25.04.2010., nedjelja
Tko nas, bre, zavadi?
Dejana Jovića pamtim tamo iz osamdesetih, u vrijeme dok je bio jedna od „udarnih pesnica“ glasila Saveza socijalističke omladine Hrvatske, zvanog Polet. Među glavnim metama bili su mu tekstovi koje smo kao mladi kršćanski intelektualci objavljivali u listu MI.
Svašta je taj Jović komentirao, stajao na stranu onih koji su nas progonili nakon naših hodočašća i susreta s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu, kad smo po povratku bili maltretirani od UDBE, kad su nam oduzimali putovnice, pritvarali nas i prekršajno osuđivali jer bi javno pjevali vjerske pjesme, konkretno „Glory, Glory Aleluja“, ili one domoljubne od Vice Vukova: „Tu je tvoja zemlja“ i „Bokeljska noć“.
Uvijek smo se iznova čudili kolika je količina mržnje i kakav je to svjetonazor koji su s majčinim mlijekom usisali Dejan Jović, i ne samo on već toliki drugi njemu slični okupljeni pod partijskim poletovskim skutima, koji su nas iz čista mira osuđivali za naše javno svjedočenje vjere, kako na papiru tako i u životu.
Omiljena im je optužba bila proglašavati nas kleronacionalistima i sva je sreća što je koncem osamdesetih došlo do sloma komunističkog bloka i otvaranja vrata demokraciji i u Hrvatskoj, tko zna što bi inače doživjeli po poletovskoj politici etiketiranja neistomišljenika.
I onda je devedesetih rat odredio i njihove sudbine. Sklonile su u to vrijeme Službe svoje ljude negdje na Zapad, ulagalo se u njihovo daljnje školovanje. I nije prošlo puno vremena, vratili su se s puno žara u Hrvatsku kako bi nastavili tamo gdje su nekad stali, uglavnom na jakim medijskim, savjetničkim i sličnim pozicijama.
No, Dejan Jović, politolog s londonskim doktoratom, koji u službenoj biografiji ne navodi ni godinu rođenja, a bome ne i Hrvatsku, već ističe da je rođen u bivšoj Jugoslaviji, čija su istraživanja usredotočena na stabilnost i raspadanje država, teorije tranzicije i politike u jugoistočnoj Europi, Lijepu Našu uglavnom je zaobilazio. Osim što je u svojim intervjuima i blogovima, od 2000. godine pa do naših dana, osobito na beogradskom B92, plasirao teze kojima je Domovinski rat tretirao kao građanski.
„Taj je rat samo jednim dijelom, vjerojatno manjim bio inspiriran nacionalističkom ili bilo kojom drugom ideologijom. Nacionalizam, bilo u obrambenoj ili ekspanzivnoj formi – kao zaštita našeg naroda ili vraćanje našeg teritorija – bio je uglavnom izgovor onima koji su vodili računa o osobnoj financijskoj i statusnoj koristi... To što su razarani Vukovar i Dubrovnik, a ne Kraljevo i Niš, služilo je i služi kao razlog da službena Hrvatska sebe vidi isključivo kao žrtvu, a svoju ulogu u ratu isključivo kao obrambenu“, istaknuo je Jović u studenome 2008. godine.
U zadnje vrijeme još je Dejan objavio kojakakvih bisera. Tako je početkom siječnja 2009. napisao kako je bolje da Hrvatska ne uđe u Europsku uniju prije Srbije, nego da sve zemlje u regiji postignu približno sličan stupanj pripremljenosti pa ih tek onda zajedno primiti.
Radi još dva razloga pričekao bi Dejan Jović s ulaskom Hrvatske u EU: najprije zbog toga što je uvjeren da će s ulaskom u zemlji ojačati konzervativizam, odnosno nacionalizam, a uz to bi, po njegovom mišljenju, kao i u Poljskoj, i u Hrvatskoj odmah došlo do zaustavljanja važnih reformi.
I još nešto brine Jovića, a to je da će Hrvatska, uđe li prva u Europsku uniju, zahtijevati veća prava i bolji status za Hrvate u Bosni i Hercegovini(!)
Nakon svega navedenoga, samo godinu dana kasnije Dejan Jović se obreo na Pantovčaku, u ulozi glavnoga analitičara novoga predsjednika Ive Josipovića. Prema svemu sudeći, taj je konzultant britanske Ekonomske-obavještajne agencije, kako navodi Nino Đula, glavni urednik Globusa, presudno utjecao na formiranje Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini te Srbiji, a njegove su ideje ugrađene i u sporni predsjednikov govor u Parlamentu BiH u Sarajevu, gdje je Josipović izrazio „duboko žaljenje što je hrvatska politika devedesetih doprinijela stradanjima ljudi i podjelama u BiH koje nas i danas muče“.
Josipovićev govor naišao je na odobravanje u Engleskoj i SAD-u, koje „peru ruke“ od odgovornosti što je Milošević u krvi „branio“ Jugoslaviju. Ipak, žestoka reakcija hrvatske premijerke Jadranke Kosor i HDZ-a natjerala je Josipovića na povlačenje, što sa žaljenjem konstatiraju i u britanskom dnevniku The Guardian.
S druge strane, srbijanski predsjednik Boris Tadić licemjerno poručuje kako je Srbija pokazala hrabrost da bude prva koja će se ispričati za gnjusne zločine koje su počinile sve strane u jugoslavenskim građanskim ratovima. Time je zaobišao pojam genocida kad govori o srpskoj Deklaraciji o Srebrenici, gdje su poklali 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Sve svodi na građanski rat, pa i onaj koji se vodio u Hrvatskoj. A da ne govorimo da nema nigdje ni riječi o srpskoj odgovornosti za iniciranje sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
I tako dolazimo do onog poznatog prekodrinskog pitanja: Tko nas, bre, zavadi? Ako Ivo Josipović u suradnji s Dejanom Jovićem ovako nastavi, onda nam se ne piše dobro, a odgovore bi mogli čitati u nekim novim povijesnim udžbenicima koje bi nam rado uredio Boris Tadić.
Nadam se da smo se mi Hrvati ipak naučili pameti nakon tolikih povijesnih bespuća u kojima smo lutali poput gusaka u magli. Ne ponovila se nikad više.
|
- 23:10 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
04.04.2010., nedjelja
Uzalud vam trud 'krojači'
Pedofilski skandali koji u posljednje vrijeme potresaju Katoličku Crkvu, zbog čega „gospodari kaosa“ udaraju i na samog papu Benedikta XVI., nisu zasada proizveli posljedice koje su „krojači“ novog svjetskog poretka priželjkivali. Dapače, stvari se čini se odvijaju i suprotno od očekivanja onih koji lavinom optužbi i laži žele na leđa Svetoga Oca svaliti krivnju zataškavanja svećeničkih zlostavljanja djece, izvlačeći iz konteksta slučajeve koji su se zbivali dok je Ratzinger još koncem osamdesetih sjedio na stolici münchenskog nadbiskupa, a potom dok je dugi niz godina bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere.
Istina je da je kao dugogodišnji najbliži suradnik pape Ivana Pavla II., kardinal Joseph Ratzinger kao čelni čovjek zacijelo najvažnije vatikanske kongregacije, u Zakonik Kanonskog, odnosno Crkvenog prava, osobno isposlovao unošenje važnih elemenata kao, na primjer, ubrzane procedure oduzimanja svećeničkog statusa seksualnim zlostavljačima djece, ukidanje zastare za takve vrste prekršaja, povišenje dobi za zaštitu djece na osamnaest godina i slične odredbe. Dakle, nema ni govora o tome da je Wojtylin nasljednik na Petrovoj stolici radio išta što bi išlo u prilog zataškavanju pedofilskih skandala.
Žalosno je, prije svega, da su se te stvari događale pod okriljem Katoličke Crkve i da su neki od njenih svećenika činili takve zločine. Osobito je teško danas čitati kroz kakve su torture prolazile žrtve tih skandala u SAD-u, Irskoj i nekim drugim zemljama. Bez sumnje, zlostavljanja koja su počinjena ljaga su ne samo svećenika pojedinaca već i cijele zajednice Crkve i to je grijeh koji u nebo vapije i zahtijeva zadovoljštinu ne samo na razini Kanonskog prava, već i civilni Sudovi u tim slučajevima moraju biti rigorozni i odmjeriti pravedne kazne. I to se u brojnim procesima već i dogodilo.
Međutim, još je više zlonamjerno kad se od pojedinih slučajeva pokušava stvoriti privid kao da je cijela Crkva takva i svi se katolički svećenici, njih gotovo 400 tisuća u svijetu, u više od tri tisuće biskupija, ponašaju devijantno, i svi na čelu s Papom su potencijalni zlostavljači?! A to se upravo dade iščitati između redaka u beskrupuloznim i tendencioznim nastojanjima da se obezglavi stado udaranjem u glavu pastira koji predstavlja Krista na zemlji.
Kako sam na početku istaknuo, ti pokušaji baš ne piju vodu, jer, ako je suditi po onome što se na svetkovinu Uskrsa vidjelo na trgu svetog Petra u Rimu, kad je na pontifikalnu misu na čelu s papom Benediktom XVI. unatoč kiši koja je neprekidno padala, došlo gotovo dvjesto tisuća ljudi, vjernici se ne daju samo tako lako zbuniti lažnim optužbama. Jaku potporu Svetom Ocu na početku misnog slavlja izrazio je dekan kardinalskog zbora, Angelo Sodano, koji je Benedikta usporedio s Kristom koji je stoički podnosio boli i poniženja muke na Veliki petak, te mu izrazio solidarnost cijele Crkve kojoj predsjeda i vodi je mudro i hrabro.
Ova velika kušnja, kako se može nazvati vrijeme kroz koje danas prolazi Crkva napadana sa svih strana, na svoj je način i poticaj da se neke stvari moraju mijenjati glede odgoja svećeničkih kandidata, ali isto tako, s druge strane, jasan znak da Petrova lađa, koja istina pušta na sve strane, kako je prije pet godina u znamenitom Križnom putu kod Coloseuma primjetio Ratzinger kao kardinal, ne smije nikako popustiti pred pritiscima koji se na nju vrše kako bi odustala od svoga nauka, osobito onoga koji se tiče etike i morala.
Kad bi se tu palo, onda bi „gospodarima kaosa“ sve bilo dopušteno, i nikakvih više zapreka ne bi bilo na područjima u kojima se jasno i glasno samo još čuje glas Crkve, osobito Katoličke. To osobito vrijedi u pitanjima prava na život od začeća do smrti, dostojanstva braka muškarca i žene, i drugim temeljnim zakonima usađenima u ljudsku narav a propisana Dekalogom, tojest s Deset Božjih zapovijedi.
Nije lako danas papi Benediktu. No, nije nikada bilo lako stajati na čelu zajednice koju je Krist ustanovio da do konca vremena naviješta evanđelje. Sam Isus je svojim sljedbenicima rekao da će biti progonjeni u svijetu, ali isto tako dodao: Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet.
Nije uvijek lako razumjeti tu iskonsku borbu dobra i zla, ni one koji se svjesno odlučuju služiti knezu ovoga svijeta za koje je Sin Božji kazao kako su lukaviji od sinova svjetla. Ali, zato, svakome dođe na naplatu prema njegovim djelima. Već na ovome svijetu, a da ne govorimo nakon uskrsnuća, u životu u vječnosti.
|
- 23:38 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
