Njišu se svijeti i staze se ruše.
Mirišu kami i dlanovi žuti.
Mračnine danje i krvave tmuše.
Miriše breza, uzdiše i šuti.

Budni luđaci u Svemiru uvijek
jer svrdlaju mrak metaforom svjetla.
Nikada nisu za isti kukurijek,
ledinom neba perušaju pijetla.

Pjesnici dišu bez utjehe zlata,
pjesnici bude čovjeka u hodu,
ulaze skromni na normalna vrata,
preziruć jamu i frazersku modu.

Uspravnost šije i očiju zanos.
U džepu rupa, tihi cvjetni nanos.