KAD U TUZI NISAM KLIKTAV


Je l' mladost moja krhka nada lijeta,
potoku slična što planine ruši?
Godine niske? Grijeh il' vrisak cvijeta?
Vjera što u zlu vremenu se guši?

Ne znam al' ćutim teško breme neba,
zgnječene zvijezde, sok do žalosti strt.
Korake mukle. Zar nekomu treba
bačena svrha u crnu gnojnu prt?

Tragičnost slutim grdnu svoju vranu
u šutnji, snima. I u trošnoj slutnji.
Prostora nemam zacijeliti ranu.
Potne već tražim svjetlosti u smutnji.

Skoro bih plako, al' nisam ni mlitav,
beskostno deblo, ni u tuzi kliktav.

ŽIVOT VJEČNO DIŠE


Od prvoga plača, nizvodno, do ušća,
samo strah i strepnja u napetom plovu.
Tek poneki smiješak, nade skok, sve gušća,
i mada se znojim, tama u svom lovu.

Na jednoj sad stijeni, sad na drugoj stijeni.
Noge u dračama. Sve krvavo strepi.
I očiju živac. I ruka u mijeni.
Bosonog ću kršem? Ništa me ne krijepi.

Crkveno miriše, s tornja zvono zove.
Je li to izlazak il' zalazak zrnca?
U bršljanu huču, u čempresu sove.
Dodira, ljubavi i duše bez trnca!

Treba nam grljenja i utjehe više!
Sveđ prkosim smrti. Život vječno diše!

ŽERAVA


Tamo gdje iskre još mirisno sjaje,
besmrtni vrabac u kosteli spava,
vraćam se ognju.Gle, ognjište traje,
zjenica vječnih, neugaslih trava.

Usijan pogled. Dok kružeći tražim
dječje pejzaže gnijezda prohujalog,
mirisnom glazbom slika poljskih tažim
ožiljke stalne, skoka nabujalog.

Ratuju stvarnost u meni i slike.
Zrcala meka razbuđene duše.
U padu, kažu, ima simbolike.
Nadiru tuge. I tuge se ruše.

Kamenu sivi s cvijetom u brdima!
Kamenu tužni s krikom na grudima!