ZonaOZona

Molim gradonačelnika da mi vrati glas + Update

Molim gradonačelnika Vukovara da mi vrati glas. Dala sam ga u dobroj vjeri, ali mi se ista pokvarila.

Prvi simptomi kvara javili su se kao osip i svrbež izazvan konstantnom kuknjava kojom je gradonačelnik namjerio činiti čuda u našem malom gradu. Moljakanje novca za komarce, dječja ljetovanja, ceste. Misijska molidbena kružna putovanja i SMS žicanja. Odličan način da nekom dosadite i izazovete sasvim suprotan efekt.

Kao naporni siromašni rođaci. Žiceri šećera i cigareta, pred kojima se svi prave da nisu doma, iako su im cipele pred vratima.

Prijatelj mi, inače javna osoba (kažem ovo ne zbog toga da se pohvalim kako, eto, poznajem neku "komunalnu" osobu, već da bolešćurinu pokažem u najžešćim simptomima), jedan dan piše:

Nego, jesu li kod vas stvarno ti komarci toliko veliki problem? Jučer sam dobio SMS od gradonačelnika (serijski SMS naravno) u kojem fekta od ljudi lovu. Moram priznati da mi taj tip već debelo ide na jetra jer samo fekta po Hrvatskoj, a kad mu dođu na stol projekti za stvoriti nešto (pričali mi ljudi) njega to ništa ne jebe, nego gleda kojem hotelu na moru da uvali vukovarsku djecu za ljetovanje.

Možda nije istina da ga briga za projekte, ali da mu za iste manjka vremena zbog fektanja, vrlo je vjerojatno. Jer, s obzirom da količinu fektanja, da je superman – usfalilo bi mu.

Nadalje, nakon što smo od Vlade umjesto novca dobili košaricu (za komarce, naravno), pa se gradonačelnik sjetio da građani potrebna sredstva mogu prikupiti i tromesječnom uplatom u iznosu od 15 kn (protiv čega nemam ništa), odjednom se u gradskom proračunu stvorio neki fantomski novac, koji je iskorišten, ni manje ni više nego za otkup ambrozije.

Pazite, ne košnju u ranom stadiju, već otkup usred najžešće sezone osjemenjavanja, kad su svi cjenjeni alergičari grada Vukovara već dobrano prosuzili i zaslinili. Svaki iz korijena iščupan struk vrijedio je 20 lipa.

Nebitno što se korov do otkupnog mjesta provozio kroz cijeli grad i tako rasipalo opasno sjeme. Nebitno što su berači ambrozije pohrlili s prebivalištem i travom i iz susjednih općina. Nebitno što su se neki garant sjetili za sljedeću godinu posaditi plantažu tog korova, zlu ne trebalo.

Ovih dana je gradonačelnik ukinuo neka radna mjesta, vodeći se tko zna kojim kriterijima, ali sigurno ne onim da smanjuje birokratski aparat. Naime, otkako je na vlasti, otvorena su neka nova radna mjesta i primljeni ljudi po tko zna kojim kriterijima. Takva se rošada zasigurno ne može opravdati nestručnošću prvih, a velikom stručnošću drugih, jer je iz aviona vidljivo da pravih kriterija nije bilo. Gradonačelnika je opet ponio kreativni tsunami.

Osim toga, zanima me kako gradonačelnik opravdava tvrdnju da poglavarstvo ima previše pravnika, a premalo ekonomista, a nije uspio naći pravnika koji će mu napisati jedan obični natječaj za mjesto pročelnika, a bez da ga je u nekoliko navrata dopunjavao i nadoštukavao?

I kao točka na „i“,kap koja mi je prelila čašu, pitanje je (retoričko, naravno) kako gradonačelnik opravdava najnoviju odluku o povećanju svoje i plaće svojih zamjenika? Osobito ako ide okolo i moljaka novce za siromašni Vukovar? Nije li to licemjerno i posve suludo u situaciji u kojoj se nalazimo?

Misli li gradonačelnik da je to u redu? Da to povećanje može opravdati njegova izjava da dio plaće daje u humanitarne svrhe, kao pomoć za školovanje jednog polaznika osnovne škole?

Pa, dragi gradonačelniče, briga moga poslodavca što sam ja na besplatni smještaj odlučila primiti studenticu čiji otac jednom radničkom plaćom izdržava šesteročlanu obitelj, u kojoj su sve četvero djece učenici-putnici i k tome odlikaši? To je moja osobna odluka i nema veze s time kolika bi meni trebala biti plaća. Ni bilo kome tko svojom voljom ljudima pomaže.

Zato, totalno iznervirana, molim da mi se vrati taj moj pišljivi glas. Njemu neće faliti, ali meni će značiti jako puno.

Neka mi ga vrati posredno, preko tetke iz urudžbenog, zajedno s dokumentacijom koju kanim u ponedjeljak uzeti natrag, ne čekajući rezultate natječaja za pročelničko mjesto na koje sam se (ne znam zašto) prijavila. Naime, sve i da sam vjerovala kako će se u ovoj zemlji dogoditi čudo, pa će se ljudi na takve pozicije birati po sposobnostima (možda imam neku šansu), a ne po podobnostima (nemam šansu), član ovako nepromišljenog tima, i da me tko i izabere, nikako ne bih htjela biti.

Je l' mi kasno da odem na Novi Zeland?

Update: Pošto mi se u u ova dva dana kroz sms poručice malo-malo pa provuče pitanje nije li me strah od reakcija na ovaj post, sve zabrinute ovim (jeftinijim) putem obavještavam da nije, jer živim u demokraciji i stojim iza onoga što sam rekla. Također, ne mislim da je Željko Sabo osoba koja ne može podnijeti kritiku, a osobito ne od nekoga tko je izvan svih političkih i društvenih zbivanja Grada (i mimo svih struktura moći).
Također, osjećam potrebu pojasniti osobne motive za ovaj post, te preporučam ljudima koje ne zanima situacija u gradu Vukovaru (osobito one koji u njemu ne žive) da ne čitaju dodatak koji slijedi, jer niti će što shvatiti, niti će se zabaviti.

Mislim da ipak moram malčice razjasniti neke stvari. Kao prvo, zašto sam glasala za Saboa?

Krenimo od izbora 2000. Dakle, pred te izbore u rukama sam imala neku brošuru u kojoj je SDP pisao o situaciji u Vukovaru i tamo naišla ne niz potpuno iskrivljenih i netočnih podataka, a oni za koje sam se najviše tada zakačila bile su iz područja mog svakodnevnog rada, pa su mi sjeli kao šaka u oko.

Ne podnosim kad netko manipulira podacima o djeci (na njih smo svi osjetljivi) ili o porastu maloljetničke delinkvencije (svi se plašimo kriminala), a sve u svrhu da bi se dokopao vlasti.

Bilo je tu još nekih stvari koje su tumačene vrlo nestručno i proizvoljno, u čistu svrhu manipuliranja biračkim tijelom (sad mi je žao što nemam tu brošuru sačuvanu). U potpisu je bio Željko Sabo, predsjednik vukovarske podružnice SDP-a.

Također, iako sam na državnoj razini glasovala za SDP i radovala se pobjedi (nadajući se promjenama), mišljenja sam da SDP kao stranka u Vukovaru ima vrlo malo kvalitetnih ljudi/stručnjaka, što je sve ove godine bio razlog da ne zaokružujem redni broj ispred njihovih kandidata za Gradsko vijeće. I tako smo došli do paradoksa... u jednu ruku, kao totalni nesimpatizer HDZ-a na državnoj razini, na lokalnoj sam bila prisiljena birati od više zala - manje.

SDSS i Leskovca zaobilazim u širokom luku jer niti nude kvalitetan program, niti sam zainteresirana za stvaranje male Srbije unutar Vukovara. HSP ne volim iz sličnih razloga. Liste kvalitetnih neovisnih kandidata gotovo da nisu postojale, isključimo li jedan "izlet" dr. Aleksijevića, kojemu sam tada dala glas, ali piši propalo (nije uspio).

Htjela priznati ili ne - HDZ je u Vukovaru bio stranka koja je u svoje redove još u vrijeme progonstva pokupila najobrazovanije ljude Grada, od kojih većinu poznajem kao sasvim korektne osobe i dobre stručnjake. Zažmirila sam na jedno oko zbog postojanja Vladimira Štengla i birala osobe, a ne stranke. Dakle, prisilno HDZ.

No, svima je u gradu prekipjelo. Zaista je bilo dosta autokratskog držanja HDZ-ovca Petra Mlinarića, koji je vedrio i oblačio Vukovarom, te mislio da je mjesto sabornika isto i što i mjesto gradonačelnika u sjeni, pa je pri bilo kakvom otporu, kočio i ljude iz vlastite stranke. Tako smo imali aferu s gradonačelnicom koja je došla nakon, hvala bogu, odlaska Vladimira Štengla (autokrata i osobe koja ne da nije imala takta i sluha za drugo i drugačije, nego mi se ne da o tome uopće pisati) i g. Šote (koji se očigledno nije snašao među političkim hijenama, pa se povukao "zbog zdravstvenog stanja") No, kako gradonačelnica nije bila osoba koja će plesati kako Petar Mlinarić svira, ubrzo je unutar stranke nastao kaos, što se sve odrazilo i na Grad (kako na upravu, tako i na građane).

Na prvim izborima u kojima se gradonačelnik birao neposredno, Željko Sabo je dobio izbore zato što su birači dali packu Petru Mlinariću i to je svima jasno kao dan. Ljudi nisu glasali ZA Željka, već PROTIV Pere.

Sabo nije čovjek kojeg prate afere, malverzacije. Mislim (skroz subjektivno, dakako) da je on u sve ušao srcem, da su mu namjere u suštini časne. No, Željko Sabo je okružen totalnim autsjaderima i jedina osoba za koju mogu reći da je dovoljno sposobna obavljati dužnost koju je dobila od Saboa je njegova zamjenica Stanković. Ostatak nije vrijedan spomena.

Nakon godinu i pol dana od dolaska na vlast Željko Sabo mijenja pročelničku garnituru. I to je njegovo pravo. Osobito je pravo maknuti čovjeka koji je pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela zlouporabe položaja , što je propustila učiniti bivša gradonačelnice (kako i zašto, sam bog zna... ali svakako opravdanje da je on uložio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu ne drži vodu, jer je presuda odlukom Županijskog suda u Vukovaru pravomoćna i to je bio više nego dovoljan (i nužan) razlog da se Hegeduša skloni s funkcije. Da je pametan, učinio bi to sam).

No, sada imamo situaciju i da se radi restrutkuriranje cijele uprave. Da ne duljim: vrlo me je iznenadilo kad sam na jednom kulturnom događaju ugledala svog poznanika, simpatičnog mladića, sada kao djelatnika Poglavarstva. Pojavio se niotkud (ili se to meni učinilo autističnoj, nedovoljno upućenoj), kao osoba zadužena za organizaciju kulturnih događanja. Izgleda da mi je natječaj, iako nisam bila osobno zainteresirana, promakao. U međuvremenu je g. Mitrović promijenio i zvanje, te je stručni referent zadužen za rad s mladima i civilnu inicijativu. Iza njega je iskustvo u tome (Mirovna grupa mladih i niz projekata) i to je ok. No, ako je primljen g. Mitrović, tako ad hoc, bez da se radila analiza koga se ima viška u upravi, a sada se iz tog istog odjela otpuštaju ljudi, npr. Darija Benaković, profesorica književnosti, jedini stručni suradnik za kulturu (ostali su svi, kao što je red – za socijalu i sport), meni postaje zlo.

Mitrovića osobno poznajem i moglo bi se reći da smo u dobrim odnosima (surađivali smo u nekim projektima) i nemam ništa protiv da osoba tog profila radi na jednom takvom radnom mjestu. Benaković ne poznajem, no mislim da joj je učinjena velika nepravda. Primiti nekoga nabrzaka, netransparentno (jer ti je dao svoje glasove/potporu svojih birača nakon što je sam izgubio izbore kao drugi na neovisnoj listi Srđana Šijakovića) i to ne na mjesto recimo, svog zamjenika (dakle, dužnosničko), a potom otpustiti drugog SLUŽBENIKA (dakle, ne dužnosnike, ne osobu koja se bavi politikom, već stručnjaka i to jedinog u upravi koja se bavi između ostalog i kulturom, već službenika) ukoliko on nije povrijedio svoje radne obveze, NEDOPUSTIVO JE. Ne može se nečija lojalnost ili zahvala za potporu davati primanjem na radno mjesto SLUŽBENIKA.

Također, i o otpuštanju pravnice koja je 11 godina bila tajnica grada, od same reintegracije (a onaj tko u njoj nije sudjelovao ne zna o čemu pričam) daleko je od ispravnog poteza, ako ni zbog čega, onda iz ljudskih razloga. Iako uopće ne sumnjam u njezinu stručnost i korketnost prema radu, uzmimo joj reintegraciju kao beneficiju zbog koje je mogla (i trebala) bez ovolikog stresa dočekati mirovinu, od koje ju je dijelila koja godinica.

Na stranu stavljam i sve objede (tako ću ih tretirati) o tome da je Sabo nagao čovjek, bez takta za suradnike, da je radna klima opterećena strahom i stalnim presingom koji se vrši na službenike (a poznato je da takve sredine nisu produktivne). O tome ne mogu, jer ne znam, jer na posao dolazim na sasvim drugo mjesto. No ono što mogu i mislim da trebam otvoreno reći jest' da mi je iskreno žao što sam glasala za njega.

Birala sam ga jer nisam htjela da mi sudbinu kroji Pero i nitko osim Pere; birala sam ga i zato što nije opterećen nacionalizmom i iza njega se ne vuku repovi bilo kakvih afera. No, mislim da je on svoju zadaću shvatio fatalistički, da treba biti gradonačelnik, a ne onaj koji želi da se grad jednog dana preimenuje u Sabovar, jer ga je zadužio do neba.



Molim da se ovaj post shvati kao moja malena pobuna protiv bahatosti političara i općenito, protiv toga da nam život i nadalje kroji podobnost, a ne sposobnost. Također, uopće me ne zanima kako se oblači g. Sabo. Jesu li to ljubičaste košuljice ili siva odjela iz doba soc-realizma, totalno je nebitno. Ne smeta mi ni akcija solidarnosti koju je pokrenuo, pozivajući se na Francekovu zamisao da Hrvatska (njezine Županije i gradovi) obnovi Vukovar, ali neka mjera mora postojati. No, ne želim živjeti u gradu koji je slučaj. Vukovar ima dovoljno sposobnih i pametnih ljudi, stručnjaka, ali zbog ovakve situacije bježe glavom bez obzira od politike, pa čak i iz Vukovara. Ono što je Sabo trebao raditi upravo je suprotno od rastjerivanja sposobnih. I neka se ne vadi da je za sve kriv HDZ. To odavno znamo. Apsolvirano. Sad je na redu ON.

Kad porastem napisat ću knjigu

Dugo kanim pisati o dojmu kojem se povremeno ne mogu oteti. Ništa bitno, ništa spektakularno, ali ipak (meni) vrlo zanimljivo.
Zaključila sam da je pojedinim ljudima (a i blogeri su ljudi, zar ne?) gotovo neprirodno važno jednoga dana objaviti knjigu. O tome kako pišu ili će (planiraju) napisati knjigu, rado pričaju ili pišu, meni to zvuči prilično morbidno: bez knjige potpisane njihovim imenom ostat će nedovršeni, mrtvi, nezabilježeni kao vrijedni postojanja, što li? Pri tome ne mislim na one koji od svoje spisateljske ambicije naprave vrhunsku zajebanciju, poslasticu od pisanih riječi, iz koje će jednom, sasvim sam sigurna, ipak ispasti odlična knjiga, ma koliko neki ne vjerovali u to.. Ili barem neki ludi ljubavni SF roman o bogatom piscu i mladoj usidjelici koja svu ušteđevinu spiska na krstarenje Mediteranom u potrazi za mužem iz bajke.

- Znate, ja pišem knjigu - kažu potpuno ozbiljno naši budući autori.

- Woow! - otme nam se iz grla glas. - A jeste li već nešto do sada objavljivali?

- Ne. Ali sada pišem knjigu. Imat će 500 stranica.

- A sigurni ste da je to što pišete baš knjiga?

- Pa naravno! Imam već imena za sve likove. Glavna junakinja mi se zove prejebeno dobro!

Kada porastem i ja ću napisati knjigu.

Ponekad mi bude neugodno. Ponekad i vrlo neugodno. Što slušati o takvim ambicijama (pitam se usput zašto ljudi ne sanjaju kako će nešto vrijedno naslikati ili komponirati... patentirati), ali i biti predstavljena kao ona koja je objavila knjigu.

- Znate, ona je objavila knjigu!

- Woow!

A u tri lepe...

Osim što mi je neugodno, prilično mi je sve to i neprirodno. Onkraj pameti. Jer, taj woow! podatak da sam ja (ili, svejedno, tko) objavila knjigu, zapravo je u priličnom raskoraku sa stavovima, da ne kažem predrasudama koje većina ljudi (ali ponekad i ti isti «budući autori» koje upravo spominjem) gaje prema onima koji su, eto, već napisali tu, prvima toliko sanjanu- knjigu. Ili dvije. Ili su zaista pisci.

- Ma, pusti ga, on je ludi pisac!

- Znaš pisce, nisu baš skroz svoji.

Priznajte, muškarci su obično zapušteni, izgubljeni tipovi, skloni zaviriti u čašicu jer slova im se malo-malo pa zagube, zapadnu u nevolju tešku, pa su ih naši krhki, ali pustolovni literati prisiljeni junački izvlačiti sa dna iste.
A žene? Te su tek čudne biljke. Ili su masnokose i neugledne babe, koje obavijene dimom cigarete kašljucajući tipkaju i pri tome mrze cijeli svijet, a pepeo otresaju u fišek od papira, jer su im pepeljare nataknute na vrh nosu. Ili su mlade i zgodne, a knjige objavljuju zato što su uhvatile neku budalu koja će im sve to i financirati, bez da trepne svojim tajkunskim okom. Skandal! Umjesto da kao sve poštene sponzoruše primaju poklone u nakitu, parfemima i autima, one biraju – knjigu.

I zašto onda, pobogu, ljudi maštaju o tome da će jednoga dana i sami napisati knjigu? Ono što pisanje donosi, svakako nije privilegirani položaj u društvu ili barem primanja od kojih možeš pristojno živjeti. Dakle, nema ni prestiža, ni slave, ni moći, a bogami ni para. Ipak...

Kad porastem i ja ću napisati knjigu.

I kako netko uopće može pričati da piše knjigu, ukoliko već nije nekog vraga napisao (objavio, pa makar na blogu), pa sad treba provjeriti vrijedi li to što je napisao ugurati između tvrdih ili nešto mekših korica? I tek kad se to ukoričavanje jednog dana i dogodi, može biti siguran da zaista ima knjigu?

I što dalje? Imaš knjigu i..?

Zemlja se i dalje vrti oko Sunca. I oko svoje osi. Nebo je i dalje iznad tvoje poetske ili prozne glave. Ništa se nije promijenilo. Možda si se samo malo pronašao ili, ako je to što pišeš sranje, malo više izgubio.

Pero je kriv što sam pljunula ovaj post. Osobito je kriv jer me je oslovio spisateljicom, a ja se ne vidim tako obučena. Ili obnažena.

Bez lažne skromnosti, znam da su iza mene dvije knjige koje imaju svoje pristojno mjesto na top ljestvici domaće proze objavljene u 2008. i 2009. Ne dodiruju vrh, nisu dno dna. Tu su i imaju svoje čitatelje. Neki od njih su više, a neki nisu uopće ushićeni.

No, ja nisam spisateljica jer živim od svoje profesije, a ne od pisanja knjiga. I ne samo to. Meni pisati nije disati. Bez disanja ne mogu, a pisanje doživljavam kao nadogradnju. Kao desert poslije dobrog ručka. Kao popodnevni san. Nešto bez čega mogu, ali me postojanje istog raduje, čini sretnijom, obogaćuje mi život. Kao nešto u čemu tu i tamo skoro pa perverzno uživam, na način da me odmakom vremena vlastite riječi zateknu i učine mi se kao hajduci među pustim janjičarima. Topli ljetni pljusak. Nešto što se jednostavno otelo.
No, živjeti s mesijanskom zadaćom da jednog dana moraš objaviti knjigu? Oprostite, meni je
to naprosto smiješno.

Tek onda kad se teksta nakupi, tek onda kad ti je puno ljudi reklo da to što si napisao vrijedi i da se treba naći u koricama.. onda razmišljaš o knjizi.

Kad si pisac jedne knjige - nisi spisatelj.

Kad si pisac dvije knjige - na tragu si da postaneš spisatelj, ali ne nužno.

No, još uvijek nisi spisatelj, a osobito ne književnik. To si (po mom sudu) ako ti knjige požive toliko da se dade naslutiti kako će te i nadživjeti.

Volim pisati. Veseli me kad se nekome moje pisanje sviđa. Ne sekiram se kad ne pišem. Ne doživljavam napisati novu knjigu kao nešto što se mora dogoditi. Nije me sram reći da sam je ipak napisala. Normalno mi je da knjigu tada doživljavam kao proizvod i da razmišljam o njoj kao proizvodu. Ne sramim se svojim proizvodom trgovati. Ne vjerujem u moral i iskrene namjere onih koji tvrde da je sramotno knjigu promovirati. Ne pogađa me kritika napisanog. Mrzim kada o mom ili bilo čijem pisanju raspravljaju ljudi koji knjigu nisu ni pročitali. Veselim se osjećaju kada nakon tuđeg pročitanog teksta dobijem želju ne napisati više ni riječi jer vlastite riječi vidim tako osrednjima.

U ovom volem- ne volem, pomalo sam bahato pljucnula na nadobudne autore budućih knjiga koje će ili nikada neće ugledati svjetlost dana.

A onda sam se sjetila koliko sam nepravedna. Ni riječi o onima drugima. Onima koji stoje na drugom polu i preziru sve koji se usude pisati, napisati, objaviti, promovirati. Vjerovati u sebe. S pokrićem ili bez njega. Male i sitne duše koje zbog vlastitog ega, koji, sigurna sam, ne bi podnio potencijalnu kritiku, učine sve da omalovaže bilo čiji pokušaj da se napisano pretoči u knjigu.

Gdje u svemu tome naći pravi omjer, ne znam. Možda u pisanju bez ideje da će to što napišete ikada i nužno biti knjiga. A ako se ona dogodi, čestitam vam i želim puno novih. Knjiga, dakako.

Ah da… Skoro sam vam zaboravila reći… da pišem knjigu. Što „knjigu“? Ma pišem dvije. Iikovi mi se zovu prejebeno dobroooo!!

Update: ako odete kod Pere, svakako pročitajte komentar koji je ostavila Bijesna zvečka. Mnogo pametna ta Zvečka. A pročitajte i Traktorkin. Tek da vam Zvečkin bude još pametniji.

Postala sam pače

Eh. Mnogo brate dole beše komentara. I svi pačići kva-kva, a pače moje malo opet kmee... E, jebiga! I zato javno odustajem.

Drugovi blogeri, ne znam kako da vam kažem, ali ja sam Ljuta baba. To mnogo volim biti jer inače imam nešto jače noge, a Babine su dugačke kao dve kalifornijske gliste. I plus, ima plavu kosu. To mi se oduvek mnogo sviđa. I zato ponekad maznem njen identitet. Najčešće dok spava, pa se lako transformišem. Ne moram ni da je budim. Samo uzmem što mi treba i odem raditi pakosti. A vi, nemojte sad odma da joj sve izblebećete. Ili možete, ako vas baš svrbi ispod jezik. Ionako će Baba da misli kako ste se najeli bunike i da vam fali mala bela košuljica. Baba mnogo voli da spominje taj deo garderobe (misli valda da je to nužno kao crna mala haljina) i zato sloooobodno pričajte okolo ovakve stvari! Nemojte posle da bude. Iju! Nismo znali!!

Dakle.. Elem! Dugačke noge su mnogo lepe (a posebno Babine), ali uvek imaju jedan mnogo ozbiljan problem. Završavaju malom guzicom. A to opet nije dobro za blogerku mog kalibra i tako se povremeno predomislim pa vratim Babi i noge i identitet. Ipak je lakše pisati blog kad imaš na čega da sedneš.

I eto, dok sam u pauzi opet ja, i dok se ne setim ko bih dalje mogla da budem, a samo da ne budem baš kroz ja, očepim malo i anonimno. Malo, ali strogo. Mnogo volim da budem anonimna. Mučki se tada potpisujem svakakvim imenima. Svime što vam padne na pamet. Crta, tačka, zarez, tri tačke, delilac,delije, gde li je, ajme, šic, stalkam po kućama, ah, uh, bre i jok bre... .

Ne morate uopšte da se mučite. Čim vam se učini da pišem okolo onako kako pače moje ne misli, ili ne daj bože pljuckam po pačetu mom malom, to mora da sam ja. Nema druge! Ja jedina na ovom svetu mislim da je pače malo munjeno i zato svako anonimno govance koje čepi lično pače moje malo, ne može niko drugi da bude doli ja.

Ponekad čak postanem i neko koga uopšte ne smem da spomenem ovim putem jer je mnogo gadan! I nije tačno da počinje na slovo M!

E, ali onda se iznenada setim da je radijus mog kretanja ipak ograničen (a ja imam mali prag tolerancije na frustracije i glupost, ali to s glupošću nije tema ovog posta), jer neće svaka shusha dati jednom poštenom anonimcu da komentariše. I zato hitno moram da se opet transformišem.

Na primer, mnogo volim i da budem Nodus. To mi je jako šik. Dobijem priliku da sve odreda izjebem natenane, a da se uopšte lično ne nanerveriram. Plus, mogu ladno da drmnem pivo ili dva, a da se ne ispovraćam (ni od ukusa, ni od toga što sam se od te količine našljokala). A mogu da slušam Matu Mišu Kovača bez da se bilo kome na ovom svetu pravdam. Jedino ne valja što ako sam Nodus ne znam jesam muško ili žensko. Ako se uverim da sam žensko, spopadne me osećaj se da su mi narasle sise minimalno do broja 5, pa mi se totalno izmeni perspektiva na okolni svet. A ako se osetim kao muško, osim što ne znam što bi s onom stvari (jebiga, zaboravim se, pa mi zasmeta usled prekrštanja mojih kratkih, ali nemirnih nogu), uplašim se da sam npr. istotevirao zmaja na neki deo svoga tela. Preciznije, da su mi na rame izboli s mastilo neku besnu alu. Ma idi..!!!! Odma me jeza prođe! Pa mene je strah i brkove pincetom opleviti, a ne da se šaram po telu sa slikama raznih životinjki. I zato ne mogu dugo biti Nodus.

Sutra putujem u Zagreb. To vam je glavni grad bivše jugoslovenske republike Hrvatske. Hvata me panika da ću imati alibi da nisam ni jedna od navedenih mojih ličnosti. Nemam IPhone (greškom mi ostao u testu kad sam prekjuče mesila pogaču, pa sad čekam kod koga će zazvoniti), a nema ni snage da nosim računar sa sobom (mnogo mi kabast monitor). Zato ću vam u poverenju otkriti kako sam usled putničke groznice i ovoga puta odlučila da naglo promenim identitet. Dok se ne vratim, nemoj da kome zucnete da to nisam ja!!! Odnosno, da sam to ja! Jebiga, odlučite sami jel jesam ili nisam, jer više ni sama ne znam tko sam!

p.s. to što ja ovako pišem kriva je krema za sve i nemoj da mi ko dira identitet dok se ne vratim s puta!

Oznake: pače