Živim po svome...
Zašto????...
Zašto se ljudi mijenjaju? Zašto, iako poznaješ neku osobu cijeli svoj život, zapravo shvatiš da ju ne poznaš? Zašto nas ljudi iznova i iznova razočaraju???!!!
Zašto jednostavno ne možemo na vrijeme otvoriti oči i shvatiti kakav je tko? Zašto si dopuštamo da vjerujemo nekim ljudima i da ih volimo, poštujemo i cijenimo a da poslje shvatimo da oni nisu toga vrijedni i da ne zaslužuju to? Zašto jednostavno ne možemo na početku uvidjeti da nešto ne štima, da u budućnosti neće ispasti kako mi očekujemo? Zašto ne možemo predvidjeti tuđe reakcije, osjećaje i nakane?
Zašto mislimo da poznajemo nekoga, samo ako smo dovoljno mnogo vremena proveli s njim? Zažto se najbolji prijatelji raziđu i više nisu tako dobri? Zašto se prijateljstva osipaju? Zašto gubimo jedne za drugima? Zašto samo rijetkima možemo vjerovati? Zašto samo rijetke možemo istinski voljeti? Zašto postoje "obični" prijatelji i najbolji prijatelji? Zašto nas onda češće najbolji prijatelji više iznevjere nego "obični"? Možda zato jer im više povjerimo?!
Zašto kada nas netko povrijedi istodobno smo ljuti i tužni, zašto ta tuga ne prođe odmah i ostane samo ljutnja, nego je obrnuto?
Zašto te neki pravi prijatelji nakon nekog vremena prestanu smatrati pravim najboljim prijateljima? Zašto otiđu dalje i zamijene te nekim drugima, a ti njih ne, nego oni imaju svoje mjesto u tvom srcu? Zašto vaše dugogodišnje prijateljstvo spadne na samo ''Bok!'' kad se mimoilazite? Ili niti to? Zašto neki prijatelji zaborave svoje prijatelje? Zašto oni nisu tužni kao ti kad se raziđete? Zašto im nije stalo?
Pozdrav nekima od mojih izgubljenih prijatelja: Honorini, Dijani, Robertu, Mariju, Karlu, Aleksandru, Ivani, Ružici, Ivani...
Uf nakon dužeg vremena!
Evo me! Nisam već dosta dugo pisala, a razlog je tehničke prirode, naime laptop mi je u kvaru, već je 4 tjetna na servisu tak da nemam prek čeg pisat! Sad pišem prek ciminog. E da inače sam dobila novu cimericu, Marina se zove i na mojoj je godini faksa. Ok je cura!
I tak drugi semestar već dobrano traje, dobro mi i ide čak, počela je prva runda kolokvija... i ni baš tak teško.
Al stvar je više u tom šta mi se neda, izgubila sam onaj neki žar i neku želju za bit tu i bit na faksu, koju sam imala prošli semestar. Neznam možda je to i normalno! Više provodim vremena s društvom i zabavljam se neg prošli semestar, al učim jednako ko i prošli, da nebi neko neš pomislio... 
Hm... sjećate se onog dečka šta sam jednom pisala o njemu, e pa on je prvoklasno iskorištavačko đubre!!!! 
Nemrem ga više ni smisit, a i dalje me pokušava iskorištavat ko i prošli semestar! Uf što ga mrzim.... Al odlučila sam neću više nikom niš pomagat, osim naravno bliskim fredovima!
Ne shvaćam jednostavno takve ljude, traže sve i zahtjevaju da im se pomogne i neš napravi, a za uzvrat nedaju apsolutno ništ, i kad te trrebaju, super si im, a kad ne onda te niti ne pozdrave... A ja naravno potpuni debil, mislim si pa ok, kakti ste prijatelji i treba pomagat drugima.... ali ne više! zašto bi ja svoje vrijeme i trud rasipala na nekog ko to ne zaslužuje, ko ne zaslušuje niti bit moj prijatelj zbog takvog ponašanja.
Dobro dosta o tom... al morala sam se ispucat... hmm... Zašto sam se sad odlučila pisat ono... hm... da frendovi su me podsjetili, i onda sam si mislia čovječe pa kak nisam dugo pisala...
E da i pozdravljam ih ovim putem: Bokić Davor (Siniša), bokić Krešo, bokić Marko!!! 
Al pozdravit ću i sve ostale: bokić Maja, Marko, Sanja, Melita, Branka, Kika, Violeta, Dux, Ćorić...pozzz svima !
