„Ovdje, u Jasenovcu, osjećamo duboku bol zbog svih žrtava, a posebno zbog onih koji su ovdje trpjeli i bili ubijeni od strane pripadnika hrvatskoga naroda, a još više od strane pripadnika Katoličkoj Crkvi. Iako prepoznajemo grijeh onih koji su nedostojno nosili katoličko ime, Katolička Crkva nikada u tome i takvim zločinima nije sudjelovala niti ih je podupirala. Štoviše, iako neki žele Crkvi pripisivati propust 'nečinjenja', toliko je pokazatelja kako su se predstavnici Crkve - prije svih blaženi Alojzije Stepinac - i njezini vjernici na razne načine u teška vremena protivili nečovječnoj ideologiji koja je bila usmjerena prema drugomu čovjeku, a osobito prema pripadnicima židovskoga i srpskoga naroda, prema Romima, ali i političkim neistomišljenicima iz hrvatskoga naroda.“
U gore navedenim riječima, po mome mišljenju sukus je onoga što je kardinal Josip Bozanić izgovorio u četvrtak 24. rujna 2009., tijekom hodočašća svećenika Zagrebačke nadbiskupije Jasenovcu, Staroj Gradišci i Petrinji.
Mnogo je različitih komentara napisano u povodu toga, kako su ga mnogi nazvali, povijesnog Bozanićevog posjeta Jasenovcu, simbolu stradanja svih onih koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata našli na udaru ustaškog režima. Bez nakane da ulazim u bilo kakvu polemiku, negativni komentari mogu se svesti na tri osnovne teze: po prvima je Bozanić uranio, drugi drže da je zakasnio u Jasenovac, a bilo je onih koji misle da nije ni trebao doći na to mjesto stradanja osobito zbog činjenice što se nije poklonio kod spomenika Jasenovačkog cvijeta.
Međutim, ono što većina poštenih i objektivnih komentatora primjećuje su riječi koje je zagrebački nadbiskup izgovorio u homiliji prigodom molitve Trećeg časa u župnoj crkvi u Jasenovcu.
„Dovoljno je zločinaca pokazalo što može bezumnost i nečovječnost. Nisu u pitanju samo strahote represivnih sustava i vodstva Kraljevine Jugoslavije; niti težnje i strahote Ante Pavelića i ustaša, slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja i baštine našega naroda, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja. Nije posrijedi ni sama ideološka zaslijepljenost i strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji do današnjega dana – pod krinkom antifašizma – ne žele priznati i preuzeti odgovornost za nečovječnost koja ide uz bok s nacističkom. Tu se suočavamo s otajstvom zla.“
Na hodočašće u Jasenovac Bozanić se nije uputio sam. U sklopu Svećeničke godine sa sobom je poveo nekoliko stotina svećenika Zagrebačke nadbiskupije zajedno sa sva tri pomoćna biskupa. Najprije su pohodili Staru Gradišku. Tu je u vrijeme NDH bio ustaški logor, ali je isto tako godinama poslije bio i komunistički kazamat. U njemu su nakon Drugog svjetskog rata tamnovali i brojni svećenici.
Koliko su komunisti bili okrutni prema svećenicima, mučenicima pokazuje i činjenica što su prezbiteri bili prisiljeni svojim rukama razgrađivati crkvu, skidati ciglu zidova s hrama Božjeg u krugu zatvora. Danas na tom prostoru simbola zla izrasta nova crkva koju svojim prilozima pomažu graditi i svećenici Zagrebačke nadbiskupije.
Na kraju tog cjelodnevnog hodočašća, svećenici su služili misu u crkvi svetog Lovre u Petrinji, koju su četnici početkom Domovinskog rata spalili do temelja, a koja je prije nekoliko godina obnovljena i ponovno posvećena. Bozanić je na tom mjestu podsjetio na znamenite riječi svog predšasnika kardinala Franje Kuharića koji je u ljeto 1991. godine, samo mjesec i pol dana prije pada Petrinje, proročkom odlučnošću progovorio narodu:
„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!“
Ove riječi još više dobivaju na značenju osobito u kontekstu još jedne Bozanićeve poruke izrečene u Jasenovcu.
„Dobronamjernomu čovjeku ne može biti jednostavno ni razumjeti, a kamoli prihvatiti tumačenje da su žrtve Bleiburga i 'križnih putova' posljedica onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu. Skamenjeni od čuđenja mogli smo slušati opravdavanja nasilnika u Domovinskome ratu (1991. - 1995.) koji su tolike poubijali, razorili mnoge obitelji i domove, nanijeli neizrecivu bol i protjerali s njihovih ognjišta nevine ljude, kao da je to bilo preventivno djelovanje da se ne bi ponovila zvjerstva iz ustaškoga logora u Jasenovcu. Još je nerazumljivije da se danas s političkih pozornica, bez posljedica za javno izgovorenu laž, propagira da je Katolička Crkva uporište ustaštva.“
Bozanićev pohod Jasenovcu dolazi u pravi trenutak. On je tu stvari stavio na svoje mjesto, dajući do znanja kako je Crkvi u Hrvata stalo do istine, kako Jasenovca tako na isti način i Bleiburga. Zagrebački je nadbiskup i u Bleiburgu prije nekoliko godina jasno progovorio o Jasenovcu kao strašnoj ljagi hrvatskog naroda. Sada je ovdje ponovio da je svaki zločin jednako strašan čin bez obzira na ideološke ili bilo koje druge predznake. Oni, kojima nije stalo do istine, to neće moći nikada shvatiti. No, to je njihov problem, bez obzira koliko se trudili i to lažima druge uvjeravati kako nisu u pravu. Žalosno je samo što zbog laži takvi ne snose nikakve posljedice, a trebali bi.
|
