Spavaj grade
Zanimljivo je to.
Kada se u Vukovaru predstavljaju latinična slova – kreativno sročena i otisnuta na slavu i gradu i ljudima, okupe se prijatelji i rodbina. Malo iskrene radosti, nekoliko buketa cvijeća i par potpisa. Događaj jedva dostojan crtice u lokalnim novinama.
Sa ćirličnim slovima događanja poprime drugačije konotacije i gotovo kozmičke razmjere. Barem što se posjetitelja i medija tiče.
Sve je tako masovno. I ozračje je nekako svečanije. Žene umjesto malih crnih haljinica odaberu crne majice, za tu prigodu posebno dizajnirane. Muškarci na ograde vješaju povijesne odore.
Event.
Grad se događa. Spontano stožerno. Sve to zbog slova. Ćiliričnih.
I pri tom nije bitno što u tim konkretnim (ćiriličnim) slovima nema nikakvih poruka: ni onih o ljubavi, ni patnji. Ni smijehu, ni suzama. Ni drame, ni komedije, a publike kao u priči.
Nema veze što su ta opaka i opasno djelujuća ćirilična slova papagajsko ponavljanje onoga što iznad i latinicom piše: Centar za ovo, Zavod za ono, Policijska postaja za ništa, Ured državne uzaludnosti.
Ponovno smo u plemenu gdje je tako ocenaski. Grije nas iracionalna vatra naših praotaca. Busamo se u nacionalna prsa, ne mareći kakve poruke drugima šalje ritam našeg tam-tama.
„Halo, svijete, ja sam netolerantan i taj me dio moje osobe čini iznimno ponosnim“
„Halo, Srbine, nećeš ti meni dva slova-tri slova. Znaš li ti što sam ja prošao 91.-e?“
„Halo, Bože, što si ono rekao o oprostu i ljubavi prema bližnjem svom? Jesi li siguran da je otpuštanje stvar dubokog i božanskog mene, a ne onoga tko se nije sjetio oprost zatražiti?“
Kenu Wilberu, što ti ono reče o evoluciji svijesti?
Navečer napaćeni Grad na trenutak zaspe. Ali samo na trenutak. Nije Grad blesav. Brzo spava jer je zaključio da u zadnje vrijeme noć služi paćenicima koji nisu imali petlju Savez slova na mjednoj ploči postaviti obdana, uz zvuke himne, pa sad s bušilicima i vijcima trčkaraju maleni pod zvjezdama.
S jednim okom otvorenim, spavamo i mi – njegovi građani. Hrvati i Srbi. Svatko sa svojom teorijom o razlozima ZA i PROTIV. Savtko sa svojom tvrdoglavom mantrom.
Iz patnje i boli nismo naučili ništa. Posebno nismo naučili biti bolji, biti veliki, biti razumni i ono što želimo - dobiti tako da smo bolji, veći i razumni.
Još malo pa će se smračiti. Spavaj Grade. Predahni između naših ludosti.
Malo nas je, ali ima i nas koji te volimo i latinicom i ćirilicom.
|