Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
01.10.2008., srijeda
O STOTOJ GODIŠNJICI ROĐENJA JOSIPA GOSTIČA
|
Josip Gostič - jedan od najvećih slovenskih i hrvatskih pjevača rođen je 5. ožujka 1900. godine u mjestu Stara Loka a odrastao je na Homcu pri Kamniku za koji je ostao vezan cijeloga života. Glazbom se bavio od mladosti te je najprije učio glasovir i orgulje. Kasnije je studirao pjevanje na Konzervatoriju u Ljubljani i zatim se dalje usavršavao u Beču kod glasovite profesorice Marije Rado-Danielli. Najprije pjeva u zboru Ljubljanske opere i zatim započinje karijeru kao lirski tenor. Debitirao je kao Lenski u operi Evgenije Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog 1929. Kao solist djeluje u Ljubljanskoj operi do 1937. nastupajući osim u operi i u opereti. Od 1930. počinje gostovati u Zagrebu. Od 1937. postaje stalnim članom i prvakom Zagrebačke opere u kojoj djeluje neprekidno do svoje smrti 1963. I u Zagrebu isprva pjeva lirske uloge kao što su Rodolfo i Pinkerton (Puccini, La Boheme, Madame Butterfly) te Alfredo (Verdi, La Traviata) . Njegov je glas zadržao uvijek svojstva lirskog tenora. No zahvaljujući sjajnoj tehnici pjevanja, velikoj glazbenoj kulturi i inteligenciji njegov se glas pravilno razvija, dozrijeva, postaje tamnijim i snažnijim te ubrzo preuzima uloge dramskih tenora. Oko četrdesete godine života preuzima sve glavne uloge u dramskom opernom repertoaru. To su prije svega naslovne uloge u Wagnerovim operama Parsifal i Lohengrin, zatim uloge u Verdijevim operama kao što su Radames, Manrico, Otello, Ricardo, Don Carlos (Aida, Trubadur, Otello, Krabuljni ples, Don Carlos). Jednako velike uspjehe postiže i kao Mario Cavaradossi (Puccini, Tosca), don Jose (Bizet, Carmen), Herman (Čajkovski, Pikova dama), Faust (Gounod, Faust), Canio (Leoncavallo, Pagliacci), Turiddu (Mascagni, Cavalleria rusticana), Chénier (Giordano, Andrea Chénier), Janko (Smetana, Prodana nevjesta), Florestan (Beethoven, Fidelio) itd. Redovito nastupa i u djelima hrvatskih skladatelja pa je tako velike uspjehe postigao kao Mića, Petar i Bojan (Gotovac, Ero s onoga svijeta, Mila Gojsalića, Morana), zatim kao Porin (Lisinski, Porin) i Vezir (Papandopulo, Sunčanica). Sam Jakov Gotovac smatrao je Gostiča svojim najboljim Erom. Od 1951. Gostič postaje član Bečke državne opere i od tada nastupa na najvećim pozornicama svijeta kao što su Milanska Scala, Velika opera u Parizu, Opera u Barceloni, Covent Garden opera u Londonu, zatim brojne operne kuće u Njemačkoj, Engleskoj, Bugarskoj, Češkoj i dr. Svoj najveći trijumf doživio je Gostič kad ga je veliki njemački dirigent Clemens Krauss izabrao za glavnu tenorsku ulogu kralja Midasa na praizvedbi opere Ljubav Danaje Richarda Straussa na Svečanim igrama u Salzburgu 14. kolovoza 1952. Vrijedno je ovdje napomenuti da je sam Richard Strauss upravo dirigentu Kraussu povjerio da za izvedbe njegovih djela sam izabere najbolje izvođače. Čuvena Metropoliten opera poziva ga istodobno da na njihovoj pozornici pjeva jednu od svojih najboljih uloga - Verdijevog Otella. Sam je odbio primamljivu ponudu jer je vjerojatno bio zasićen slavom. Repertoar koji je pjevao Gostič u svojoj dugoj i sjajnoj karijeri je impozantan. Pjevao je ukupno 115 opernih i operetnih uloga. U 26 godina djelovanja u Zagrebačkoj operi je nastupio ukupno 970 puta, dok je u Bečkoj državnoj operi nastupio 260 puta. Gostič je posjedovao snažan i ujednačen glas neobičnog intenziteta i velikog raspona, bio je istinski i sjajno školovani muzičar te je stoga njegova fraza uvijek bila razrađena, plemenita na dugom dahu. Prema svojoj tonskoj emisiji bio je pravi vagnerijanski tenorski heroj (Heldentenor). No unatoč tim značajkama zadržao je do kraja i sposobnost lirskog izraza. Uz sve to bio je sjajan glumac pa su sve njegove predstave za publiku, koja ga je jednostavno obožavala, bile uvijek prava svečanost. Tijekom svoje duge karijere Josip Gostič nastupao je i bio stalan suradnik i partner brojnim umjetnicima u domovini i u inozemstvu. U domovini je često nastupao pod vodstvom najpoznatijih dirigenata kao što su Lovro pl. Matačić, Samo Hubad, Rado Simoniti, Bogo Leskovic, Krešimir Baranović, Mladen Bašić, dr. Milan Horvat, Nikša Bareza, Danilo Švara, Milan Sachs, Berislav Klobučar, Demetrij Žebre i dr. U svijetu nastupa pod vodstvom Josefa Kripsa, Jonela Perleae, Clemensa Kraussa, Rudolfa Moralta, Francesca Molinari Pradellija, Karla Bőhma, Franza Konwitschnya, Leopolda Ludwiga, Rafaella Kubelika, Franca Ghionea i mnogih drugih. Partneri u domovini su mu Zlata Gjungjenac, Josip Križaj, Drago Hržić, Julij Betteto, Vilma Nožinić, Mila Kogej, Zinka Kunc, Zdenka Zikova, Ančica Mitrović, Nada Tončić, Rudolf (r)upan, Ksenija Vidali, Aleksandar Griff, Valerija Heybalova, Marijana Radev, Anka Jelačić, Tomislav Neralić, Marija Podvinec, Sena Jurinac, Ivan Francl, Dragica Martinis, Vilma Bukovec, Vladimir Ruždjak, Nada Puttar, Vanda Gerlovič, Frano Lovrić, Mirka Klarić, Branka Stilinović i dr. Na svjetskim scenama Gostičevi partneri su Georgij Bakljanov, Jarmila Novotna, Ljuba Welitsch, Marija Jeritza, Annelies Kupper, Paul Schőffler, Hans Hotter, Boris Hristov, Geraint Evans, Gian Giacomo Guelfi, Eleanor Steaber, Ugo Savarese, Rafael Arié, Josef Griendl, Paula Takacs i mnogi drugi. Unatoč velikoj slavi Gostič je ostao uvijek naš jednostavni domaći Joža. Nastupao je do kraja svojih fizičkih snaga. Tako je već teško bolestan i vidno slab u 64. godini 12. listopada 1963. zadnji put nastupio kao Manrico u Verdijevom Trubaduru. I opet je magistralno otpjevao zahtjevnu ulogu Manrica i zauvijek se oprostio od svoje voljene zagrebačke publike. Umro je na sam Božić na klinici u Ljubljani od raka na želucu. Primivši sakramente umirućih oprostio se sa svećenikom i sa svima riječima: "Hvala za sve, pripravan sam za put." Priređen mu je veličanstven ispraćaj iz Ljubljane. Sudjelovale su tisuće njegovih obožavatelja i poštovatelja i brojni svećenici predvođeni ljubljanskim metropolitom i nadbiskupom. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na svome Homcu uz samu crkvu u kojoj je redovito pjevao i molio. Za života Gostič je primio najviša priznanja kao što je Nagrada Milke Trnine. Snimio je više ploča i drugih nosača zvuka za potrebe Hrvatskog, Slovenskog radija i inozemnih radio postaja. Svojim sjajnim pjevanjem, muzikalnošću, izvrsnom glumačkom interpretacijom, predanošću umjetnosti i radu i osobitom vjernošću svojoj matičnoj Zagrebačkoj operi ubraja se među najpopularnije i najobljubljenije pjevače koji su ikada kod nas nastupili. Stoga je još za života postao i ostao za svoju publiku jednostavno pjevačkom legendom. Dr. Petar Tocilj Povodom obilježavanja 100. godišnjice rođenja Josipa Gostiča u Zagrebu je na Gornjem gradu u Vitezovićevoj ulici br. 6 postavljena spomen ploča na zgradu u kojoj je živio sve do smrti. Objavljen je i dvostruki CD s njegovim izvedbama najpoznatijih opernih arija i pjesama, a u HNK je izveden Verdijev Trubadur. Također je objavljena, uz drugi veliki niz svečanosti u Zagrebu i Ljubljani, i velika monografija o umjetniku, autora dr. Ede Škulja, Marjane Mrak i Marije Barbieri. Prenosimo:Hrvatska glazbena unija |
