ZonaOZona

Anđeoska posla

Moja prijateljica voli lijepo. I lijepo voli. Volim i ja nju.

Moja se prijateljica voli dotjerati. Umota se u plahtu, poveže se oko struka špagom i na špagu zakači četiri od konca spletene ruže i jednog plavog vunenog puža, pa takva dođe na posao.

Onda, unatoč mreži od ruža i užadi oko i mimo struka, i unatoč pužu koji azurno vrišti; i unatoč svim zabranama, navrh usne položi nekoliko cigareta i pusti da joj pepeo pada po spisima.

Šuti. U magli dima rješava tužne ili tvrdoglave ljudske sudbine. Lista papire zamrljane problemima i garežom otpalim s cigarete, dok joj naočale vise na vrhu nosa.
Napokon, odlučuje glavom, ali usput uzdiše i nečim što u grudima rijetko tko ima baš tako toplo i meko. Srcem.
Moja je prijateljica, osim što voli lijepo, i dobra. Čudna je, ali ima dobro srce.

Dobro srce. Tako bi to ljudi rekli.

Moja prijateljica ne voli zabrane, ali voli anđele i maslačke.

Kad joj se iz stana iselio muž, oličila je zidove u nekoliko boja, tako da joj stari dom sad bude novi. Hodnik je zatrpala anđelima. Svuda je - s komoda i zidnih polica, zijevalo mnogo malih anđela. Staklenih i porculanskih, s krilima koja se proziru. I sa stropa su visjeli anđeli napravljeni od brezova drveta zamazanog bijelom akrilnom bojom i s krilima od krep papira.

Onda je, na vidno mjesto i usred te anđeoske svite, moja prijateljica zalijepila maslačak. Odnosno, nije ga zalijepila ona, već ličilac staklenog oka.

Moguće da mu je baš zbog tog komadića stakla, - ili su u pitanju bile velike (i lijepe) grudi moje prijateljice – tapeta gigantskog maslačka pobjegla milimetar ukrivo.
Milimetar, ali više nego dovoljno za hrpu anđeoskih očiju.

Piljili su ne trepćući. Mjerkali su ne dišući. Čak i noću, u vrijeme dok je moja prijateljica spavala i sanjala isključivo lijepe snove. Procjep na stapki maslačka prvi je uočio anđeo s ormarića za cipele. Jedan prilično anemičan, ali grleni primjerak od porculana.

Na njegov prvi poklik, - probudilo se sve što diše. Na drugi i treći i sve što nikad nije i neće disati.
Procjep je 'pao', iako je prethodno promakao iskusnom i estetski izoštrenom oku kao što je ono u moje prijateljice.
Ličilac staklenog oka ujutro je pozvan na popravni ispit.

Jer, zaboravila sam reći, iako je moja prijateljica dobra, u ovom slučaju je lijepo bilo preče, i njoj i anđelima.

Ličilac staklenog oka je došao, bilo mu je žao zbog pogreške. Učinit će sve da popravi stvari i to odmah.

Tako je rekao, i bez puno pompe raširio je svoje ružičasto ofarbane ljestve, što je izazvalo određene sumnje kod moje prijateljice. Dakle, ružičaste ljestve. Popeo se na njih i odozgo nekoliko minuta razmišljao o problemu, iako je greška bila pri samom korijenu. Na stapki.

Dok su ličiočev nos golicali maslačkovi paperjasti izdanci, anđeli su i dalje gledali. Onaj s ormarića za cipele posebno.

Mojoj je prijateljici zazvonio telefon. Iz slastičarnice u kojoj godinama u isto vrijeme naručuje dječju rođendansku tortu, nekad u obliku košare, nekad šešira – ovisi o tome što će u tom trenutku veseliti njezino dijete, - javljali su da im je žao.

Jednostavno – žao. Gužva je, a pred Božić svi žele kolače i torte.

"Žao nam je.", rekli su još jednom.

I mojoj prijateljici je bilo žao. Kao da je ona birala termin rođenja svoga djeteta.

Sjela je na pod i razmišljala o tome kako inače rado i dobro kuha. I pravi kolače. Ali kako je ljuta na sebe što nikada nije naučila praviti lijepe kolače u obliku košarica i šešira, s likom princeza i konjića purpurne grive. Kako plete ruže i puževe za haljine, a ne zna raditi Matovilke za rođendanske torte.Razmišljala je i o tome kako će ovo biti prvi od pet rođendana njezina djeteta bez torte u obliku nečega. Bilo čega.

I malo je bila umorna. Od spisa. Od ljudi koji se u tim spisima svađaju i ne žele dogovoriti, koji čine nesreću jedni drugima. I od nervoznih šefova i snijega koji se topi.
I bivšeg muža, iako se iselio iz stana.

I dok je tako razmišljala, bivala je sve tužnija. Nije se čak obradovala ni trenutku u kojem se stapka maslačka sljubila sa samom sobom. Stopila kao da nikad procjepa nije ni bilo.

"Kakvu kosu ima Matovilka?", pitao je ličilac sa staklenim okom. "Crnu ili plavu?".

Anđeli su prevrnuli očima.

Moja prijateljica se sabrala, obrisala s očiju nešto nalik suzama (zapravo, to su i bile suze, ali zašto bi to itko morao znati) i natočila jeger sebi i ličiocu staklenog oka.
"Valjda plavu.", rekla je šmrcajući.

Naravno, i u tim trenucima mojoj prijateljici lijepo nije dalo mira, jer Matovilka s čokoladnom kosom nije isto što i Matovilka s kosom od marcipana. Osim toga, crnke imaju oštrije crte lica.

Ličilac je šutio. Njemu je crna kosa baš lijepa i daje neku draž ženi koja je nosi na glavi.

Moja je prijateljica još jednom šmrcnula i potom obrisala naočale rubom stolnjaka. Nataknula ih je na nos i ispod njih škicnula u muškarca nasuprot nje.
Anđeli su na to popizdili. Posebno onaj anemični i sitničavi s ormarića za cipele.

Moja je prijateljica primijetila da ličilac sa staklenim okom ima vraški zgodno tijelo.

Naravno, primijetila je ona to i prije, dok se ovaj izvijao na ružičastim ljestvama gledajući prema dolje (jer s tog kuta gledišta bolje i brže rješava probleme), ali nije stigla o tome misliti.

Moja prijateljica me je maloprije sva u čudu nazvala.

Kaže, prije sat vremena na vrata joj je pozvonio Anđeo.

"Pa kud' još jedan?", pitala sam.

"Ali ovaj ima tortu! I na torti dvorac. I u dvorcu Matovilku."

Svi anđeli u stanu moje prijateljice šute. Osjećaju se malo postiđeno. Samo je jedan nasmijan.

Pije jeger, priča o tome kako nije problem ispeći žuti biskvit i od njega sazidati dvorac, pa sve to onda pogletati i oličiti šarenim kremama. Priča i smješka se. Nije gay, premda je to u nekom drugom kontekstu posve nebitno.

Ružičasta boja je lijepa. I on je lijep, iako ima stakleno oko.

(2000 i neka)


Sretan Vam Božić i lagana 2020-a!

Glineni anđeli

Dragi blogoprijetelji,

Na ovom mjestu sam započela pisati 'zaozbiljno' i mnoge priče zasigurno ne bi ugledale svjetlo dana (bolje reći ekrana) da u njima nisu sudjelovali sami blogera. Bila su to zabavna i meni draga vremena u kojima smo jedni druge poticali na stvaranje zadajući obavezne riječi, često namjerno kontradiktorne.

Mnogi iz tih dana bloganja nalaze se na listi mojih Facebook prijatelja, a s mnogima sam usput, nažalost, izgubila kontakt.

Za vas koji nisu dobili pozivnicu, koristim ovu priliku pozvati vas na pormociju moje nove zbirke kratkih priča "Glineni anđeli".

Bilo bi mi drago vidjeti vas opet

Naklada Jurčić Vas ima zadovoljstvo pozvati na predstavljanje najnovije knjige pripovjedaka naše nagrađivane književnice Julijane Adamović "Glineni anđeli". O knjizi će govoriti, a ponešto iz nje i pročitati, Ana Kranjčić, Jasna Kovačević i, naravno, sama autorica Julijana Adamović.

Pridružite nam se 21. 10. 2016., u 19:30, u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5.

Osim ugodnog druženja, moći ćete kupiti Anđele po promotivnoj cijeni.

Dobro došli!

Kako je Grinch ukrao Oluju

Od prvih incidenata, političkih transparenata i blokada u vukovarskoj Koloni sjećanja 2013.-e, izgubila sam svaku iluziju da u ovoj državi može postojati nešto što će ostati neokaljano ideološkim pripetavanjima. Nešto što će činiti tu, pa makar tananu zajedničku nit oko koje ćemo se dalje plesti, svatko već prema svom uzorku. Jer, zrelim ljudima različito ne smeta.

Ali, eto, ni nakon okretanja leđa ministru Ostojiću na ovogodišnjem polaganju vijenaca kod spomenika poginulim redarstvenicima, ni nakon zviždanja i političkih govorancija na mjestu poput Jasenovca, ja se još ne prestajem čuditi.
Grinchu, pa zar i Oluju?!

Da ga briga za moju konsterniranost, za moju izgubljenu nadu da se ova nacija više ikada može vratiti u stanje normale, jer duh je pušten iz boce i dalje se onaj tko ga je pustio lišava mogućnosti apsolutne kontrole, Grinch bi mi dao jednostavan odgovor.

- Sve je to taktika, sestro! Ne samo da vam nemam što drugo krasti, nego vas mutave ovakvim krađama zabavim, da ne razmišljate što vam se dogodilo i što vas tek čeka.

- Pa dobro, ali zar nemaš barem zrno srama? Daj nam makar malo iluzije da je imalo smisla željeti ovu državu.

No, svjesna sam da tražim previše. Što da nam drugo Grinch ukrade? Nema više tvornica koje bi „privatizirao“ mažući nam oči o budućim velikim investicijama. Nema nekretnina bez ovrha umjesto krovišta. Ostali smo i bez gaća i bez nade u bolju budućnost za rođenu djecu. Kako je krenulo, i djeci njihove djece.
Da Grincha briga za moje dileme, rekao bi mi otvoreno da je sve ovo igra. Da se smirim jer mu u suprotnom dajem za pravo da i dalje pravi budalu od mene. I da je sve stvar nezrelosti jedne nacije kojom se manipulira u svrhu glasačkih listića i kutija.

Bacaju nam udice od obljetnica i blagdana i mi se na njih lovimo. Otvorili su širom vrata svojih torova, na ledinu istjerali vukove iz priča starih više od sedamdeset godina i sad nas u svoje stado utjeruju. Pa tko u toj borbi za svako naivno grlo prevlada.

Gle nas kako smo za šišanje spremni: samoproglašeni domoljubi, licencirani Hrvati i konzervatori devedesetih, imaginarni jugoslaveni, orjunaški potomci i deca oficira, fašisti, komunisti, šatoraši i titoisti. Kako tko koga počasti i etiketira, kako tko u koga svoje strahove projicira. A svi isti. Ako ne isti, a onda u sličnoj gabuli. Osim ako nisu u kategoriji onih koji su „jamili“, pa sad...

Grčka nam se smiješi, a Bog pjevuši za laku noć.

Kad smo kod smijeha…

Danas mi se Grinch cerio iza Predsjedničinih leđa. Stršao joj iza uredno zaglađene frizure. Bilo mu je urnebesno smiješno kako me je najava izvanredne konferencije za tisak zatekla i kako mi je glavom prošlo bezbroj pitanja. Od Sanaderove tiskovne se nisam ovoliko unezvjerila.

Grinchu je lice promijenilo boju. Uljubičastio se od smijeha zbog moje naivnosti.
Grinch obožava ovu zemlju i ove ljude. Gdje se još može tako dobro zabaviti? U kojoj državi može navesti predsjednika jedne zemlje da zakaže konferenciju za tisak i da digne naciju na noge, pa joj se onako utrnuloj od neizvjesnosti dostojanstveno obrati, dajući izjavu da će ući u odbor za zaštitu Oluje od njega samog?

A još k tomu zna da je sve uzalud. Od prvog zviždanja na mimohodu, od prvog oskvrnuća velike tišine koju smo dužni našim mrtvima, od prve blokade na putu legalno izabranog predsjednika i prvog politikantskog transparenta tamo gdje mu nije mjesto, sve buduće Grinchove krađe su unaprijed osigurane.

Oznake: Oluja, Kolinda

Zjapeća tišina o Bleiburgu i danas stvara kaos

Da ne zbunjujem ljude koji su jučer ovdje čitali moj osvrt o Bleiburgu i onome što nam je ostavio u nasljeđe, ali je potom završio kao osvrt na jednom portalu.

Tekst je prilično dugačak, ali ne dovoljno da bi u njega stalo sve ono što nam i dana danas pričinjava probleme i što se tako obilato koristi u dnevno-političke svrhe.

Koga zanima, o čemu se radi, može više o tome ovdje pročitati

Oznake: Bleiburg

Poštujte Vukovar

Imate 364 dana za prepucavanja, emocionalne ucjene, demagogije, iracionalne postupke, dnevno političke bodove i okretanje leđa i ostale nezrelosti. Ovaj jedan ne zloupotrebljavajte. Nitko. Ni lijevi, ni desni, ni sudionici rata, ni oni koji su radili da bi vojsku plaćali, ni oni koji su bili prognanici, ni oni koji su se brinuli (posredno i neposredno o njima), ni oni koji se 91.-e nisu ni rodili (ispada da su krivi jer ne mogu izdati potvrdu gdje su bili). Suzdržite se 18.11. Poštujte prigodu, sjećanje na žrtve, grad i one koji u njemu žive.

Dođite... Da nam pamet stane

Ako imate vremena, ako volite književnost za djecu, ako vas zanima što imamo za reći, ako vam se jedu kolači...

Budite u pravo vrijeme i na pravom mjestu:

U Ogrizovićevoj (Cvjetni trg), 30.listopada 2013. g, s početkom u 12,00 - Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade predstavlja svoje biblioteke Mala i Velika.

U Biblioteci Velika stisnula se i moja knjiga - roman za djecu "Da ti pamet stane"


Vidimo se!

Spavaj grade

Zanimljivo je to.

Kada se u Vukovaru predstavljaju latinična slova – kreativno sročena i otisnuta na slavu i gradu i ljudima, okupe se prijatelji i rodbina. Malo iskrene radosti, nekoliko buketa cvijeća i par potpisa. Događaj jedva dostojan crtice u lokalnim novinama.
Sa ćirličnim slovima događanja poprime drugačije konotacije i gotovo kozmičke razmjere. Barem što se posjetitelja i medija tiče.

Sve je tako masovno. I ozračje je nekako svečanije. Žene umjesto malih crnih haljinica odaberu crne majice, za tu prigodu posebno dizajnirane. Muškarci na ograde vješaju povijesne odore.

Event.

Grad se događa. Spontano stožerno. Sve to zbog slova. Ćiliričnih.
I pri tom nije bitno što u tim konkretnim (ćiriličnim) slovima nema nikakvih poruka: ni onih o ljubavi, ni patnji. Ni smijehu, ni suzama. Ni drame, ni komedije, a publike kao u priči.

Nema veze što su ta opaka i opasno djelujuća ćirilična slova papagajsko ponavljanje onoga što iznad i latinicom piše: Centar za ovo, Zavod za ono, Policijska postaja za ništa, Ured državne uzaludnosti.

Ponovno smo u plemenu gdje je tako ocenaski. Grije nas iracionalna vatra naših praotaca. Busamo se u nacionalna prsa, ne mareći kakve poruke drugima šalje ritam našeg tam-tama.

„Halo, svijete, ja sam netolerantan i taj me dio moje osobe čini iznimno ponosnim“

„Halo, Srbine, nećeš ti meni dva slova-tri slova. Znaš li ti što sam ja prošao 91.-e?“

„Halo, Bože, što si ono rekao o oprostu i ljubavi prema bližnjem svom? Jesi li siguran da je otpuštanje stvar dubokog i božanskog mene, a ne onoga tko se nije sjetio oprost zatražiti?“

Kenu Wilberu, što ti ono reče o evoluciji svijesti?

Navečer napaćeni Grad na trenutak zaspe. Ali samo na trenutak. Nije Grad blesav. Brzo spava jer je zaključio da u zadnje vrijeme noć služi paćenicima koji nisu imali petlju Savez slova na mjednoj ploči postaviti obdana, uz zvuke himne, pa sad s bušilicima i vijcima trčkaraju maleni pod zvjezdama.

S jednim okom otvorenim, spavamo i mi – njegovi građani. Hrvati i Srbi. Svatko sa svojom teorijom o razlozima ZA i PROTIV. Savtko sa svojom tvrdoglavom mantrom.

Iz patnje i boli nismo naučili ništa. Posebno nismo naučili biti bolji, biti veliki, biti razumni i ono što želimo - dobiti tako da smo bolji, veći i razumni.

Još malo pa će se smračiti. Spavaj Grade. Predahni između naših ludosti.
Malo nas je, ali ima i nas koji te volimo i latinicom i ćirilicom.

Bilješke iz naftalina

Za one koji su uvjereni da iza svakog "talasanja" i "zviždanja" stoji neki maleni osobni interes, vadim iz naftalina:

Slučaj Sabo


Post je dugačak, ali zanimljiv. Ponajviše iz razloga što je pisan u naivnom uvjerenju da je gradonačelnik Sabo tek osoba koja se ne snalazi u ulozi koja ga je zapala spletom nesretnih okolnosti. Tada nije bilo ideje da će njegova želja za moći otići tako daleko.

E, sad, postavlja se pitanje, kvari li vlast ljude ili takvi najčešće dolaze na nju?

I jesam li ja naivna misleći da se stvari mogu mijenjati? Na bolje, naravno.

Gradonačelniče, oprostite, ali snima se!

Da sam bila na mjestu Marije Budimir, na razgovor s gradonačelnikom Željkom Sabo bih došla u pamučnoj majici s natpisom „Ovaj subjekt je pod audio-nadzorom“. Tako bih, sigurna sam riješila hrvatsku moralnu dilemu nad dilemama: kako dokazati da je političar rekao to što je rekao, a nema šanse da je to nekome uopće bitno.

I to bih se još potrudila da mi interpunkcijski znak dođe na krucijalno mjesto: vrh plastične dojke. One koja je pobijedila karcinom.
Tako bih jednim udarcem ubila više muha.

No, nisam bila. Niti sam toliko važna da bi me se pokušalo potkupljivati, niti je razgovor u četiri oka uobičajena komunikacija gradonačelnika s mojom malenkošću. Mi se volimo javno (ja mu pišem, a on čita i ono što nije namijenjeno njemu).

Neki dan sam mu na službenoj stranici grada postavila jedno jednostavno pitanje. Usput sam ga pokušala ohrabriti da se uzdigne iz mulja i pokaže da je čovjek, drug, teolog.

07.08.2013.

Poštovani,

Zašto ne budete iskreni i javno obznaninte ljudima da je snimka autentična, da ste se malo zaletjeli i da Vam je sada žao (sigurna sam da to ne bi više nikada ponovili.. da Vam se pruži prilika, naravno).. I da je posve nebitno to što se netko (u ovom slučaju Marija Budimir), poslužio nekorektnim načinom da dođe do još manje korektne istine, ako je to u interesu javnosti? Vjerujem da u svakom zlu ima dobroga, a u ovom slučaju je to dobro činjenica da će te nakon ovog iskustva postati još bolja i poštenija osoba. Ili, barem opreznija i manje samoljubiva. Našem Vukovaru želim svjetlu budućnost: bez političkih prljavih igara, a onda i bez potrebe za snimanjem razgovora. Svako dobro. (Julijana Adamović)

Ne znam zašto me nije iznenadio odgovor:

12.08.2013.

Poštovana,

Vidio sam vaše fotografije sa Vašom prijateljicom, obraz uz obraz. Lijepa panorama Dunava i križ u pozadini. Zar se trebam Vama očitovati i da li biste mi Vi ikada išta povjerovali? Mislim da ste se javili i na natječaj za posao pročelnice u grad i da niste primljeni. Možete li prihvatiti odluku komisije da niste izabrana, a ja kao gradonačelnik da nemam ništa protiv Vas, već sam prihvatio ocjene nakon testiranja i odluku komisije? Da li ste to ikada prihvatili kao činjenicu?
Nemam se zašto nikomu pravdati i rekao sam svoje.
Srdačan pozdrav
Željko Sabo, Gradonačelnik


Woow! Kako slatko!

Gradonačelnik prati moju facebook stranicu?! Pomno analizira s kim se fotografiram, kako sam se namjestila i što je u pozadini moje ljepuškaste pojave?!

Usput, gradonačelnik „pamti“ (doduše, prilično loše) da sam se prije skoro pa 3 godine javila na jedan natječaj za posao u Poglavarstvu i sad ga povlači kao sukus svog mog djelovanja u pravcu njegove političke ličnosti?

Govori li nam to nešto o njemu?

O življenju istine i/li iskrivljivanju činjenica?
O (ne)sposobnosti nošenja s kritikama?
O (ne)sklonosti tračanju i jadnom pogovaranju?
O jednostavnom neumijeću javne komunikacije?

O čemu?

Čekam odgovor na sljedeći "odgovor", pa me možda prosvijetli:

12.8.2013.

Poštovani,

Kad sam Vam postavila pitanje, učinila sam to kao građanka ovog grada. Dakle, imam pravo pitati svog gradonačelnika, a on bi, logično, na to sasvim pristojno pitanje trebao odgovoriti što profesionalnije. Stoga me je začudila Vaša opaska o mojim privatnim fotografijama s prijateljicom…. "obraz uz obraz", kako kažete. No, kad ih već spominjete, moram primijetiti da su baš lijepe. Priznajte!

Nadalje, otkud sad vadite iz naftalina natječaj za pročelnika društvenih djelatnosti? Veselite me!

No, kad već jeste, hajdmo malo raspraviti o neistinama koje iznosite.

Recimo, o onoj da me je odbila komisija, pa se ja sad, kao, zbog toga ljutim na vas. Nemojte me precjenjivati, tako Vam svega. Nisam ja baš toliko postojana.

Da, istina je, javila sam se na taj natječaj. Uostalom, to je bio i Vaš prijedlog, zar ne?

Da, i dalje mislim da sam za taj posao prilično stručna i kompetentna (kako formalno, tako i po dosadašnjim rezultatima… a sve bez vjetra u leđa), ali s malom razlikom što ga ne bih radila u Vašem timu ni da mi život visi o niti.

Da, odustala sam od natječala PRIJE (op. a.: riječ naglašena da bi eventualno shvatili gdje ste zabludjeli) nego je natječaj uopće zaključen, i to zato jer sam shvatila da ste samo jedan u nizu političara na vlasti kod kojih prolaze isključivo partijski igrači (ni malo drugačiji od prethodnika).

I, da… Žao mi je što sam na taj način odustala (ne dočekavši odluku komisije koju su činila Vaša dva zamjenika), jer bih Vas inače, nevezano za (ne)izbor tužila zbog neregularnosti cijelog natječaja.

Naime, u rezultatima ste bez obzira na moj odustanak, naveli kako nisam udovoljila uvjetima jer nisam imala potpunu dokumentaciju. Navodno mi je nedostajala potvrda o duljini staža u struci, što je bila totalna neistina i nonsens. Ako pisana i ovjerena potvrda poslodavca, te preslik radne knjižnice nisu dovoljan dokaz o duljini staža u struci, onda odite ponovno na provjeru stupnja radne nesposobnosti.
Bojim se da je ovoga puta došao do 120% (molim radno nesposobne osobe da ovo shvate kao pjesničku sliku I da se nikako ne upoređuju s kakvim samoljubivim političarem koji je umislio da je Bog).

A pravdati mi se ne morate (iako ste na čelu javnog servisa kojeg, između ostalog, i JA plaćam), jer za ono što ste izbrbljali u onom razgovoru opravdanja nema.

Eto, sad kad smo se ovako lijepo porazgovarali, predlažem da mi u sljedećem odgovoru spomenete i kakvog mladog ljubavnika (neka bude što mlađi i što zgodniji), dug za komunalnu naknadu ili nešto drugo iz mog života koji, vidim, ne pratite. Ili možda kako sam dobila novac za projekt, knjigu… Štogod… A Vi ste mi to dali.. Jer da nema VAS, gdje bi ovaj Grad, ovaj svijet završio. Živio nam Sabovar!

Srdačno Vaša građanka,
Julijana Adamović


Gradonačelniku ima tko da piše. Još samo kad bi on čitao s razumijevanjem.

A Marija? Bi li mijenjalo na stvari da je na sebi ipak imala onu majicu?


Tekst stavljen u kategorije: paranormalno, politika i sex/ljubav

Nova knjiga

Evo je, napokon. Dvije godine i nešto mjeseci.

Moj prvi roman i to za djecu.

Da ti pamet stane...

Hvala Ministarstvu kulture, Uredima za kulturu Zagreba i Vukovara. Hvala Hrvatskom društvu književnika za djecu i mlade, posebno urednicima Silviji Šesto i Robertu Mlinarecu, grafičkom uredniku Davoru Schunku, ilustratorici Željki Gradski. I posebno hvala mom ujaku Zlatku Pinteru koji mi je bio korektiv - kompas na ovom putovanju, pustolovini.