Živim po svome...
Dan po dan
Evo polako mi prolaze dani tu u Varaždinu. Na faksu je sve super. Svi oni kolokviji su dobro prošli, neki čak odlično, odnosno vrlo dobro. Početkom idućeg mjeseca počinju novi. I tak stalno. Ljudi tu s kojima se družim su svi super. Svi su različiti, a to mi paše. Baš su mi fora. Još mi fale moji doma, mislim da se nikad neću priviknut na to da sam daleko od njih i na to šta ih ne viđam svaki dan. Grozno mi je. Čujem se s njima, al poslje tog mi je još gore, jer mi onda još više fale. 
!!!!!!!!
Kriza je prošla
Eto završio je ovaj mukotrpni tjedan u kojem sam imala 4 kolokvija iz majtežih predmeta na prvoj godini. Zbog njih sam šizila posljednjih dva tjedna i mislila sam da ću poludjet ili da će mi mozak eksplodirat. Stvarno je tak, jer to je hrpetina informacija za dva tjedna (naime počela sam učit prije tjedan dana) za moj mali mozak 
!! Ja nism navikla jednostavno toliko toga učit napamet i toliko doslovno štrebat, jer sam cijeli svoj obrazovni vijek učila s razumjevanjem i povezivala gradivo, potkrijepila ga primjerom da bi mi bilo lakše, o ovdje je to nemoguće. Tu se oko 70 stranica iz knjige mora naučiti napamet (ne pretjerujem toliko ih je, a za idući imam oko 100) i to samo iz jednog predmeta: prokleto dosadne organizacije. Ajde još bi bilo nekak da je to zanimljivo ili bar razumljivo, ali meni to kada čitam zvuči ko kineski ili turski, nerazumljivo dozlaboga. Npr."Procesnu funkciju možemo definirati kao inmatentni dio radnog procesa u smislu djelovanja..." šta je to kvragu "inmatentno"? Ma bože sačuvaj! Osi ubitačne organizacije pisala sam i informatiku, matematiku i statistiku. I idući tjedan ima tri kolokvija, ali to je onaj recimo lakši dio predmeta. Sad me to još ne brine, ali već vidim kad dođe utorak hvatat će me opet panika, jer se bliži srijeda, četvrtak, petak. Ali ni to nije sve, imam ja još za napravit seminarski rad iz već spomenute organizacije do petka. A nisam još ni počela. mislim našla sam si izvore, sam ih treba obradit. Ali imam ja još i prezentaciju iz poslovnog komuniciranja sa svojim timom, al dobro to tek za iduću srijedu. Tak da imam posla da ne znam ni kud ću ni šta ću prvo. Ali sad za sat vremena idem doooooommma! 
I da ak nisam napomenula DANAS MI JE ROĐENDAN! Živjela ja!
Tak da si pjevam: "ništa mi neće ovi dan pokvarit!!!". Baš sam super volje i jedva čekam da dođem večeras oko 22sata doma i da vidim sve svoje nakon dva tjedna. Razmišljala sam jel da si ponesem nešt za učit šta pišem idući tjedan, al sam si odgovorila NE. 
bljak učenje. Dosta za ovaj tjedan, budem od ponedjeljka. Idem se sad spakirat! Bokić!!!!
Nema izlaza
Jel se vama nekad činilo da zaglavite i ne znate kako van? Mislim jeste li ikad imali osjećaj da vas obveze stišću sa svih strana i jednostavno ne možete disati od briga, obveza i problema?! Jeste li ikad imali osjećaj da okolina (tj.vaša obitelj, prijatelji, rođaci...) previše očekuju od vas, a vi imate tolku potrebu da ispunite njihova očekivanja, koja su ujedno i vaša, ali jednostavno ne znate kako i ne vidite put dalje?!
Pa ja jesam i upravo se tako osjećam zadnjih nekoliko dana. Neki dan sam navečer, kad sam ostala sama kad je cimerica izašla, u krevetu ležala i plakala ko ljuta godina, jednostavno si nisam mogla pomoći, suze su same tekle. Sve ono što se u meni skupljalo nekoliko dan izašlo je van i nisam to mogla više zarobiti. Osjećaj da dugujem svojoj obitelji jako mnogo, budući da u mene ulažu sve što mogu i nade i kapital; osjećaj da ću ih sve skupa iznevjerit; osjećaj "šta je meni ovo trebalo"; grozan osjećaj nedostajanja moje obitelji i samoće...
Razmišljala sam zašto sam otišla studirat 200 km od kuće, a dosta mi je učenja, a moji mi strašno nedostaju. Pitala sam se zašto nisam ostala kod kuće i zaposlila se; tako bi im mogla pomoći, nešto bih uštedjela i kasnije ili uz rad ili bez, upisala neki fakultet ili ne. Ali onda mi se sam po sebi nametao odgovor: svi su od mene očekivali više, ja sam od sebe očekivala više i očekujem; svi su mi govorili da idem studirat jer sam odličan učenik i ide mi učenje; moja obitelj (prvenstveno moja pokojna baka) je u mene polagala svoje nade da ću uspjet u životu, da ću postat svoj čovjek, neovisna o drugima i da ću tako podići njih sve skupa iz sjene i s dna.
Tada sam se pomolila Bogu (što inače rijetko činim) da mi da snage za dalje, obrisala suze i nasmješila se razmišljajući: "Ma mogu ja to! Moram ja to! Ja sam borac i ja ne odustajem!" Odlučila sam uspjeti u životu, odlučila sam se boriti do kraja da uspijem u svom naumu! Znam da ću se jedino tako moći odužiti onima koji su ulagali u mene sve, onima koji su vjerovali u mene i koji još uvjek vjeruju i koji mi žele svu sreću!
