22.06.2010., utorak
Korak od sedam milja
Ja sam za osudu zločina, ali protiv odavanja počasti kvislinškim snagama, komentirao je Stipe Mesić posjet predsjednika dr. Ive Josipovića Bleiburgu.
Josipović je prvi hrvatski predsjednik koji je službeno posjetio Bleiburško polje kao simbol najvećeg stradanja Hrvata u našoj četrnaest stoljeća dugoj povijesti. Učinio je ono što javno nije ni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, a još više je nadmašio svoga predšasnika Mesića koji se komemoracijom u Bleiburgu bavio samo u Jasenovcu, odakle je znao slati čudne i čak pokvarene poruke da je osveta jugoslavenskih partizana nad hrvatskim vojnicima i civilima na kraju Drugog svjetskog rata bila legitimna i opravdana.
Zaustavimo se samo još malo nad tim likom koji se vrlo vješto znao transformirati kad mu je i kako je to odgovaralo. Bio je tako Stipe komunista, pa proljećar, pa je početkom devedesetih među osnivačima HDZ-a slovio kao rigidan desničar, da ne kažem i ustaša, pa je prema potrebi među emigrantima zakantao i Juru i Bobana, a ovdje u Hrvatskoj poručivao Srbima da odu iz Lijepe Naše, još prije negoli je započeo Domovinski rat, i usput im poručio da sa sobom na opancima ponesu onoliko blata koliko im se za njih zalijepilo.
I onda je „uskrsnuo“ kao veliki nezavisni demokrata, nakon neuspjelog državnog puča okrenuo se protiv Tuđmana i HDZ-a zahvaljujući kojima je bio sve što je htio: i predsjednik hrvatskog Sabora i Vlade, i zadnji predsjedavajući predsjedništva urušavajuće SFRJ.
Za nagradu za sve rečeno, osobito zbog detuđmanizacije koju je vjerno navještao, konačno je postao i predsjednik Republike Hrvatske, i to u dva mandata, punih deset godina.
A da se Vlasi ne dosjete, eto Mesića ničim izazvana da s pozicije predsjednika u sjeni komentira kako je on za osudu zločina, ali protiv odavanja počasti kvislinškim snagama!? Pitam vrlog pravednika Stipu, što mu trebaju floskule, kad se dobro zna tko je sve i kako stradavao od osvetničke ruke. To su ponajmanje bili pripadnici Crne legije i drugih snaga koje na Bleiburgu nisu položile oružje već su se borili i probili kako su znali na Zapad, u slobodni svijet.
Na Bleiburškom polju su stradavali uglavnom regularni vojnici, domobrani i civili. Oni su, ostavljeni od svojih vođa na čelu s Antom Pavelićem koji je zdimio koliko je dalje mogao, naivno povjerovali jugoslavenskim partizanima i njihovom dogovoru s engleskim saveznicima, da će nakon predaje biti u miru sprovedeni u svoje domove.
I onda su uslijedile beskonačne kolone zvane četverored, i dugi Križni put hrvatskoga naroda koji je nakon završetka rata jedini ostao na vjetrometini, goloruk i nevin, na milost i nemilost druga Tita koji se tih dana hvalio kako je ruka pravde i osvete dostigla mnoge, dok su srpski i crnogorski partizani provodili svoj krvavi pir.
I do dana današnjega nikoga tko bi odgovarao za desetke tisuća pobijenih kojima se ni groba nije znalo, dok nije u ove dane zemlja sama „progovorila“, i iz nebrojenih jama: Jazovka, Tezno, Maceljska šuma, Huda jama... nije istina s mrtvim tjelesima počela izlaziti na vidjelo.
Slažem se s predsjednikom Ivom Josipovićem koji je na Bleiburgu izjavio kako želi da se priča s Drugim svjetskim ratom u Hrvatskoj konačno zaokruži i da se svi prijepori stave tamo gdje im je mjesto – u okvire povijesti i povijesne istine, ali i humanizma i prava svakoga čovjeka na spomen i na vlastiti grob.
Međutim, ako se na krilima nove pravednosti Josipović dokopao Pantovčaka, onda bi se kao vrsni pravnik, krivičar, trebao založiti i za utvrđivanje krivaca za stravične zločine koje su provodili komunistički pobjednici prema onima kojima je većini jedina krivnja bila to što su bili Hrvati katolici.
Jedan od simbola toga stradanja zacijelo je i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, jer se nije htio pokoriti želji diktatora Josipa Broza da odvoji Crkvu u Hrvata od Pape i Rima, za što je platio montiranim sudskim procesom i na kraju smrću u kućnom pritvoru u Krašiću.
Ruku na srce, posjet predsjednika Ive Josipovića Bleiburgu, za Hrvatsku je korak od sedam milja na putu prevladavanja podjela koje šesdesetak godina žive u narodu koji se našao na povijesnim bespućima u borbi za slobodu i neovisnost koju sada baštinimo nakon tisuće godina. Na nama je da uredimo svoj dom onako kako sami želimo. Samo da opet ne usrljamo u neke nove magle.
|
- 16:54 -
Komentari (56) -
Isprintaj -
#
05.06.2010., subota
Feminemalne konstrukcije
"Dijaspora i fratri krivi su za propast Feminema".
Upravo ovako kočoperi se u tjedniku Globus od 4. lipnja 2010., veliki naslov članka koji obrađuje temu - zašto smo propali na festivalu kiča.
Da ne bude zabune, u podnaslovu su stvari puno jasnije. Tu doslovno stoji: Dok se u hrvatskoj delegaciji čude što djevojke iz Feminema nisu uspjele ući ni u finale Eurosonga u Oslu, premda su na kladionicama izvrsno kotirale, a teoretičari lakih nota govore o ljutoj zakulisnoj borbi između tzv. vikinškog, varšavskog i balkanskog klana, majka hrvatskoga estradnog puta u Europu Ksenija Urličić iznosi neočekivano, ali uvjerljivo objašnjene poraza.
I onda oprema teksta na dnu iste stranice završava crvenim masno otisnutim riječima, koje bi objavljene baš u navodnicima trebale biti sukus svega rečenog:
„Da su svećenici na nedjeljnoj misi podržali našu pjesmu, sad bismo slavili“ (!)
Što je ustvari bivša prva dama Eurosonga u Hrvata, umirovljena čelična lady HTV-a Ksenija Urličić, rekla novinaru Globusa, morali biste sami pročitati i otkriti tajnu zašto je Hrvatska 90-ih godina na tom natjecanju, dok je ona bila šefica delegacije, osvajala visoke pozicije, a u ovom stoljeću – ne ide, pa ne ide.
Umjesto daljnje čitalačke muke, evo Ksenijinih riječi:
„U svakom poslu je važno dobro lobirati, pa ni Eurosonog nije baš nikakva iznimka. Bila sam opasna lobistica. Jako mi je bilo važno animirati dijasporu, pa sam uložila mnogo truda da se sprijateljim s predstavnicima hrvatskih katoličkih misija po Europi. Znate kakvi su naši ljudi u dijaspori – svake nedjelje idu u crkvu i ono što im fratar kaže s oltara, njima je zakon. A ja sam se potrudila da im poslije mise fratar poruči da ne žale tih nekoliko eura i da nazovu i glasaju za Hrvatsku.“
Kad pročitate što zapravo u tekstu stoji, a kako je na kraju naslovljen, onda vam se neminovno nameće pitanje: Tko koga ovdje, ono kako se kaže, u zdrav mozak. Stvari su više nego očite: novinu treba prodati pa i po cijenu plasiranja laži zamotanih u fini celofan, tako da na kraju ispadaju krivi osobito fratri u dijaspori, koji s Feminemka i Eurosongom niti su luk jeli a bome ni mirisali.
Graniči s nestvarnim da bi se netko zbog svega ovoga na kraju nekome ispričao.
A trebali bi, kako novinaru koji je odradio korektan tekst, tako i Kseniji Urličić koja nije ništa izjavila od onoga što se našlo u naslovu i u opremi istoga. Još više bi se trebalo ispričati našim ljudima u dijaspori s kojima se kako nekome ćufne poigravaju od nemila do nedraga počevši od političke trgovine glede glasovanja na izborima, pa sve do televotinga na natjecanju za pjesmu Eurovizije.
Moglo bi se reći da se na dijasporu svi pozivaju kad od nje trebaju nekakve koristi, a da je malo tko gleda u pravom svjetlu, onakvu kakva ona jest, sa svim svojim dobrim i lošim stranama.
Istina je u svemu da uistinu naši ljudi u tuđini, u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... pa i u dalekim prekomorskim zemljama, ne bi sačuvali svoj vjerski i nacionalni identitet da s njima stoljećima nisu bili prisutni i hrvatski misionari, u najvećem broju baš fratri, koji su sa svojim narodom dijelili njegovu sudbinu daleko od rodne grude, i sačuvali, manje ili više, generacije Hrvata koje su u daleki svijet krenule iz razno, raznih razloga, osobito trbuhom za kruhom.
Prava je šteta što ovaj primjer nisam imao pri ruci kad sam koncem svibnja, upravo u vrijeme održavanja finala Eurosonga u Oslu, u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Münchenu održao tribinu s naslovom „Medijska bespuća“. Tu sam prije svega na teoretskoj razini, uz veliku pomoć razmišljanja Nenada Kobasića kojeg prenosi više internetskih portala, pokušao prikazati trenutno stanje u medijima i načine na koje se njima manipulira, u Svijetu kao i u Hrvatskoj, što bi se sve dalo sažeti u jednu jedinu rečenicu: Laž je postala istinom.
Koliko ima istine u tome da su dijaspora i fratri krivi za propast Feminema? Ni zrna. Pa ipak, netko se potrudio uvjeriti javnost da je ova laž – istina. Nažalost, puno njih će na to i nasjesti. I tako se nastavljamo vrtiti u začaranom krugu stvaranja privida kao da su stvari drugačije nego što u stvari jesu.
To je zao usud našeg vremena u kojem i sami sudjelujemo, nekad kao kreatori medijskih bespuća, a nekad kao potrošači svih tih pustih konstrukcija koje često znaju izluditi do iznemoglosti. Čini mi se da na kraju samo Svevišnji može raskinuti okove laži koje nas vežu nevidljivim lancima, no, to neće ići bez našeg sudjelovanja. Svi smo pozvani raskomadati ih tamo gdje je nama moguće.
|
- 17:56 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
