Pjeva hrvatski vinograd u mom hrvatskom dijelu Svemira.

Njišu se svijeti i staze se ruše.
Mirišu kami i dlanovi žuti.
Mračnine danje i krvave tmuše.
Miriše breza, uzdiše i šuti.

Budni luđaci u Svemiru uvijek
jer svrdlaju mrak metaforom svjetla.
Nikada nisu za isti kukurijek,
ledinom neba perušaju pijetla.

Pjesnici dišu bez utjehe zlata,
pjesnici bude čovjeka u hodu,
ulaze skromni na normalna vrata,
preziruć jamu i frazersku modu.

Uspravnost šije i očiju zanos.
U džepu rupa, tihi cvjetni nanos.

Ljepota hrvatske trešnje!

I prije Columba Europa vonja
kurvom, glave siječe. Otima i tlači.
Mukom žulja, krvlju marljivoga konja
sladi se i s mravi suhu kožu svlači.

Blago nam stoljetno masne gulikože
u banke guzica glancaju i meću.
Ni Bog njima više na kraj stat ne može.
Strepimo, mučimo. Što stavit u teću?

Smesti se ne dajte, o, Hrvati moji!
Kako sile dođu, baš tako i prođu!
Mi tu smo i Hrvat na svom čvrsto stoji!
Sile naposljetku svoje kosti glođu!

Farizeje Isus tek s ljubavlju kori.
Farizeji danas sve gori i gori.

U mojoj zemlji koliko je Juda
ako je samo na dvanaest jedan?
Uz vreće škuda koliko je bluda?
I je li čovjek bez škuda bezvrijedan?

A u džepima koliko je škuda
ak' je trideset škuda Juda vrijedan?
Proljeća ova varljiva su, luda.
Današnji Juda baš škuda je žedan.

Iz vijeka u vijek, i u mnogoboštvu,
teku nam Jude, varajući Boga.
A kakva klima zri u jednoboštvu?

Računaj, ali-ne ćeš izračunat:
koliko dugo škudna vlada sloga?
Za iste grijehe samo sebi punat!