|
|
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
je li uopce bitno?
Na kraju duge. as we are?
POVEDI ME DALEKO. sretna jesam. kada shvatim. da lazem sama sebi.
sve je u redu. ne brini za mene.
poletjet cu tamo daleko i nikad se vise neces morati brinuti.
pitaj me govorim li istinu...
and show me, show me, show me how you do that trick.
the one that makes me scream, she said.
the one that makes me laugh, she said.
and threw her arms around my head.
well, show me how you do it. and i promise you, i promise you...
i'll run away with you...
jebote ja pa upravo sam shvatilaaaaaaaaa
jesam li to ja?
e pa nisam, jebote nisam.
htjela bih biti.
sve je svedeno u red. i ja spadam u taj jebeni red.
i sasvim sam. konformisticna.
ne, ne, ne, to nisam ja.
zapravo....ja nemam.
nije, nije da sam imala kad sam bila.
ali imala sam zelju.
a sad imam nesto sto nemam, a zelju nemam.
no, ako sam definirala srecu kao nedostatak zelje, onda ipak, pa valjda imam zeljU?
imam li zelju ili cilj?
imam potrebu. potrebu da me zagrlis. a ne samo prcas u mozak.
strah me svega toga, a zapravo da imam priliku uletjela bi u to bez razmisljanja.
ubija me ovo cekanje, a zelim to take it slow.
mislim da ako sve ucinim po pravilima, da ce onda sve ispasti savrseno.
ali, jeli moguce?
samnom nikad nije jednostavno, nikad nije savrseno, jer ja zelim savrsenstvo koje je vece od samog savrsenstva koje kao takvo postoji.
a to ne postoji?
ja trazim ipak.
ma, ne, ne trazim. kako mogu traziti? kad tamo gdje sam stala, tamo sam i ostala.
na istom podrucju potrebe.
a mogu li se maknuti ako sam to ja?
a nisam li sad rekla da to nisam ja?
onda znaci mogu.
ja mogu sve sto pozelim.
a ti mislis da sve mozes, darko. ali, darko, nemozes.
sve ce ti se to vratiti.
tvoj je let previsok.
dok ja tek pokusavam dohvatiti sunce.
a ti mislis da je sunce blize nego sto je.
ti si umjetan. dok ne postanes stvaran. a tada si savrsen.
dok ne prestanes biti takav.
sve je relativno. s tobom, pogotovo.
podsjecas me na sve ono sto sam bila. dok me pretvaras u nekog drugog.
vracas me na pocetak, ali pocetak iz druge perspektive.
dosta mi je vise te glume.
svaki put uzimam drugu ulogu, jer ja jednostavno neznam glumiti sebe.
nisam nikada pokusala. i navika ostaje. da glumim neku ulogu. koja ce me dovesti do kraja.
a kraj nezelim?
i ides mi na kurac.
iako znam da nije tako. nije sve kako se cini.
pokusaj mozda ne ispadne onako kako ispadne. i to nikad nije ono sto je bilo ciljano da bude.
i ono sto pokusavas mozda nije ono sto radis.
a, opet, mozda i je. mozda bas i je.
i mozda ja se uvjeravam da je drukcije, dok je zapravo bas onako kako se cini.
simbioziraj me, darko.
lazem lazem lazem lazem i to je jebeno krivo.
zasto bi morala biti sretna ako nisam?
zasto ocekujes od mene da budem ono sto si ti?
zasto ja nesmijem to isto ocekivati od tebe?
zasto sam se uvjeravala da je sve tako jednostavno kada shvacam da sam na pocetku bila u pravu?
i lazem.
i hocu te pokraj mene ali mi se neda pricati s tobom. i opet radim isto, idealiziram te. i nisi dobar onakav kakav jesi.
koliko puta moram ponoviti isto da bi shvatila da je krivo?
i sto ako nikad ne shvatim?
zvijezde titraju zbog promjenjive gustoce zraka.
uzimam kaput i idem van.
vracam se nakon 10 minuta.
i ne prenosim dramaticnost unutarnjeg dozivljaja na ponasanje.
i signal je slab.
prekida se. i nervira me.
ucim psihologiju. ne, nemogu se koncentrirati.
nije li fascinantno kako cijelo vrijeme samo zelim pricati s tobom, a kad imam priliku onda ju unistim u korijenu. i u tom te trenutku mrzim.
a tako bi htjela da me zagrlis. jer je sve oko mene prazno i kao da me zrak stisce u jednu malu tocku za koju nije sigurno ni postoji li.
postojim li ja?
stlaciva sam, reklo bi se. u fizicarskom zargonu.
instrukcije su me ubile.
ti si takva suprotnost samom sebi.
u jednom si trenutku sve sto mi treba a vec u drugom se ponistavas.
pa ne, bas i nisam najbolje.
bi li shvatio?
reci mi, reci mi, reci mi da ima smisla. molim te uvjeri me.
uvjeri me u sve ono u sto ja pokusavam uvjeriti druge.
ohrabriti.
optimizirati?
jer ja se bojim. bojim se zaljubljivanja. bojim se odbacivanja.
i osjecaja iskoristenosti. opet?
hocu preskociti sve samo do trenutka kad vise nista nije vazno.
i nezelim vise znati razliku između realnog i izmisljenog svijeta.
nezelim ju.
ne sviđa mi se. takav način.
i kraj.
volim tvoj osmijeh. pogled. i nacin na koji razgovaras samnom. i nacin na koji mi se nasmijes. i ton kojim mi se obracas.
i sva se topim.
i znam, da znam, savrseno sam svjesna koliko sam to vec puta napisala. za neke druge ljude. koji sada pripadaju iskljucivo proslosti. i znam, i vec sada vidim kako ce ovo sve zavrsiti. i da se zavrsiti, ako uopce pocne, veoma uskoro.
gotovo da bih to i zanemarila. samo za kratko vrijeme tih nekih posebnih trenutaka.
trebam da me netko digne do neba, bar nakratko.
kao narkoman koji je ostao bez droge.
znam da ce me to na kraju unistiti.
a ja sam tako bezbrizna kad sam s tobom. ali ne bih rekla da je to zbog tebe.
ti si samo tako prikladno preuzeo ulogu. ulogu nekog tko ce postati moja trenutna zanimacija. naravno da to nece postati ono sto meni treba. naravno da ne, jer ti jednostavno nisi takva osoba. ti si cista vatra. ono na sto padam. uvijek.
ali to nije to.
i samo smijem se, i smijes se. i sve je isto kao prije..
ali je li?
ja znam da kad prođe neko vrijeme vise neces imati tu sposobnost da rastjeras sve moje probleme i dvojbe samo svojom pojavom.
i bit cu opet ja, u svom punom. sjaju? ma kakvom sjaju.
problemi ne sjaje. bar ne koliko ja znam.
i to vise nece biti ona djevojka koju si upoznao.
voljela bi da te mogu upozoriti na to.
hocu se nasloniti na tebe. da me drzis. nad ovom provalijom nad kojom stojim. ima li uopce smisla boriti se da ne padnem?
sve je to tako krhko.
fali mi necija blizina. jako, jako.
i nemogu spavati. zagrlit cu sama sebe. i pretvarat cu se da si to ti.
i da ti je stalo na onaj nacin na koji ja zelim da bude tako.
i da su tvoje ruke oko mene i da nemogu nigdje. da me ne pustas.
umorna sam.
zanimljiva je. uvijek sam je smatrala zanimljivom.
ali ne shvacam neke stvari. voljela bih da su neke druge stvari drukcije. i voljela bih da shvacam sto to zapravo zelim napisati. danas. ovdje.
i dali je to uopce potrebno?
a ti. ti mi ides na zivce. i ne podnosim to sto radis.
i istina je sto je rekla. ti si smece od covjeka. to je nevjerojatno.
znas li da se to nikoga ne tice osim nas dvoje? znas li ti sto je postovanje? sto je privatnost?
znas li. upravo koliko. je to sto radis. bezobrazno? i. licemjerno?
i koliko je to sve moglo biti bezbolno? i koliko si mi zivaca mogao sacuvati.
ti si zapravo dijete. samo si dijete.
a punoljetan si. trebao bi biti. nesto vise. trebao bi znati, kako voljeti.
ti neznas nista.
i nemogu vise ovo gledati. svaki dan me slamas, opet i opet.
i sve je trulo. ovih dana. sve je tako trulo. i ja sam tako bespomocna. tako sam sjebana?
ma cemu uopce upitnik? naravno da sam sjebana. pokusat cu odsad biti iskrena prema sebi, kad vec prema nikom drugom nemogu.
a ja se osjecam tako nevjerojatno izgubljeno.
imam napadaj bespomocnosti.
imam i zelju. napiti se do besvijesti. da nemoram vise biti svjesna, da nemoram biti ja, da nemoram biti sama u svom svijetu.
samo da me netko zagrli...
to bi..trebala.
trebala bi zapravo. biti svoja. a nemam ono nesto. cime se postaje svoj.
sakrit cu svoj pravi oblik i pojaviti se kao sasvim druga osoba, kakva se gadim i sama sebi, a kako se tek onda gadim drugima?!
a onda. onda sve prestaje.
bas tada, kada se vratim. za svoj stol. za svoj laptop. u svoj mrak. i lampu na stolu.
prozor u vjecni mrak. i prekidaju ga svjetla zagreba. u daljini koja je tako blizu. a nije tu za mene. trebala sam se vec pomiriti s tim da nista nije zbog mene. sve je zbog toga sto tako jednostavno mora biti.
tada, sve nestaje. ja sam opet. ona jednostavna djevojka u pidzami. koja pokusava svoje misli sloziti u nesto jednostavno. a to nikako da prestane biti komplicirano, nikako da postane nesto.
a ona je isto nista, ona ima svoje krize, ona puca. puca. i nemoze vise. osjeca da nemoze vise ovako. ali opet se nista ne događa, ipak sve ostaje onako kako je.
to vise nisam ja, onakva kakvom se predstavljam.
zasto nemogu prestati lagati?! svima. svemu. i sebi.
htjela bih da mogu poceti ispocetka.
da sam netko drugi.
ja nisam. ta vrckasta djevojka. ona koja pokrece drustvo. to tako nevjerojatno nisam ja. za sebe sam odabrala licnost koja je totalna suprotnost meni. perverzna i vesela. zajebantica, kako bi se reklo, jel.
ne......
htjela bi se povuci u sebe.
nemam snage. nastaviti s ovime. naporno je. glumiti cijeli dan. glumiti sebi da ne glumim.
and...
I dont wanna be buried in a Pet Sematary,
I dont wanna live my life again,
I dont wanna be buried in a Pet Sematary,
I dont wanna live my life again...
