Zašto se ljudi mijenjaju? Zašto, iako poznaješ neku osobu cijeli svoj život, zapravo shvatiš da ju ne poznaš? Zašto nas ljudi iznova i iznova razočaraju???!!!
Zašto jednostavno ne možemo na vrijeme otvoriti oči i shvatiti kakav je tko? Zašto si dopuštamo da vjerujemo nekim ljudima i da ih volimo, poštujemo i cijenimo a da poslje shvatimo da oni nisu toga vrijedni i da ne zaslužuju to? Zašto jednostavno ne možemo na početku uvidjeti da nešto ne štima, da u budućnosti neće ispasti kako mi očekujemo? Zašto ne možemo predvidjeti tuđe reakcije, osjećaje i nakane?
Zašto mislimo da poznajemo nekoga, samo ako smo dovoljno mnogo vremena proveli s njim? Zažto se najbolji prijatelji raziđu i više nisu tako dobri? Zašto se prijateljstva osipaju? Zašto gubimo jedne za drugima? Zašto samo rijetkima možemo vjerovati? Zašto samo rijetke možemo istinski voljeti? Zašto postoje "obični" prijatelji i najbolji prijatelji? Zašto nas onda češće najbolji prijatelji više iznevjere nego "obični"? Možda zato jer im više povjerimo?!
Zašto kada nas netko povrijedi istodobno smo ljuti i tužni, zašto ta tuga ne prođe odmah i ostane samo ljutnja, nego je obrnuto?
Zašto te neki pravi prijatelji nakon nekog vremena prestanu smatrati pravim najboljim prijateljima? Zašto otiđu dalje i zamijene te nekim drugima, a ti njih ne, nego oni imaju svoje mjesto u tvom srcu? Zašto vaše dugogodišnje prijateljstvo spadne na samo ''Bok!'' kad se mimoilazite? Ili niti to? Zašto neki prijatelji zaborave svoje prijatelje? Zašto oni nisu tužni kao ti kad se raziđete? Zašto im nije stalo?
Pozdrav nekima od mojih izgubljenih prijatelja: Honorini, Dijani, Robertu, Mariju, Karlu, Aleksandru, Ivani, Ružici, Ivani...
Post je objavljen 25.04.2008. u 12:30 sati.