Napokon se vozimo.
Jednom u godini.
948 kilometara.
Umorna sam.
Ili traumatizirana?
Nisam sigurna.
Moguće osjetljiva.
Na nepromišljenost, sebičnost i nezrelost.
Ponajviše tužna.
Orilo se ulicom ovog vikenda.
Nekoliko dana.
Svađa par koraka od našeg ulaza.
Pas i mačka.
Poznaju se točno mjesec dana.
Osobe u četvrtom desetljeću života.
Iz kluba u krevet.
Došla je svakog narednog vikenda.
Ispod srca se dogodio plod.
On spreman. Odriče se svih ovisnosti.
Planira.
Kuća, brak, dijete.
Ona želi drugačiji stil života. Luksuz.
Karijera. Ističe da želi biti sama na svijetu.
Ali ne želi ga pustiti.
Kuca mi na vrata da pita jesam li vidjela da bilo tko dolazi kod njega. Znamo li kada on ide spavati. Zašto joj ne odgovara na poruke dok radi. Postaje agresivna, laže, poznato je da se bavi sumnjivim poslovima, skriva informacije o sebi, očekuje da se on odrekne najbližih i gleda u pod samo za nju. Govori mu da joj je uništio život. Smeta joj način na koji diše. Govori mu da će se ubiti jer je skuhao ručak za prijatelje.
Vozi ga kući s posla.
Počinje vrištati za volanom da se najradije želi zabiti negdje.
Obostrano blokiranje.
Odlučili su da će tabletica sve riješiti.
Oboje su pitali za mišljenje.
"Sramotni ste."
Mi smo ležali u krevetu.
Držali se za ruke.
Zatvorili prozore, iako je bilo strahovito sparno.
Trudili se stvoriti tišinu.
Ostala sam bez riječi.
Bez sklopljenog oka te noći.
Šokirana.
On me tješi jer nisam navikla na ovakve turbulencije u blizini.
Trebamo odmor.
Najdraži će nam pokrpati sve pukotine.
Oznake: putovanje, odmor, mentalno zdravlje, psihologija, odnosi, toksičnost
