Nakon jedne smrti (2. dio)
Draga moja Veronika,
Dok Vi vlastitom utrobom, poput nerođenog ploda, zakriljujete i štitite onoga koji Vam tu utrobu raskrvavljuje kandžama, a Vi mu ih još i sami oštrite, ja ostadoh željan Vašeg bogomoljskog uboda.
Vaš Augustin
...
Augustine, Augustine...
U nevolji me uvijek i nasmijete. Evo sam se zamislila sva okata i zelena, samo sada nema zjene u kojoj bi se oplodila. No, ako maknem na stranu Vašu silnu volju da me uvijek razveselite i za sutra ohrabrite, u ovom nadasve kratkom pismu (Da Vam nije što? Nikad manje riječi od Vas nisam dobila...), ja nalazim razloga i za mrvu prigovora.
Rugate mi se zbog «uboda»? Baš ste zlica! Vi bar dobro znate da bih sok svoj u Vas pustila samo da je po sudbini tako zapisano. Priznajem, oduvijek sam brbljivica bila, tijelo Vam netaknuto osjetim pod jezikom, a miris na vrhu prsta. Um mi s Vašim posestrimski diše. No, postoji jedna za pedalj viša, za uncu lakša, a odoka mi se čini i za trunak crnja. I tu leži Vaš i moj problem. Za oboje je to barem zrno previše. Vama - da se osjetite spokojnije što mi niste pohrlili, a u neku ruku – imate me. Meni da ne povjerujem kako bi me Vaše ruke s istim žarom milovale pa se, eto, ni prepustit mašti nisam smjela.
Putovi su nam se križali u nesretna vremena.
Ljutite se na mene kad Vam na sav trud i risanje mapa naših prošlih koračaja ja kratko odgovaram: «Ne, nismo. Sigurno»
Jesmo li se mogli sresti ljeta Gospodnjega tog i tog, u Zemunu, dok ste prolazili Dositejevom, a ja može biti stajala pred izlogom kakvoga dućana?
Ili smo se jedno o drugo dotakli u Samoboru, na mostiću preko Gradne, dok ste pastrve mrvicama hranili?
Možda u knjižnici ili kakvom restoranu? Možda? Možda "onda" ili "tada"?
"Ne, nismo!" – opet kažem. Nikada. Sigurna sam. Jer da je da smo do toga došlo, ja bih znala. Vjerujte mi. Ako sam Vas opazila onaj dan kad ste mi u život nahrupili, a bila sam od ljubavi prema drugom i slijepa i gluha, zar mislite da vas ne bi nanjušila u ta davna vremena, dok mi njega u postelji nije bilo?
I biste li se vi za mene tako primili da Vas nisam podsjetila na nepravdu koju Vam je počinila ona što je od mene za pedalj viša, uncu lakša i nešto malo crnja? Za korak uvijek ispred, bliža, da jasnija budem.
Vi ste pitali i nju i mene: „Zašto? Zašto vam je trebalo uzdaha sa strane?".
Mene moj muž nije pitao ništa. Nikada, pa čak ni kad sam cvilila ranjena - od njega, od svijeta i od same sebe izgubljena.
I tu ste me dobili. Ili možda ja Vas? Na prijateljstvo mislim, dakako.
Da što mislite s kim sam to pišući razgovarala? Kome sam se jadala? Sebi samoj?
Kad Vas nema, Augustine, ja Vas sebi napišem jer crtati ne znam. I zato, ne šalite se sa „ubodima".
Ostajte mi zdravo.
...
Kao i uvijek Veroniko, riječima se poigravate bolje od mene i izvlačite mi osmijeh na lice.
Da upravu ste, kraj mene jedna crnja i viša, a kraj vas jedan ćelaviji i niži (ili bi barem Vi tome tako htjeli). Sudbina, što ćete.
I da Vas napola citiram: „I tu je Vaš problem“.
Ne volite dovoljno sebe. Ili pak previše pa Vas boli njegovo ledeno držanje, odbijanje. Kako god, sve dok je stvarima tako, nesretni ste, a mene zbog toga neka tuga oko vrata stisne. Mene boli Vaša bol pa bih sebično, da Vas mine.
Kada se putevi presjeku nenadano i često čudom nastavimo s čuđenjem svako svojim, mjesto raskrižja ostaje zauvijek.
Na njemu smo još uvijek Vi i ja, Veronika, samo ja koračam naprijed s osmijehom i s Vama u srcu na neki čudan, ali nježan i mio način, a Vi se ustreptala i ranjena stalno osvrćete nazad i tražite onoga koji na Vašem putu nikada nije bio, a taj nisam ja..
I kad kažem da ostadoh željan „uboda“, ja ne gubim nadu kako ćete jednog dana shvatiti da želja i htjenje nisu jedno te isto.
Iskrena želja i žaljenje za nečim ne znači da se ta želja morala, trebala ili smjela ispuniti. No, istovremeno, ono što se nije dogodilo ne umanjuje njezinu iskrenost.
A ja sam prema Vama uvijek iskren bio. Barem sam Vam toliko mogao od sebe dati.
...
Ostavit ću neke riječi neispisane jer im nije došlo vrijeme. Ionako, nešto mi govori da će vazda sličnih sudbina biti. Oduvijek smo postojali Vi i ja; On i Ona. Neki drugi nesretni muževi i žene. Mnoga su raskrižja i mnogi su na njima. Skamenilo ih vrijeme pa se po mlađima-idućima krune, prosipaju. Sličnu ljubav, sudbinu, kao doba u godini ponavljaju.
Istina je, okrećem se. I žao mi je zbog toga. Mislite da je ugodno osvrtati se s nadom, a na istom mjestu stalno isti kamen zaticati? Žao mi je i zbog mene i zbog kamena, ali i zbog onih u čijim sam životima više od lude žene što plače za kamenom.
Zato, neću oštrit pero. Sve se nadam da će jednom neka druga Ja o tome moći reći više. Ili lakše, kako god hoćete. Da će znati stvari nazvati pravim imenom.
Da će znati prepoznati kome srce nije smjela pokloniti.
|