Nakon jedne smrti
Vi me, Veronika, čudite. Iskren ću biti, ne zamjerite. Toliko smo riječi ovakvim putem razmijenili da osjećam kako mogu takvo što sebi dopustiti. Prijatelji smo, zar ne?
Svaki puta kad Vas vidim na promenadi ili kad u pratnji prijatelja uđete u plesnu dvoranu, kazalište, caffe… Pomislim kako nema žene koja je toliko svjesna sebe. Iz Vas sve zrači. Ne kikotom, ni željom da se nametnete, već jednostavno, na čelu Vam piše koliko ste svjesni sebe, osobe iz koje tijelom izvirete; sveg znanja i neznanja, što u Vama živi. Uvijek se iznova radujem Vašoj spremnosti da upitate, saslušate, razumijete i, napokon, kažete što o svemu tome mislite... Bez namjere da previše oštro sudite. Tako se ljudima o Vama čini.
Osjećate li poglede na svom licu, dekolteu, rukama… Čujete li uzdahe i po koji zavidni šapat?
Siguran sam da je tako. I zato se po tko zna koji puta pitam što Vam to, pobogu, treba? Zašto se stalno vraćate na izvor svojih muka, na jasle iz kojih ste još do nedavna, sa solju i kamenje jeli?
Čemu ispočetka jad i bol, kad dobro znate da ta ljubav bez muke ni u začetku svome nije bila? Kakve su to potrebe u Vama, ta silna želja da i nakon ružnog razlaza, svih uvreda koje su Vam u lice bačene (pa i onih što ste i sami izrekli), s tim čovjekom prijatelj budete?
Zar ste zaboravili zbog čega ste od njega otišli? Što Vas je nagnalo da u bijegu spas svoj tražite? Zaboravili ste na laž, njemu tako laku, sitnicu naprosto, a Vama grijeh nad grijehovima? Smetnulo Vam se sa uma uzimanje po volji, a davanje na žlicu. Iskreno, Vi čak ni ne znate koga ste voljeli.
…
Prijateljstvo? Oh, varate se, Augustine! On i ja to nikada nećemo moći biti. Previše se toga proželo međ' nama. Svi letovi i padovi. Sve visine i glibovi. Prijateljstva takve kote ne poznaju. U njima se ruke ne skupljaju kada netko u tom dvojcu plače, zagrljaja ište. Ja samo osjećam tog čovjeka. Osjećam ga dušom, takvog kakav jeste. Sve dobro i čudno u njemu. Sve divno i ono što me boljelo. I ljutim se na nj', al' na sebe uvijek više. Što sam čemer prosipala, a sve sam mogla ispočetka znati? Da iza riječi djelovanja nema, da je u istinu onaj što je htio biti i da me je želio taman toliko koliko mu treba. I da sada u drugoj moj okus otapa.
Ja sam, prijatelju mili, prije ovih zadnjih suza, htjela samo jedno: leći s mirom i noć zadnju s njime probdjeti.
Ne, nisam htjela leći tako kao što sam uvijek u tom zagrljaju barem malo mlađa, zaštićena bila.Tako se osjećala pa makar... Ma ne znaju drugi, k vragu, da mi jak glas na klimavim nogama hoda pa mu nekad takvih prolaznosti, vjerovanja treba. Sebestvenost okrhana. Ja sam ga voljela i njega svojim željama jalovo crtala. Rekoh, nisam htjela tako leći... Lijepe uspomene čuvat ću za prošlost.
Samo sam željela da on jednom bude kao život u utrobi: savinutih koljena i s rukama pod bradom, a ja da ga okrilim toplo, šuteći saznanjem da smo bili jadni i nikakvi kad smo se otpolovljeni tako lako izgubili... Pa onda svijetom klatili na prazno. Grizli i čangrljali, očiju širom otvorenih, od očaja i bure sa jezika što je mela sve pred sobom, obnevidjeli. Jedno drugog samo zlom pronalazili pa se okrastali, za strahove slijepili... Bjesovima kamenili.
Gotovo je. Niti imam snage, niti je moje srce tako htjelo. Umorna sam, dragi Augustine. Umorna za očaje, trula od jaglavosti trvrde. Moje i njegove. Zaboravljiva za tuđe loše, a sramna zbog rod-rođenog, iz mene okoćenog.
Sad kad znam tko je htio biti i kakva to sve mogu biti ja, molila sam ga da posustanemo. Ništa drugo, već da u pustu noć na spokojnu postelju jedno pored drugog sjednemo. Za lakše sutra, da na časak predahnemo.
Jučer, kad ga sretoh, neprilično jednoj ženi, ja ga primih za mišicu pa mu, gladajuć ga u oči, na brzinu rekoh:
Ne bježi od mene, ja ti neću zla. I sam znaš da ni s jednom nisi tako blizak bio. Hajde, ispuni mi želju pa ću kao ptica iz krletke otvorene krilima zamahnuti. Dođi sa mnom. Spustiti ću se, zlato ,na postelju, a ti mi na lijevu ruku glavu položi. Desnom ću ti rame nježno obaviti. Tako ću, sa rukama što su milom milovale – bijesom šamarale, tad u miru biti. Nogu ću ti preko bedra prebaciti, omotati nas nejasnim pripadanjem što mi ispod kože tinja. I ljubit ću te zadnji puta, kao što si nekad - dugo, dugo i na sitno, ti ljubio zadovoljnu mene.
Ako nam se što slučajno pridigne, to će biti da je od burinog repa. Ne brini se, milo… Pravit ću se da nam nije ništa. Noć će proći. Jutrom ćemo svako svojim putem, lagani i bosi. Na svakom prstu po kamenčić uspomena.
Nije mi ništa rekao, samo me je na trenutak pogledao. Tužne oči, trnjine rane. I učini mi se da ljubavi tu vidim pa mi srce zaigralo brže. Sve dok zelenu mu iskru ne pročisti trepavica. Tad se skamenih, Augustine. Tad mi više nazad, ali niti naprijed nije bilo. Pod treptajem vidjeh sebe. Mantodea…Imago… U njegovu sam oku bila ženka što ga je pojela. Bogomoljka ponizno sklopljenih dlanova.
(Hvala Zubi na novotvorenim riječima: sebestvenost i jaglavost)
|