na Šatoru nije bilo prozora, svjetiljke se nikada nisu sve gasile, već su svijetlile danju i noću. Pred samim zastorom koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama i Božje neposredne prisutnosti stajao je kadioni žrtvenik. Svećenici su svakog jutra i večeri na ovom žrtveniku palili tamjan, njegovi rogovi su pomazivani krvlju žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja škropljeni krvlju. Sam Bog je zapalio vatru na ovom žrtveniku i ona je pozorno održavana. Sveti se miris širio danju i noću cijelim Svetištem i dalje od Šatora.
Svetinja nad svetinjama
Iza unutarnje zavjese nalazila se Svetinja nad svetinjama, u čijem je središtu bila simbolična služba pomirenja i posredovanja, koja je stvarala vezu između Neba i Zemlje. U ovom se dijelu nalazio Kovčeg, od bagremova drveta, izvana i iznutra obložen zlatom, a izvana okovan zlatnim pojasom. On je načinjen kao spremište za kamene ploče na kojima je sam Bog napisao Deset zapovijedi. Stoga se zvao Kovčeg svjedočanstva ili Saveza jer su Deset zapovijedi bile temelj Saveza između Boga i Izraela.
Pokrivač svetog Kovčega zvao se Pomirilište. On je načinjen od komada čistog zlata i natkriljen zlatnim kerubinima koji su stajali jedan nasuprot drugom.Jedno je krilo svakog kerubina bilo podignuto, dok je drugo zaklanjalo tijelo u znak poštovanja i poniznosti (vidi Ez 1,11). Položaj kerubina, s licima okrenutim jedan prema drugom i pogledom punim poštovanja prema Kovčegu, predstavljali su strahopoštovanje s kojim su nebeske vojske držale Božji Zakon i njihovo zanimanje za plan spasenja.
Iznad prijestolja milosti nalazio se oblak slave, prikaz božanske Prisutnosti, a Bog je medu kerubinima obznanjivao svoju volju. Glas iz oblaka je ponekad velikom svećeniku prenosio božanske poruke. Ponekad je svjetlost obasjavala anđela na desnoj strani, označavajući potvrdu ili prihvaćanje, a ponekad je oblak ili sjena počivala na kerubinu s lijeve strane, označavajući odbacivanje ili protivljenje.
Božji Zakon u Kovčegu bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Zakon je izricao smrt nad prijestupnikom, ali se iznad Zakona nalazilo prijestolje milosti nad kojim se otkrivala Božja prisutnost s kojeg se službom pomirenja darovao oprost pokajanom grešniku. Tako će se i u Kristovoj službi za naše otkupljenje, koje simbolizira služba u Svetištu, “Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti”.
Božje prebivalište
Nijedan jezik ne može opisati veličanstven prizor unutar Svetišta, zlatom obložene zidove koji su odsjajivali svjetlošću zlatnog svijećnjaka, raskošno prelijevanje boja bogato izvezenih zavjesa s blistavim likovima anđela, stol, kadioni žrtvenik, sveti Kovčeg sa svojim tajanstvenim kerubinima, a iznad njega sveti oblak, vidljivi prikaz Jahvine prisutnosti, a ipak samo blijedi prikaz slave Božjeg nebeskog Hrama, velikog središta službe za čovjekovo otkupljenje.
Izgradnja Šatora trajala je oko pola godine. Mojsije je po svršetku pregledao rad graditelja i usporedio ga s uzorkom koji mu je bio prikazan na gori i uputama što ih je primio od Boga. “Tako Mojsije učini. Kako mu je Jahve naredio, sve je tako učinio.” Mnoštvo se s velikim zanimanjem okupilo da vidi svetu građevinu. Dok su promatrali prizor sa zadovoljstvom i strahopoštovanjem, stup od oblaka se spustio i prekrio Svetište. “I slava Jahvina ispuni Prebivalište.”
Nakon dolaska u obećanu zemlju, po Solomonu je Bog dao sagraditi Hram u Jeruzalemu. Jeruzalemski hram je bio sagrađen u 10. stoljeću pr. Kr. na istu shemu kao Šator sastanka, no bio je većih dimenzija i veličanstveniji svojim izgledom. Hram je kasnije bio uništen od babilonske vojske, no u 5. stoljeću je obnovljen da bi 70. godine nove ere doživio svoje konačno uništenje od strane rimske vojske. Ono što je ostalo od nekada veličanstvene građevine u kojoj je Bog prebivao, samo je jedan zid pred kojim se Izraelci danas mole i nadaju obnovi Hrama i dolasku Mesije.
Mesija, Isus Krist, došao je prije 2000 godina i ispunio smisao svih starozavjetnih službi. Cijeli Šator sastanka je bio predslika Boga koji će doći na zemlju, razapeti svoj šator među ljudima, prebivati s njima i biti im primjer.
U drugom postu o Svetištu ćemo proći kroz Starozavjetnu svećeničku službu i novozavjetnu Velikosvećeničku službu Isusa Krista.
Biblijski pogled na svećeničku službu
Kristovo posredovanje u svjetlu istine o Svetištu; predavanje Waltera Veitha
1. Dvorište
2. Žrtvenik za paljenice
3. Umivaonik
4. Sedmerokraki svijećnjak
5. Svetinja
6. Kadioni žrtvenik
7. Stol s kruhovima
8. Kovčeg saveza i prijestolje milosti
9. Svetinja nad Svetinjama
Odnos – ogledalo duhovnosti
Nakon sveopćeg potopa, svaka nova generacija ljudi je sve više zaboravljala istinu o pravome Bogu, stoga je Bog u svojoj providnosti izabrao trenutak na povijesnom pravcu kada će predati čovječanstvu novu objavu o sebi i svojem naumu za ovu otuđenu planetu.
U odvojenosti od Boga - izvora života, ljudski životni vijek se sve više skraćivao, tijelo je degradiralo, a duh se izopačio. Ljudi su postali blijeda slika prvobitne slave stvaranja u fizičkom i moralnom smislu.
Bog mora po prvi put objaviti moralna načela u pisanom obliku stanovnicima zemlje, moralna načela o kojima ovisi život cijelog svemira.
Stvoritelj vlastitim prstom ispisuje deset načela života na kamene ploče koje su stavljene u kovčeg saveza. Kovčeg je bio najsvetije mjesto na planeti jer se nad njime nalazila vidljiva Božja prisutnost. Deset Božjih zapovjedi na kamenim pločama bile su neprolazni moralni zakon po kojem su živjeli svi stanovnici svih bezgrješnih svjetova. Svaka stavka zakona otkrivala je Božansku ljubav i težnju za uspostavljanje izgubljenog odnosa s čovjekom.
Nažalost, otuđeni ljudski um degradiran grijesima i dugi boravak Izraelaca u egipatskom ropstvu, učinili su narod nesposobnim da shvate odnos izvan koncepta autoritet-zapovjedi-naređenje.
„Kad vidje sav narod gromove, munje, glas trube i goru gdje se dimi, prepade se narod i zadrhta i ostade stojeći u daljini.
Oni rekoše Mojsiju: "Govori ti nama, i slušat ćemo! A Bog neka ne bi govorio s nama, da mi pomremo!" (Izlazak 28, 18-23)
Nakon što je Mojsije dobio zapovjedi narod je bio u velikom strahu zbog Božje strašne manifestacije u obliku elementarne nepogode.
Prisjetili su se zala koje je Bog pustio na Egipat dok ih je izbavljao iz ropstva pa su pomislili da bi se nešto od toga i njima moglo desiti gledajući zastrašujući prizor Božje objave.
„I Gospod zapovjedi Mojsiju: "Siđi dolje, opomeni narod, da se ne protisne do Gospoda, da ga vidi! Inače bi ih mnogo poginulo.“ (Izlazak 19,21)
Mojsije je u susretu s Bogom na gori vidio nešto sasvim drugo, proniknuo je u Božju pobudu i radosno narodu proglasio Božju nakanu:
Mojsije reče narodu: "Ne bojte se, jer Bog dođe samo, da vas stavi na kušnju i da strah pred njim uzdrži budan u vama, da ne griješite." (Izlazak 28, 18-23)
Iz teksta vidimo da je Mojsije shvatio pozadinu Božjeg nauma. Zastrašivanje nije bilo samo sebi cilj, niti izgradnja autoriteta pred narodom već činjenica da grješan čovjek nije mogao ostati živ u prisutnosti slave Božje. Bog nije želio da netko iz naroda pogine približivši se iz znatiželje previše blizu zato ih je zaštitio strahom.
Kolika je bila jaka sila navika i uvjerenja stečenih u politeističkoj egipatskoj sredini vidljivo je iz rečenice gdje Bog opet mora naglasiti prvu i drugu zapovjed - zabranu štovanja izmišljenih božanstava i gradnju njihovih kipova.
Nakon tek izrečenih deset zapovjedi Bog ponovno ističe važnost prve i druge:
„Ne činite sebi uza me bogova srebrnih i ne pravite sebi bogova zlatnih!“ (Izlazak 28, 18-23)
Ovi događaji su bili početak duhovne obnove jer je Božji plan bio podići narod koji će po svijesti i stilu života biti uzor svim narodima. Istina o pravom, živom Bogu koji izbavlja iz ropstva, pruža zaštitu, daje uredbe, zakone i savjete za život trebala je doprijeti do najudaljenijeg kutka tada poznatog svijeta.
Božja želja je bila vratiti ljudima spoznaju o sebi, uspostaviti izgubljen odnos, moralno obnoviti jedan narod a najizad i cijelo čovječanstvo preko tog uzora.
Tjelesni i duhovni um, stari i novi savez
Izraelski narod je dobio smjernice za moralno življenje – deset zapovjedi.
Uz deset zapovijedi, postojao je još jedan sustav zakona, uveden radi posljedica grijeha. Taj sustav zakona, jednim imenom nazvan obrednim zakonom, ne bi trebao postojati da čovjek nije postao prijestupnik. Bog je ustanovio svetište, službu svećenstva i pravila službe u svetištu koja je bila sjena budućeg dobra koje će doći.
„Kad Mojsije napisa riječi ovoga Zakona u knjigu, tada naredi Levijevcima, koji su nosili Kovčeg saveza Jahvina: »Uzmite knjigu ovoga Zakona i položite je uz Kovčeg saveza Jahvina. Neka ondje bude svjedokom protiv tebe!“ (Ponovljeni zakon 31,24-26)
Ovaj obredni zakon nije imao vječno značenje već je bio samo slika stvarnosti koja će biti ispunjena u Isusu Kristu jer sva simbolika svetišta ukazuje na Njega i njegovu misiju za spasenje ovog svijeta, kao takav bio je stavljen pored kovčega zavjeta.
Slijedeći korak k obnovi vodio je kroz građanske propise i uredbe koje su prepoznate kao građanski zakon i najizad obnova kroz zdravstvene uredbe opisane u Levitskom zakoniku.
Bog je želio izgraditi poseban odnos s jednim narodom na zemlji, a izabrao je, kako piše, najmanji, najslabiji i najneugledniji između svih naroda.
Božji narod izabran da bude na ugled svima narodima na zemlji dobio je zemlju, zakone, uredbe, sve smjernice za potpunu duhovnu i tjelesnu obnovu.
Ono što što je očigledno dok čitamo Bibliju je Božja želja za bliskom zajednicom sa svojim narodom. Uspostava saveza ukazuje na odnos, izgradnja svetišta ukazuje na odnos, sve uredbe i zakoni ukazuju na odnos.
Kada raščlanimo deset zapovjedi vidimo da one zapravo ukazuju na odnos – prve četri uspostavljaju odnos čovjeka sa Stvoriteljem, Zakonodavcem – Bogom:
1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
2. Ne pravi sebi lika (kipa) ni obličja (slike) bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.
ostalih šest uspostavljaju odnos čovjeka s čovjekom:
5. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.
6. Ne ubij!
7. Ne učini preljuba!
8. Ne ukradi!
9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!
Sklopljeni savez-zavjet između čovjeka i Boga trebao je visoko uzdignuti svijest o vrijednosti života i zaživiti u ljudskim srcima u stalnom odnosu s Bogom i bližnjima, međutim narod je savez shvatio kao niz pisanih uredbi, zakona i zapovjedi, smijem – ne smijem, zabranjeno - dopušteno.
Cijela Božja objava – Biblija opisuje dvije vrste ljudi, tjelesne i duhovne. Duhovni ljudi imaju odnos dok tjelesni ljudi bježe od odnosa ili ga pokušavaju simulirati.
Duhovni ljudi imaju veću spoznaju i razumijevanje motiva dok su tjelesni ograničeni u spoznaji. Duhovni ljudi u zajednici s Bogom, oplemenjeni odnosom dobivaju preobrazbu karaktera i uma nalik na Božji, pun ljubavi i zanimanja za život oko sebe, dok tjelesni žive sebičnim, često ravnodušnim životom nastojeći iskoristiti sve oko sebe u svrhu spokoja, preživljavanja ili dominacije.
Duhovan čovjek je sposoban ići izvan okvira osnovnih moralnih smjernica dok tjelesan jedva da vrši ono minimalno potrebno da ne bude odbačen ili kažnjen. Duhovan i tjelesan um različito doživljavaju Božje zapovjedi.
Duhovan čovjek u četvrtoj zapovjedi ne vidi samo dan od odmora, nego poseban dan, posvećeno vrijeme za izgradnju odnosa. Šest dana je Bog stvarao a sedmi dan posvetio onome zbog čega je sve stvorio. Život, sva stvorena raznolikost trebala je biti proslavljena u zajednici, u susretu Tvorca i stvorenog. To je bio Božji motiv kada je u pitanju odsutnost svakodnevnih uobičajenih aktivnosti u posvećenom danu. Posvećeno vrijeme je trebalo biti vrhunac ciklusa životnih aktivnosti tokom tjedna i u njemu je trebalo proslavljati odnos u ljubavi između Tvorca i stvorenog. Ljubav je ta koja motivira na stvaranje, na kreaciju, na bliski odnos, ljubav je ta koja ne zanemaruje nego posvećuje vrijeme za susret, za zajednicu, za odnos. Bog je ljubav i četvrta zapovjed svjedoči o toj istini.
Četvrta zapovjed nam ukazuje na želju za bliskim odnosom a ljubav nam govori da odnos nije usmjeren samo na Boga nego i na naše bližnje. Iz toga je jasno da tko nema odnos s Bogom i bližnjima, može imati samo privid o ispunjavanju ove zapovjedi, na što je Isus Krist jasno ukazao ljudima svog vremena i svima nama koji učimo što je to ljubav i što je to odnos.
Tjelesan ljudski um je sveo zapovjedi na koncept što se smije i što se ne smije, što je potpuno pogrešno. Isus je poučio ljude da se smije činiti dobro u danu od odmora dok su oni smatrali da je fizička aktivnost pomaganja ljudima zabranjena u subotnji dan.
Tjelesan um je doslovno shvaćao da se u dan od odmora ne smije obavljati nikakva aktivnost pa čak ni u svrhu pomaganja unesrećenih.
Krist, živi Bog na zemlji ponovo je otkrio ljudima da griješe i da tjelesno sagledavaju stvari, jer dan od odmora proslavlja stvaranje-život. Posvećeno vrijeme i ljubav prema životu nalažu da se ugrožen život spašava u dan od odmora.
„Dođe opet u sinagogu. Tu je bio čovjek sa suhom rukom.
Pazili su na njega, hoće li ga u subotu iscijeliti, da ga mognu optužiti.
Tada reče čovjeku sa suhom rukom: "Stani na sredinu!"
Onda ih upita: "Treba, li u subotu dobro činiti ili zlo? Život spasiti ili pustiti da propadne?" Šutjeli su.
Ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, pogleda srdito na njih unaokolo i reče čovjeku: "Pruži ruku svoju!" On je pruži, i ruka je njegova bila opet zdrava.
Smjesta izađoše farizeji i posvjetovaše se s pristašama Herodovim protiv njega, kako bi ga mogli upropastiti.“ (Marko 3,1-6)
U kontekstu plana spasenja subotnji odmor dobiva još veću dimenziju. Apostol Pavao u poslanici Heberejima 4,1-16 uspoređuje subotnji počinak s počinkom ljudskog duha obnovljenog u odnosu s Bogom - dvostrukim darodavcem života, prvi put po stvaranju, drugi put po otkupljenju ljudskog roda. Dakle tako sedmi dan u tjednu, dobiva još više na važnosti otkupljenjem (novim stvaranjem) i još je više kao takav znak između pravog Boga i njegovog stvorenja. Subota postaje pečatom, ona je vidljiva, posve praktična, očigledna tjedna manifestacija odnosa između čovjeka i Boga u proslavljanju novog života, obnovljenog odnosa kojeg je omogućio Bog Otac kroz ljubljenog Sina Isusa Krista.
Šesta zapovjed Ne ubij! je isto često površno shvaćena. Bog se spustio na zemlju i utjelovio u ljudsko obličje da nas pouči o tome da je izbjegavanje ubijanja-osvete minimalno od onog što ljubav očekuje. Isus Krist nam je otvorio oči da gledamo na šestu zapovjed kao na Oživljuj! drugim riječima oplemenjuj sve oko sebe, gradi odnose, praštaj, ne zanemaruj, ne šteti, ne zlostavljaj emocionalno, ne zlostavljaj fizički, lječi, iscjeljuj fizičke i duševne rane, povrati izgubljen odnos, oplemenjuj postojeći odnos.
„Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“ (Matej 5,38.39)
U sedmoj zapovjedi Ne učini preljuba! dana nam je minimalna smjernica za moralan život ali ljubav koju primamo u odnosu s Bogom nam otkriva puno više: »Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu« (Mt 5, 28).
Božja ljubav nas želi poučiti još i više, tako da na ovu zapovjed možemo gledati i na ovaj način: Ljubi svoju ženu, gradi odnos s ljubavlju i pažnjom, ne zanemaruj i nećeš imati razloga niti potrebu poželjeti nešto što pruža samo iluziju o sreći. U svojoj ženi ćeš imati sve što ti duša želi a tvoje oči će biti tamo gdje je tvoje srce.
Osma zapovjed kaže: Ne ukradi! ali ljubav može više od fizičkog aspekta otuđivanja tuđe imovine i sredstava: u duhu novog saveza kojeg je uspostavio naš Gospodin Isus Krist, ova zapovijed zvuči ovako: Daruj! Daruj potrebne, nahrani gladne, pomaži, ne kradi tuđe vrijeme i ne troši ga uzalud već daruj onima u potrebi, živi za druge i usrećuj tuđe živote, ne kradi tuđu viziju, entuzijazam ili nadu već mu budi potpora, ne iskorištavaj već dolično nagradi.
Duhovan um je slobodan činiti dobro i oživiti svaku od zapovjedi, dok tjelesan um vidi samo pravila i zabrane te čini minimalno potrebno da se stvori iluzija odnosa, iluzija ispravnog. Duhovan um aktivno živi zakon ljubavi a tjelesni samo teoretizira, raspravlja i moralizira. Pokušaj vršenja zakona bez sile ljubavi koja dolazi iz odnosa s izvorom ljubavi je površan i prijetvoran. Tjelesni um misli da svojim pozitivnim nastojanjima i djelima daje doprinos vlastitom spasenju, on zadužuje Boga na spasenje kroz vlastite zasluge, hvali se vlastitom ispravnošću i dobrotom.
Duhovan um se u potpunosti oslanja na onoga tko ima silu izbaviti iz ponora grijeha i otuđenosti, ponora sebičnih motiva i pobuda, ponora svih oblika prijevare i destrukcije. Duhovan um u krotkosti i poniznosti duha sve zasluge za spasenje pripisuje samom izvoru ljubavi - Bogu.
Spasenje je pitanje kvlitete saveza - kvalitete odnosa
Spasenje se nalazi u odnosu sa Zakonodavcem koji je istovremeno i Spasitelj a kao posljedica je oprost, sila za život pun ljubavi i ispunjenje zakona. Pisana slova zakona su samo smjernice za život koje nemaju silu za promjenu ljudskog srca ali živa veza sa stvarnim Bogom čini ljudsko srce obnovljenim. Pisane zapovjedi na papiru samo su ogledala u skrivenoj sobi koja ističu naša grešna djela, krive pobude, motive, mržnju, zavist i svaku vrstu opačine. Živa veza sa Spasiteljem ukida tjelesni, iskvaren pristup zapovjedima, ukida stari savez bez odnosa i uspostavlja bolji, novi savez zasnovan na vjeri, povjerenju, živom odnosu i živoj sili ljubavi koja dolazi od izvora ljubavi, utjelovljenog Boga - Isusa Krista.
U takvom odnosu povjerenja čovjek prima spasenje na dar, jer spasenje je Bog, čovjek prima oprost jer je Bog milost, prima snagu za život jer je Bog svemoguć, čovjek ljubi jer je Bog ljubav.
Vjera je povjerenje dano unaprijed, vjera je iskorak na osnovu već stečenog dojma i minimalnog osvjedočenja. Vjeru primamo kao dar od Boga, dar koji se uvijek iznova umnožava i raste. Vjera (povjerenje) da je Bog ljubav je spasonosna, vjera nikako nije pretpostavka da je Bog ljubav, pretpostavka nema nikakvu silu i ne gradi nikakav odnos. Vjerom u tu ljubav čovjek biva spašen i to se često naziva opravdanje vjerom. Spasenje je iskorak u vjeri, spoznaja da je Bog savršeno obznanio svoju ljubav u životu i smrti Isusa Krista, spoznaja da je učinio sve što je moguće i stavio cijeli svemir i svoje postojanje pod najveći rizik radi spasenja izgubljenih ljudskih duša. Vjera da je Bog dao cijelog sebe za naše spasenje je spasonosna.
Spoznaja da je Bog ljubav privlači ljudsku dušu koja nalazi u Bogu oprost, mir i radost, spokoj i silu da ljubi sve oko sebe, da prašta i gradi odnose. Duša u bliskom odnosu s Bogom želi dobro i čini dobro jer je nova osoba jer ne može drugačije i to ne čini u svojoj sili, nego zna da to Božji Duh čini u njoj.
Bliski svakodnevni odnos sa Spasiteljem u molitvi i proučavanju njegove objave-Biblije, preobražava tjelesni um u duhovni. Mi primamo oprost i silu za obnovu našeg grešnog karaktera i rastemo u ljubavi.
Naš bliski odnos sa bližnjima u povjerenju i ljubavi je dokaz a ne sredstvo spasenja. Život kršćanina u zajednici i ljubavi je životni stil a ne prikupljanje pojedinačnih pluseva u spomenaru dobrih dijela. Spasenje grješnika je moguće jer je Bog otvorio put spasenja. On gleda na naš život kroz život svoga ljubljenog Sina Isusa Krista. On ne gleda na čovjekovo nesavršenstvo nego na savršenstvo Krista Spasitelja. On nije došao osudititi nego izbaviti. On s ljubavlju gleda na naš životni put, stalni napredak u vjeri i ljubavi - na odnos. Bog vidi kontekst u kojem je ljudska duša rasla, vidi skrivene stvari koje su utjecale na razvoj osobe, Bog tokom života nebrojeno puta poziva da duša izabere put ljubavi na svakom životnom križanju, a svaki dan je svoja vrsta križanja i izbora. Nevjernik dobiva prve poticaje duši i ako ih ne ugasi rađa se vjera i povjerenje da se izvan vidljivog života krije nešto veliko, nešto veličanstveno, nešto uzvišeno i vrijedno povjerenja. Grešnik najzad kreće putem vjere, čovjek više ne gleda na ono što nema, već na ono što ima u životu, ne brine o budućem nego živi u sadašnjosti.
Kada se Božja ljubav nastani u poniznom i otvorenom srcu, tada čovjek zna što treba činiti, tada je zakon zapisan u srcu i čovjek je ne samo sposoban ispuniti osnovne smjernice zapisane u zapovjedima već i mnogo više, jer Isus Krist nastanjen u srcu čini ono što srce nikad ne može zbog svoje sebične prirode. Zato je radosna vijest da u duhovnom smislu ne moramo trčati grliti hladne ploče Zakona kao ljudi Starog Saveza, nego trčimo svakodnevno grliti Zakonodavca koji je ispunjenje Zakona, koji je sam Zakon, jer sila za življenje po zakonu ljubavi nije u kamenim pločama već u osobi a ta osoba je utjelovljeni Bog Sin, Isus Krist. Promjena se prima kroz odnos, prisnost, druženje, zajednicu između dvoje osoba. Bog nije želio biti sam u svemiru, u prirodi ljubavi je da ne želi biti sama, ljubav daruje, prima, osjeća odnos. Zašto mislimo da Bog ne čezne da se susretne s nama dnevno više puta, svaki sat. Zašto mislimo da je molitva vrijeme gdje mi samo iznosimo naše potrebe ili želimo tu i tamo zatražiti oprost, zašto Boga ne doživljavamo kao osobu i jednostavno se ne družimo u molitvi bez zahtjeva, bez glume i bez straha. Zašto ne bi zahvaljivali umjesto da stalno nešto tražimo, zašto ne bi djelilli sretne i manje sretne trenutke bez zahtjeva. Zašto ga ne bi pitali da nam otkrije istinu o nama samima a ne da cijeli život nagađamo ili se pitamo što ljudi misle onama. Zašto mislimo da je vjera uvjek neopipljiva, Bog ne želi da vjerujemo bez dokaza o Njemu. Družimo se s Njim na dnevnoj bazi, povjeravajmo Mu se i djelimo radosti zahvaljiivanjem i spoznat ćemo da je On tu. Prepoznat ćemo Njegov glas, jer je Njegov glas drugačiji od ostalih u nama koji viču, vrište pa se ništa drugo ne može čuti. Vidjet ćemo da mir duše koji dobivamo u druženju nadilazi ovozemaljsko, ljudi, događaji i okolnosti se izmjenjuju ali ne više kao da lutamo kroz život. Sve manje je slučajnog kad se duša iskreno preda da Ljubav vodi njene puteve. "Iskušaj me", to je Njegova poruka kroz cijelu pisanu objavu.
Novi savez u Kristu ne ukida zakon života već veliča novi odnos-savez
Mnogi kršćani žive u uvjerenju da je novi savez – zavjet kroz život i žrtvu Isusa Krista oslobodio čovječanstvo od dužnosti vršenja zapovjedi. Za opravdanje takvog stava citiraju se novozavjetni tekstovi koji govore o ukidanju zakona, međutim pažljivije sagledavanje otkriva nam da novi savez-zavjet u Isusu Kristu ukida stari iskvaren odnos prema zapovjedima, ukida iskvareno tjelesno sagledavanje zakona i koncept što se smije – što se ne smije. Ukinut je također tjelesni pristup da se ljudskim nastojanjem vršenja zapovjedi dolazi do spasenja, ukinuta je i starozavjetna svećenička služba prinošenja žrtvi (obredni zakon) jer se sva simbolika ispunila u životu i smrti Isusa Krista.
Božja pisana objava, zdrav razum i svakodnevnica nam kazuju da ne ubij, ne kradi, ne poželi, poštuj, ljubi Boga ne mogu biti ukinuti, a to važi i za ostale zapovjedi dekaloga.
''Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.'' (Matej 5,17)
„Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov – riječ je Jahvina. Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.“ (Jeremija 31:31-33)
„Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.“ (Rimljanima 3:31)
Četiri stupnja odnosa s Bogom – na kojem si ti?
(članak je napisao: don Antun Nižetić)
Neka oprosti Gospodin meni bezumniku ako nešto ne kažem što nije po njegovoj svetoj volji ili po nauku Crkve, ali hraneći se njegovom Riječi nekako mi je došlo u pamet da postoje stupnjevi odnosa s Bogom.
Pomislio sam u svojoj bijedi da je cijeli naš (i moj) problem krivi odnos s Bogom koji je sama Ljubav. Taj krivi odnos proizlazi iz krive slike o Njemu.
Nakon grijeha Bog se nije promijenio, ali Adamov doživljaj Boga se promijenio i sada ga se Adam boji. Da je rekao: „Abba oprosti, smiluj se meni i Evi, zagrli nas, ljubi nas i ovakve“, a ne: „Žena koju si mi TI dao dala mi je jesti“, sigurno bi sve krenulo drugim tokom.
Tada se Adam srozao od stupnja SINA do stupnja ROBA.
Prije svega kad govorim o ovim stupnjevima, govorim o nutrini čovjeka i mislim da se u svakom čovjeku u toj nutrini, srcu, duši, podsvijesti, nevidljivo događa ono najbitnije. To najbitnije je upravo naš odnos s Bogom iz kojeg proizlaze sva naša djela ili zlodjela, dobrota ili zloća, svetost ili monstruoznost, naša osobnost, ponašanje.
U stupnju u kojem je moj odnos s Bogom istinit (ne izvanjski odnos već nutarnji – Marko 7,6), u toj sam mjeri ostvaren, ozdravljen, spašen.
Sretan je čovjek čiji duh Gospodin svojom Riječju očisti od prijevare (usp. Ps 32,2 i Iv 15, 2-3).
PRVI STUPANJ – ROB (usp. Gal 4, 3-7; Iv 8,35)
(Moram odmah reći da ovo nije zadnji stupanj u kojem možemo biti. Ima još jedan ispod. Kaže Isus za Judu: Jedan od vas je ĐAVAO (Iv 6, 70). Možemo postati đavli već za života. Uživati u zlu i hvaliti se njime. Nisam to stavio među stupnjeve odnosa s Bogom jer je đavao potpuno prekinuo taj odnos iako u slučaju čovjeka-đavla, do smrti ima nade da ga milost Božja ponovno zahvati i posini.)
Jadan rob. Mora glumiti pred Gospodarom da je dobar i poslušan, ali u stvari prezire Gospodara. Sve što je njegovo mora skrivati od Gospodara. Boji se jer Gospodar je jači i ima moć i vlast kazniti ga. U stvarnosti Gospodarev i njegov život potpuno su odvojeni. On jedva čeka da Gospodar umre da bi bio slobodan.
Rob ovisno o odgoju i okruženju može biti i nereligiozan (mlađi sin) i religiozan (stariji sin) (usp. Lk 15, 11-32). Također i ovaj nereligiozan može biti izvanjski moralan (stariji sin) i izvanjski nemoralan (mlađi sin) opet ovisno o ambijentu odrastanja i da li je ljubav i poštovanje dobivao npr. preko uspjeha u kriminalu ili poštenim radom.
Bio pošten ili nepošten, profesor ili kriminalac, policajac ili zatvorenik, svećenik ili uvjereni ateist, Rob je ispod društvenih maski uvijek ogorčen i sam.
Naravno da se odnos s Bogom projicira i na odnos s drugima i sa samim sobom. Rob je stručnjak u vještini skrivanja od sebe i drugih. On je „pravednik“. Uvjeren je da su zlo i krivnja izvan njega – Ti si kriv jer Ti si mi dao Evu i Eva je kriva jer ONA mi je dala jesti.
Ako pitamo ”pobožnog” Roba da li u njemu ima zla, on odgovara: "Bože sačuvaj!" ili bježi na općenito pa kaže: "U svima nama ima zla." On je nemoćan priznati svoje osobno zlo.
Drugi obično ne prepoznaju svoje zlo jer je ono kao nekakav talog koji miruje na dnu našeg srca, pa ga tek prepoznaju kad ga neki događaj ili osoba uskovitla i tada se utječu Bogu da im se smiluje, ali rob ni tada ne prepoznaje svoje zlo nego ga majstorski maskira samom sebi (usp. Iv 8, 39-47).
Ako se dogodi da Rob otkrije svoje zlo, a da se nije popeo na sljedeći stupanj, vjerovatno će napraviti samoubojstvo (neka nas Gospod-Ljubav i hrid naša oslobodi ove demonske napasti) jer je uništena njegova jedina sigurnost – vlastita ispravnost i pravednost.
Hvala Gospodinu što nas njegova milost poziva i vuče iz ovog bijednog stanja ka drugom stupnju!
DRUGI STUPANJ – SLUGA (usp. Lk 12,37; Mk 13, 34)
Razlika Sluge i Roba je velika. Sluga prije svega ima plaću. U Mt 19,27 pita Petar: "Evo mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti?"
On je također slobodniji s Gospodarom. Zahvalan je što mu je dao posao. Želi da Gospodar prosperira jer onda i on prosperira. Žalostan je ako Gospodaru ide loše jer i njemu onda ide loše.
To su braća među nama koje je dotaknula milost Božja, počeli su se zanimati za Boga, za Božju stvar. Dogodilo se u njima temeljno obraćenje, spoznaja duhovnog svijeta. Imaju plaću – zadovoljstvo u svemu tome. Ipak dvoje ih još čini sličnima Robu. Još se ipak boje Gospodara (tu se naravno još ne radi o svetom strahu Božjem) i moralisti su prema sebi i drugima. Neka mi ne zamjere ljubljena moja braća u Crkvi, ali nakon robova čini se da je ovih najviše.
Kaže naš Gospodin da sluga ne zna što radi njegov Gospodar (Iv 15,15). U toj rečenici sve je objašnjeno. On je tu uz gospodara, vjeran, ali još ne zna što misli gospodar (usp. 1 Kor 2, 16). Nema misao Kristovu (1 Kor 2,16) iako se Kristu klanja i moli ga. Gospodar bi mu objasnio, ali još to ne može nositi (Iv 16,12).
Svakako, puno je bolje biti sluga nego rob.
Hvala Gospodinu što nas potiče svetim nemirom da se ne zaustavimo na ovom stupnju prepunom varki!
TREĆI STUPANJ – PRIJATELJ (usp. Iv 15, 13-15; Lk 12,4)
Sam Gospodin objašnjava nam ovaj stupanj riječima: Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov Gospodar, nego sam vas nazvao prijateljima, jer sam vam objavio sve što sam čuo od svoga Oca (Iv 15,15). Prijatelj je onaj kojemu je objavljena misao Kristova. Objavljen mu je Govor na gori (Mt 5, 6, 7). Prijatelji su Božji oni kojima je objavljeno da su bez Ljubavi ništa (usp. 1 Kor 13). To su braća naša koja su počela istinski trpjeti jer vide da ne ljube.
Osnovna razlika između njega i sluge je u tome da se on više ne pita „Što ćemo za to dobiti?“. Njegova jedina želja je slatko drugovanje s Prijateljem, a ne korist koju može izvući iz toga. On kaže s psalmistom: "Kad sam s tobom ništa me više ne veseli na zemlji." (usp. Ps 73,25)
Prijatelji su iskreni među sobom, pa se tako bratu koji je na ovom stupnju sve više otkriva divota iskrenosti prema Bogu, sebi i drugima. On prihvaća svoje zlo, ali ne pada u očaj. Što više otkriva svoju opakost to više trči Prijatelju koji ga ljubi takvog kakav je i koji je dao život za njega baš takvoga (usp. Iv 15,13). On zna da nije svjestan sveg taloga zla koji je u njemu, ali isto tako zna i da ga Krist potpuno poznaje i da je za njega upravo takvog dao svoju Krv, i da ga je upravo takvog izabrao da bude s njim i da ga šalje drugima (usp. Mk 3,14).
Živeći u iskrenosti zlo sve više gubi snagu nad njim jer demoni ne podnose svjetlosti (usp. Ef 5,11).
ČETVRTI STUPANJ – DIJETE BOŽJE (usp. Iv 1, 12; Rim 8, 14-17)
Neka mi moj Gospodin oprosti što se iz blata svojih slabosti usuđujem pisati i o četvrtom stupnju što ga vidim u magli iz velike daljine.
To je cilj i smisao našeg života. Pobožanstvenjenje. Nova narav.
Onima koji su stare naravi otac je đavao jer čine djela njegova - spontano se osvećuju, zavide, osuđuju, nečisto žele… Dijete Božje čini bez napora djela svoga Oca – spontano oprašta, smatra se nižim od drugih, ispričava i brani braću, odriče se sebe…
Iako mi se čini da je to tako daleko od mene, hranim nadu ljubavi koja mi je dana. Kad bih imao drugi životni cilj osim ovog da u meni kraljuje Bog bio bih živi mrtvac (usp. Luka 9,60).
Od svih apostola najjasnije ljubljeni Ivan govori o ovom stupnju: "Svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja. Onima koji vjeruju u ime njegovo, koji nisu rođeni od krvi, ni od tjelesne volje, ni od muževlje volje, nego od Boga."
Tajna bezakonja - otpad od vjere
Prijevara na svojoj najvišoj razini teško može biti razotkrivena bez pomoći nekog tko nadilazi sposobnost prevaranta. Postoje grublje i profinjenije tehnike manipulacije istinom sve zavisi od strpljenja/nadahnuća prevaranta i razine svijesti prevarenog. Uvjek je lakše prevariti pojedinca nego cijelu grupu ljudi. Razdvoji pa vladaj je jedna od starih tehnika. Moć da se prevari cijelu generaciju ljudi je "umjetnost" koja nadilazi utjecaj pojedinca, u pozadini je to u pravilu cijela mašinerija ljudi čija je životna misija modificiranje istine s određenim ciljem u pozadini.
Čovjek je duhovno biće, ne samo tjelesno. Duhovnost je viši oblik svjesnosti života od onog kada čovjek samo brine u što će se obući i što će pojesti. Duhovnost se ne nasljeđuje nego se formira kao i karakterne osobine. Na kraju života svatko može reći da je svojim izborom postao to što je postao, okolnosti ne moraju nužno utjecati na naše najvažnije odluke i najvažnije karakterne osobine. Isto je s duhovnošću. Put u što vjerovati i čemu predati svoj um i duh je put popločan nizom manjih osobnih izbora. Svaka faza na tom putu je jedno manje raskrižje na kojem čovjek izabire pravac u kojem će ići. Čim zakorači čovjek ostaje fasciniran količinom mogućih izbora-puteva i u prvi mah to ga čini sretnim jer se osjeća slobodnim. Često prije nego što smo napravili prvi korak, većina nas shvaća da nas je netko drugi već usmjerio na određenu stazu i napomenuo ili čak postavio ultimatum da s nje nema skretanja ni desno ni lijevo. Moć manipulacije autoritetom ili zaduživanje "istinom" je najjača kad je čovjek mlad, tada je najpodložniji jer je najspremniji predati svoje povjerenje. Predavanje povjerenja nije naivnost, nego osnovna ljudska potreba, manipulacija tom potrebom je jedan od največih zločina.
Ipak, prije ili kasnije u doba svoje zrelosti čovjek postavi pitanje kako to da je baš on tako sretan da se rodio u istini. Kako to da se rodio baš na onom djelu zemaljske kugle gdje je apsolutna netaknuta istina a svi ostali koji vjeruju u neke čudne istine žive u velikoj zabludi.
Čovjeku se nameće pomisao da je posebno privilegiran i da je Bog pomalo pristran kad je tako 'namjestio' stvari. Mnogi su doskočili tom problemu i pojednostavili cijelu stvar, postavili su tezu:
"Zašto bi ostali putevi ili pravci bili zastranjenje, zašto svi ne bi vodili ka istom cilju u konačnici - susretu s Bogom ili najvišoj razini prosvjetljenja?"
Jedan od većih razloga zašto je Božja objava Biblija jedna od najomrženijih knjiga je njena isključivost prema svim alternativnim putevima duhovnosti.
Biblija je jedina objava koja ističe da su zlo i prevara začeti davno prije nastanka ove naše planete i da je začetnik-tvorac zla postao bogom ovog svijeta jer je preuzeo vlast nad čovječanstvom prevarom. Od tada do danas on je tvorac svake prevare, svake laži i svakog lažnog puta duhovnosti kojim zadobiva svoje sljedbenike kao regrute u najvećem ratu koji se ikad vodio, ratu dobra i zla. Jedna od najvećih laži koju je Sotona-pali anđeo ponudio je da Bog nije apsolutna ljubav i istina, da apsolutna čistoća nema smisla i da se nigdje u prirodi ne može vidjeti sličan obrazac. Sve je podložno promjeni kaže lažac, čak i ljubav i istina. Druga velika laž je da čovjek može sam svojim vlastitim snagama riješiti problem grijeha, riješiti problem zlog u sebi.
Biblija nedvosmisleno ističe da je za problem grijeha potrebna Božja posebna intervencija i da nema drugog imena ni na nebu ni na zemlji pod kojim bi se čovjek mogao spasiti osim imena Isusa Krista - Sina Božjeg.
"Ja sam istina, put i život" rekao je Isus.
Postoji jedna vrijedna knjiga koja čovjeka može usmjeriti ako se pogubio u svojoj potrazi za istinom. Knjiga se zove "Izazov Svjetonazora"
koja može razbistriti čovjekov um i dati mu jasne smjernice u kojem pravcu treba ići ako su u pitanju svjetonazori.
Ova tema "Tajna bezakonja" se ipak bavi jednom specifičnom vrstom prevare kada čovjek u potrazi za istinom nema problema s izborom svjetonazora jer je već prepoznao kršćanstvo kao jedino moguće rješenje, međutim brzo je uvidio da i tu postoji cijela lepeza frakcija pa se pita kako razriješiti ovu misteriju.
Ako mislite da ste u životu predali prilično puno povjerenja drugima i da ste vrlo malo samostalno izabrali, onda je vrijeme da u potragu krenete samostalno. Resetirajte svoje znanje o duhovnosti na "tvorničke postavke" i krenite lagano korak po korak samostalno.
Da bi mogli ispravno shvatiti ovaj tekst dolje preduvjet je pročitati nešto o povijesti rane crkve, zatim i o povijesti reformacije. Neki članci na ovom blogu mogu biti odlična priprema ali ne bi bilo loše naći još izvora o istoj temi.
Prijevara u najprofinjenijem obliku ne može biti razotkrivena bez pomoći Duha koji dolazi od Boga:
"I ja ću moliti Oca, i dat će vam drugoga Utješitelja, da ostane s vama dovijeka,
Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi, niti ga poznaje; a vi ga poznajete, jer ostaje kod vas i u vama je." (Ivan 14,16.17)
Na putu ka istini čovjek se suočava sa prijevarom koja ne dozvoljava da istina izađe na vidjelo već se svom silom trudi držat čovjeka porobljenim i u tami.
"U svojoj drugoj poslanici Solunjanima apostol Pavao je prorekao veliki otpad od vjere da »Krist neće doći dok ne dođe najprije otpad i, ne pokaže se čovjek bezakonja, sin pogibli, koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje tako da će on sjesti u crkvi Božjoj kao Bog, pokazujući sebe da je Bog.« Dalje apostol opominje svoju braću »da se već radi tajna bezakonja.«
2.Solunjanima 2, 4. 7. Već u ono rano vrijeme apostol je vidio kako se u crkvu uvlače zablude koje će pripremiti put razvitku papstva.
Tajna bezakonja razvijala se malo po malo, najprije kradom i tiho, a kad je ojačala i zadobila vlast nad ljudskim umovima, pokazivala je sve otvorenije svoje lažno i bogohulno djelo. Neznabožački običaji su se skoro neosjetno uvukli u crkvu. Velika gonjenja, koja je crkva podnosila od strane neznaboštva, suzbijala su za neko vrijeme duh kompromisa i približavanja svijetu. Ali kada je gonjenje prestalo, i kršćanstvo ušlo u carske dvorove i palate, onda je ono zamijenilo skromnu jednostavnost Krista i apostola sa sjajem i gordošću neznabožačkih svećenika i vladara. Ono je na mjesto Božjih zahtjeva uvelo ljudske teorije i tradicije. Prividno Konstantinovo obraćenje, u početku 4. vijeka, izazvalo je veliku radost«, i tako je svijet ušao u crkvu prikriven plaštom pravde. Pokvarenost je brzo napredovala. Neznaboštvo, na izgled pobijeđeno, u stvari je postalo pobjednik. Njegov duh je zavladao crkvom. Njegova nauka, ceremonije i sujeverje uvukli su se u vjeru i bogosluženje onih koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima.
Ovaj kompromis između neznaboštva i kršćanstva imao je za posljedicu pojavljivanje »čovjeka bezakonja«, koji je u proročanstvu predskazan kao onaj koji će se protiviti i uzdizati nad Bogom. Ovaj ogromni sistem lažne religije je remek–djelo sotonske sile, – spomenik njegovih nastojanja da sjedne na prijesto i da upravlja zemljom po svojoj volji.
Sotona je jednom pokušao napraviti kompromis s Kristom. Pristupio je Božjem Sinu u pustinji kušanja i, pokazujući mu sva svjetska carstva i njihovu slavu, predložio je da će mu sve to dati ako bude htio priznati vrhovnu vlast kneza tame. Krist je ukorio drskog kušača i prisilio ga da se udalji. Ali, sotona je imao veći uspjeh kada je sa istim kušnjama prišao čovjeku. Da bi osigurala sebi svjetska blaga i počasti, crkva je počela tražiti naklonost i podršku velikaša ove zemlje; i, odbacivši tako Krista, došla je do tuda da je obećala vjernost predstavniku sotone, rimskom pontifleksu.
Jedna od glavnih nauka rimske crkve je da je papa vidljiva glava opće Kristove crkve i da on ima vrhovnu vlast nad biskupima i svećenicima svih dijelova svijeta. Papi se čak daju prave titule božanstva. Nazvan je »Gospod Bog Papa«, proglašen nepogrešivim, traži da ga svi poštuju. (Vidi Hist. dodatak.) Isti zahtjev koji je sotona iznio u pustinji kušanja, on ponovo iznosi preko rimske crkve; i veliki broj ljudi bio je spreman da mu se pokloni.
5 – Cardinal Wiseman, The Real Presence of the Body and Blod of Our Lord Jesus Christ in the Blessed Eucharist, Proved from Scripture, lucture 8, sect. 3, par.
26.
Ali, oni koji se boje Boga i poštuju ga odbit će ovaj drski prijedlog riječima kojima je Krist odbio pokušaj podmuklog neprijatelja: »Pokloni se Gospodu Bogu svojemu i njemu jedinome služi.« Luka 4, 8. Bog nigdje u svojoj Riječi nije napomenuo da će kojeg čovjeka postaviti za glavu svoje crkve. Nauka o papskoj prevlasti je suprotna nauci Svetog pisma. Papa ne može imati u Kristovoj crkvi vlast, osim ako je protivzakonito prisvoji.
Rimskla crkva uporno optužuje protestante zbog »krivovjerja« i predbacuje im da su se hotimice odvojili od prave crkve. No ova optužba može se primijeniti najprije na samu rimsku crkvu. Ona je obeščastila Kristovu zastavu i odstupila od prave vjere »koja je jednom bila predana svetima.« (Juda 3.)
Sotona je dobro znao da će Sveto pismo omogućiti ljudima da upoznaju njegove prijevare i da se odupru njegovoj sili. Sam Spasitelj svijeta odupro se sotonskim napadajima pomoću Svetog pisma. Svaki napadaj Krist je dočekao štitom vječne istine, rekavši: »Pisano je!« Svakom nagovaranju neprijatelja suprotstavio je mudrost i silu Božje riječi. Jedini način za sotonu da uspostavi svoju vlast nad ljudima i da učvrsti papsku vlast je da održi svijet u neznanju u pogledu Svetog pisma. Biblija uzvisuje Boga i čovjeku određuje njegovo pravo mjesto; stoga je trebalo da njene svete istine ostanu skrivene i zabaranjene. Tu taktiku prihvatila je rimska crkva. Stotine godina bilo je širenje Biblije zabranjeno.
Narodu nije bilo dozvoljeno da je čita ili da je ima u svojoj kući; nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su je tako da podupru svoje učenje. Tako je došlo do toga da papa bude opće poznat kao namjesnik Božji na zemlji, koji ima vlast nad crkvom i državom.
Pošto je uklonjena knjiga koja otkriva zablude, sotona je mogao raditi po svojoj volji. Proročanstvo je objavilo da će papstvo htjeti izmjeniti »promijeni vremena i zakone« (Danijel 7, 25). Ono se nije ustručavalo otpočeti to djelo. Da se obraćenima iz neznaboštva pruži zamjena za obožavanje idola i da ih se lakše privede kršćanstvu, u crkvu se postepeno uvodio kult slika i relikvija. Jedan opći crkveni sabor je ozakonio to novo idolopoklonstvo. (Vidi Hist. dodatak). Da bi dovršio bogohulno djelo, Rim se usudio iz Božjeg zakona izbrisati drugu zapovijest, koja zabranjuje obožavanje slika, a da bi broj zapovijedi ostao nepromijenjen, podijelio je desetu zapovijest, načinivši od nje dvije.
Duh kompromisa s neznaboštvom otvorio je put daljem preziranju nebeske vlasti. Posluživši se neposvećenim vođama crkve, sotona je uperio svoju strijelu protiv četvrte zapovijesti; pokušao je da odstrani staru subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio (1. Mojsijeva 2, 2. 3.), i da na njeno mjesto uzdigne praznik koji su neznabošci svetkovali kao »časni dan sunca.« Ta se promjena u početku pokušala izvesti tajno. U prvim vjekovima svi kršćani svetkovali su pravu subotu. Revnovali su za Božju čast, jer su bili uvjereni u nepromijenjivost njegovog zakona, i ljubomorno su pazili na njegova sveta načela. Ali da bi postigao svoj cilj, sotona je lukavo radio preko svojih oruđa. Da bi pažnja naroda bila skrenuta na nedjelju, ona je bila proglašena posvećenom u čast Kristovog uskrsnuća. Tog dana se održavala vjerska služba, ili pak se on smatrao samo danom razonode, a subota se još uvijek smatrala svetom.
Da bi pripravio put za djelo koje je namjeravao izvršiti, sotona je naveo Hebreje, još prije Krista, da subotu opterete jako strogim propisima, tako da je njeno svetkovanje postalo teret. Koristeći se lažnom svjetlošću u kojoj je sada prikazivao subotu, učinio je da se na nju gleda sa prezirom kao na hebrejsku uredbu. Dok su kršćani nastavili slaviti nedjelju kao dan radosti, sotona ih je naveo da od subote načine dan posta, tuge i žalosti.
U početku četvrtog vijeka car Konstantin je izdao dekret kojim je nedjelju proglasio općim praznikom cijelog rimskog carstva. (Vidi Hist. dodatak). Dan sunca poštovali su neznabožački podanici, a slavili su ga i kršćani; careva je politika bila da na taj način sjedini suprotne interese neznaboštva i kršćanstva. Na to su ga nagovorili biskupi crkve koji su, prožeti ambicijom i željom za vlašću, uvidjeli da će, ako kršćani i neznabošci svetkuju isti dan, to navesti neznabošce da formalno prime kršćanstvo, što će povećati silu i slavu crkve. Iako su mnogi pobožni kršćani počeli postepeno poštovati nedjelju kao dan donekle svet, ipak su još svetkovali pravu subotu kao svetu Gospodu i slavili je prema četvrtoj zapovijedi.
Veliki varalica nije dovršio svoje djelo. Odlučio je skupiti kršćanski svijet pod svoju zastavu, i da svoju vlast ostvari preko svoga predstavnika, oholog pontifleksa, koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. On je ovu svoju namjeru sproveo preko poluobraćenih neznabožaca, častoljubivih biskupa i svećenika, koji su voljeli svijet. Skoro na svakom od ovih sabora je subota, koju je Bog uspostavio, bila sve više potiskivana, dok je nedjelja bivala toliko više uzdizana.
Tako se napokon neznabožački praznik počeo poštovati kao božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena hebrejskim ostatkom, a njeni poštovaoci prokletima.
Veliki otpadnik je uspio da se podigne »više svega što se zove Bog, ili se poštuje.« 2. Solunjanima 2, 4. Usudio se promijeniti baš onu zapovijest Božjeg zakona koja jasno obraća pažnju cijelog čovječanstva na pravoga i živoga Boga.
U četvrtoj zapovijesti Bog se otkriva kao Stvoritelj neba i zemlje, čime se razlikuje od svih lažnih bogova. Kao uspomena na stvaranje, sedmi dan posvećen je kao dan odmora za cijelo čovječanstvo. On je bio određen da stalno podsjeća ljude na Boga kao na izvor života, kome smo jedino dužni da se molimo i da ga obožavamo. Sotona se bori da učini nevjernima Bogu i neposlušnima njegovom zakonu; stoga je svoje napore upravio osobito protiv one zapovijesti koja ističe Boga kao Stvoritelja.
Protestanti danas tvrde da je Kristvo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskom subotom. Ali za to tvrđenje nema dokaza u Svetom pismu. Ni Isus ni njegovi apostoli nisu tome danu davali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske uredbe ima svoje porijeklo u onoj »tajni bezakonja«, koja je počela svoje djelo već u Pavlovim danima. (2. Solunjanima 2, 7.) Gdje i kada je Gospod posinio ovo dijete papstva? Kakav valjan dokaz se može naći za jednu promjenu koju Sveto pismo ne odobrava?
U šestom vijeku se papstvo već jako učvrstilo. Prijesto njegove moći bio je postavljen u carskome gradu, i rimski biskup bio je proglašen glavom cijele crkve. Neznaboštvo je ustupilo mjesto papstvu. Zmaj je dao zvijeri »svoju silu, prijesto i veliku vlast« (Otkrivenje 13, 2). Sada je počelo 1260 godina papskog nasilja, predskazanog u Danijelovom proročanstvu i Otkrivenju. (Danijel 7, 25; Otkrivenje 13, 5–7). Kršćani su bili prinuđeni da biraju hoće li napustiti svoja načela i prihvatiti papske ceremonije i papsko bogosluženje, ili će svoj život završiti u tamnicama, na spravi za rastezanje, na lomači ili da im bude odrubljena glava. Sada su se ispunile Kristove riječi: »I predat će vas i roditelji, i braća, i rođaci i prijatelji; i pobit će neke od vas. I svi će omrznuti na vas imena mojega radi.« Luka 21, 16, 17. Otpočelo je veliko progonstvo vjernih, strašnije nego ikada ranije, i svijet je postao ogromno bojno polje. Tokom stotine godina Kristova crkva ja nalazila utočište u samoći i tami. Prorok kaže o tome: »A žena uteče u pustinju, gdje imaše mjesto pripravljeno od Boga, da se onamo hrani hiljadu i dvjesta i šezdeset dana.« Otkrivenje 12, 6.
Dolazak rimske crkve na vlast označava početak mračnog srednjeg vijeka.
Što je njena moć više rasla, to je i tama postajala sve gušća. Vjera je sa Krista, koji je pravi temelj, prenijeta na rimskog papu. Umjesto da se za oproštenje grijeha i vječno spasenje obraćaju Božjem Sinu, ljudi su gledali u papu i na njegove opunomoćene svećenike i biskupe. Svećenstvo je učilo narod da je papa njihov zemaljski zastupnik, i da se samo preko njega mogu približiti Bogu; da je on Božji namjesnik, i zato su dužni da mu se bezuvjetno pokoravaju. Odstupanje od njegovih naređenja je dovoljan razlog da krivac bude kažnjen najstrašnijom duševnom i tjelesnom kaznom. Tako su ljudske misli odvraćene od Boga i upućene na ljude podložne grijehu, zabludama i gnjevu, to jest na samoga kneza tame, koji preko njih vrši svoju vlast. Grijeh je bio pokriven plaštem svetosti. Kad se Sveto pismo gazi, i kad čovjek počne sebe da smatra vrhovnim bićem, onda možemo kao posljedicu toga očekivati samo prijevaru, laž i bezakonje. Sa uzdizanjem ljudskih zakona i ljudskih predanja pojavila se pokvarenost koja je uvijek posljedica odbacivanje Božjeg zakona.
Ovo su bili dani opasnosti za Kristovu crkvu. Vjernih Kristovih sljedbenika bilo je zaista malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo da će prave religije nestati sa zemlje. Evanđelje je zanemareno, vjerski obredi su se umnožili, a ljudi su bili opterećeni strogim izvršavanjem vanjskih propisa pobožnosti.
Svećenici su učili ljude da ne gledaju samo na papu kao na svog posrednika već da se uzdaju i u svoja djela kao u sredstvo za očišćenje grijeha.
Duga hodočašća, djela kajanja, obožavanje relikvija, zidanje crkava, hramova i oltara, davanje velikih svota crkvi – takva i slična djela su se tražila kao sredstva koja mogu utišati Božju ljutnju i osigurati njegovu naklonost; kao da je Bog sličan čovjeku koji se razljuti zbog sitnica, a može da se umilostivi darovima i djelima pokajanja!
Iako je porok zavladao čak i među vođama rimske crkve, njen utjecaj je sve više rastao. Pri kraju osmog vijeka papine pristalice su tvrdile da su rimski biskupi u prvim vjekovima imali istu duhovnu vlast koju su pape sada sebi prisvojile. Da bi ovoj tvrdnji dali izgled istine, morali su naći sredstva kojima će to postići; otac laži se pobrinuo i za to. Monasi su izmislili lažne stare rukopise.
Otkriveni su do tada nepoznati dekreti crkvenih sabora, koji su dokazivali svjetsku vrhovnu vlast pape od najranijih vremena. A crkva koja je odbacila istinu željno je prihvatila ovu laž. (Vidi Hist. dodataka).
Mali broj vjernika, koji su zidali svoju vjeru na pravome temelju, bili su zbunjeni i smeteni, jer je smeće lažnog učenja ometalo njihovo djelo. Slično graditeljima jeruzalemskih zidova u vrijeme Nehemije, neki su bili gotovi da kažu:
»Klonula je snaga nosiocima, a ruševina ima mnogo, ne možemo zidati zida.«
(Nehemija 4, 10.) Umorni od neprekidne borbe protiv gonjenja, prijevara, nepravdi i svih drugih smetnji koje je sotona izmislio da bi zaustavio njihov napredak, neki od vjernih graditelja su se obeshrabrili; za ljubav mira i sigurnosti svoga života i imanja napuštali su pravi temelj. Drugi pak, neustrašivi pred navalama neprijatelja, hrabro su govorili: »Ne bojte se. Pomenite Gospoda velikog i strašnog«, i nastavljali su posao, svaki opasan svojim mačem. Nehemija 4, 14; Efežanima 6, 17.
Isti duh mržnje i protivljenja istini nadahnjivao je u svako doba Božje neprijatelje, a od njegovih sljedbenika tražila se ista budnost i vjernost. Kristove riječi, upućene apostolima. važe i za njegove sljedbenike u posljednje vrijeme: »A što vam kažem, svima kažem: stražite!« Marko 13, 37.
Izgledalo je da tama postaje sve gušća. Obožavanje slika postalo je nešto obično. Pred slikama su se palile svijeće i njima su se upućivale molitve.
Prevladali su najnerazumniji i praznovjerniji običaji. Ljudske misli su bile toliko prožete praznovjerjem da je i sam razum izgubio svoju moć. Pošto su sami svećenici i biskupi voljeli uživanja i bili tjelesni i pokvareni, da li se moglo očekivati što drugo nego da i sam narod, koji su oni vodili, padne duboko u neznanje i porok?
Drugi korak u papskom častoljublju učinjen je kada je u jedanaestom vijeku papa Grgur VII proglasio da je rimska crkve savršena. Između ostaloga je izjavio da, prema Svetom pismu, crkva nije nikad pogrješila niti će pogrješiti, ali ovo tvrđenje nije bilo potkrijepljeno dokazima iz Svetog pisma. Oholi pontifleks tvrdio je također da ima vlast svrgavati i dizati careve, i da nitko ne može promijeniti njegovu odluku, dok on ima pravo da mijenja odluke drugih. (Vidi Hist. dodataka).
Upadljiv primjer tiranskog karaktera ovog zastupnika nepogrešivosti je njegov postupak s njemačkim carem Henrikom IV. Pošto se usudio da ne poštuje papski autoritet, ovaj vladar je bio isključen iz crkve i lišen prijestola.
Uplašen držanjem i prijetnjama svojih knezova, koje je papa ohrabrio da se pobune protiv svog gospodara, car je uvidio da se mora pomiriti s Rimom. Usred zime prešao je Alpe u pratnji svoje žene i jednog vjernog sluge da bi se ponizio pred papom. Kad je došao do dvorca u kome se papa nalazio, uveli su ga, bez njegove pratnje, u jedno vanjsko dvorište, i tamo, izložen jakoj hladnoći, nepokrivene glave, bosih nogu, obučen u bijedno odijelo, očekivao je dozvolu pape da smije izaći pred njega. Tek poslije tri dana posta i kajanja papa je pristao da mu oprosti. Čak i to je učinio pod uvjetom da car čeka naročito papsko odobrenje prije nego što se bude ukrasio znacima carskog dostojanstva i počeo vršiti kraljevsku vlast. Grgur, naduven svojim uspjehom, hvalio se da je njegova dužnost da ponižava gordost careva.
Kolike li upadljive razlike između drske oholosti ovog napuhanog pontifleksa i krotkog i blagog Krista, koji je prikazao sebe kako stoji pred vratima srca i moli da uđe, da donese oproštenje i mir, i koji je učio svoje učenike: »Koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga.« Matej 21, 27.
Slijedeći vjekovi svjedočili su o neprekidnom povećavanju zabluda koje je širio Rim. Još prije uzdizanja papstva nauka neznabožačkih filozofa bila je cijenjena i imala je utjecaj na crkvu. Mnogi, prividno obraćeni, još uvijek su se držali neznabožačke filozofije i ne samo da su je nastavili proučavati nego su je i nametali drugima kao sredstvo za širenje njenog utjecaja među neznabošcima. U kršćansku vjeru uvukle su se velike zablude. Jedan od glavnih je vjera u čovjekovu urođenu besmrtnost i o svjesnom stanju mrtvih. Ovo učenje je temelj na kome je Rim uzdignuo kult svetaca i obožavanje Djevice Marije.
Otuda je proizašlo lažno učenje u vječnoj muci nepokajanih, koje se rano uvuklo u papsko vjerovanje.
Ovim je bio pripremljen put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine, koju je Rim nazvao čistilištem i upotrebljavao da zastrašuje lakovjerno i praznovjerno mnoštvo. Ovo lažno učenje tvrdi da postoji jedno mjesto muka u kome se muče duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast, i iz koga one idu na nebo pošto se prethodno očiste od grijeha. (Vidi Hist. dodataka.) Još je jedna izmišljotina bila potrebna Rimu da bi se koristio strahom i grijesima svojih sljedbenika. To je bila nauka o oproštenju grijehova pomoću oproštajnica. Potpuno oproštenje prošlih, sadašnjih i budućih grijeha i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni obećano je onima koji budu sudjelovali u ratovima vrhovnog svećenika u cilju proširenja njegove vlasti, u kažnjavanju njegovih neprijatelja i istrebljivanju svih onih koji bi se usudili proricati njegovu duhovnu prevlast. Ljudi su također bili poučavani da se mogu osloboditi duše umrlih prijatelja, koje se muče u vatri čistilišta. Na taj način Rim je punio svoje kase i potpomagao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje glavu skloniti. (Vidi Hist. dodatak).
Biblijska uredba o večeri Gospodnjoj zamijenjena je idolopokloničkom žrtvom mise. Papski svećenici izjavili su da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u pravo »tijelo i krv Kristovu«. Bogohulnom napuhanošću su tvrdili da mogu »stvoriti« Boga, Stvoritelja svijeta. Od kršćana se tražilo, pod smrtnom kaznom, da vjeruju u ovo strašno krivovjerje, koje je hula na Boga. Mnogi koji su to odbili bili su osuđeni na smrt na lomači. (Vidi Hist.dodatak).
U trinaestom vijeku uvedena je inkvizicija, jedno od najužasnijih papskih oruđa. Tu je knez tame radio zajedno sa vođama papske hijerarhije. Na njihovim tajnim sjednicama sotona i njegovi anđeli upravljači su umovima ovih zlih ljudi, dok je usred njih stajao neviđen Božji anđeo, koji je bilježio užasne zaključke njihovih bezbožnih odluka i pisao povijest djela koja su bila i suviše strašna da bi se mogla iznijeti pred ljudske oči. »Babilon veliki opijao se od krvi svetih.«
Unakažena tjelesa i krv miliona mučenika vapili su Bogu za osvetom nad ovom otpadničkom silom.
Papstvo je postalo svjetski tiranin. Kraljevi i carevi klanjali su se odlukama rimskog biskupa. Izgledalo je kao da je sadašnja i vječna sudbina ljudi u njegovoj vlasti. Stotinama godina učenje Rima bilo je bezuvjetno i općenito prihvaćeno, njegovi obredi su se sa poštovanjem vršili, a praznici svuda svetkovali. Njegovo svećenstvo poštovalo se i velikodušno podupiralo. Nikada kasnije nije rimska crkva dostigla veću čast, sjaj i moć.
Ali »podne papstva bilo je ponoć za svijet.«6 Sveto pismo bilo je nepoznato ne samo narodu već i svećenicima. Slično nekadašnjim farizejima, papske vođe su mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Pošto su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, prisvajali su neograničenu moć i odavali su se neobuzdanom razvratu. Prijevara, lakomstvo i porok svuda su prevladavali. Ljudi nisu prezali ni (6J. A. Wylie, The History of Protestantism, knj. I, gl. 4. ) od kakvog zločina samo ako bi pomoću njega mogli doći do bogatstva i položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgorih razvrata. Neke pape odale su se tako niskim zločinima da su svjetski vladari pokušavali da obore ove crkvene velikodostojnike kao strašna čudovišta koja se ne mogu trpjeti.
Vjekovima Evropa nije postigla nikakav napredak u nauci, umjetnosti i civilizaciji.
Kršćanstvo je bilo pogođeno moralnom i intelektualnom paralizom.
Položaj u svijetu, pod rimskom vlašću, predstavljalo je strašno i porazno ispunjavanje riječi proroka Ozeja: »Izgibe moj narod, jer je bez znanja; kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svećeničke; kad si zaboravio Boga svojega, i ja ću zaboraviti sinove tvoje.« »Nema istine, ni milosti, ni znanja za Boga u zemlji. Zaklinju se krivo, i lažu, i ubijaju, i kradu, i čine preljubu, zastraniše, i jedna krv stiže drugu.« Ozej 4, 6. 1. 2. Takve su bile posljedice odbacivanja Božje Riječi."
Usred tame koja je pokrivala zemlju kroz dugi period papske prevlasti, vidjelo istine nije se moglo potpuno ugasiti. U svakom vijeku imao je Bog svojih vjernih svjedoka. To su bili ljudi koji su vjerovali u Krista kao jedinoga posrednika između Boga i čovjeka, koji su Bibliju smatrali jedinim pravilom života i koji su svetkovali pravu subotu. Koliko svijet duguje ovim ljudima, budući naraštaji neće nikada saznati. Oni su bili žigosani kao krivovjerci, njihove pobude lažno predstavljene, njihov karakter rđavo prikazan, njihovi spisi uništavani, izvrtani ili sakaćeni. Ali, ipak, oni su ostali nepokolebljivi, i od naraštaja do naraštaja čuvali su svoju vjeru u njenoj čistoti kao sveto nasljeđe za buduća pokoljenja.
Historija Božjeg naroda za vrijeme vjekova mraka, pod rimskom vlašću, zapisana je na nebu. Ona ima malo mjesta u ljudskim zapisima. O postojanju Božjeg naroda nalazimo malo traga, osim u optužbama njihovih gonitelja.
Politika Rima išla je za tim da izbriše svaki trag neslaganja s njegovom vjerom i odlukama. Ona je nastojala da uništi sve što je smatrala krivovjerstvom, bilo lica ili spise. Izraz sumnje ili jedno pitanje u pogledu autoriteta rimskih dogmi bio je dovoljan razlog da se oduzme život bogatima ili siromašnima, uglednima ili neuglednima. Rim je nastojao da uništi svaki izvještaj o svojoj okrutnosti prema onima koji su drukčije vjerovali. Na papskim saborima bilo je odlučeno da se spale knjige i spisi koji sadrže takve izvještaje. Prije izuma štampe bilo je malo knjiga, i one su po svom obliku bile nezgodne za čuvanje; zato pristalicama Rima nije bilo teško da izvrše papsku odluku.
Ni jedna crkva koja se nalazila u granicama rimske vlasti nije ostavljena da dugo uživa slobodu savjesti. Čim je papstvo zadobilo prevlast odmah je pružilo ruku da uništi svakoga koji ne bi htio da prizna njegovu vlast. Jedna za drugom crkve su se podvrgavale njegovoj vlasti.
U Velikoj Britaniji se kršćanstvo ukorijenilo vrlo rano. Evanđelje koje su Britanci primili u prvom vijeku još je bilo nepokvareno rimskim otpadom.
Progonstva od strane neznabožačkih careva, koja su doprla čak do ovih udaljenih obala, bila su jedini poklon koji su prve britanske crkve primile od Rima. Mnogi kršćani, bježeći od progonstva u Engleskoj, našli su utočište u Škotskoj; otuda je istina prenijeta u Irsku, i u svim ovim zemljama je sa radošću prihvaćena.
Kada su Sasi zauzeli Englesku, neznaboštvo je dobilo prevlast. Osvajači su odbili da prime nauku o spasenju od svojih robova, i kršćani su bili prisiljeni da potraže skloništa u brdima i pustim močvarnim mjestima. Ipak, iako za neko vrijeme prikriveno, vidjelo istine je dalje svijetlilo. Poslije jednog vijeka ono je zasvijetlilo jakom svjetlošću u Škotskoj, i njegovi zraci doprli su do najudaljenijih zemalja. Iz Irske je došao pobožni Kolumba sa svojim suradnicima. Oni su okupili oko sebe vjerne, rasijane po pustom otoku Ioni, i načinili su taj otok središtem svoje misionarske djelatnosti. Među ovim evanđelistima nalazio se i jedan poštovalac biblijske subote, koji je s njome upoznao i druge oko sebe. Na otoku Ioni bila je osnovana škola iz koje su izlazili misionari ne samo za Škotsku i Englesku nego i za Njemačku, Švicarsku i čak za Italiju.
Ali Rim je bacio pogled na Britaniju i odlučio da je pokori pod svoju vlast.
U šestom vijeku su rimski misionari preuzeli akciju da obrate neznabožačke Sase.
Oholi barbari su ljubazno primili rimske poslanike, a ovi su hiljade njih pridobili da prime rimsku vjeru. Kako se njihovo djelo širilo, papini poslanici i njihovi obraćenici došli su u dodir sa sljedbenicima prvih kršćana. Između ovih i njih bila je velika razlika. Ovi potomci prvih kršćana bili su jednostavni, krotki i biblijski odgojeni u karakteru, nauci, vladanju, dok su drugi na svakom koraku pokazivali sujeverje, sjaj i obijest papstva. Rimski poslanik zahtijevao je da kršćanske crkve priznaju vlast papstva. Britanci su ponizno odgovorili da vole sve ljude, ali da papa nema pravo na vrhovnu vlast u crkvi, i oni mu mogu priznati samo takvu potčinjenost koja se mora priznati svakom Kristovom sljedbeniku. Učinjeni su ponovni pokušaji da se postigne njihova pokornost Rimu, ali ti ponizni kršćani, začuđeni ohološću rimskih poslanika, odgovorili su odlučno da ne priznaju drugog gospodara osim Krista. Tada se otkrio pravi karakter papstva – Rimski predstavnik je rekao: »Ako ne primite braću koja vam donose mir, primit ćete neprijatelje koji će vam donijeti rat. Ako nećete da se s nama sjedinite da Sasima pokažemo put životu, to ćete od njih primiti smrtni udarac.«7 Ovo nisu bile prazne prijetnje. Protiv ovih svjedoka biblijske vjere upotrebljeni su rat, intrige i prijevare, dok crkve Britanije nisu bile uništene ili prinuđene da priznaju papski autoritet.
U zemljama izvan vlasti Rima postojale su za vrijeme mnogo vjekova grupe kršćana koje su bile gotovo sasvim zaštićene od rimske pokvarenosti.
Okruženi neznabošcima, oni su u toku vjekova prihvatili neke od njihovih zabluda, ali su i dalje smatrali Bibliju jednim pravilom vjere i zadržali mnoge njene istine. Ovi kršćani su vjerovali u vječnost Božjeg zakona i svetkovali subotu koju propisuje četvrta Božja zapovijest. Crkve koje su držale ovu vjeru i običaje postojale su u centralnoj Africi i među Armenima u Aziji.
Među onima koji su se opirali papskoj vlasti, na prvom mjestu su bili Valdežani. Upravo u zemlji gdje je papstvo postavilo svoju stolicu, ondje je njegova laž i pokvarenost naišla na najčvršći otpor. Vjekovima su crkve Pijemonta održavale svoju nezavisnost; ali napokon je došlo vrijeme kad je Rim zatražio da se i one pokore. Poslije bezuspješnih borbi protiv njegove tiranije, vođe ovih crkava su protiv svoje volje priznale vlast pape koju je, kako je izgledalo, priznavao cio svijet. Bilo je ipak nekih koji su odbili da priznaju vlast pape i prelata. Oni su odlučili da ostanu vjerni Bogu i da sačuvaju čistotu i jednostavnost svoje vjere.
Došlo je do odvajanja. Oni koji su se držali svoje stare vjere, morali su se povući; neki, napustivši svoje zavičajne Alpe, podigli su zastavu istine u stranim zemljama; drugi su se povukli u usamljene doline i gorske pećine, gdje su sačuvali slobodu da služe Bogu.
Vjera koju su vjekovima ispovijedali i po kojoj su živjeli valdežanski kršćani bila je u oštroj suprotnosti sa lažnom naukom Rima. Njihova se vjera temeljila na Božjoj Riječi, koja je pravi izvor kršćanstva. Ali ovi ponizni seljaci, koji su živjeli u svojim skloništima daleko od svijeta, zauzeti poslom oko svog stada i svojih vinograda, nisu sami od sebe došli do istine koja je bila u tolikoj suprotnosti s dogmama i krivovjerjem otpale crkve. Njihova vjera nije bila neka nova tvorevina.
Oni su je naslijedili od svojih otaca. Oni su se borili za vjeru apostolske crkve, za
»vjeru koja je jednom data svetima«. Juda st. 3. »Crkva pustinje«, a ne ohola 7 J. H. Merle D’Aubigné, History of the Reformation of the sixteenth Century, knj. XVIII, gl. 2.
hijerarhija sa prijestolom u velikom svjetskom gradu, bila je prava Kristova crkva, čuvar blaga istine, koju je Bog povjerio svome narodu da je propovijeda svijetu.
Jedan od glavnih uzroka koji je doveo do odvajanja prave crkve od Rima bila je mržnja Rima prema biblijskoj suboti. Kao što je proročanstvo proreklo, papska sila je pogazila istinu. Božji zakon se gazio, a ljudske tradicije i običaji su uzvišivani. Crkve koje su bile pod vlašću papstva bil su rano prisiljene da svetkuju nedjelju kao sveti dan. Usred zabluda i praznovjerja koja su preovladavala, mnogi, čak i od vjernog Božjeg naroda, bili su toliko zbunjeni da, iako su svetkovali subotu, u isto vrijeme uzdržavali su se od rada i u nedjelju. Ali, to nije bilo dovoljno papskim vođama. Oni nisu tražili samo da se svetkuje nedjelja nego i da se subota oskvrnjuje; najoštrijim riječima napadali su one koji su se usuđivali da je poštuju. Samo onaj koji bi pobjegao s područja rimske sile mogao je mirno držati Božji zakon.
Valdenežani su prvi među evropskim narodima dobili prijevod Svetog pisma. (Vidi Hist. dodatak.) Stotine godina prije reformacije imali su Bibliju u rukopisu na svom jeziku. Tako su imali nepatvorenu istinu, i to ih je činilo osobitim predmetom mržnje i gonjenja. Objavili su »da je rimska crkva pali Babilon iz Otkrivenja« i, uz opasnost po život, ustajali su da se odupru njenim zabludama. Dok su neki, pod pritiskom dugotrajnih gonjenja, popustili u svojoj vjeri i malo po malo odstupili od svojih određenih načela, dotle su drugi čvrsto držali istinu. Za vrijeme najtamnijih vjekova otpada bilo je Valdanežana koji su odbacivali vrhovnu vlast Rima, odbijali klanjanje pred slikama smatrajući da je to idolopoklonstvo, i držali pravu subotu. U najtežim olujama neprijateljstva održali su svoju vjeru. Iako su bili probadani savojskim kopljima i spaljivani na rimskim lomačama, nepokolebljivo su branili Božju Riječ i njenu čast.
Iza visokih gorskih utvrđenja – utočišta gonjenih i ugnjetavanih u svim vjekovima, – Valdenežani su našli dobra skloništa. Tu je gorjela svjetlost istine usred mraka srednjeg vijeka. Ovdje su u toku tisuću godina svjedoci istine čuvali svoju staru vjeru.
Bog je svome narodu pripremio veličanstvenu svetinju – onu koja je odgovarala velikim istinama koje mu je povjerio. Onim vjernim prognanicama brda su bila simbol nepokolebljive pravde Božje. Valdenežani su pokazivali su pokazivali svojoj djeci visine koje su se uzdizale iznad njih u nepomjenljivom veličanstvu i govorili su im o Onome u koga nema ni trunke promjene, i čija je Riječ čvrsto utemeljena kao vječna brda. Gospod je utvrdio planine i opasao ih silom. Ni jedna ruka, osim beskrajne sile, ne može ih pomaći sa njihovih mjesta.
Na isti način On je utvrdio i svoj zakon, temelj svoje vladavine na nebu i na zemlji.
Ljudska ruka može dohvatiti ljude i uništiti njihov život, ali ne može pomaći planine sa njihovih mjesta i baciti ih u more, kao što ne može promijeniti ni jednu zapovijest Božjeg zakona ni izbrisati ni jedno njegovo obećanje onima koji vrše njegovu volju. U svojoj vjernosti njegovom zakonu, Božje sluge treba da su isto čvrsto kao nepomična brda.
Gore koje su okružavale njihove mirne doline, bile su stalni svjedoci Božje stvaralačke sile i pouzdano jamstvo njegove pokroviteljske brige. Ovi putnici zavoljeli su nijeme simbole Božje prisutnosti. Nikada se oni nisu tužili zbog teškoća svoga položaja; nikad se nisu osjećali usamljeni usred planinske samoće.
Zahvaljivali su Bogu što im je pripravio utočište od gnjeva i ljudske okrutnosti.
Radovali su se što mogu u svojoj slobodi da mu se mole. Često dok su ih neprijatelji gonili, silna brda pružala su im sigurnu zaštitu. Sa vrhova nepristupačnih stijena pjevali su slavopoje Bogu, i rimske vojnike nisu mogle ušutkati njhovu pjesmu.
Čista, jednostavna i srdačna bila je pobožnost ovih kršaćana. Načela istine bila su ima dragocjenija od kuće, zemlje, prijatelja, rodbine, pa čak i od samog života. Brižno su nastojali da ova načela usade u srca omladine. Od najranijeg djetinjstva svoju djecu su poučavali iz Svetog pisma, učili ih da zahtjeve Božjeg zakona smatraju svetima. Prijepisi Svetog pisma bili su rijetki, i zato su učili napamet njegove skupcjene riječi. Mnogi su naučili napamet duge odlomke Staroga i Novoga zavjeta. Misli o Bogu sjedinjavale su se s veličanstvenim prizorima prirode i skromnim blagoslovima svakodnevnog života. Malu djecu učili su da sa zahvalnošću gledaju na Boga, darodavca svakog blagoslova i utjehe.
Roditelji, iako nježni i puni ljubavi, ipak su mudro pazili da ne priviknu svoju djecu da ugađaju sebi. Pred njima je bio život put iskušenja i teškoća, a možda i mučenička smrt. Od djetinjstva su bili odgajani da snose teškoće, da se pokoravaju naredbama, a ipak da misle i rade samostalno. Još od rana bili su naučeni da nose odgovornosti da budu pažljivi u svom govoru i da shvate mudrost šutanja. Jedna nepromišljena riječ koju bi čulo uho neprijatelja mogla je dovesti u opasnost ne samo život onoga koji ju je izgovorio već i život stotine njegove braće; jer kao što vuci progone svoj plijen, tako su neprijatelji istine progonili one koji su se usudili da traže vjersku slobodu.
Valdenežani su žrtvovali svoje svjetsko blagostanje za ljubav istine, i upornim strpljenjem borili su se za svoj svakodnevni kruh. Svaki dio obradive zemlje između planina bio je brižljivo obrađen; doline i slabo plodni obronci načinjeni su plodnim. Štednja i strogo samosavlađivanje bili su sastavni dio odgoja koji su bili djeca primala kao jedino nasljeđe. Poučavana su da je Bog odredio da život bude škola, i da svoje potrebe mogu podmiriti samo ličnim radom, oštroumnošću, brižljivošću i vjerom. Ovaj način odgoja bio je težak i mučan, ali zato zdrav; bio je upravo ono što je čovjeku potrebno u njegovom grešnom stanju, škola koju je Bog odredio za njegovo obrazovanje i odgoj. Dok se omladina tako privikavala na rad i trud, nije se zapostavljalo ni razvijanje uma.
Proučavana je da sve njene sposobnosti pripadaju Bogu i da se moraju usavršavati i razvijati za njegovu službu.
Valdenežanske crkve po svoj čistoti i jednostavnosti bile su slične apostolskoj crkvi. Odbacivši vrhovnu vlast pape i biskupa, smatrale su Sveto pismo kao najviši i jedini nepogrešivi autoritet. Njihovi propovjednici, suprotno gospodskim svećenicima Rima, ugledali su se na primjer svoga Učitelja koji je došao »ne da mu služe, nego da služi.« Pasli su Božje stado, vodeći ga na zelene pašnjake i žive izvore Božje svete Riječi. Daleko od spomenika ljudskog sjaja i oholosti, ljudi su se skupljali ne u ogromnim crkvama i velikim katedralama, već u sjenci brda, u dolinama Alpa, ili, u vrijeme opasnosti, u stjenovitim tvrđavama, da slušaju riječ Kristovih slugu. Propovjednici nisu samo propovijedali evanđelje već su posjećivali bolesne, poučavali djecu, opominjali zalutale, nastojali da izglade sporove i da unaprede slogu i bratsku ljubav. U vrijeme mira izdržavali su se od dobrovoljnih priloga, ali, kao i Pavao koji je izrađivao ćilime, svaki od njih imao je neki zanat ili zanimanje, čime se u slučaju potrebe mogao izdržavati.
Propovjednici su poučavali omladinu. Sveto pismo je bilo glavni predmet proučavanja, ali to nisu zanemarili ni različite grane opće nauke. Evanđelje po Mateju i Ivanu učili su napamet, a i mnoge poslanice. Omladina je također prepisivala Sveto pismo. Neki prijepisi sadržavali su cijelo Sveto pismo, a drugi samo kratke odlomke, s kratkim objašnjenjima stihova od strane onih koji su bili sposobni da tumače Sveto pismo. Na ovaj način je iznošeno na vidjelo blago istine, koje je tako dugo bilo sakriveno od strane onih koji su nastojali da se uzdignu iznad Boga.
Strpljivim i neumornim trudom, ponekad u dubokim podzemnim pećinama, pri svjetlosti baklji, prepisivani su sveti spisi stih za stihom, glava za glavom. Tako je djelo napredovalo, a otkrivena Božja istina sijala je kao zlato; koliko je tek ovo djelo bilo slavno i veliko za one koji su stradali zbog njega i učestvovali u njemu! Nebeski anđeli okružavali su ove vjerne radnike.
Sotona je podsreknuo papske svećenike i biskupe da zakopaju riječ istine pod ruševine zablude, lažnog učenja i praznovjerja; ali ona je najčudniji način bila sačuvana, nepokvarena kroz sve vjekove mraka. Ona nije nosila pečat čovjeka, već pečat Boga. Ljudi su se neumorno trudili da zamrače jasno i jednostavno značenje Pisma, i da ga prikažu kao da ono protivrječi samo sebi. Ali slično čamcu na uzburkanom moru, Riječ Božja odoljevala je svim olujama koje su prijetile da je unište. Kao što rudnik sadrži bogate žile zlata i srebra ispod zemljine površine, i svi koji žele da otkriju njegovo skupocjeno blago moraju kopati, tako i Sveto pismo sadrži blago istine, koje mogu otkriti samo oni koji ga traže ozbiljno, ponizno i s molitvom. Bog je odredio da Sveto pismo bude udžbenik za cijelo čovječanstvo; udžbenik u djetinjstvu, u mladosti i u zrelim godinama, koji će se uvijek proučavati. On je ljudima dao svoju Riječ kao otkrivenje samoga sebe.
Svaka nova istina koju smo upoznali je novo otkriće karaktera njegova Pisca.
Proučavanje Svetog pisma je od Boga određeno sredstvo koje ima za cilj da ljude dovede u užu vezu sa njihovim Stvoriteljem i dade im jasnije poznavanje njegove volje. To je sredstvo veze između Boga i čovjeka.
Valdenežani su smatrali strah Gospodnji početkom mudrosti, ali su bili svijesni i važnosti odražavanja veze sa svijetom, poznavanja ljudi i realnog života za razvijanje svojih intelektualnih sposobnosti. Iz škola u planinama slali su izabrane mladiće na univerzitete u Francusku i Italiju, gdje su imali šire polje za studije, razmišljanje i posmatranje nego u krilu svojih rodnih Alpi. Ovi mladići su bili izloženi raznim iskušenjima, bili su svjedoci razvrata i susretali su se sa vještim sotonskim oruđima, koja su željela da ih uvuku u najfinije zablude i najopasnije obmane. Ali njihov odgoj u djetinjstvu pripremio ih je da su mogli da se odupru svim ovim opasnostima.
U školama gdje su odlazili nisu smjeli ni sa kime biti povjerljivi. Njihova su odijela bila tako skrojena da su u njima mogli sakriti svoje najveće blago –
dragocjene rukopise Svetoga pisma. Ove rukopise, plod višemjesečnog i višegodišnjeg truda, nosili su sa sobom, i gdje god im je to bilo moguće, pazeći da ne izazove sumnju, oprezno su stavljali dio ovih rukopisa u ruke onima čija su im srca izgledala otvorena za primanje istine. Još od majčinog krila se valdežanska omladina odgajala sa ovim pogedom na svoj životni zadatak. Oni su razumjeli svoje djelo i vjerno su ga izvršavali. U ovim naučnim centrima mnogi su se obratili pravoj vjeri, i često su njihova načela prožimala cijelu školu. Papske vođe nisu mogle ući u trag ovoj takozvanoj herezi, iako su vršili najstrožu istragu.
Kristov duh je misionarski duh. Prva težnja preporođenog srca je da i druge dovede Spasitelju. Ovaj duh imali su Valdenežani. Oni su osjećali da Gospod očekuje od njih nešto više negoli da samo sačuvaju čistu istinu o svojoj crkvi. Na njima je počivala ozbiljna odgovornost da svjetlost istine zasija i među onima koji su bili u tami. Moćnom silom Božje Riječi nastojali su da raskinu lance koje je Rim svima nametnuo. Valdenežanski propovjednici spremali su se za misionarsku službu. Svaki koji je namjeravao da stupi u propovjedničku službu morao je najprije da stekne iskustvo kao evanđelist. Svaki je morao da služi tri godine u nekom misionarskom polju prije nego što je mogao da primi službu u nekoj crkvi u domovini. Ova služba, koja je već u samom početku zahtijevala samoodricanje i žrtve, bila je podesna priprema za propovjednički poziv u onim teškim vremenima iskušenja. Mladići koji su se posvetili ovoj svetoj službi, nisu imali pred sobom izgled na zemaljsko blago i čast, već život rada i opasnosti a možda i mučeničku smrt. Misionari su odlazili dva po dva, kao što je Isus slao svoje učenike. Sa svakim mladim obično je išao jedan stariji i iskusniji pratilac, koji je služio kao vođa mlađemu, koji je bio odgovoran za njegov odgoj i kome se mlađi morao pokoravati. Ovi suradnici nisu uvijek bili zajedno, ali su se često sastajali na molitvu i savjetovanje, i tako su se međusobno jačali u vjeri.
Otkriti cilj svoje misije značilo bi prouzrokovati vlastiti poraz. Stoga su oni pažljivo prikrivali svoj pravi zadatak. Svaki propovjednik je znao neki zanat i imao neko zanimanje; ovi misionari su obavljali svoj rad pod plaštem nekog svjetskog poziva. Obično su dolazili kao trgovci ili pokućari. »Prodavali su svilu, nakit i druge predmete koji su se mogli nabaviti samo u najudaljenijim centrima, i kao trgovci bili su dobro primljeni i tamo gdje bi kao misionari bili otjerani. 8 Bez prestanka su podizali srca Bogu, tražeći potrebnu mudrost da bi mogli otkriti prijepis Biblije u cjelini ili u djelovima, i gdje god bi se pružila prilika, obraćali su pažnju svojih kupaca na ove rukopise. Često su na taj način probudili interesiranje za čitanje Božje riječi i rado su ostavljali poneki dio Biblije onima koji su to željeli.
Djelatnost ovih misionara počinjala je u ravincama i dolinama, na podnožju njihovih planina, ali se širila daleko iza tih granica. Bosih nogu obučeni u grube haljine, prašnjavi od putovanja, nalik na svog Učitelja, prolazili su ovi putnici kroz velike gradove i stizali u udaljene zemlje. Svuda su sijali skupcjeno sjeme. Crkve su nicale na njihovim stazama, i krv mučenika bila je svjedočanstvo u prilog istine. Dan Gospodnji otkrit će bogatu žetvu duša kao plod truda ovih (8Wylie, History of the Waldenses, knj. I, gl. 7.) vjernih ljudi. Skriveno i tiho putovala je Riječ Božja kroz kršćanstvo, nailazeći na radostan prijem u mnogim domovima i u mnogim srcima.
Valdenežanima Božja Riječ nije bila samo izvještaj o Božjim postupcima sa ljudima u prošlosti i otkrivenje o sadašnjim dužnostima i odgovornostima; ona im je otkrivala opasnosti i slavu budućnosti. Oni su vjerovali da se približuje kraj svih stvari. Proučavajući Bibliju sa molitvama i suzama, bili su još više dirnuti njenim dragocjenim mislima i još su jasnije vidjeli svoju dužnost da i drugima objave njene spasonosne istine. Na svetim stranicama Pisma su vidjeli jasno otkriven plan spasenja, i u vjeri u Isusa nalazili su utjehu, nadu i mir. Što je više svjetlost istine obasjavala njihov razum i donosila radost u njihova srca, to su više težili da njene zrake prošire i na one koji su bili u tami papskih zabluda.
Oni su vidjeli da se pod vodstvom pape i svećenika narod uzalud trudi da dobije oproštenje grijeha mučeći svoja tijela. Naučeni da traže spasenje u svojim dobrim djelima, ljudi su stalno gledali na sebe; uviđajući svoje grešno stanje, smatrali su da su izloženi Božjem gnjevu, te su mučili svoje tijelo i dušu, ali nisu nalazili nikakvo olakšanje. Tako su savjesne duše bile vezane naukom Rima.
Tisuće su napuštali svoje prijatelje i rodbinu, te su provodili svoje dane u ćelijama samostana. Stalnim postovima, bičevanjima, dugim noćnim bdijenjem, dugim klečanjem na hladnim i vlažnim pločama svojih bijednim ćelija, dugim hodočašćima, ponižavajućim ispaštanjima i strašnim mučenjem, hiljade njih su uzalud tražili da umire svoju savjest. Pod pritiskom odrešenja svojih grijeha, dršćući pred pomišlju na Božji gnjev, mnogi su patili sve dok nisu sišli u grob sasvim iznemogli i bez ijednog zraka svjetlosti i nade.
Valdenežani su težili da tim gladnim dušama dadu kruh života, da im otkriju vijest mira koju sadrže Božja obećanja, da ih vode Kristu, njihovoj jedinoj nadi spasenja. Smatrali su zabludom nauku da se dobrim djelima može okajati i prijestup Božjeg zakona. Pouzdanje u ljudske zasluge sprečava pogled na beskrajnu Kristovu ljubav. Isus je umro kao žrtva za ljude, jer palo čovječanstvo nije moglo učiniti ništa čime bi se moglo opravdati pred Bogom. Zasluge razapetog i uskrslog Spasitelja su temelj kršćanske vjere. Zavisnost duše od Krista je tako stvarna, i veza sa njime mora biti tako tijesna, kao što je veza između pojedinih udova tijela, ili između loze i čokota.
Nauke papa i svećenika navele su ljude da smatraju da je Božji i čak Kristov karakter strog, mračan i nemilostiv. Spasitelj je prikazivan kao da je u tolikoj mjeri bez osjećanja prema palome čovjeku da se moraju prizivati u pomoć svećenici i sveci kao posrednici. Oni čija su srca bila rasvijetljena Božjom riječi, težili su da upute takve duše k Isusu koji ih ljubi, i suosjeća sa njima, i koji raširenih ruku poziva sve da dođu k Njemu sa svojim teretom grijeha, sa svojim brigama i teškoćama. Težili su da otklone prepreke koje je sotona nagomilao da ljudi ne bi vidjeli obećanja i došli direktno k Bogu da mu ispovijede svoje grijehe i prime oproštenje i mir.
Valdenežanski misionar rado je otkrivao zainteresiranim dušama skupocjene istine evanđelja. Oprezno je iznosio pažljivo prepisane dijelove Svetoga pisma. Njegova je najveća radost bila da probudi nadu u savjesnoj i grijehom ranjenoj duši, koja je do tada poznavala samo Boga osvete, koji čeka da izvrši svoju pravdu. Drhtavim usnama, suznih očiju, često na koljenima, otkrivao je svojoj braći skupocjena obećanja, koja su jedina nada grešnika. Tako je svijetlost istine prodirala u mnoga mračna srca, razgonila tamne oblake, dok se u srcu rađalo Sunce pravde sa svojim zracima koji iscjeljuju. Često se dešavalo da se pojedini dio Svetoga pisma čitao više puta, jer je slušalac htio da mu se ponovi, kao da se želio uvjeriti da je dobro čuo. Naročito željno su tražili da se ponove ove riječi: »Krv Isusa Krista, Sina njegova, očišćava nas od svakoga grijeha.« 1. Ivanova 1, 7. »Kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba Sin čovječji da se podigne; da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.« Ivan 3, 14. 15.
Mnogima su na ovaj način postali jasni zahtjevi Rima. Uvidjeli su koliko je uzaludno uzdati se u posredovanje ljudi ili anđela u korist grešnika. Kad je prava svjetlost rasvijetlila njihov um, radosno su uzviknuli: »Krist je moj svećenik; njegova krv je moja žrtva; njegov oltar je moja ispovjedaonica!« Popuno su se oslonili na Kristove zasluge, ponavljajući riječi: »Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu.« Jevrejima 11, 6. »Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasiti.« Djela 4, 12.
Mnoge od ovih jadnih, slomljenih duša nisu mogle da shvate toliku Spasiteljevu ljubav. Tako im je veliko olakšanje donijelo to saznanje, tako se veliki snop svjetlosti prosuo na njih da su se osjećali kao da su na nebu. S povjerenjem su stavili svoju ruku u Kristovu, i svojim nogama su čvrsto stali na Stijenu vjekova. Nestao je svaki strah od smrti. Sada su bili gotovi na zatvor i lomaču, samo ako bi time proslavili svoga Spasitelja. Riječ Božja se ponekad čitala na tajnim mjestima pred jednom dušom, katkad pred malom grupom, koja je čeznula za svjetlošću i istinom. Često su na taj način provedene cijele noći.
Oduševljenje i divljenje slušalaca bilo je tako veliko da je vjesnik evanđelja bio prinuđen da često prekine sa čitanjem da bi slušaoci shvatili vijest spasenja.
Često su se čule riječi: »Hoće li Bog zaista primiti moju žrtvu? Hoće li me milostivo pogledati? Hoće li mi oprostiti?« Tada je čitao odgovor: »Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti« Matej 11, 28.
Vjerom je slušalac prihvatio obećanje, i zatim se čuo radostan odgovor:
»Nema više dugih hodočašća, nema više mučnih putovanja do svetih mjesta; ja mogu da dođem Isusu takav kakav sam: grešan, neposvećen; i On neće odbaciti moju pokajničku molitvu. ‚Opraštaju ti se grijesi!’ I moji, i moji mogu biti također oprošteni!«
Val svete radosti ispunio je srce, a Isusovo ime slavilo se uz pjesmu slave i zahvaljivanje. Ove sretne duše vraćale su se svojim domovima da rašire svjetlost, da ispričaju drugima, koliko su mogli, svoja nova iskustva; da im kažu da su našli pravi put života. Čudna i veličanstvena sila krila se u riječima Svetoga pisma, koje su direktno govorile srcima onih koji su čeznuli za istinom. Božji glas je bio onaj koji je osvjedočavao one koji su slušali.
Vjesnik istine nastavljao je svoj put; a njegova poniznost, revnost i iskrenost bili su predmet mnogih razgovora. U mnogo slučajeva slušaoci ga nisu pitali otkuda dolazi i kuda ide. Bili su toliko obuzeti najprije čuđenjem, a potom zahvalnošću i radošću, da nisu ni pomislili da ga to pitaju. Kada bi ga zamolili da pođe s njima u njihovu kuću, on bi im odgovorio da mora posjetiti izgubljene ovce stada. Tada su se mnogi pitali: »Nije li to anđeo s neba?«
U mnogo slučajeva oni nisu nikada više vidjeli vjesnika istine. On je otišao u drugu zemlju, ili je provodio život u nekom nepoznatom zatvoru; ili su možda njegove kosti trunule na nekom mjestu gdje je svjedočio za istinu. Ali riječi koje je ostavio nije mogao nitko da uništi. One su vršile svoje djelo u ljudskim srcima.
Samo na dan suda otkrit će se potpuno njihove blagoslovene posljedice.
Valdenežanski misionari prodrli su u carstvo sotonino, i time su podstrekli vlast tame na veću opreznost. Knez zla posmatrao je svaki napor širenja istine, i podsticao je svoja oruđa da se toga plaše. U radu ovih skromnih putnika papske vođe su vidjele znak opasnosti za svoju stvar. Ako bi dozvolili da svjetlost istine slobodno svijetli, ona bi rastjerala teške oblake zabluda u kojima je narod živio; uputila bi misli ljudi samome Bogu i na kraju bi uništila vrhovnu vlast Rima.
Već samo postojanje ovoga naroda, koji je čuvao vjeru apostolske crkve, bilo je stalni prijekor otpadničkom Rimu, i zato je izazivalo najogorčeniju mržnju i progonstvo. Njihovo odbijanje da predaju Sveta pisma bilo je također uvreda koju Rim nije mogao trpjeti. On je odlučio da ih istrijebi sa zemlje. Tada su otpočeli najužasnij križarski ratovi protiv Božjeg naroda u njihovim planinskim domovima.
Inkvizitori su tragali za njima, i često se ponavljao nekadašnji prizor – kada je nevini Abel pao od ruke ubice Kaina.
Više puta su njihova plodna polja bila opustošena, njihovi domovi i kapele sravnjeni sa zemljom, i mjesto koje je nekad bilo plodno polje ovog marljivog naroda, bilo je pretvoreno u pustinju. Kao što krvoločna zvijer biva bješnja kad okusi krv, tako su pristalice Rima postajale sve okrutnije videći muke svojih žrtava. Mnogi od ovih svjedoka čiste vjere bili su gonjeni kao zvijeri po planinama i tjerani u doline, gdje su nalazili utočište, ograđeni velikim šumama i stjenovitim vrhovima.
Nikakva krivica nije se mogla naći protiv ovog naroda visokog morala, osuđenog na smrt. Čak i njihovi neprijatelji potvrđivali su da je to miroljubiv, tih i pobožan narod. Njihova velika krivica bila je to što nisu htjeli da služe Bogu po papskoj volji. Naći protiv ovog naroda visokog morala, osuđenog na smrt. Čak i njihovi neprijatelji potvrđivali su da je to miroljubiv, tih i pobožan narod. Njihova velika krivica bila je to što nisu htjeli da služe Bogu po papskoj volji. Za ovu krivicu morali su ponositi poniženja, pogrde i muke, koje samo ljudi i đavoli mogu da izmisle.
Kada je Rim odlučio istrijebiti omrženu sektu, izdao je edikt kojim ih je osudio kao krivovjerce i predao da se pobiju. (Vidi Hist. dodatak.) Oni nisu okrivljeni kao ljenivci, nepošteni i nemoralni, ali je izjavljeno da imaju takvu crtu pobožnosti i svetosti koja zavodi »ovce pravoga stada.« Zato je papa naredio:
»Ako ova zla i gnjusna sekta odbije da se odrekne svoje vjere, ima da se smrvi kao otrovna zmija.«9 Da li je ovaj oholi vlastodržac mislio da će jednom polagati račun o ovim riječima? Da li je znao da su one zapisane u nebeskim knjigama i da će ih čuti na dan suda? »Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće«, kaže Isus, »meni učiniste.« Matej 25, 40.
Ovaj papski edikt pozivao je sve članove crkve da se sjedine u križarskom ratu protiv »krivovjeraca«. Da bi ih oduševio da uzmu učešća u ovom strašnom djelu, on ih je »oslobodio od svih crkvenih pokora i kazni, općih i pojedinačnih, razriješio je one koji se pridruže ovom križarskom pohodu svake date zakletve; priznao je pravovažnim sve ono što su stekli na nezakonit način i obećao oproštaj (9 Ibid., knj. XVI, gl. 1. ) svih grijeha onima koji ubiju nekog heretika. Proglasio je kao nevažeće sve ugovore u korist Valdenežana, naređivao je njihovim slugama da ih napuste, zabranjivao svima da im pruže bilo kakvu pomoć i opunomoćivao je svakoga da može uzimati njihova imanja.«10 Ovaj dokument jasno otkriva čijim je duhom bilo nadahnuto ovo djelo. To je rikanje zmaja, a ne glas Kristov.
Papske vođe nisu htjele prilagoditi svoj karakter načelima Božjeg zakona, već su postavile mjerilo koje se njima sviđalo i odlučile su da prisile svakoga da se prilagodi njemu, jer se tako svidjelo Rimu. Odigravale su se najužasnije tragedije. Pokvareni i bogohulni svećenici i pape igrali su ulogu koju im je sotona odredio. U njihovim srcima nije bilo milosti. Isti duh koji je razapeo Krista i pogubio apostole, koji je nadahnjivao Nerona protiv vjernih kršćana onog vremena, radio je i sada na tome da iskorijeni sa zemlje djecu koju je Bog volio.
Ove pobožne ljude pratila su progonstva kroz mnoge vjekove, ali oni su ih snosili strpljivo i istrajno u težnji da proslave svoga Spasitelja. Nastavljali su da šire dragocjenu istinu usprkos križarskih ratova koji su podizani protiv njih, i nečovječnog ubijanja, na koje su bili osuđivani. Bili su progonjeni do smrti, ali njihova krv natapala je posijano sjeme, koje nije ostalo bez ploda. Tako su Valedenežani svjedočili o Bogu vjekovima prije Luterova rođenja. Rasijani u raznim zemljama, oni su sijali sjeme reformacije, koja je otpočela u vrijeme Viklifa, raširila se i učvrstila u danima Lutera, i koju treba u posljednje vrijeme da nastave oni koji su gotovi da pretrpe sve za »riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista.« (10 Ibid., knj. XVI, gl. 1.)
Pakao - mjesto vječnih muka?
Budući da nam je Bog temeljne istine ostavio u Svetom pismu ono treba biti temeljni izvor iz kojega ćemo razaznati što je istina. Na žalost mnogi kršćani svoja stajališta temelje na tradiciji i drugim izvorima koji su kontradiktorni i dijametralno suprotni od Biblije i biblijskih učenja te na taj način diskreditiraju Boga i njegovu riječ. Većina današnjeg kršćanskog svijeta smatra da će nepokajani ljudi nakon svoje smrti biti zauvijek mučeni u paklu. Ukoliko se malo detaljnije uđe u biblijski tekst jasno je da ova teza ne samo da ne drži vodu, nego je jedna opasna dogma koja je mnoge ljude okrenula od kršćanstva. Za razjasniti ovo pitanje treba prvo razjasniti što je duša i da li je ona besmrtna.
Što je duša?
"Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša." (Postanak 2,7) Dakle; Tijelo + dah života = čovjek / živa duša. Ovdje vidimo da je zapravo čovjek u cjelini duša. To potvrđuju mnogi biblijski citati kao što su Otk 16,3, Post 3,19, Djela 27,37, Prop 12,17 (Bog uzima duh života), Otk 11,11 (Bog vraća duh života). Također u navedenom citatu iz Postanka u originalu za živu dušu piše "nephesh". Riječ "nephesh" u Starom zavjetu spominje se preko 800 puta i označava cijelog čovjeka. Dakle čovjek nema dušu, čovjek je duša.
(Be)smrtnost duše
Učenje o besmrtnosti duše je pogansko i nema uporišta u Svetom pismu. Biblija jasno ukazuje da je Bog besmrtan (1. Tim 1,17), kao i činjenicu da je Bog jedini besmrtan (1. Tim 6,16). Teza o besmrtnosti duše je laž koja se proteže još od čovjekovog pada u grijeh i koja potječe od Sotone ( Postanak 3,4). Besmrtnost nije urođena ljudskom rodu, već je besmrtnost Božji dar.
"Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem." (Rimljanima 6,23). "Mi nismo stvoreni da umremo, čovek je stvoren da živi. Smrt ili zlo je jedan neprirodni entitet koji je ušao u ljudsku realnost, ali čovjek nikad sam u sebi neće imati besmrtnost. Čovjek ima uvjetnu besmrtnost, on može vječno živjeti ali samo pod jednim uvjetom, a to je da nikada ne kida vezu sa Bogom." [1]
Sudbina zlih
Jedna od najvećih zabluda u današnjem kršćanstvu jest zabluda o paklu gdje će nepokajani nakon svoje smrti biti zauvijek mučeni u paklu. Ovo učenje ne samo da odudara od cjelokupne poruke Biblije, nego je opasna prijevara koja iskrivljuje Božji karakter i Boga prikazuje kao tiranina i sadista, a ne kao Boga ljubavi i pravde. Kao što smo imali prilike vidjeti nekoliko redaka iznad plaća za grijeh je smrt. "U Bibliji piše da će zli biti "satrti" (Ps 37,9.34), da će izginuti (Ps 37,20; 68,2), da neće vječno živjeti u svjesnom stanju, već će biti spaljeni (Mal 4,1; Mt 13,30.40; 2 Pt 3,10). Oni će biti uništeni (Ps 145,20; 2 Sol 1,9; Heb 2,14), nestat će (Ps 104,35)." Za razjasniti ovu tezu treba ući u izvorni Biblijski tekst.
"Razni prijevodi Biblije često upotrebljuju riječ pakao kao prijevod hebrejske riječi šeol i grčke riječi had. Ovi izrazi obično se odnose na grob u kome - i pravedni i zli - čekaju, u nesvjesnom stanju, uskrsnuće. Budući da se današnji pojam pakla u velikoj mjeri razlikuje od onoga što hebrejski i grčki izraz znači, stanovit broj suvremenih prijevoda izbjegava riječ pakao, jednostavno navodeći hebrejsku riječ šeol i grčku had.
Suprotno od ovoga, grčka riječ gehena, koju na primjer engleski prijevodi Novog zavjeta također prevode riječju pakao, označuje mjesto kažnjavanja vatrom onih koji se nisu pokajali. Prema tome u Svetom pismu pakao nema uvijek isto značenje - i propust u nezamjećivanju ove razlike često je dovodio do velike zabune i zbrke.
Gehena je izvedenica od hebrejske riječi Ge Hinom, 'Dolina Hinom' - jedan klanac južno od Jeruzalema. Ovdje su Izraelci vršili neznabožački obred spaljivanja - žrtvovanja djece Molohu (2 Ljet 28,3; 33,1.6). (U našem prijevodu dolina Enomova) prorok Jeremija je prorekao da će zbog ovoga grijeha Gospod učiniti da ova dolina bude "dolina krvna", u kojoj će se leševi Izraelaca pokopavati sve dok ne bude bilo više mjesta za njih. Ostala tijela postat će "hrana pticama nebeskim." (Jr 7,32.33; 19,6; Iz 30,33). Jeremijino je proročanstvo nesumnjivo navelo Izrael da Ge Hinom smatra mjestom suda nad zlim, mjestom užasa, kazne i srama. Kasnije ga rabinska predaja smatra mjestom za spaljivanje leševa i smeća.
Isus je plamen Enoma upotrebljavao da prikaže pakleni oganj (Mt 5,22; 18,9). Tako vatra Enoma predstavlja uništavajući oganj posljednjeg suda. On je tvrdio da to dolazi poslije smrti (Lk 12,5) i da će pakao uništiti i tijelo i dušu (Mt 10,28)." [2]
Kada se u Bibliji govori o kažnjavanju zlih, često se spominje "vječna kazna". Ne postoji vatra koju je Bog zapalio na nekom mjestu imenom "pakao" koje je rezervirao za grešnike da bi nakon svoje smrti ondje trpjeli. Pakao je trenutak vremena u kojem će cijela zemlja biti pretvorena u divovsko goruće jezero (2. Petrova 3,9-13) u kojem će grešnici biti uništeni (svatko će dobiti kaznu sukladno svojim djelima), nakon kojega će zemlja biti obnovljena. Koristeći biblijsku analogiju pojam "oganj vječni" ne odnosi se na vatru koja će vječno gorjeti nego na njezine vječne posljedice, odnosno vječnu smrt, kao što npr za Sodomu i Gomoru piše da "ispaštaju kaznu u ognju vječnom", međutim Sodoma i Gomora ne gore još uvijek nego su posljedice njihovog uništenja vječne.
Namjena ognjenog jezera se također može se vidjeti kroz plan spasenja. Kada je čovjek pao u grijeh Bog je dao obećanje da će doći na zemlju i "platiti" umjesto čovjeka. Naredio je ljudima da kada god zgriješe i počine nešto što je loše, žrtvuju svoje najbolje Janje. To Janje simbolizira Isusa Krista i njegovu žrtvu koju će učiniti za ljudski rod te služi kao podsjetnik ljudima na Božje obećanje. Svi mi ljudi smo griješni i već u startu smo osuđeni na smrt jer smo se odvojili od izvora života. Ukoliko prihvatimo Krista i njegovu žrtvu, simbolički rečeno dobiti ćemo pomilovanje i Kristova žrtva pripisat će se nama kao naša vlastita. Teza o vječnom paklu diskreditacija je Isusa Krista i njegove žrtve budući da smo otkupljeni njegovom smrću, a ne vječnim paklom.
Marija - službnenica Gospodnja ili Kraljica neba?
U naslovu članka stoje dvije različite uloge koje se pripisuju Mariji, majci Isusa Krista iz Nazareta,čovjeka i utjelovljenoga Boga Svemogućega koji je radi nas i našega spasenja podnio nezamislivo poniženje, mučenje, pribijanje na križ i smrt. Kroz njegovu smrt i uskrsnuće Gospodin Bog Svesilni nam je dao neprocjenjiv dar svoje milosti i ljubavi život vječni. Bog je u Kristu nama dao neprocjenjiv dar, a dar se uvjek daruje besplatno onome koga voliš, jednostavno zato što ga voliš.
Sveto pismo zato svečano izjavljuje u Ivanovom Evanđelju(3,16.17):
"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu." Ovo je sigurno jedna od najljepših ako ne i najljepša rečenica u Bibliji. Isus Krist je postao naš Otkupitelj jer je svojom smrću platio cijenu za naš život, a po svojem uskrsnuću uzašao na nebesa da kao Veliki Svećenik bude posrednik za nas pale ljude. Ako je Krist naš otkupitelj i posrednik, zašto se te titule pripisuju Mariji?
Marijine titule, kraljica neba i službenica Gospodnja, otkrivaju dvije potpuno različite uloge. Svima je poznato da kraljica ne služi nikome, a službenice služe svojim kraljevima i kraljicama. Pa od kuda onda tako oprečne i različite uloge i titule za jednu te istu osobu? Kršćanstvo, pogotovo u posljednjih 200 godina daje Mariji titule poput Kraljice neba, a u posljednjih dvadesetak o njoj se govori kao Suotkupiteljici ljudi. Postavlja se pitanje od kuda takve tvrdnje, i ono što je najvažnije mogu li se u Svetom Pismu, Božjoj objavi ljudima, naći dokazi i uporišne točke za tako velike i značajne titule koje se daju ženi koja je rodila našega Gospodina Isusa Krista?
Otvorimo sada Bibliju i pogledajmo što Pismo ima za reći; Kraljica ili Službenica?
Evanđelje po Luki nas u prvom poglavlju izvještava o događaju u kojem je anđeo Gabrijel došao navijestiti Mariji radosnu vijest, da će ona roditi dijete koje će se zvati Isus: "U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem? Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje." (Luka 1,26-38)
Prva stvar koju bi htio da zapazimo iz ovoga teksta je "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"
U mnogim prijevodima Biblije piše ovaj tekst milosti puna,no ako pogledamo izvorni tekst, na grčkom jeziku je upotrebljena riječ keharitomene, štodoslovno znači nadarena milošću. Neki prijevodi kažu blagodatna.U svakom slučaju ona je primalac milosti koja dolazi isključivo od Boga,što Gabrijel i potvrđuje dva retka kasnije kada kaže: "Ta našla si milost u Boga". U ovom prijevodu ona je sama po sebi puna milosti i kao takva je moze dijeliti svojim "podanicima".No ova "Biblijska Marija" vidjevši kakvu joj je zadaću Gospodin dao naziva sebe službenicom Gospodnjom i stavlja se u službu koju joj je Bog dao riječima "...neka mi bude po tvojoj riječi."
Već iz ovoga vidimo da se Biblijski koncept i teologija potpuno razlikuju od teologije koju je čovjek razvio u svom umu.
U nastavku prvog Lukinog poglavlja nalazimo riječi koje je Marija izgovorila prilikom susreta sa Elizabetom:„Tada Marija reče: "Veliča duša moja Gospodina, kliće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“ (Luka 1,46-55)
U ovom Marijinom hvalospjevu Gospodinu možemo uočiti nekoliko vrlo važnih pojedinosti.Marija govori o Bogu koji je njen Spasitelj što znači da Marija priznaje da je grešnik i da joj je potrebno spasenje kao i svim drugim ljudima. Također možemo uočiti i njezinu poniznost duha koji veliča Boga i negova silna dijela kroz povijest Izraela.Htio bi da pogledamo jos nekoliko stihova koji govore o tome da je Isus imao bracu i sestre sto nam sugerira da je Marija živjela život obična covjeka i da dovodi u pitanje tezu koju neke kršćanske zajednice imaju u svom vjerovanju a radi se o pojmu "Vazda djevica".
"I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: "Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?" I sablažnjavahu se o njega."(Marko 6,1-3) Sveto Pismo nam kaže da je Krist imao braću i sestre. Nameće nam se pitanje, jesu li ta djeca iz Marijinog braka s Josipom koju je dobila nakon rođenja s Isusom, ili su to Josipova djeca iz njegovog prvog braka? Nemamo jasnih dokaza niti za jednu tvrdnju jer nam Pismo o tome ništa eksplicitno ne govori, ali u Mateju 1,25 stoji: „I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.“ Ovaj redak nam ukazuje da su Marija i Josip nakon Isusova rođenja imali normalan bračni odnos kao i svi drugi bračni parovi, te da dogma o Marijinom „vazda“ djevičanstvu nije u skladu s biblijskim učenjem.
Nameće se jedno jako važno pitanje. Na temelju čega je kršćanska crkva razvila svoje dogme o Mariji i otišla tako daleko da je danas uloga Marije postavljena na mjesto odmah do Isusa Krista? Kao što vidimo, taj temelj nikako ne može biti Sveto Pismo jer ono nedvosmisleno govori o Mariji kao poniznoj, skromnoj,službenici Gospodnjoj. Novi zavjet je izrazito Kristocentričan i ne daje nikakve jasne dokaze na temelju kojih bi se razvijale Marijanske dogme.U Svetom pismu ne postoje retci koji govore o Marijinim zaslugama u veličanstvenom planu spasenja, osim već spomenutih u kojima Marija prihvaća ulogu koju joj je Bog namijenio kao majci djeteta koje će jednoga dana kad odraste ponijeti grijehe cijeloga svijeta i svih ljudi koji su ikada živjeli na ovoj planeti, uključujući i samu Mariju.Na kraju krajeva Isus je Stvoritelj neba i zemlje,Isus je uzrok postojanja svih živih bića pa tako i Marije što znači da ona nema udijela u činu spasenja osim već spomenutoga ranije u tekstu.
Biblija nam jasno kaže da nema drugog izvora informacija iz kojeg možemo crpiti znanje i vjerovanja. Čitajući i proučavajući Pismo vidimo da je kroz povijest bilo nekoliko ljudi koje je Bog uzeo k sebi sa ovoga svijeta . To su bili Henok(Post.5.22-24) i Ilija(2.Kraljevi.2;1, 2;11). Ako je Marija uznesena na Nebo po nekim kršćanskim zajednicama, zašto onda u Pismu nema niti jednog retka koji bi potvrdio taj događaj?
Ako se Marijino uznesenje zaista i dogodilo, ne bi li Bog u svojoj mudrosti ostavio pisani trag kao što je rečeno o Božjim slugama Henoku i Iliji Tišbijcu? Zar bi nas naš Svemogući i Sveznajući Gospodin Bog pustio u neznanju oko tako važne istine? Bog nam jasno u svojoj Riječi govori da provjeravamo "duhove"(1.Ivanova 4,1-6, 1. Solunjanima 5,19-21), odnosno da sva učenja podvrgnemo testu slažu li se s Pismom. Ne slažu li se, upozoreni smo da ih odbacimo.
Pismo kaže:
" Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?" "Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: `Pokaži nam Oca`? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte".(Ivan 14,6-11)
Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca -Isusa Krista, Pravednika.I on je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo.Tko veli: "Poznajem ga", a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine.A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja. Po tom znamo da smo u njemu.(1.Ivanova 2,1-5)
"Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas."(1.Petrova1,18-20)
"A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe."(Hebr.7,24-27)
"Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti."(Djela Ap.4,9-12)
"Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve." (1.Timoteju 2,5-6)
"A ja sam Jahve, Bog tvoj sve od zemlje egipatske: drugog Boga osim mene ne ljubi! Osim mene nema spasitelja."(Hošea 13,4)
"Ovako govori kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad Vojskama: "Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema. Tko je kao ja? Nek` ustane i govori, nek` navijesti i nek` mi razloži! Tko je od vječnosti otkrio što se zbilo? Nek` nam navijesti što će još doći! Ne plašite se, ne bojte se: nisam li vam to odavna navijestio i otkrio? Vi ste mi svjedoci: ima li Boga osim mene? Ima li Stijene? Ja ne znam!"(Izaija44,6-8)
Biblijski tekstovi nam jasno i nedvosmisleno govore o jednom Bogu, jednom Otkupitelju, jednom Zagovorniku, koji je Posrednik između Boga i ljudi, a to je naš Gospodin Isus Krist i nitko drugi.Postavlja se logično i razumno pitanje, od kuda dolaze dogme o Marijinom božanstvu ? U Svetom pismu nemamo uporišnih točaka za takvu vrstu vjerovanja,dogme takvog karaktera su anti – biblijske i oduzimaju Isusu Kristu ono što je On svojom prolivenom krvlju stekao.
Povijesni razvoj Marijanske dogme
Bogorodica je samo jedan od naziva koji se u raznim kršćanskim crkvama pridaje Isusovoj majci Mariji. Premda se koristio i ranije, ovaj naziv službeno je prihvaćen kao važeći za čitavu Crkvu na Efeškom saboru (431.) godine. Djevica Marija, naziv je, koji je uvršten u službenu inačicu molitve Nicejsko-carigradskog vjerovanja prihvaćenog na Prvom carigradskom saboru 381. godine. Ta dogma govori o Mariji kao vazda-djevici ( eng. ever-virgin). Bila je djevica kada je začela Isusa po Duhu Svetome, bez muža pa nadalje, cijeli zemaljski život djevičanski je živjela bez spolnih odnosa.
Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije je katolička dogma, koja tumači da je jedinstvenom Božjom povlasticom Marija očuvana od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Začeta je biološkim putem od svojih roditelja Joakima i Ane. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivene od Boga i živjela je život posve bez grijeha. Papa Pio IX. bulom "Ineffabilis Deus", 1854. godine. proglašava Mariju uznesenom na nebo, dušom i tijelom (lat. Assumpta).
U ranim 1990-im profesor Mark Miravalle na Franjevačkom Sveučilištu Steubenville i autor knjige „Marija: Suotkupiteljica, Posrednica, Odvjetnica“, pokrenuo je poznatu peticiju kojom je pozvao papu Ivana Pavla II koristeći papinu „nepogrešivost“ proglasi Mariju kao Su-Otkupiteljicu. Više od šest milijuna potpisa je prikupljeno u 148 zemalja svijeta, uključujući i one od Majke Tereze, Kalkute, kardinala John O'Connor u New Yorku, te drugih kardinala i biskupa. Miravalle je predsjednik Vox Populi Mariae Mediatrici, rimokatoličkog pokreta koji zahtjeva svečanu papinu definiciju duhovnog materinstva Majke Božje, Blažene Djevice Marije, kao Su-Otkupiteljicu, posrednice svih milosti, i odvjetnika za ljude.
Prvu točku nema potrebe komentirati jer samo Pismo naziva Mariju Bogorodicom, međutim ostale točke ne mogu naći svoje argumente u Svetom Pismu pogotovo ova posljednja o Marijinom Suotkupiteljstvu. Neke kršćanske zajednice bi vrlo vjerojatno ovdje odgovorile da se "Sveta Tradicija" crkvenih otaca u korelaciji sa Svetim Pismom koristi prilikom određivanja crkvenih dogmi. Međutim to nije točno, te se dokazuje Kristovim primjerom koji je odgovorio Sotoni - "Pisano je“. Teolozima, pismoznancima, književnicima i farizejima ondašnjeg vremena rekao:
" A on im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Još im govoraše: "Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite."(Marko 7,6-13).
Dragi prijatelju koji budeš čitao ove retke želim da znaš, moj cilj nije napadati već govoriti istinu i ja prije nego što sam počeo čitati i proučavati Svetu Božju Riječ sam klečao pred Marijinim kipom i molio se, ali Biblija mi je otvorila oči i shvatio sam zabludu. Bio sam pun grijeha, ali one Kristove riječi Iv.8,32: "upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." su zaista zasvijetlile u mom umu i srcu, istina me oslobodila. Apeliram na tvoj zdrav razum, te da se upitaš u srcu. Pitaj Gospodina tko je ta osoba koja se manifestira po cijelom svijetu sve više i više. Žena sa djetetom u naručju ne može biti naš Gospodin jer on je trijumfalno sjeo sa desne Ocu svome i dolazi u Sili suditi ovom palom svijetu.
U Svetom Pismu jasno piše:
"Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalem, nego neka čekaju Obećanje Očevo "koje čuste od mene:Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.Nato ga sabrani upitaše: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo? On im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje. Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima.I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: "Gal ilejci, što stojite i gledate u nebo?Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo."(Djela Ap.1,3-11)
Iz ovoga teksta se može zaključiti da je Gospodin Isus Krist pobijedivši smrt, uskrsnuvši iz groba uzdignut na nebo kako bi primio Kraljevstvo od Oca, te posredovao za nas, također najavljuje svoj ponovni dolazak sa svojim svetim anđelima u sili i slavi sa ciljem uspostave vječnog kraljevstva mira.
KRALJICA NEBA
U postepenom otkrivanju „kraljice neba“ osvrnimo se najprije na biblijski tekst, te pogledajmo što govori pismo koje je temelj naše kršćanske vjere. Mariju niti na jednom jedinom mjestu u Novom zavjetu niti jedan pisac ne naziva „kraljicom neba“. Stoga moramo posegnuti u Stari Zavjet koji je napisan puno prije nego što je Marija bila rođena s ciljem razotkrivanja identiteta i spoznaje odnosa Boga naspram „kraljice neba“. U knjizi proroka Jeremije koji je živio u neposredno vrijeme prije Nabukodonozorovog osvajanja Jeruzalema ( oko 600 g. pr.kr. ) nalazimo sljedeće tekstove:
"Odbacit ću vas od lica svojega kao što odbacih svu braću vašu, sve potomstvo Efrajimovo."A ti ne moli milosti za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me jer te neću uslišiti. Ne vidiš li što čine po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim? Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače `kraljici neba ` i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde. Zar mene tim pogrđuju - riječ je Jahvina - a ne sebe na svoju sramotu?"(Jeremija 7,15-19)
Tekst objašnjava događaje neposredno pred pad Jeruzalema i uništenja Hrama Božjeg kojega je sagradio Salomon. Iz teksta se jasno vidi da je Gospodin Bog gnjevan i ljut na svoj narod jer se okrenuo tuđim "bogovima" okolnih naroda i šalje posljednja upozorenja da će se njegova srdžba izliti na stanovnike Izraela ako nastave sa idolopoklonstvom. Nažalost znamo što je uslijedilo, narod se nije okrenuo od svojih grijeha i idolopoklonstva. Došla je brza kazna na Izrael u obliku Babilonskog sužanjstva i potpunog uništenja kako Hrama tako i Jeruzalema. Koliko se idolatrija i pogani kultovi duboko ukorijenila u izabrani Božji narod vidimo iz daljnjih događaja nakon uništenja Jeruzalema gdje ostatak naroda koji nije odveden u Babilonsko ropstvo odbija poslušati Božji glas preko njegova proroka Jeremije:
"I tada svi muškarci koji su znali da im žene kade tuđim bogovima, i sve nazočne žene, u velikom mnoštvu,i sav narod što življaše u zemlji egipatskoj i u Patrosu odgovoriše Jeremiji:"Riječi koje si u ime Jahvino nama objavio mi ne slušamo;naprotiv, i dalje ćemo se držati zadane riječi: kadit ćemo nebeskoj kraljici i lijevati ljevanice, kao što smo i mi i oci naši, naši kraljevi i knezovi činili u gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim: tada imadosmo kruha izobila, bijasmo sretni i ne trpjesmo nikakvih nesreća. Ali otkako prestadosmo kaditi nebeskoj kraljici i lijevati joj ljevanice, u svemu smo oskudijevali i od mača i gladi pogibali. A žene rekoše: "Kad kadimo kraljici nebeskoj i lijevamo joj ljevanice, zar joj bez znanja svojih muževa pečemo kolače u obliku lika njezina i lijevamo ljevanice? Tada Jeremija svemu narodu, muškarcima i ženama, i svim ljudima koji su mu tako govorili reče:"Nije li se Jahve spomenuo i nije li ga u srce dirnuo tamjan što ste ga palili po ulicama jeruzalemskim, vi i oci vaši, vaši kraljevi, knezovi i puk zemaljski? Jahve više nije mogao podnositi zlodjela vaših i gnusoba koje počiniste, i zato se zemlja vaša pretvorila u pustoš i ruševine, u prokletstvo, bez stanovnika, kao što je i danas. Zbog toga što ste, prinoseći tamjan, zgriješili Jahvi, što Jahvina glasa ne slušaste i Jahvina se Zakona i njegovih se naredaba i svjedočanstava ne držaste, snađe vas ova nevolja, kakva je danas. Zatim reče Jeremija svemu narodu, osobito ženama: "Čujte riječ Jahvinu, svi Judejci koji ste u zemlji egipatskoj: Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: `Vi žene, ono što vaša usta obećaju, to vaše ruke moraju i izvršiti. Rekoste: `M i ćemo se tvrdo držati zavjeta što ih učinismo: kaditi kraljici nebeskoj i lijevati joj ljevanice.`Držite se samo svojih zavjeta i lijevajte revno ljevanice!Ali čujte zato riječ Jahvinu, svi vi Judejci nastanjeni u zemlji egipatskoj! Evo, zaklinjem se velikim imenom svojim,` govori Jahve. `U svoj zemlji egipatskoj nijedna usta judejska neće više izustiti mojega imena; nitko neće reći: `Živoga mi Jahve!`Evo, bdim nad njima, na nesreću, a ne na dobro njihovo: svi ljudi judejski što su u zemlji egipatskoj poginut će od mača i gladi do potpunog istrebljenja."(Jeremija 44,15-27)
Iz ovoga teksta se vidi antagonizam svemogućeg Boga i kraljice neba, a i svih ostalih poganih "bogova ". U izraelskoj povijesti koja je opisana u Bibliji vidimo da je Božji narod vrlo često okretao leđa svome Bogu i po uzoru na kannanske pogane narode prihvaćao njihove mračne "bogove"(Baal,Moloh,Marduk,Aštarta...) , običaje(rituale) koji su bili toliko mračni i poremećeni da su čak i svoju vlastitu djecu dragovoljno žrtvovali tim demonima. Ukoliko okrenemo stranice povijesti zapisane u Bibliji, neposredno nakon Potopa, kada su se ljudi počeli seliti s istoka, „...nađoše ravnicu u zemlji Šinar i naseliše se ondje”.(Post.11.2) Baš tu, u zemlji Šinar, sagrađen je bio grad Babilon, pa je ta zemlja postala poznata kao Babilonija ili kasnije Mezopotamija. Tamo su velike rijeke Eufrat i Tigris naplavile ogromne količine plodne zemlje, koja je da rovala obilne ljetine. Međutim, izgleda da je ta plodna dolina vrvjela od divljih zvijeri koje su bile neprekidna prijetnja sigurnosti njenim stanovnicima. Očigledno je da bi u takvoj situaciji svako sposoban tko bi osigurao zaštitu od divljih zvijeri bio veoma cijenjen od ljudi. Tada se na scenu javlja vjerojatno snažan i inteligentan čovjek po imenu Nimrod , koji postaje uspješan lovac divljih životinja.Biblija o tome govori: „Kuš rodi Nimroda; a on prvi bi silan na Zemlji. Bješe dobar lovac pred Gospodom; zato se kaže:Dobar lovac pred Gospodom kao Nimrod”.(Post.10.8,9) Očigledno je Nimrodov uspjeh u lovu bio razlog njegova ugleda među suvremenicima. Postao je moćnik, prvi vladar. Zadobivši utjecaj i autoritet, smislio je bolji sistem zaštite: Zašto gradove ne organizirati u carstvo? Očigledno je da je to bilo Nimrodovo razmišljanje, jer nam Biblija govori da je on i organizirao takvo carstvo. Početak njegovom carstvu bijaše Babel,i Erek,i Akad,i Kalne u zemlji Šinaru."(Post.10.10) Prvo carstvo spomenuto u Bibliji je upravo Nimrodovo carstvo. Koliko god da je napredak koji je uveo Nimrod bio dobar za njegove podanike, ipak stoji činjenica o njegovom bezbožnom vladanju. Ime Nimrod dolazi od riječi marad i znači „on se pobunio”. Hebrejska enciklopedija (The Jewish Encyclopedia) kaže da je Nimrod bio „onaj koji je naveo ljude na pobunu protiv Boga”. Poznati povjesničar Josip Flavije piše: „Nimrod je bio taj koji ih je potaknuo na vrijeđanje Boga i neposlušnost prema Njemu... on je također postepeno promijenio vladavinu u tiraniju, ne nalazeći drugi način da odvrati ljude od strahopoštovanja prema Bogu. Narod je bio spreman postupati po Nimrodovom nalogu i sagradili su kulu ne štedeći trud, ne pokazavši ni trunku nemara u poslu: i zbog mnoštva ruku zaposlenih na izgradnji kule, ona je izrasla vrlo visoko. Mjesto na kojem su gradili kulu sada se naziva Babilon." Zasnivajući svoje zaključke na podacima koji su došli do nas kroz povijest, legende i mitologiju, autor Aleksandar Hislop je detaljno opisao kako se babilonska religija razvila oko tradicija povezanim s Nimrodom, njegovom ženom Semiramidom i njenim sinom Tamuzom. Kada je Nimrod umro, prema starim zapisima, njegovo tijelo je bilo rasječeno na komade i razaslato u razne krajeve zemlje. Sličan običaj se spominje i u Bibliji. Nakon Nimrodove smrti, koja je bila oplakana u cijelom Babilonu, njegova žena Semiramida proglasila ga je bogom sunca. Kasnije, kada je rodila sina Tamuza, proglasila je to dijete Nimrod koji se ponovo rodio. Tamuzova majka je vjerojatno čula proročanstvo o Mesiji koji se treba rodit od žene, jer je to već od davnina bilo poznato. Tvrdila je da je njen sin začet na natprirodan način, te da je upravo on to obećano „potomstvo”, Spa sitelj. U religiji koja je iz toga nastala, dijete i njegova majka postali su predmet obožavanja! Nimrod je bio simbolički prikazivan i na druge načine: likovima sunca, ribama, drvećem, stubovima i životinjama. Stoljećima kasnije, apostol Pavao daje opis koji savršeno prikazuje put kojim su krenuli Babilonci." Iako su upoznali Boga, nisu ga kao Boga slavili ni zahvaljivali mu, nego su im misli postale jalove, a nerazumno srce im se pomračilo. Praveći se mudri, postali su ludi, pa su slavu besmrtnoga Boga zamijenili slikom i obličjem smrtnoga čovjeka, ptica, četveronožaca i gmizavaca. Zato ih je Bog u požudama njihovih srca prepustio nečistoći, da međusobno obeščašćuju svoja tijela.Oni su lažju zamijenili Božju istinu, pa su slavili i služili onome što je stvoreno, a ne Stvoritelju koji je blagoslovljen u vjekove. Amen"(Rim.1.21-25).
Taj sistem idolopoklonstva proširio se iz Babilona na sve narode, jer su upravo iz Babilona ljudi bili raseljeni po svojoj Zemlji (o tome postoji izvještaj u Bibliji, Postanak,11:9). Kada su otišli iz Babilona, sa sobom su ponijeli i ideju obožavanja majke i djeteta, razne misterijske simbole. Svjetski putnik, analitički povjesničar Herodot, svjedoči o prisutnosti te mistične religije i njenih obreda u brojnim zemljama tadašnjeg svijeta, pa spominje kako je Babilon bio prvobitni izvor iz koga su potekli svi sistemi idolopoklonstva. Bunsen tvrdi da egipatski religijski sistem također potiče iz Azije i „drevnog carstva u Babelu” (Babilonu). U svom poznatom djelu "Nineveh and its Remains" (Niniva i njeni ostaci), Lejard navodi da posjedujemo zajedničko svjedočanstvo religijske i svjetovne povijest. Idolopoklonstvo koje je nastalo na području Babilonije je najs tariji sistem od svih religijskih sistema. Ove povjesničare je Hislop citirao u svom djelu.
Poznato je da je Rim, kada je postao svjetsko carstvo, u svoj sistem asimilirao božanstva i religije iz raznih poganskih zemalja nad kojima je vladao. Kako je Babilon bio izvor mnogobožačke religije u tim zemljama, jasno nam je da je rana religija poganskog Rima bila zapravo babilonska religija koja se u zahvaćenim zemljama, razvila u različite oblike sa različitim imenima. Imajući to na umu, zapazimo da je upravo u vrijeme kada je Rim vladao svijetom bio rođen, umro i uskrsnuo Isus Krist - po Bibliji istinski Spasitelj. Uznesavši se na nebo, poslao je Svetog Duha i osnovao novozavjetnu Crkvu na zemlji. Čitajući biblijsku knjigu Djela apostolska možemo uočiti kako je u to vrijeme Bog obilno blagoslovio svoj narod. Mnoštvo ljudi je pristupilo Crkvi - pravoj Crkvi. Bog je svojoj riječi dao potvrdu velikim znacima i čudima. Istinsko kršćanstvo, vođeno Svetim Duhom, proširilo se svijetom poput prerijskog požara. Zaposjelo je planine i prebrodilo mora, drhtali su carevi i tirani. Za prve kršćane je rečeno da su preokrenuli svijet naglavačke - tolika je bila snaga njihove poruke i Duha. Međutim, ubrzo su se pojavili pojedinci koji su sebe uzdizali za „gospodare” nad Božjim narodom, umjesto da to prepuste Svetome Duhu. Umjesto pobjeđivanje „duhom i istinom”, kao u početku, ljudi su počeli unosit u Crkvu svoje vlastite ideje i metode. Čak i u rano doba Crkve, kada se tek pisao Novi zavjet, postojali su pokušaji da se poganski običaji pripoje kršćanstvu. Apostol Pavao u njegovo vrijeme spominje „tajnu bezakonja” koja je već bila na djelu. Najavljuje „otpad”, neki će „otpasti od vjere i pristati uz prevarne duhove i đavolske nauke”- lažna mnogobožačka učenja. U isto vrijeme Juda piše poslanicu u kojoj opominje ljude na borbu, za vjeru ko ja je jedanput zauvijek predana svetima”, jer su se uvukli „neki ljudi” koji su pokušavali unijeti elemente koji nisu bili dio prave vjere. Kršćanstvo se našlo „licem u lice“ s babilonskom mnogobožačkom religijom, koja je bila u različitim oblicima ukorijenjena širom Rimskog carstva. Rani kršćani su odbijali imati bilo što zajedničko s njenim običajima i vjerovanjima. To je bio jedan od razloga zbog kojeg su postali predmet okrutnih progonstava. Mnogi su, na temelju lažnih optužbi bacani lavovima, spaljivani na lomačama, i bili mučeni, ubijani na razne druge načine. Međutim, u 4. stoljeću su započele velike promjene - rimski car je postao pristalica kršćanstva. Carstvom je prenesena imperatorova naredba o prekidu progona kršćana. Biskupima je ukazana velika čast, a Crkva je počela prihvaćati svjetovno priznanje i vlast. Međutim, za sve to je trebalo platiti visoku cijen u. Sa mnogobožačkom religijom je napravljen niz kompromisa. Umjesto da Crkva bude odvojena od svijeta, ona je postala dio ovog svjetskog političkog sistema. Ukazavši joj naklonost, car je zahtijevao vodeću ulogu u Crkvi, budući da je u poganstvu vladalo uvjerenje da su vladari božji namjesnici ili čak i sama božanstva. Od tog trenutka, posebno u Rimu, u kršćanstvo ulaze razni mnogobožački običaji. Jedan od najizrazitijih primjera koji pokazuje kako babilonska mnogobožačka religija traje do našeg vremena, može se vidjeti u načinu na koji je Rimska crkva uvela poštovanje Marije po ugledu na drevno obožavanje boginje Majke. Priča o majci i djetetu je bila veoma poznata u drevnom Babilonu. Brojni babilonski spomenici prikazuju boginju Majku Semiramidu, s djetetom Tamuzom na rukama. Kad su se Babilonci raširili po raznim dijelovima svijeta, sa sobom su ponijeli i običaj obožavanja „božanske majke” i njenog djetet a. To objašnjava zašto su mnogi narodi prakticirali neki oblik obožavanja majke i djeteta, stoljećima prije nego što se rodio pravi Spasitelj, Isus Krist. U različitim zemljama gdje se to obožavanje proširilo, „majka i dijete” su bili nazivani različitim imenima jer, sjetimo se, u Babelu (Babilonu) su nastali različiti jezici. Tako Kinezi imaju boginju majku koju zovu Šingmu ili „Sveta Majka”. Prikazivana je s djetetom na rukama i zracima slave oko glave. Stari Germani su obožavali djevicu Hertu, koja je također bila prikazivana s djetetom na rukama. Skandinavci su je nazivali Disa, Etrurci Nutria, a među druidima je bila
obožavana pod imenom Virgo Patitura ili „Majka Božja”.Grcima je boginja Majka bila poznata pod imenom Afrodita ili Ceres, Sumercima Nana, a svojim obožavateljima u starom Rimu kao Venera ili Fortuna, a njeno dijete kao Jupiter. Stoljećima su Isi, „Velika boginja” i njeno dijete Isvara bili obožavani u Indiji gdje su im podizani hramovi. U Aziji je majka bila poznata kao Kibela, a dijete kao Deious. „Ali bez obzira na njeno ime ili mjesto”, govori jedan pisac, ona je bila Baalova žena, djevičanska kraljica neba, koja je rodila plod, iako nikada nije začela. ”Kada su se Izraelci odmetnuli od Boga, također su se okaljali obožavanjem boginje Majke. O tome čitamo u Knjizi o sucima 2:13: „Ostaviše Gospoda i služiše Balu i Astaroti.”Astarota ili Aštoret je ime pod kojim je boginja Majka bila poznata izraelskom narodu. Žalosno je i pomisliti da su oni koji su poznavali pravoga Boga otišli od njega i obožavali neznabožačku „majku”. Ipak, upravo to je ono što su uvijek iznova činili. Jedan od naziva pod kojim je ova boginja bila poznata među njima bio je „Kraljica neba". U gradu Efezu je „velika majka” bila poznata kao Dijana. (Artemid a, Artemis) Njen hram u tom gradu je bio jedno od sedam velikih čuda antičkog svijeta. Međutim, ona nije bila obožavana samo u Efezu, već i u cijeloj Aziji i tadašnjem poznatom svijetu.
U Egiptu su je nazivali Izida, a njeno dijete Horus. Egipatski religijski spomenici često je prikazuju s djetetom Horusom koje sjedi u njenom krilu. To lažno bogosluženje koje se proširilo iz Babilona među ostale narode pod različitim imenima i oblicima, konačno se učvrstilo u Rimu i širom Rimskog carstva. Jedan poznati pisac na sljedeći način govori o tom razdoblju: „Obožavanje Velike Majke... bilo je vrlo popularno u Rimskom carstvu. Natpisi pokazuju da su njih dvoje (majka i dijete) primali božanske počasti... ne samo u Italiji (posebno u Rimu) već također i u provincijama, naročito u Africi, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj i Bugarskoj”.
Isus Krist je utemeljio pravu novozavjetnu Crkvu baš u to doba kad je ob ožavanje „božanske majke” bilo posebno izraženo. Nažalost, u trećem i četvrtom stoljeću počelo je udaljavanje od prvobitne vjere. Crkva je počela tonut u apostazu, na koju su apostoli pravovremeno upozoravali. U tom periodu je mnogo poganskih elemenata bilo pridodano kršćanstvu. U tu takozvanu „crkvu” bili su primani neobraćeni pogani, u brojnim slučajevima im je bilo dopušteno da nastave s prakticiranjem mnogih svojih mnogobožačkih obreda i običaja, uglavnom s malo izmjena i ograničenja, da bi njihova uvjerenja izgledala što sličnija kršćanskoj nauci. Jedan od najboljih primjera takvog preuzimanja elemenata iz poganske religije je dozvoljavanje zvanične crkve da se nastavi obožavanje boginje Majke - s nekim manjim izmjenama i uz novo ime. Kao što smo rekli, mnogi pogani su bili privučeni kršćanstvu, ali je njihovo obožavanje boginje Majke bilo toliko ukorijenjeno da nipošto nisu htjeli to napustit. Crkvene vođe su uvidjele da bi ako u kršćanstvu pronađu sličnosti sa obožavanjem boginje Majke uvelike mogli uvećati broj vjernika. Tko bi mogao nadomjestit „veliku majku” iz poganske religije? Naravno, najlogičniji izbor je predstavljala Marija, Isusova majka. Zašto ne dopustiti ljudima nastaviti s klanjanjem i molitvama boginji Majci, ako je nazivaju Marijom umjesto imena pod kojima je do tada bila poznata. su tako razmišljali, jer je upravo to ono što se dogodilo. Postepeno, bogoslužje koje je bilo povezano s poganskom „majkom” bilo je preneseno na Mariju. Međutim, obožavanje Marije nije bilo dio izvorne kršćanske vjere. Isusova majka Marija bila posvećena i pobožna žena, posebno izabrana ponesti tijelo Spasitelja, ali ipak, nijedan od apostola, a ni sam Isus, nisu ni nagovijestili ideju da Mariju treba na poseban način poštovati ili obožavati. Kako to Enciklopedija Britanica navodi, na Mariju nije stavljan nikakav naglasak tokom prvih vjekova postojanja Crkve.Ta činjenica je priznata i od strane Katoličke enciklopedije (The Catholic Encyclopedia):„Služba Našoj Blaženoj Gospi... treba se po smatrati kao praktična primjena doktrine Zajedništva Svetih. Očigledno je da ta doktrina, barem eksplicitno, nije sadržana u ranijim formama Apostolskog Vjerovanja (Kreda), pa nas ne treba iznenaditi što u prvim stoljećima kršćanstva ne susrećemo nikakve jasne tragove kulta Blažene Djevice - poštovanje Marije dio je kasnijeg razvoja.”
Tek u Konstantinovo doba, u početku četvrtog stoljeća, Mariju su počeli smatrati nekom vrstom božanstva. Čak i crkva je u tom razdoblju sa negodovanjem gledala na takav oblik obožavanja, što je evidentno prema Epifaniju (403. god.), koji je optužio neke osobe iz Trakije, Arabije i mnogih drugih mjesta da obožavaju Mariju kao božanstvo i prinose joj kolače u njenom hramu. „Njoj treba iskazati čast”, rekao je Epifanije, „ali neka se nitko ne klanja Mariji.” Međutim, ne samo da se u instituciji koja je danas poznata kao Rimokatolička crkva tolerira to obožavanje, već je postalo dio službene nauke na koncilu u Efezu 431. godine. U Efezu!? Upravo u tom gradu je od pamtivijeka Dijana obožavana kao boginja djevičanstva i majčinstva! Ona je predstavljala prirodne sile plodnosti, pa je zbog toga bila prikazivana s mnoštvom grudi. Glava joj je bila ukra šena krunom u obliku kule, simbolom Babilonske kule. Kad ljudi stoljećima prakticiraju neku vjeru, onda se teško iste odreknu. Tako su razmišljale i crkvene vođe u Efezu u vrijeme kada je crkva počela zalazit u krivovjerje. Mislili su da bi mogli pridobiti više obraćenika ako im dozvole zadržati svoja vjerovanja u vezi s boginjom Majkom, ako se nađe mogućnost stopiti ih s kršćanstvom, iskoristivši Marijino ime. Međutim, to nije bio Božji način. U vrijeme kad je Pavao boravio u Efezu, s mnogobožačkom religijom nisu bili pravljeni nikakvi kompromisi. Ljudi su se obraćali Bogu i nakon toga uništavali kipove boginje koji su bili u njihovom vlasništvu.
Tragično je da je efeška crkva u kasnijim stoljećima napravila kompromis i prihvatila jedan oblik obožavanja boginje Majke, koji je na kraju i koncil u Efesu učinio djelom službene nauke crkve! Koliko je samo u toj odluci očigledan poganski utjecaj. Sljedeći pokazatelj da se poštovanje Marije razvilo iz nekadašnjeg obožavanja boginje Majke, nalazimo u nazivima koji su joj dati. Marija se često naziva Madona. Prema autoru Hislopu, taj izraz je prijevod jednog od imena pod kojim je bila poznata babilonska boginja. Kada je proglašen božanstvom, Nimrod je postao poznat kao Baal; tada je ime njegove žene, ženskog božanstva, ekvivalent od Baalti, ženskog oblika imena Baal. Taj naziv ne znači ništa drugo nego „Moja Gospa”! U latinskom jeziku ima oblik Mea Domina, što je u talijanskom izobličeno u poznati naziv Madonna! Među Feničanima je bogi nja Majka bila poznata kao Morska Gospa pa se čak i to ime daje Mariji, iako ona nema nikakve veze s morem. Sveto Pismo govori o postojanju samo jednog posrednika između Boga i ljudi, „čovjek Isus Krist”. Ipak, rimokatolicizam uči da je Marija također „posrednik”. Molitve Mariji igraju vrlo važnu ulogu u katoličkom bogoslužju. U Svetom pismu svakako ne postoji osnova za tu praksu, a vrlo dobro je poznato da taj koncept nije stran vjerovanjima povezanim s boginjom Majkom. Jedno od njenih imena je bilo i Mylitta, što znači posrednica. Marija se često naziva i „kraljicom neba”, iako Isusova majka Marija nije kraljica neba. „Nebeska kraljica” je bilo ime boginje Majke koja je obožavana stoljećima prije Marijinog rođenja. Jedno od imena pod kojim je bila poznata Izida bilo je Majka Božja. Kasnije su aleksandrijski teolozi to ime dali Mariji. Ona je, svakako, bila Isusova Majka, ali samo u smislu njegove lj udske prirode. Originalno značenje imena Majka Božja je nešto više od toga. To ime implicira uzvišen, glorificiran položaj Majke u odnosu na Isusa, a rimokatolici su podučavani Mariju smatrati upravo takvom.
Lik boginje Majke s djetetom na rukama bio je toliko snažno urezan u pogansku misao da je u vrijeme otpada od biblijske vjere, prema navodu jednog autora, „drevni portret boginje Izide i djeteta Horusa napokon bio prihvaćen, ne samo u shvaćanju naroda, već i putem formalnog biskupskog odobrenja - kao portret Djevice i njenog djeteta.” Izida i njeno dijete često su bili prikazivani u okviru od cvijeća, a to je, također, i praksa vezana uz Mariju, što je dobro znano onima koji su proučavali srednjovjekovnu umjetnost. Astarota, feničanska boginja plodnosti, povezivana je s polumjesecom Izida, egipatska boginja plodnosti, prikazivana je kako stoji na polumjesecu sa zvijezdama koje joj okružuju glavu. U crkvama širom Europe postoje Marijine slike na kojima je prikazana na potpuno identičan način. Na brojne načine vođe pale crkve su pokušavale Mariju učiniti nalikom na pogansku boginju i uzdignuti je na nivo božanstva. Kao što su pogani imali kipove boginje, tako se počelo sa izrađivanjem Marijinih kipova. Ne samo to, u nekim slučajevima su baš ti isti kipovi koji su bili obožavani kao Izida s djetetom, jednostavno bili preimenovani u Mariju i dijete Krista. „Kada je kršćanstvo trijumfiralo ”, govori jedan autor, „te slike i kipovi su postali prikazi Madone i djeteta, bez ikakvog prekida u kontinuitetu: u stvari, nema arheologa koji bi nam danas mogao reći da li neki od tih objekata obožavanja predstavlja jedno ili drugo.” Mnogi od tih preimenovanih kipova nosili su krune i bili nakićeni draguljima, na potpuno isti način kao i kipovi hinduskih ili egipatskih djevica. Međutim, Isusova majka Marija nije bila bogata. Odakle onda dolaze ti dragulji i krune koje možemo vidjeti na kipovima koji navodno nju predstavljaju? Putem nekih vrlo očiglednih i nekih drugih manje ili više prikrivenih kompromisa, obožavanje drevne „majke” produžilo se pod okriljem pale crkve, pri čemu su dotadašnja imena samo zamijenjena Marijinim imenom. Možda najveći dokaz za obožavanje Marije razvilo se iz nekadašnjeg kulta poganske boginje Majke, nalazimo u činjenici da je u poganskoj religiji majka bila obožavana u jednakoj mjeri kao i njen sin, pa i više od njega. Ta činjenica je glavni ključ za rješavanje zagonetke tko je zapravo onda ta „kraljica neba.“ Istinsko kršćanstvo uči da je Gospod Isus, i samo On put, istina i život; samo On može oprostiti grijehe; samo je On živio životom koji nikad nije bio umrljan grijehom i da je On taj koga trebamo slaviti i obožavati, a nipošto njegova majka. Međutim, rimokatolicizam na mnoge načine uzvisuje i Majku, pokazujući tako da je poganstvo izvršilo ogroman utjecaj na njega i uvukao se duboko pod kožu.
Za kraj citirati ću apostola Pavla koji kaže sljedeće:
Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje,
koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo.
Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!
Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.
Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi,
niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista. (Galaćanima 1.6-12)
02.08.2014. u 00:34 | 0 Komentara | Print | # | ^
Svetac
Jedna od prvih, ako ne i prva asocijacija koju suvremeni čovjek dobije kada se spomene riječ svetac jest neka osoba koja je umrla i nalazi se u raju. Osoba koja je za svoga života učinila mnogo dobrih djela, koja je živjela životom uzornog kršćana i bila primjer vjere svojim suvremenicima, te koju su kasnije "sveti oci" odnosno pape proglasili svecima imaju direktan pristup Bogu i mogu na temelju vlastitih zasluga posredovati za nas pred Bogom. Ovakva vrsta teologije možda i ima neke logike u očima običnog vjernika, ali Biblija nam daje jedno posve drugačije gledište.
Pismo je sasvim jasno kada kaže da je samo Bog Svet (Izaija43:15, Izaija47:4,Izaija54:5,Ezekiel 39:7). Samo je jedan Posrednik, Gospodin Isus Krist (1 Timoteju2:5, Heb.8:6). U Svetom Pismu nalazimo suprotna stajališta i tvrdnje od onih praksi koje danas imamo prilike gledati na vlastite oči (npr. papa Franjo proglasio svetima). "Najgore je od svega što biva pod suncem ovo: ista je kob svima, ljudsko je srce puno zla, ludost je u srcima ljudi dok žive, a potom se pridružuju mrtvima. Jer onaj tko je među živima, ima nade: i živ pas više vrijedi nego mrtav lav. Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. Zato s radošću jedi svoj kruh i vesela srca pij svoje vino, jer se Bogu već prije svidjelo tvoje djelo. U svako doba nosi haljine bijele i ulja nek` ne ponestane na tvojoj glavi. Uživaj život sa ženom koju ljubiš u sve dane svojega ispraznog vijeka koji ti Bog daje pod suncem, jer to je tvoj udio u životu i u trudu kojim se trudiš pod suncem. I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš,jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš"(Propovjednik 9;4-10). "Reknu li vam: »Duhove pitajte i vrače koji šapću i mrmljaju« - dakako, narod mora pitati svoje »bogove« i za žive u mrtvih se raspitivati! - Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati."(Izaija 8;19,20).
Prema Pavlovim Duhom Svetim nadahnutim riječima (Efežani 2:1-10) mi smo spašeni darom od Boga - MILOŠĆU BOŽJOM (ne po djelima da se ne bi hvalili) po kojoj se naša grješna narav oblači u Kristovu savršenu narav (žrtvu) i samo po njemu, te zahvaljujući isključivo njemu mi možemo po uzoru na njegov bezgrješni život živjeti puni pouzdanja, hodeći putem koji je Krist Gospodin za nas utabao . Upravo zato prema Bibliji svi istinski religiozni su sveci, čak i oni kojima nedostaju duhovna zrelost i saznanja. Tako su Pavlova pisma religioznim ljudima u Efesu, Korintu ili Rimu bila upućena „svetima”. Sveti su, kao što se može vidjeti, bili živi ljudi, a ne oni koji su umrli. Ako želimo da se „svetac” moli za nas, on mora biti živa osoba. Ako pokušavamo da komuniciramo s ljudima koji su mrtvi, što je to nego jedan oblik spiritizma? Biblija osuđuje i izriče prokletstvo nad svim pokušajima komunikacije s mrtvima. (Pon.Zakon.18:9-14) Ipak, mnogi izgovaraju „Apostolsko vjerovanje” koje kaže: „Vjerujemo u zajedništvo svetih”, sa pretpostavkom da to uključuje i ideju o molitvama mrtvima i za mrtve. U vezi s tim Katolička enciklopedija ističe: „Katoličko učenje u pogledu molitvi za mrtve, neodvojivo je povezano s doktrinom zajedništva svetih, koja je dio Apostolskog vjerovanja.” Zato se posebno preporučuju molitve „svim svecima i mučenicima ili nekom određenom između njih”. Doslovni zaključak koncila u Trentu je da „sveti koji vladaju s Kristom prinose Bogu svoje molitve za ljude. Dobro je i korisno prizivati ih, oslanjati se na njihove molitve, potporu i pomoć za postizanje blagodati od Boga.” Koje su zamjerke takvim vjerovanjima? Pustit ćemo da sama Katolička enciklopedija odgovori na to pitanje: „Glavne zamjerke protiv prizivanja svetaca i njihovog posredovanja su da su te doktrine protivne vjeri i pouzdanju koje trebamo imati samo u Boga i da se one ne mogu dokazati iz Biblije.” Možemo se složiti sa tom tvrdnjom. Nigdje u Svetom pismu ne piše da živi mogu biti blagoslovljeni ili imati neku korist kroz posredovanje mrtvih ili zbog njihovih molitvi. Umjesto toga, katoličke doktrine u vezi „svetaca” vrlo su slične starim poganskim shvaćanjima u vezi „bogova”. Ako se ponovo vratimo Babilonu, „majci” mnogobožačke religije, pronaći ćemo da su se tamo ljudi molili mnoštvu božanstava i služili im. Babilonski sistem se razvijao sve dok nije imao oko 5000 bogova i boginja. Na isti način kao što katolici vjeruju u vezi sa svojim„svecima” i Babilonci su vjerovali da su njihovi „bogovi” nekada bili živi heroji na Zemlji koji su sada na višem položaju. „Svaki mjesec i svaki dan u mjesecu bili su pod zaštitom određenog božanstva.” Postojao je bog za svaki problem, za svako zanimanje, gotovo za svaku sitnicu. Poput obožavanja velike Majke, ti koncepti u vezi „bogova” proširili su se iz Babilona među sve narode. Čak su i kineski budisti poštovali „razna božanstva, poput boginje mornara, boga rata, bogove dobrosusjedstva ili različitih profesija." Sirijci su vjerovali da je moć božanstava ograničena na određena područja. O tom vjerovanju možemo pročitati u jednom tekstu zapisanom u Bibliji: „Njihovi su bogovi gorski bogovi, zato nas nadjačaše; nego da se bijemo s njima u polju, zasigurno ćemo ih nadjačati”. Kada je Rim osvojio svijet te ideje su bile vrlo raširene, kao što ćemo vidjeti iz sljedećeg prikaza. Brigit je bila boginja kovača i poezije, a Junona Regina ženstvenosti i braka. Minerva je bila boginja mudrosti, zanata i glazbenika, dok je Venera bila boginja seksualne ljubavi i rađanja. Vesta je bila boginja pekara i svete vatre, a Ops bogastva i obilja. Ceres je bila boginja žita, pšenice i vegetacije (od njenog imena potiče engleska riječ cereal - žitarice). Bahus je bio bog vina i veselja, Merkur je bio bog govornika, a prema starim pričama i sam je bio govornik, što nam objašnjava zašto su ljudi u Listri mislili da je apostol Pavao bog Merkur. Božanstva Kastor i Poluks su bili zaštitnici Rima i putnika na moru. Kronos je bio čuvar zakletve, a Janus bog vrata i kapija. „Postojali su bogovi koji su nadzirali svaki trenutak ljudskog života, bogovi kuće i vrata, hrane i pića, zdravlja i bolesti.”Samo je još korak nedostajao da se te ideje o bogovima i boginjama, povezane s različitim aspektima svakodnevnog života, toliko ukorjenjene u poganskom Rimu, konačno stope sa Rimskom crkvom. Budući da su se obraćenici iz neznaboštva nerado odvajali od svojih božanstava osim ako bi pronašli zadovoljavajuću zamjenu u kršćanstvu, svojim bogovima i boginjama su jednostavno izmjenili imena i nazvali ih „svecima”. Stara ideja o bogovima povezanim s određenim preokupacijama i danima, nastavila je svoje postojanje u rimokatoličkom vjerovanju u svece i njihove dane („blagdane”) pa tako npr. postoje sveci za pekare (sv. Elizabeta, 19. studeni), bankare (sv. Matej 21. rujan), odvjetnike (sv. Ivon 19. svibanj), lovce (sv. Hubert 3.studeni), soboslikare (sv.Luka 18. listopad), hvatanje lopova (sv. Gervazije), domaće životinje (sv. Antun) itd. Katolike se također uči da se mole za pomoć pojedinim svecima kada imaju probleme kao što su npr: pasji ugriz (Sv. Hubert), kostobolja (Sv. Andrija), očne bolesti (Sv. Lucija) itd. Sveti Hubert, koji je spomenut, rođen je oko 656. godine, a pojavljuje kao zaštitnik lovaca i iscjelitelj hidrofobije. Prije svog obraćenja skoro svo vrijeme provodio je u lovu. Prema legendi,ujutro na Veliki petak dok je progonio jelena, ovaj se naglo okrenuo i Hubert je ugledao raspelo između jelenovih rogova i čuo glas koji mu je rekao da se obrati Bogu. Postavlja se pitanje zašto se moliti svecima kada religiozni ljudi imaju direktan pristup Bogu u molitvi? Kršćane uvjeravaju da kroz molitve svecima mogu dobiti pomoć koju im Bog inače ne bi pružio. Rečeno im je da „mole prvo svetu Mariju, svete apostole mučenike i sve Božje svece da ih učine svojim prijateljima i zaštitnicima i usrdno ih mole za pomoć u zlu, s nadom da će Bog dati zaštitniku ono što bi inače odbio molitelju.” Iz Biblije saznajemo da je Gospodin pun ljubavi i očinske brige za svako njegovo dijete. Prema svemu što smo do sada razmatrali, izgleda očigledno da se sistem svetaca - zaštitnika razvio iz ranijih vjerovanja u bogove posvećene danima, zanimanjima i raznim potrebama ljudskog života. Mnoge stare legende koje su bile povezane s poganskim bogovima, jednostavno su bile prenesene na svece. Katolička enciklopedija čak otvoreno kaže da te „legende ponavljaju koncepte koji se nalaze u predkršćanskim religijskim pričama." Te legende nisu kršćanske,već samo kršćanizirane. Bilo je lako prenijeti koncepte koje su ljudi antike imali o svojim herojima na kršćanske mučenike. Taj transfer je bio proveden u brojnim slučajevima gdje su onda kršćanski svetci postali nasljednici lokalnih božanstava, a kršćansko bogoslužje potisnulo staro lokalno bogoslužje. To nam objašnjava veliki broj sličnosti između bogova i pronalažene crkve ili ruševine crkvi svetaca.” Kako su vremenom poganstvo i kršćanstvo bili miješani u jednu religiju, ponekad je nekome svecu davano ime slično imenu poganskog boga koga zamjenjuje. Boginji Viktoriji Alpskoj ime je bilo promjenjeno u sveta Viktorija; Čeronu u sveti Ceranije; Artemidi u sveta Artemidija; Dionizu u sveti Dionizije itd. Boginja Brigit (smatrana kćerkom boga sunca i prikazivana s djetetom na rukama) bila je lako preimenovana u svetu Brigitu. U pogansko doba njen glavni hram na Kildaru je bio nastanjen djevicama vestalkama koje su čuvale svetu vatru. Kasnije je taj hram postao samostan, a njene vestalke - opatice. One su nastavile održavati ritualnu vatru, koja je nazvana „vatrom svete Brigite”. Najočuvaniji antički hram u današnjem Rimu je Panteon, koji je u davnim vremenima bio posvećen (prema natpisu nad portalom) „ svim bogovima”. Taj isti hram je papa Bonifacije IV ponovo posvetio „Djevici Mariji i svim svetima”. Takva praksa nije bila neuobičajena. Na mjestima gdje su se prvotno nalazila poganska svetišta i hramovi, često su bile pronalažene crkve ili ruševine crkvi. Također je do izvjesne mjere istina da je ponekad svetac, čija je pomoć bila prizivana u kršćanskoj molitvi, imao neke sličnosti s božanstvom koje se prije slavilo na tom mjestu. Tako je u Ateni hram iscjelitelja Asklepija „kad je postao crkva, posvećen dvojici svetaca koje su atenski kršćani prizivali kao čudotvorne iscjelitelje, Kuzmi i Damjanu.” Pećina u Betlehemu koju prikazuju kao mjesto na kojem se rodio Isus, prema Jeronimu je zapravo bila kamena bogomolja u kojoj je obožavan babilonski bog Tamuz. Širom rimske imperije poganstvo je umrlo u jednom obliku, da bi ponovo oživjelo u Rimokatoličkoj crkvi. Zato ne samo da je nastavila da postoji odanost starim božanstvima (u novom obliku), već se nastavilo i korištenje njihovih kipova. U nekim slučajevima istim kipovima koji su bili poštovani kao poganski bogovi, dana su imena kršćanskih svetaca (npr. kip svetog Petra u vatikanskoj bazilici je originalni Jupiterov kip). Kroz stoljeća se radilo sve više kipova, tako da danas u Europi postoje crkve koje posjeduju čak po dvije, tri pa i četiri tisuće kipova. U ogromnim impresivnim katedralama, malim kapelicama, kapelicama uz ulice, pa i na vjetrobranima automobila, može se vidjeti obilje katoličkih kipova. Kao što Herodot navodi, Babilon je bio izvor iz kojeg su nastali svi sistemi idolopoklonstva i raširili se među narode. Povezivati riječ „idol” s kipovima Marije i svetaca može nekome zvučati vrlo neugodno, ali zar ne postoje indicije za takvo nešto? U katoličkim spisima je priznato da su nebrojeno puta među različitim narodima kipovi svetaca obožavani na praznovjerne načine. Ipak, takve zloupotrebe se obično smještaju u prošlost. Objašnjava se da u ovo prosvjetljeno doba ne postoji obrazovana osoba koja bi stvarno obožavala sam predmet, već ono što taj predmet predstavlja. U osnovi, to je i istina, ali nije li također istina da poganska plemena koja koriste idole (bez sumnje idole za obožavanje bogova - demona) u većini slučajeva i ne vjeruju da je sam idol bog, već da samo predstavlja boga (tj. demona) kojeg obožavaju? Neki tekstovi u Katoličkoj enciklopediji pokušavaju objasniti da je korištenje kipova ispravno, jer oni samo predstavljaju Krista ili svece. „Počast koja im se odaje prenosi se na osobe koje oni predstavljaju, tako kroz kipove koje ljubimo i pred kojima klečimo i otkrivamo glave, mi uzvisujemo Krista i poštujemo svece čije su oni slike.” Svejedno, nisu svi kršćani uvjereni da je ovo objašnjenje dovoljno uvjerljivo da bi se mogli zanemariti biblijski stihovi kao što su Izlazak 20-4,5: „Ne gradi sebi lika, ni ikakva obličja onoga što je gore na nebu, ili onoga što je dolje na zemlji ili onoga što je u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti im služi.” U Starom zavjetu, kada su Izraelci osvojili poganski grad ili zemlju, nije im bilo dopušteno da prihvate idole (kipove) tih ljudi u svoju religiju. Te kipove je trebalo uništiti, čak i ako su bili prekriveni srebrom ili zlatom. „Rezane bogove njihove spali ognjem, nemoj da se polakomiš na srebro ili zlato što je na njima i da ga uzmeš, da ti ne bude zamka, jer je gadno pred Gospodom Bogom tvojim”. Rečeno im je da „unište sve njihove slike” - slike poganskih božanstava. Do koje mjere je bilo potrebno da te upute budu provedene u Novom zavjetu, stoljećima je bilo predmet debate. Katolička enciklopedija nam daje povijesni okvir, pokazujući kako su se ljudi borili pa čak i umirali zbog tog pitanja, posebno u 8. stoljeću. Iako podržava upotrebu kipova i slika, katolička enciklopedija ipak kaže: „Izgleda da je kroz mnoga stoljeća među nekim kršćanima postojala nesklonost prema svetim slikama, sumnja da je njihova upotreba idolopoklonstvo ili bi moglo to postati”, pa se navodi nekoliko katoličkih biskupa koji su dijelili to mišljenje.Svakako, borbe i ubijanja zbog ovog pitanja, bez obzira na kojoj bili strani ,suprotno je Kristovom učenju. Oko glava svojih bogova mnogobošci su crtali krug ili aoreol, pa se ta praksa nastavila i u umjetnosti Rimske crkve. Svi katolički sveci se prikazuju na taj način ali da bi se uvjerili da je taj običaj samo pozajmljen iz poganstva dovoljno nam je pogledati crteže i kipove Bude, Krišne ili bilo kojeg drugog poganskog božanstva koji također nose taj okrugli simbol oko glave. Umjetnici i kipari drevnog Babilona stavljali su disk ili aoreol oko svakog bića koje su htjeli da prikažu kao boga ili boginju. Pogansku boginju sunca Kirku, Rimljani su prikazivali s krugom oko glave. Od svoje primjene u poganskom Rimu, taj isti simbolizam je prešao u kršćanski Rim gdje je nastavio postojati sve do današnjeg dana, što se vidi na tisućama slika Marije i svetaca. Na slikama koje prikazuju Krista, on je naslikan sa „zlatnim zrakama” oko glave, što je potpuno identično načinu na koji su pogani stoljećima prikazivali boga sunca. Crkva u prva četiri stoljeća nije koristila Kristove slike. Sveto pismo nam ne daje nikakav Isusov fizički opis na osnovu kojeg bi mogao biti napravljen vjerodostojan portret. Očigledno je da su slike Krista, a također i Marije i svetaca, proizašle iz mašte umjetnika. Trebalo bi napraviti samo kratku studiju religijske umjetnosti i vidjelo bi se da se u raznim periodima povijesti među različitim nacijama mogu pronaći Kristove slike koje se veoma razlikuju jedna od druge. Očigledno je da ne mogu sve one biti autentičan prikaz njegovog fizičkog izgleda. S obzirom da se On, po Bibliji, uznio na nebo mi ga više ne poznajemo „po tijelu”. Zato što je „proslavljen” (Ivan7:39), On posjeduje proslavljeno tijelo.
Na kraju, postavlja se pitanje hoćemo li vjerovati ljudskim običajima i tradiciji ili našem Gospodinu koji je vrlo jasan i nedvosmislen u svojoj Svetoj Riječi. Uzmimo za primjer samo drugu Zapovijed (Izl 20-4,5) koja izričito zabranjuje ikakvo štovanje kipova. Tu zapovijed su "kršćani" vješto izbacili iz Dekaloga dijeleći desetu Zapovijed na dvije, budući da im je smetala u planu pokrštavanja poganih koji su svoje prakse i tradicije mogli stopiti sa novom religijom, koju su im poglavari nametnuli, bez ikakvih problema. Gospodin je bio vrlo jasan kada je Adama upozorio da će posljedica prijestupa biti smrt, odnosno nepostojanje. Nažalost Adam je povjerovao neprijatelju da će zivjeti vječno, pa se postavlja potanje hoćemo li vjerovati Bogu ili nekom drugom? Gospodin Isus Krist je sišao na ovaj pali svijet da spasi čovjeka od grijeha i smrti. Podnio je nezamislive tjelesne i emotivne boli zato što nas je volio i još uvjek nas voli ljubavlju koju je nemoguće opisati. On je Put, Istina i Život. On je pobjedio za nas. On gradi stanove u domu svoga Oca za nas. On je poslao svoga Zamjenika da nas hrabri i utješuje.On je dao obećanje da je sa nama u sve dane do svršetka ovoga svijeta. Zar da svoje srce dam nekome drugome osim njemu, zar da se molim mrtvim ljudima? Ne hvala.
