Ja sam za osudu zločina, ali protiv odavanja počasti kvislinškim snagama, komentirao je Stipe Mesić posjet predsjednika dr. Ive Josipovića Bleiburgu.
Josipović je prvi hrvatski predsjednik koji je službeno posjetio Bleiburško polje kao simbol najvećeg stradanja Hrvata u našoj četrnaest stoljeća dugoj povijesti. Učinio je ono što javno nije ni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, a još više je nadmašio svoga predšasnika Mesića koji se komemoracijom u Bleiburgu bavio samo u Jasenovcu, odakle je znao slati čudne i čak pokvarene poruke da je osveta jugoslavenskih partizana nad hrvatskim vojnicima i civilima na kraju Drugog svjetskog rata bila legitimna i opravdana.
Zaustavimo se samo još malo nad tim likom koji se vrlo vješto znao transformirati kad mu je i kako je to odgovaralo. Bio je tako Stipe komunista, pa proljećar, pa je početkom devedesetih među osnivačima HDZ-a slovio kao rigidan desničar, da ne kažem i ustaša, pa je prema potrebi među emigrantima zakantao i Juru i Bobana, a ovdje u Hrvatskoj poručivao Srbima da odu iz Lijepe Naše, još prije negoli je započeo Domovinski rat, i usput im poručio da sa sobom na opancima ponesu onoliko blata koliko im se za njih zalijepilo.
I onda je „uskrsnuo“ kao veliki nezavisni demokrata, nakon neuspjelog državnog puča okrenuo se protiv Tuđmana i HDZ-a zahvaljujući kojima je bio sve što je htio: i predsjednik hrvatskog Sabora i Vlade, i zadnji predsjedavajući predsjedništva urušavajuće SFRJ.
Za nagradu za sve rečeno, osobito zbog detuđmanizacije koju je vjerno navještao, konačno je postao i predsjednik Republike Hrvatske, i to u dva mandata, punih deset godina.
A da se Vlasi ne dosjete, eto Mesića ničim izazvana da s pozicije predsjednika u sjeni komentira kako je on za osudu zločina, ali protiv odavanja počasti kvislinškim snagama!? Pitam vrlog pravednika Stipu, što mu trebaju floskule, kad se dobro zna tko je sve i kako stradavao od osvetničke ruke. To su ponajmanje bili pripadnici Crne legije i drugih snaga koje na Bleiburgu nisu položile oružje već su se borili i probili kako su znali na Zapad, u slobodni svijet.
Na Bleiburškom polju su stradavali uglavnom regularni vojnici, domobrani i civili. Oni su, ostavljeni od svojih vođa na čelu s Antom Pavelićem koji je zdimio koliko je dalje mogao, naivno povjerovali jugoslavenskim partizanima i njihovom dogovoru s engleskim saveznicima, da će nakon predaje biti u miru sprovedeni u svoje domove.
I onda su uslijedile beskonačne kolone zvane četverored, i dugi Križni put hrvatskoga naroda koji je nakon završetka rata jedini ostao na vjetrometini, goloruk i nevin, na milost i nemilost druga Tita koji se tih dana hvalio kako je ruka pravde i osvete dostigla mnoge, dok su srpski i crnogorski partizani provodili svoj krvavi pir.
I do dana današnjega nikoga tko bi odgovarao za desetke tisuća pobijenih kojima se ni groba nije znalo, dok nije u ove dane zemlja sama „progovorila“, i iz nebrojenih jama: Jazovka, Tezno, Maceljska šuma, Huda jama... nije istina s mrtvim tjelesima počela izlaziti na vidjelo.
Slažem se s predsjednikom Ivom Josipovićem koji je na Bleiburgu izjavio kako želi da se priča s Drugim svjetskim ratom u Hrvatskoj konačno zaokruži i da se svi prijepori stave tamo gdje im je mjesto – u okvire povijesti i povijesne istine, ali i humanizma i prava svakoga čovjeka na spomen i na vlastiti grob.
Međutim, ako se na krilima nove pravednosti Josipović dokopao Pantovčaka, onda bi se kao vrsni pravnik, krivičar, trebao založiti i za utvrđivanje krivaca za stravične zločine koje su provodili komunistički pobjednici prema onima kojima je većini jedina krivnja bila to što su bili Hrvati katolici.
Jedan od simbola toga stradanja zacijelo je i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, jer se nije htio pokoriti želji diktatora Josipa Broza da odvoji Crkvu u Hrvata od Pape i Rima, za što je platio montiranim sudskim procesom i na kraju smrću u kućnom pritvoru u Krašiću.
Ruku na srce, posjet predsjednika Ive Josipovića Bleiburgu, za Hrvatsku je korak od sedam milja na putu prevladavanja podjela koje šesdesetak godina žive u narodu koji se našao na povijesnim bespućima u borbi za slobodu i neovisnost koju sada baštinimo nakon tisuće godina. Na nama je da uredimo svoj dom onako kako sami želimo. Samo da opet ne usrljamo u neke nove magle.
Post je objavljen 22.06.2010. u 16:54 sati.