Dobar dan. Vaše prezime? - visoki muškarac u odijelu je otvorio vrata.

Ispalila je u sekundi.

- Prije pola sata sam vas zvao da uđete. Zašto se niste pojavili? Sada ćete čekati. - hladno je uzvratio odgovor.

- Naš termin nije bio prije pola sata, već prema dogovoru mailom treba započeti tek za sedam minuta. Snizite tonalitet! To što se vama ne radi, nije naš problem. Nemojte se na nama iživljavati! - morala je odgovoriti. Sreća što joj para ne može izlaziti na oba uha.

Vrata im se zalupe pred nosom.

- Nemoj mu odgovarati da se ne bi dogodilo da nas ne žele uopće primiti. Važno nam je da sve obavimo oko dokumenata. - upozorava je i tapša po ramenu.

- Ne dolazi u obzir. Uvjerena sam po ovakvom pristupu da takav bezobrazluk i nekulturnost prakticiraju svakodnevno. Nemoj mi govoriti kako ću reagirati. Neću dopustiti nikome da me ponižava i pokušava samljeti jer misli da može i ima takvo pravo zbog svog položaja. Tebe su naučili i odgojili da se pokoravaš dok oni pokušavaju diktirati tvoj život. Mene suprotno. Ustali smo u pet ujutro radi njih, uzeli slobodan dan i stigli na vrijeme. Nismo uradili ama baš ništa krivo. - zacrvenila se od ljutnje. Trudila se šaptati. Ukoliko bi pomislila da se ljudskost sakrila, utoliko bi je svaki put pekli kapci.

- E neka ste mu rekli! Ne vole se javljati na telefon ili namjerno izostave informaciju o dokumentu koji vam treba. Ja sam ovdje već drugi put zbog putovnice. Jeste im vidjeli negativne recenzije na internetu? - šaptala im je žena koja je stajala iza njih u redu.

Vrata se otvaraju nakon desetak minuta.

- Uđite. Vidio sam vam prezime; moram upitati jeste li u rodu s pjevačicom L? - poziva ih i smije se.

- Nismo. Možemo li obaviti sve zbog čega smo došli? I još nešto... Pristup vam je izrazito neprimjeren i sramotan. Daleko smo od matične zemlje i najmanje što možete je biti ljubazni prema svojim ljudima. Vjerujem da vam je to jedna od zadaća na ovom radnom mjestu. - poslušao je njenu recitaciju i ostao u čudu, a drugi službenik je umalo zabio glavu u ekran računala.

Pokušali su im pokloniti olovku, samo što joj kišobran i torbicu nisu ponijeli u prostoriju za stranke te svake dvije minute provjeravali trebaju li išta.

- Ako im ne kažeš "ne", zgazit će nas s užitkom. - mrmljala je promatrajući tintu koja se već sijala na ruci. Još nije naučila pisati da ne prelazi cijelom rukom po papiru i da ne drži olovku uz sam vrh pisaćeg štapića. Nije htjela naučiti jer je uvijek pitaju "što ti je to na ruci?", a ona ponosno odgovara o tinti ili grafitu te načinu pisanja.

- Danas sam naučio nešto novo. Imam ideju. Mogli bismo sutra na avion i posjetiti ono što žarko želiš. Daleko od papira, ljudi koji pokušavaju ugristi i kiše. Možemo zakoračiti u planine. One prave i one u nama. Što kažeš mala? - poljubio joj je tjeme dok je ispunjavala formulare.

Oznake: inozemstvo, Birokracija, dokumenti, papiri, grad, ljubav, institucije, obaveze, priroda