28.09.2009., ponedjeljak
Jasenovačka istina
„Ovdje, u Jasenovcu, osjećamo duboku bol zbog svih žrtava, a posebno zbog onih koji su ovdje trpjeli i bili ubijeni od strane pripadnika hrvatskoga naroda, a još više od strane pripadnika Katoličkoj Crkvi. Iako prepoznajemo grijeh onih koji su nedostojno nosili katoličko ime, Katolička Crkva nikada u tome i takvim zločinima nije sudjelovala niti ih je podupirala. Štoviše, iako neki žele Crkvi pripisivati propust 'nečinjenja', toliko je pokazatelja kako su se predstavnici Crkve - prije svih blaženi Alojzije Stepinac - i njezini vjernici na razne načine u teška vremena protivili nečovječnoj ideologiji koja je bila usmjerena prema drugomu čovjeku, a osobito prema pripadnicima židovskoga i srpskoga naroda, prema Romima, ali i političkim neistomišljenicima iz hrvatskoga naroda.“
U gore navedenim riječima, po mome mišljenju sukus je onoga što je kardinal Josip Bozanić izgovorio u četvrtak 24. rujna 2009., tijekom hodočašća svećenika Zagrebačke nadbiskupije Jasenovcu, Staroj Gradišci i Petrinji.
Mnogo je različitih komentara napisano u povodu toga, kako su ga mnogi nazvali, povijesnog Bozanićevog posjeta Jasenovcu, simbolu stradanja svih onih koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata našli na udaru ustaškog režima. Bez nakane da ulazim u bilo kakvu polemiku, negativni komentari mogu se svesti na tri osnovne teze: po prvima je Bozanić uranio, drugi drže da je zakasnio u Jasenovac, a bilo je onih koji misle da nije ni trebao doći na to mjesto stradanja osobito zbog činjenice što se nije poklonio kod spomenika Jasenovačkog cvijeta.
Međutim, ono što većina poštenih i objektivnih komentatora primjećuje su riječi koje je zagrebački nadbiskup izgovorio u homiliji prigodom molitve Trećeg časa u župnoj crkvi u Jasenovcu.
„Dovoljno je zločinaca pokazalo što može bezumnost i nečovječnost. Nisu u pitanju samo strahote represivnih sustava i vodstva Kraljevine Jugoslavije; niti težnje i strahote Ante Pavelića i ustaša, slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja i baštine našega naroda, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja. Nije posrijedi ni sama ideološka zaslijepljenost i strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji do današnjega dana – pod krinkom antifašizma – ne žele priznati i preuzeti odgovornost za nečovječnost koja ide uz bok s nacističkom. Tu se suočavamo s otajstvom zla.“
Na hodočašće u Jasenovac Bozanić se nije uputio sam. U sklopu Svećeničke godine sa sobom je poveo nekoliko stotina svećenika Zagrebačke nadbiskupije zajedno sa sva tri pomoćna biskupa. Najprije su pohodili Staru Gradišku. Tu je u vrijeme NDH bio ustaški logor, ali je isto tako godinama poslije bio i komunistički kazamat. U njemu su nakon Drugog svjetskog rata tamnovali i brojni svećenici.
Koliko su komunisti bili okrutni prema svećenicima, mučenicima pokazuje i činjenica što su prezbiteri bili prisiljeni svojim rukama razgrađivati crkvu, skidati ciglu zidova s hrama Božjeg u krugu zatvora. Danas na tom prostoru simbola zla izrasta nova crkva koju svojim prilozima pomažu graditi i svećenici Zagrebačke nadbiskupije.
Na kraju tog cjelodnevnog hodočašća, svećenici su služili misu u crkvi svetog Lovre u Petrinji, koju su četnici početkom Domovinskog rata spalili do temelja, a koja je prije nekoliko godina obnovljena i ponovno posvećena. Bozanić je na tom mjestu podsjetio na znamenite riječi svog predšasnika kardinala Franje Kuharića koji je u ljeto 1991. godine, samo mjesec i pol dana prije pada Petrinje, proročkom odlučnošću progovorio narodu:
„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!“
Ove riječi još više dobivaju na značenju osobito u kontekstu još jedne Bozanićeve poruke izrečene u Jasenovcu.
„Dobronamjernomu čovjeku ne može biti jednostavno ni razumjeti, a kamoli prihvatiti tumačenje da su žrtve Bleiburga i 'križnih putova' posljedica onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu. Skamenjeni od čuđenja mogli smo slušati opravdavanja nasilnika u Domovinskome ratu (1991. - 1995.) koji su tolike poubijali, razorili mnoge obitelji i domove, nanijeli neizrecivu bol i protjerali s njihovih ognjišta nevine ljude, kao da je to bilo preventivno djelovanje da se ne bi ponovila zvjerstva iz ustaškoga logora u Jasenovcu. Još je nerazumljivije da se danas s političkih pozornica, bez posljedica za javno izgovorenu laž, propagira da je Katolička Crkva uporište ustaštva.“
Bozanićev pohod Jasenovcu dolazi u pravi trenutak. On je tu stvari stavio na svoje mjesto, dajući do znanja kako je Crkvi u Hrvata stalo do istine, kako Jasenovca tako na isti način i Bleiburga. Zagrebački je nadbiskup i u Bleiburgu prije nekoliko godina jasno progovorio o Jasenovcu kao strašnoj ljagi hrvatskog naroda. Sada je ovdje ponovio da je svaki zločin jednako strašan čin bez obzira na ideološke ili bilo koje druge predznake. Oni, kojima nije stalo do istine, to neće moći nikada shvatiti. No, to je njihov problem, bez obzira koliko se trudili i to lažima druge uvjeravati kako nisu u pravu. Žalosno je samo što zbog laži takvi ne snose nikakve posljedice, a trebali bi.
|
- 21:15 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
13.09.2009., nedjelja
Kome smeta 'Oče naš'
Početak nove školske godine u Splitu neki su se potrudili začiniti napuhanom aferom, jer ih je smetalo što su prvašići sa svećenikom izmolili molitvu „Oče naš“. Da bi stvari prikazali na što dramatičniji način, potrudili su se kako bi u opremi teksta slagali javnost navodeći u nadnaslovu kako je „dio roditelja negodovao zbog mise u školskim klupama“.
Da se zbilja dogodilo tako kako je navedeno, odnosno, da se na početku školske godine služila misa (katolička ili bilo kojeg drugog obreda) za prvašiće u nekoj od splitskih osnovnih škola, još bi se moglo razumjeti negodovanje dijela roditelja. Misi i pobožnostima je uistinu mjesto prije svega u crkvi, ili tamo gdje se na javnom mjestu nađu vjernici koji žele sudjelovati u zajedničkom svjedočenju vjere. To može biti primjerice procesija po Rivi za svetog Duju u Splitu, ili tradicionalna manifestacija Za križem na otoku Hvaru.
I kad većina od 98 posto roditelja upiše djecu na vjeronauk u školi, zašto bi onih dva posto smetalo što ostali odobravaju i ne smeta im da na početku školske godine sa svećenikom izmole molitvu „Oče naša“. Uostalom, taj je svećenik zacijelo jedan od onih koji rade u toj školi, odnosno, drži vjeronauk toj istoj djeci.
Pitam se, zapravo, što ima tako loše u molitvi „Oče naša“. „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.“
Još mi je zanimljivije od svega da svećenik i sociolog don Ivan Grubišić, molitvu „Oče naša“ na početku školske godine smatra indoktrinacijom djece kojoj se protivi sve više roditelja!? Za razliku od njega, protojerej pravoslavne crkve u Splitu, Nikola Škorić, ističe svoje osobno mišljenje da molitva nikome nije suvišna, i kako ne vidi ništa ružno u tome da se moli za početak škole.
Ne sjećam se da je Grubišić ikada javno prosvjedovao u ono vrijeme koje nije bilo tako davno, prije dvadeset godina, kad se uistinu provodila indoktrinacija, ali ona marksistička, komunistička. I onda je većina učenika bila iz obitelji vjernika, no svi su morali postajati pioniri, na silu se upisivalo u Savez socijalističke omladine...
Danas isti oni koji su onda bili komunistički omladinski korifeji, poput Grubišića zagovaraju kako vjeronauku nije mjesto u školi, pa će to argumentirati i lažnim tezama. Po njima je Vjeronauk d.o.o. kriv i za samoubojstvo jedne mlade Kaštelanke koja se prije par mjeseci bacila u smrt sa zvonika ponad Željeznih vrata Dioklecijanove palače.
Pokazalo se, međutim, da je pripadala kultu koji je veličao samoubojstva, što se potvrdilo nekoliko dana poslije kad je na isti način odlučio skončati život i njezin otac. Umjesto oproštajnog pisma otac je u ruci imao papir na kojem je bila nacrtana mrtvačka glava, te ispisan naziv pjesme „Love removal machine“, američke grupe The Cult. Na to ih zacijelo nije poticao nitko od onih koji navještaju vjerske istine, bilo u školi ili za propovjedaonicama neke od kršćanskih crkava.
Ovakvim krivotvorinama vjernici bi se trebali otvorenije suprostavljati. I tome da neki nastupajući sa svojih isključivih pozicija propisuju kako bi se kršćani trebali ponašati u javnosti.
U prilog potonjem navodim i riječi njemačke kancelarke Angele Merkel, inače kršćanke evangeličke vjeroispovjesti, koja se potaknuta posljednjom enciklikom pape Benedikta XVI. „Caritas in veritate“, zalaže za povratak kršćanskom poimanju čovjeka u društvu.
„Moramo biti borbeniji. To je moje čvrsto uvjerenje. Ne oholi, nego borbeniji. Naš način života, naše usmjerenje, neće se nametnuti u svijetu samo po sebi“, zaključuje Angela Merkel.
|
- 17:56 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
