Kiša je nezaustavljivo šibala.
Polomljen zub na buketu od vlasi umorne kose.
Djevojčica je mahala prolaznicima oko sebe.
Ranjena stopala party djevojke s nevidljivim povodcem oko vrata.
Stope je odavno raznio vjetar.
Žvakača guma marke srce bačena u praznu limenku.
Neupotrebljiva SIM kartica.
Telefon za hitne slučajeve nema tona.
Nema signala.
Halo,
ne možeš se spasiti!
Sama odgovara.
Nećeš valjda plakati?
Rekli su da se ne smije plakati.
Nevidljiva ogrebotina.
Zahvali Bogu.
Pssst!
Moraš biti od kamena.
Treba imati zraka za svaki maraton.
Ponovno,
ponovno
i ponovno.
Glas je u posebnoj sobi.
Zaključan u najmanjoj ladici.
Ne možeš ga otključati.
Ne možeš ga upoznati.
Nećete se rukovati.
Prežderao se crnilom.
Povraća osmijeh.
Kamen je samo jedan,
a udaran čekićem.
Želim te!
Gospodine, budi zadovoljan opipljivim.
I pazi dušo da se ne porežeš!
Žao mi je što ne možeš čuti.
Dođi da te zagrlim.
Možda se tama sutra uspava?
Koliko će se sunce zadržati?
Na kraju, nije važno.
Tu sam!
Mogu biti na obje strane!

(Naslikala moja sestrica M.P.)

Oznake: smile, malo stihova, vikend, slika, pozdrav

Adrian voli svoju zaručnicu, a skupa broje devet sretnih godina. Te 2012. godine je jednom mladiću bilo iznimno važno osvojiti šest godina stariju djevojku. Košarkaška lopta, parket i dobar provod su bile njegove tri strasti. U isto vrijeme je upoznao dvije žene – začuđujuće i zbunjujuće rođene na isti dan s razmakom od deset godina. Obje su se našle u dvorani na njegovoj košarkaškoj utakmici, a bile su prve koje nisu radile paradu od njegova imena. U svlačionici je saznao sve o njima; frizerka Ema – kraljica noćnih izlazaka i samozatajna maturantica Judita. Bio je potpuno siguran da će kad-tad osvanuti poruka nakon zahtjeva za prijateljstvo, ako ništa drugo, barem od jedne. Mrzio je što radi košarke svi znaju njegovo ime, ali u ovom slučaju možda mu dobro dođe takvo breme.

Teško mu je pala odluka poslati mlađoj poruku. Oklijevao je par dana.

– Oprosti, nećemo se više čuti, imam nekog. Stvarno mi se sviđa! Žao mi je!

Odabrao je slatki izazov, divlje iskustvo, porculansko bijelu put, želju za dokazivanjem, kratku plavu kosu, vedre smeđe oči i primamljivu senzualnu zrelost, a pozdravio bojažljivu mladost, plamteće neiskustvo, egzotičnu tajnovitost, maslinastu kožu, razigranost, dugu smeđu kosu te sjetne zelene oči. Iznenadila ga je Njena potpuna smirenost i razumijevanje. Ema bi vjerojatno eksplodirala te urlala tko je ta druga i da će joj kosu počupati s glave. Nisu se poznavale i vjerojatno nikada neće. Ema nije čitala knjige i svijet promatrala kao da je ispala iz francuskog romana, no Ona jest, stoga je nije mogao izbrisati te iščupati iz sjećanja samo tako. Bila je ona za koju se doista moglo reći „drugačija od svih žena“ koje su bile u njegovoj blizini. Želio je povremeno znati gdje je, kako je i što radi, a ona bi mu uvijek pristojno odgovorila. Uputio se u Švedsku jer ga je ozljeda koljena natjerala da napravi neočekivani korak, a Ema je ostala kod kuće čuvati zajedničke pse i mačke. U tom periodu je povremeno vodio razgovore s Njom, ali odjednom je nestala. Promijenila je broj i ugasila sve društvene mreže bez pozdrava te iznenada. Postala je neuhvatljiva i potpuno zabranjena, a jedino je Njoj mogao reći sve. Bila je poput živućeg dnevnika te ugodnog opijata zbog kojeg je zaboravio na sve oko sebe. Omotani bršljan oko njegova tijela.

Par puta mjesečno je upisivao njeno ime u Google tražilicu kako bi uočio bilo što. Bilo kakva informacija bi zlata vrijedila. Poslije tri godine, za oko mu je zapelo Juditino ime u sklopu jedne obavijesti o obrani diplomskog rada. Imala je dodatak u prezimenu, ali Adrian je bio sretan što je voljena. Nije mogao izdržati, stoga je potražio broj Juditinog mobitela u imeniku, a obrazi su se nastavili crvenjeti. Ugledao je profilnu sliku na Whatsappu, a osmijeh se razvukao od uha do uha. Ema je dobila poneku kilu i nije mu smetalo, ali Ona je bila poput balerine. Nije mogao odoljeti, a da ne pošalje poruku. Razgovor je bio klasično pristojan, djelovala je sretno što joj se javio i morao je upitati sjeti li ga se ikada.

- Naravno da se sjetim, ali sada volim Simona. :)

Podaci da ga nije zaboravila i da pomisli na njega su bili pobjeda. Nikada je nije poljubio ili dotaknuo, a ni neće jer je davno odabrao. Dovoljno je da Ona bude tu negdje u dalekoj blizini, a njegov mobitel povremeno primi odgovor.

- Dobro sam, hvala na pitanju. Na poslu je fenomenalno. Idem u kupovinu sa Simonom, a potom na izlet. Kako ste ti i Ema? Čuvaj se! :)

Ema je ležala kraj njega, a on je poljubio njeno čelo. Voli je i s njom će provesti život, ali Nju neće nikada zaboraviti. Najslađi porok i jedinu tajnu koja živi zaključana u njegovoj glavi te sačuvana iza četveroznamenkastog PIN-a u mobilnoj aplikaciji. Sutra će joj poslati poruku da misli na nju, a Ona će opet uzvratiti:

- I ja pomislim na tebe, ali volim Simona. :)

Zadovoljno je promatrao zvjezdano nebo kroz staklo krovnog prozora. Mislima mu je strujalo poput travanjske svježine:

- Tvoje „ali“ znači da si odabrao Emu.

Spavala je na boku, okrenuo se prema njoj i utisnuo poljubac na golo rame. Jedna uz njega, druga trajno neprimjetna šutljivo u njemu, a svatko od njih točno tamo gdje mora biti, no od misli se nije mogao i nije želio sakriti.

Oznake: ljubav, online, story

Viber:


- Ženo, dobro da se primaš za glavu! Zasrala si sve što se moglo! Potpuno je jasno, vratila bi vrijeme ispočetka i fakat bi sve drugačije poput prave, snažne solo igračice. (Često ponavljaš pa sam upamtila fraze.) Bez dlake na jeziku, neustrašivo u svakom trenutku te naravno, noge bi bile čvrsto priljubljene uz tlo. Nijedan čopor te ne bi mogao poljuljati. Pala bi, ustala, otpuhala prašinu i namjestila nevidljivu krunu. Jedno moraš priznati, ništa nije bilo ravna linija i nikad nisi bila tamo gdje te netko smjestio (mama ti je barem mirno spavala). Stalno si u labirintu gdje odjekuje priča o Alisi u zemlji čudesa. Uvijek si istraživala i zavirila svugdje gdje su rekli „nemoj“. (Zato te toliko volim, iako me previše - s razlogom inače bih bila bez prebijene pare - kritiziraš.) Otvorila si sve prozore i vrata, a potom škicnula u svaki ormar. Malo si se izgubila, zatim pronašla, povremeno se opet izgubiš pa nađeš, ali tjeraš po svom. Ustvari, prihvati ovako – sve suprotno bi bilo dosadno. Najvažnije, glava je na ramenima i prijateljstvo sa zdravljem postoji. Jedino, moraš naučiti prestati uvijek biti dostupna i brižljiva prema onima koji ne čine isto za tebe jer su u potpunosti predani samo sebi i svom svijetu. Prerasti ih, oni gube. Samo im mahni i dobaci poljubac, curo!
Ne želiš biti iscrpljena, sigurna sam. Ukoliko sagledaš drugu stranu, imaš Hulka koji misli da si njegova princeza... i završila si studij - štreberice.

Nisi Carrie iz New Yorka ili Emily iz Pariza, ali si M. iz Aschaffenburga. Mogla bih raširiti priču o slavnim izlascima, lomovima tuđih srčeka i lijepljenju vlastitih – samo ćemo se slatko nasmijati i reći "That's all, folks!". S obzirom na to da si daleko, kupi si hrpu krafni danas, obuci neku šik haljinu i izađi u grad jer svejedno si i dalje ona „Girls just want to have fun“. Nadoknadit' ćemo mi sve, jedan koktelčić, dva, tri pa možda neki ples? Ako te uspijem nagovoriti...Helouu, sedam godina nisi izašla u klub (kolutam očima!), a prije su nas morali čupati doma?! Dobro, bile smo srednja škola, ali smiješ mi priznati da ti pinkicu fali ta jednostavnost i lakoća. (Znam da nema šanse da izađeš jer si što se toga tiče postala dosadna na kubnu, ali svejedno te volim. Ovo je samo još jedan očajan pokušaj jer se onaj period nikad ne zaboravlja.) Gotovo, počela sam zvučati kao da imamo sto godina! Idemo, sto pet pa opet!

Oznake: prijateljstvo, rođendan, poruka, proslava, 25, seks i grad, haljina, party, krafne