Pregled posta

Kad porastem napisat ću knjigu

Dugo kanim pisati o dojmu kojem se povremeno ne mogu oteti. Ništa bitno, ništa spektakularno, ali ipak (meni) vrlo zanimljivo.
Zaključila sam da je pojedinim ljudima (a i blogeri su ljudi, zar ne?) gotovo neprirodno važno jednoga dana objaviti knjigu. O tome kako pišu ili će (planiraju) napisati knjigu, rado pričaju ili pišu, meni to zvuči prilično morbidno: bez knjige potpisane njihovim imenom ostat će nedovršeni, mrtvi, nezabilježeni kao vrijedni postojanja, što li? Pri tome ne mislim na one koji od svoje spisateljske ambicije naprave vrhunsku zajebanciju, poslasticu od pisanih riječi, iz koje će jednom, sasvim sam sigurna, ipak ispasti odlična knjiga, ma koliko neki ne vjerovali u to.. Ili barem neki ludi ljubavni SF roman o bogatom piscu i mladoj usidjelici koja svu ušteđevinu spiska na krstarenje Mediteranom u potrazi za mužem iz bajke.

- Znate, ja pišem knjigu - kažu potpuno ozbiljno naši budući autori.

- Woow! - otme nam se iz grla glas. - A jeste li već nešto do sada objavljivali?

- Ne. Ali sada pišem knjigu. Imat će 500 stranica.

- A sigurni ste da je to što pišete baš knjiga?

- Pa naravno! Imam već imena za sve likove. Glavna junakinja mi se zove prejebeno dobro!

Kada porastem i ja ću napisati knjigu.

Ponekad mi bude neugodno. Ponekad i vrlo neugodno. Što slušati o takvim ambicijama (pitam se usput zašto ljudi ne sanjaju kako će nešto vrijedno naslikati ili komponirati... patentirati), ali i biti predstavljena kao ona koja je objavila knjigu.

- Znate, ona je objavila knjigu!

- Woow!

A u tri lepe...

Osim što mi je neugodno, prilično mi je sve to i neprirodno. Onkraj pameti. Jer, taj woow! podatak da sam ja (ili, svejedno, tko) objavila knjigu, zapravo je u priličnom raskoraku sa stavovima, da ne kažem predrasudama koje većina ljudi (ali ponekad i ti isti «budući autori» koje upravo spominjem) gaje prema onima koji su, eto, već napisali tu, prvima toliko sanjanu- knjigu. Ili dvije. Ili su zaista pisci.

- Ma, pusti ga, on je ludi pisac!

- Znaš pisce, nisu baš skroz svoji.

Priznajte, muškarci su obično zapušteni, izgubljeni tipovi, skloni zaviriti u čašicu jer slova im se malo-malo pa zagube, zapadnu u nevolju tešku, pa su ih naši krhki, ali pustolovni literati prisiljeni junački izvlačiti sa dna iste.
A žene? Te su tek čudne biljke. Ili su masnokose i neugledne babe, koje obavijene dimom cigarete kašljucajući tipkaju i pri tome mrze cijeli svijet, a pepeo otresaju u fišek od papira, jer su im pepeljare nataknute na vrh nosu. Ili su mlade i zgodne, a knjige objavljuju zato što su uhvatile neku budalu koja će im sve to i financirati, bez da trepne svojim tajkunskim okom. Skandal! Umjesto da kao sve poštene sponzoruše primaju poklone u nakitu, parfemima i autima, one biraju – knjigu.

I zašto onda, pobogu, ljudi maštaju o tome da će jednoga dana i sami napisati knjigu? Ono što pisanje donosi, svakako nije privilegirani položaj u društvu ili barem primanja od kojih možeš pristojno živjeti. Dakle, nema ni prestiža, ni slave, ni moći, a bogami ni para. Ipak...

Kad porastem i ja ću napisati knjigu.

I kako netko uopće može pričati da piše knjigu, ukoliko već nije nekog vraga napisao (objavio, pa makar na blogu), pa sad treba provjeriti vrijedi li to što je napisao ugurati između tvrdih ili nešto mekših korica? I tek kad se to ukoričavanje jednog dana i dogodi, može biti siguran da zaista ima knjigu?

I što dalje? Imaš knjigu i..?

Zemlja se i dalje vrti oko Sunca. I oko svoje osi. Nebo je i dalje iznad tvoje poetske ili prozne glave. Ništa se nije promijenilo. Možda si se samo malo pronašao ili, ako je to što pišeš sranje, malo više izgubio.

Pero je kriv što sam pljunula ovaj post. Osobito je kriv jer me je oslovio spisateljicom, a ja se ne vidim tako obučena. Ili obnažena.

Bez lažne skromnosti, znam da su iza mene dvije knjige koje imaju svoje pristojno mjesto na top ljestvici domaće proze objavljene u 2008. i 2009. Ne dodiruju vrh, nisu dno dna. Tu su i imaju svoje čitatelje. Neki od njih su više, a neki nisu uopće ushićeni.

No, ja nisam spisateljica jer živim od svoje profesije, a ne od pisanja knjiga. I ne samo to. Meni pisati nije disati. Bez disanja ne mogu, a pisanje doživljavam kao nadogradnju. Kao desert poslije dobrog ručka. Kao popodnevni san. Nešto bez čega mogu, ali me postojanje istog raduje, čini sretnijom, obogaćuje mi život. Kao nešto u čemu tu i tamo skoro pa perverzno uživam, na način da me odmakom vremena vlastite riječi zateknu i učine mi se kao hajduci među pustim janjičarima. Topli ljetni pljusak. Nešto što se jednostavno otelo.
No, živjeti s mesijanskom zadaćom da jednog dana moraš objaviti knjigu? Oprostite, meni je
to naprosto smiješno.

Tek onda kad se teksta nakupi, tek onda kad ti je puno ljudi reklo da to što si napisao vrijedi i da se treba naći u koricama.. onda razmišljaš o knjizi.

Kad si pisac jedne knjige - nisi spisatelj.

Kad si pisac dvije knjige - na tragu si da postaneš spisatelj, ali ne nužno.

No, još uvijek nisi spisatelj, a osobito ne književnik. To si (po mom sudu) ako ti knjige požive toliko da se dade naslutiti kako će te i nadživjeti.

Volim pisati. Veseli me kad se nekome moje pisanje sviđa. Ne sekiram se kad ne pišem. Ne doživljavam napisati novu knjigu kao nešto što se mora dogoditi. Nije me sram reći da sam je ipak napisala. Normalno mi je da knjigu tada doživljavam kao proizvod i da razmišljam o njoj kao proizvodu. Ne sramim se svojim proizvodom trgovati. Ne vjerujem u moral i iskrene namjere onih koji tvrde da je sramotno knjigu promovirati. Ne pogađa me kritika napisanog. Mrzim kada o mom ili bilo čijem pisanju raspravljaju ljudi koji knjigu nisu ni pročitali. Veselim se osjećaju kada nakon tuđeg pročitanog teksta dobijem želju ne napisati više ni riječi jer vlastite riječi vidim tako osrednjima.

U ovom volem- ne volem, pomalo sam bahato pljucnula na nadobudne autore budućih knjiga koje će ili nikada neće ugledati svjetlost dana.

A onda sam se sjetila koliko sam nepravedna. Ni riječi o onima drugima. Onima koji stoje na drugom polu i preziru sve koji se usude pisati, napisati, objaviti, promovirati. Vjerovati u sebe. S pokrićem ili bez njega. Male i sitne duše koje zbog vlastitog ega, koji, sigurna sam, ne bi podnio potencijalnu kritiku, učine sve da omalovaže bilo čiji pokušaj da se napisano pretoči u knjigu.

Gdje u svemu tome naći pravi omjer, ne znam. Možda u pisanju bez ideje da će to što napišete ikada i nužno biti knjiga. A ako se ona dogodi, čestitam vam i želim puno novih. Knjiga, dakako.

Ah da… Skoro sam vam zaboravila reći… da pišem knjigu. Što „knjigu“? Ma pišem dvije. Iikovi mi se zovu prejebeno dobroooo!!

Update: ako odete kod Pere, svakako pročitajte komentar koji je ostavila Bijesna zvečka. Mnogo pametna ta Zvečka. A pročitajte i Traktorkin. Tek da vam Zvečkin bude još pametniji.


Post je objavljen 19.10.2010. u 17:15 sati.