Njišu se svijeti i staze se ruše.
Mirišu kami i dlanovi žuti.
Mračnine danje i krvave tmuše.
Miriše breza, uzdiše i šuti.
Budni luđaci u Svemiru uvijek
jer svrdlaju mrak metaforom svjetla.
Nikada nisu za isti kukurijek,
ledinom neba perušaju pijetla.
Pjesnici dišu bez utjehe zlata,
pjesnici bude čovjeka u hodu,
ulaze skromni na normalna vrata,
preziruć jamu i frazersku modu.
Uspravnost šije i očiju zanos.
U džepu rupa, tihi cvjetni nanos.
Post je objavljen 27.06.2012. u 13:10 sati.