Kako je Grinch ukrao Oluju
Od prvih incidenata, političkih transparenata i blokada u vukovarskoj Koloni sjećanja 2013.-e, izgubila sam svaku iluziju da u ovoj državi može postojati nešto što će ostati neokaljano ideološkim pripetavanjima. Nešto što će činiti tu, pa makar tananu zajedničku nit oko koje ćemo se dalje plesti, svatko već prema svom uzorku. Jer, zrelim ljudima različito ne smeta.
Ali, eto, ni nakon okretanja leđa ministru Ostojiću na ovogodišnjem polaganju vijenaca kod spomenika poginulim redarstvenicima, ni nakon zviždanja i političkih govorancija na mjestu poput Jasenovca, ja se još ne prestajem čuditi.
Grinchu, pa zar i Oluju?!
Da ga briga za moju konsterniranost, za moju izgubljenu nadu da se ova nacija više ikada može vratiti u stanje normale, jer duh je pušten iz boce i dalje se onaj tko ga je pustio lišava mogućnosti apsolutne kontrole, Grinch bi mi dao jednostavan odgovor.
- Sve je to taktika, sestro! Ne samo da vam nemam što drugo krasti, nego vas mutave ovakvim krađama zabavim, da ne razmišljate što vam se dogodilo i što vas tek čeka.
- Pa dobro, ali zar nemaš barem zrno srama? Daj nam makar malo iluzije da je imalo smisla željeti ovu državu.
No, svjesna sam da tražim previše. Što da nam drugo Grinch ukrade? Nema više tvornica koje bi „privatizirao“ mažući nam oči o budućim velikim investicijama. Nema nekretnina bez ovrha umjesto krovišta. Ostali smo i bez gaća i bez nade u bolju budućnost za rođenu djecu. Kako je krenulo, i djeci njihove djece.
Da Grincha briga za moje dileme, rekao bi mi otvoreno da je sve ovo igra. Da se smirim jer mu u suprotnom dajem za pravo da i dalje pravi budalu od mene. I da je sve stvar nezrelosti jedne nacije kojom se manipulira u svrhu glasačkih listića i kutija.
Bacaju nam udice od obljetnica i blagdana i mi se na njih lovimo. Otvorili su širom vrata svojih torova, na ledinu istjerali vukove iz priča starih više od sedamdeset godina i sad nas u svoje stado utjeruju. Pa tko u toj borbi za svako naivno grlo prevlada.
Gle nas kako smo za šišanje spremni: samoproglašeni domoljubi, licencirani Hrvati i konzervatori devedesetih, imaginarni jugoslaveni, orjunaški potomci i deca oficira, fašisti, komunisti, šatoraši i titoisti. Kako tko koga počasti i etiketira, kako tko u koga svoje strahove projicira. A svi isti. Ako ne isti, a onda u sličnoj gabuli. Osim ako nisu u kategoriji onih koji su „jamili“, pa sad...
Grčka nam se smiješi, a Bog pjevuši za laku noć.
Kad smo kod smijeha…
Danas mi se Grinch cerio iza Predsjedničinih leđa. Stršao joj iza uredno zaglađene frizure. Bilo mu je urnebesno smiješno kako me je najava izvanredne konferencije za tisak zatekla i kako mi je glavom prošlo bezbroj pitanja. Od Sanaderove tiskovne se nisam ovoliko unezvjerila.
Grinchu je lice promijenilo boju. Uljubičastio se od smijeha zbog moje naivnosti.
Grinch obožava ovu zemlju i ove ljude. Gdje se još može tako dobro zabaviti? U kojoj državi može navesti predsjednika jedne zemlje da zakaže konferenciju za tisak i da digne naciju na noge, pa joj se onako utrnuloj od neizvjesnosti dostojanstveno obrati, dajući izjavu da će ući u odbor za zaštitu Oluje od njega samog?
A još k tomu zna da je sve uzalud. Od prvog zviždanja na mimohodu, od prvog oskvrnuća velike tišine koju smo dužni našim mrtvima, od prve blokade na putu legalno izabranog predsjednika i prvog politikantskog transparenta tamo gdje mu nije mjesto, sve buduće Grinchove krađe su unaprijed osigurane.
Oznake: Oluja, Kolinda
|