zanimljiva je. uvijek sam je smatrala zanimljivom.
ali ne shvacam neke stvari. voljela bih da su neke druge stvari drukcije. i voljela bih da shvacam sto to zapravo zelim napisati. danas. ovdje.
i dali je to uopce potrebno?
a ti. ti mi ides na zivce. i ne podnosim to sto radis.
i istina je sto je rekla. ti si smece od covjeka. to je nevjerojatno.
znas li da se to nikoga ne tice osim nas dvoje? znas li ti sto je postovanje? sto je privatnost?
znas li. upravo koliko. je to sto radis. bezobrazno? i. licemjerno?
i koliko je to sve moglo biti bezbolno? i koliko si mi zivaca mogao sacuvati.
ti si zapravo dijete. samo si dijete.
a punoljetan si. trebao bi biti. nesto vise. trebao bi znati, kako voljeti.
ti neznas nista.
i nemogu vise ovo gledati. svaki dan me slamas, opet i opet.
i sve je trulo. ovih dana. sve je tako trulo. i ja sam tako bespomocna. tako sam sjebana?
ma cemu uopce upitnik? naravno da sam sjebana. pokusat cu odsad biti iskrena prema sebi, kad vec prema nikom drugom nemogu.
a ja se osjecam tako nevjerojatno izgubljeno.
imam napadaj bespomocnosti.
imam i zelju. napiti se do besvijesti. da nemoram vise biti svjesna, da nemoram biti ja, da nemoram biti sama u svom svijetu.
samo da me netko zagrli...
to bi..trebala.
trebala bi zapravo. biti svoja. a nemam ono nesto. cime se postaje svoj.
sakrit cu svoj pravi oblik i pojaviti se kao sasvim druga osoba, kakva se gadim i sama sebi, a kako se tek onda gadim drugima?!
a onda. onda sve prestaje.
bas tada, kada se vratim. za svoj stol. za svoj laptop. u svoj mrak. i lampu na stolu.
prozor u vjecni mrak. i prekidaju ga svjetla zagreba. u daljini koja je tako blizu. a nije tu za mene. trebala sam se vec pomiriti s tim da nista nije zbog mene. sve je zbog toga sto tako jednostavno mora biti.
tada, sve nestaje. ja sam opet. ona jednostavna djevojka u pidzami. koja pokusava svoje misli sloziti u nesto jednostavno. a to nikako da prestane biti komplicirano, nikako da postane nesto.
a ona je isto nista, ona ima svoje krize, ona puca. puca. i nemoze vise. osjeca da nemoze vise ovako. ali opet se nista ne dogaša, ipak sve ostaje onako kako je.
to vise nisam ja, onakva kakvom se predstavljam.
zasto nemogu prestati lagati?! svima. svemu. i sebi.
htjela bih da mogu poceti ispocetka.
da sam netko drugi.
ja nisam. ta vrckasta djevojka. ona koja pokrece drustvo. to tako nevjerojatno nisam ja. za sebe sam odabrala licnost koja je totalna suprotnost meni. perverzna i vesela. zajebantica, kako bi se reklo, jel.
ne......
htjela bi se povuci u sebe.
nemam snage. nastaviti s ovime. naporno je. glumiti cijeli dan. glumiti sebi da ne glumim.