ZonaOZona

srijeda, 23.04.2008.

Nakon jedne smrti (2. dio)

Draga moja Veronika,

Dok Vi vlastitom utrobom, poput nerođenog ploda, zakriljujete i štitite onoga koji Vam tu utrobu raskrvavljuje kandžama, a Vi mu ih još i sami oštrite, ja ostadoh željan Vašeg bogomoljskog uboda.

Vaš Augustin

...

Augustine, Augustine...

U nevolji me uvijek i nasmijete. Evo sam se zamislila sva okata i zelena, samo sada nema zjene u kojoj bi se oplodila. No, ako maknem na stranu Vašu silnu volju da me uvijek razveselite i za sutra ohrabrite, u ovom nadasve kratkom pismu (Da Vam nije što? Nikad manje riječi od Vas nisam dobila...), ja nalazim razloga i za mrvu prigovora.

Rugate mi se zbog «uboda»? Baš ste zlica! Vi bar dobro znate da bih sok svoj u Vas pustila samo da je po sudbini tako zapisano. Priznajem, oduvijek sam brbljivica bila, tijelo Vam netaknuto osjetim pod jezikom, a miris na vrhu prsta. Um mi s Vašim posestrimski diše. No, postoji jedna za pedalj viša, za uncu lakša, a odoka mi se čini i za trunak crnja. I tu leži Vaš i moj problem. Za oboje je to barem zrno previše. Vama - da se osjetite spokojnije što mi niste pohrlili, a u neku ruku – imate me. Meni da ne povjerujem kako bi me Vaše ruke s istim žarom milovale pa se, eto, ni prepustit mašti nisam smjela.

Putovi su nam se križali u nesretna vremena.

Ljutite se na mene kad Vam na sav trud i risanje mapa naših prošlih koračaja ja kratko odgovaram: «Ne, nismo. Sigurno»

Jesmo li se mogli sresti ljeta Gospodnjega tog i tog, u Zemunu, dok ste prolazili Dositejevom, a ja može biti stajala pred izlogom kakvoga dućana?

Ili smo se jedno o drugo dotakli u Samoboru, na mostiću preko Gradne, dok ste pastrve mrvicama hranili?

Možda u knjižnici ili kakvom restoranu? Možda? Možda "onda" ili "tada"?

"Ne, nismo!" – opet kažem. Nikada. Sigurna sam. Jer da je da smo do toga došlo, ja bih znala. Vjerujte mi. Ako sam Vas opazila onaj dan kad ste mi u život nahrupili, a bila sam od ljubavi prema drugom i slijepa i gluha, zar mislite da vas ne bi nanjušila u ta davna vremena, dok mi njega u postelji nije bilo?

I biste li se vi za mene tako primili da Vas nisam podsjetila na nepravdu koju Vam je počinila ona što je od mene za pedalj viša, uncu lakša i nešto malo crnja? Za korak uvijek ispred, bliža, da jasnija budem.

Vi ste pitali i nju i mene: „Zašto? Zašto vam je trebalo uzdaha sa strane?".

Mene moj muž nije pitao ništa. Nikada, pa čak ni kad sam cvilila ranjena - od njega, od svijeta i od same sebe izgubljena.

I tu ste me dobili. Ili možda ja Vas? Na prijateljstvo mislim, dakako.

Da što mislite s kim sam to pišući razgovarala? Kome sam se jadala? Sebi samoj?
Kad Vas nema, Augustine, ja Vas sebi napišem jer crtati ne znam. I zato, ne šalite se sa „ubodima".

Ostajte mi zdravo.

...

Kao i uvijek Veroniko, riječima se poigravate bolje od mene i izvlačite mi osmijeh na lice.
Da upravu ste, kraj mene jedna crnja i viša, a kraj vas jedan ćelaviji i niži (ili bi barem Vi tome tako htjeli). Sudbina, što ćete.

I da Vas napola citiram: „I tu je Vaš problem“.

Ne volite dovoljno sebe. Ili pak previše pa Vas boli njegovo ledeno držanje, odbijanje. Kako god, sve dok je stvarima tako, nesretni ste, a mene zbog toga neka tuga oko vrata stisne. Mene boli Vaša bol pa bih sebično, da Vas mine.

Kada se putevi presjeku nenadano i često čudom nastavimo s čuđenjem svako svojim, mjesto raskrižja ostaje zauvijek.
Na njemu smo još uvijek Vi i ja, Veronika, samo ja koračam naprijed s osmijehom i s Vama u srcu na neki čudan, ali nježan i mio način, a Vi se ustreptala i ranjena stalno osvrćete nazad i tražite onoga koji na Vašem putu nikada nije bio, a taj nisam ja..

I kad kažem da ostadoh željan „uboda“, ja ne gubim nadu kako ćete jednog dana shvatiti da želja i htjenje nisu jedno te isto.

Iskrena želja i žaljenje za nečim ne znači da se ta želja morala, trebala ili smjela ispuniti. No, istovremeno, ono što se nije dogodilo ne umanjuje njezinu iskrenost.

A ja sam prema Vama uvijek iskren bio. Barem sam Vam toliko mogao od sebe dati.

...

Ostavit ću neke riječi neispisane jer im nije došlo vrijeme. Ionako, nešto mi govori da će vazda sličnih sudbina biti. Oduvijek smo postojali Vi i ja; On i Ona. Neki drugi nesretni muževi i žene. Mnoga su raskrižja i mnogi su na njima. Skamenilo ih vrijeme pa se po mlađima-idućima krune, prosipaju. Sličnu ljubav, sudbinu, kao doba u godini ponavljaju.

Istina je, okrećem se. I žao mi je zbog toga. Mislite da je ugodno osvrtati se s nadom, a na istom mjestu stalno isti kamen zaticati? Žao mi je i zbog mene i zbog kamena, ali i zbog onih u čijim sam životima više od lude žene što plače za kamenom.

Zato, neću oštrit pero. Sve se nadam da će jednom neka druga Ja o tome moći reći više. Ili lakše, kako god hoćete. Da će znati stvari nazvati pravim imenom.

Da će znati prepoznati kome srce nije smjela pokloniti.
- 12:49 - Komentari (62) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.04.2008.

Nakon jedne smrti

Vi me, Veronika, čudite. Iskren ću biti, ne zamjerite. Toliko smo riječi ovakvim putem razmijenili da osjećam kako mogu takvo što sebi dopustiti. Prijatelji smo, zar ne?

Svaki puta kad Vas vidim na promenadi ili kad u pratnji prijatelja uđete u plesnu dvoranu, kazalište, caffe… Pomislim kako nema žene koja je toliko svjesna sebe. Iz Vas sve zrači. Ne kikotom, ni željom da se nametnete, već jednostavno, na čelu Vam piše koliko ste svjesni sebe, osobe iz koje tijelom izvirete; sveg znanja i neznanja, što u Vama živi. Uvijek se iznova radujem Vašoj spremnosti da upitate, saslušate, razumijete i, napokon, kažete što o svemu tome mislite... Bez namjere da previše oštro sudite. Tako se ljudima o Vama čini.

Osjećate li poglede na svom licu, dekolteu, rukama… Čujete li uzdahe i po koji zavidni šapat?

Siguran sam da je tako. I zato se po tko zna koji puta pitam što Vam to, pobogu, treba? Zašto se stalno vraćate na izvor svojih muka, na jasle iz kojih ste još do nedavna, sa solju i kamenje jeli?

Čemu ispočetka jad i bol, kad dobro znate da ta ljubav bez muke ni u začetku svome nije bila? Kakve su to potrebe u Vama, ta silna želja da i nakon ružnog razlaza, svih uvreda koje su Vam u lice bačene (pa i onih što ste i sami izrekli), s tim čovjekom prijatelj budete?

Zar ste zaboravili zbog čega ste od njega otišli? Što Vas je nagnalo da u bijegu spas svoj tražite? Zaboravili ste na laž, njemu tako laku, sitnicu naprosto, a Vama grijeh nad grijehovima? Smetnulo Vam se sa uma uzimanje po volji, a davanje na žlicu. Iskreno, Vi čak ni ne znate koga ste voljeli.

…

Prijateljstvo? Oh, varate se, Augustine! On i ja to nikada nećemo moći biti. Previše se toga proželo međ' nama. Svi letovi i padovi. Sve visine i glibovi. Prijateljstva takve kote ne poznaju. U njima se ruke ne skupljaju kada netko u tom dvojcu plače, zagrljaja ište. Ja samo osjećam tog čovjeka. Osjećam ga dušom, takvog kakav jeste. Sve dobro i čudno u njemu. Sve divno i ono što me boljelo. I ljutim se na nj', al' na sebe uvijek više. Što sam čemer prosipala, a sve sam mogla ispočetka znati? Da iza riječi djelovanja nema, da je u istinu onaj što je htio biti i da me je želio taman toliko koliko mu treba. I da sada u drugoj moj okus otapa.

Ja sam, prijatelju mili, prije ovih zadnjih suza, htjela samo jedno: leći s mirom i noć zadnju s njime probdjeti.

Ne, nisam htjela leći tako kao što sam uvijek u tom zagrljaju barem malo mlađa, zaštićena bila.Tako se osjećala pa makar... Ma ne znaju drugi, k vragu, da mi jak glas na klimavim nogama hoda pa mu nekad takvih prolaznosti, vjerovanja treba. Sebestvenost okrhana. Ja sam ga voljela i njega svojim željama jalovo crtala. Rekoh, nisam htjela tako leći... Lijepe uspomene čuvat ću za prošlost.

Samo sam željela da on jednom bude kao život u utrobi: savinutih koljena i s rukama pod bradom, a ja da ga okrilim toplo, šuteći saznanjem da smo bili jadni i nikakvi kad smo se otpolovljeni tako lako izgubili... Pa onda svijetom klatili na prazno. Grizli i čangrljali, očiju širom otvorenih, od očaja i bure sa jezika što je mela sve pred sobom, obnevidjeli. Jedno drugog samo zlom pronalazili pa se okrastali, za strahove slijepili... Bjesovima kamenili.

Gotovo je. Niti imam snage, niti je moje srce tako htjelo. Umorna sam, dragi Augustine. Umorna za očaje, trula od jaglavosti trvrde. Moje i njegove. Zaboravljiva za tuđe loše, a sramna zbog rod-rođenog, iz mene okoćenog.

Sad kad znam tko je htio biti i kakva to sve mogu biti ja, molila sam ga da posustanemo. Ništa drugo, već da u pustu noć na spokojnu postelju jedno pored drugog sjednemo. Za lakše sutra, da na časak predahnemo.

Jučer, kad ga sretoh, neprilično jednoj ženi, ja ga primih za mišicu pa mu, gladajuć ga u oči, na brzinu rekoh:

Ne bježi od mene, ja ti neću zla. I sam znaš da ni s jednom nisi tako blizak bio. Hajde, ispuni mi želju pa ću kao ptica iz krletke otvorene krilima zamahnuti. Dođi sa mnom. Spustiti ću se, zlato ,na postelju, a ti mi na lijevu ruku glavu položi. Desnom ću ti rame nježno obaviti. Tako ću, sa rukama što su milom milovale – bijesom šamarale, tad u miru biti. Nogu ću ti preko bedra prebaciti, omotati nas nejasnim pripadanjem što mi ispod kože tinja. I ljubit ću te zadnji puta, kao što si nekad - dugo, dugo i na sitno, ti ljubio zadovoljnu mene.
Ako nam se što slučajno pridigne, to će biti da je od burinog repa. Ne brini se, milo… Pravit ću se da nam nije ništa. Noć će proći. Jutrom ćemo svako svojim putem, lagani i bosi. Na svakom prstu po kamenčić uspomena.

Nije mi ništa rekao, samo me je na trenutak pogledao. Tužne oči, trnjine rane. I učini mi se da ljubavi tu vidim pa mi srce zaigralo brže. Sve dok zelenu mu iskru ne pročisti trepavica. Tad se skamenih, Augustine. Tad mi više nazad, ali niti naprijed nije bilo. Pod treptajem vidjeh sebe. Mantodea…Imago… U njegovu sam oku bila ženka što ga je pojela. Bogomoljka ponizno sklopljenih dlanova.

(Hvala Zubi na novotvorenim riječima: sebestvenost i jaglavost)
- 15:48 - Komentari (52) - Isprintaj - #