Živim po svome...
Gotovo
Evo sad sam konačno gotova sa prvim semestrom. Danas sam imala usmeni iz informatike. I imam 3! Jeeee!
To je jako jako dobro. Inače je informatika jako težak predmet tu kod nas, pogotovo na prvom semestru, ah bože moj jesmo informatički fakultet ili ne!!?? Tak da je to za očekivat. Uglavnom, profesor je meni osobno jako simpatičan i drag, a drugi ga blago rečeno, nevole. Danas su svi rekli da je loše volje, no meni tak nije izgledao. Doduše, od preko 50 nas koji smo bili na ispitu možda je sveskupa 10 prošlo, dok su na prošlom roku svi prošli! Ah dobro. Dvije cure koje su išle još sa mnom odgovarat Maja (ona šta radi one slike) i jedna Kristina, su pale, nažalost. Tak mi ih je žao bilo, posebno Maje, koja mi je tu najbolja frendica. Ah šta se može, bu drugi put bilo bolje.
I tak, sad se pakiram doma, na zasluženi "godišnji" od tjedan dana. Naime, vraćam se tu u Varaždin tek u nedjelju (ako idem u jutro na predavanja) ili u ponedjeljak (ako idem popodne). Neznam, super mi je doma. Baš sam maloprije s cimericom pričala kak mi je doma super, al opet mi nešt fali odavde iz Varaždina. Fali mi internet, jer doma nisam stalno on-line ko tu, fale mi moji frendovi odavde, fali mi sam grad, šetnje po njemu, fali mi ta moja rutina ovdje. Neznam, ali doma je doma. Kad sam tu fali mi moja obitelj prije svega, fali mi moja kuća, moje dvorište, moje mice-mace, moj pas, moji prijatelji od tamo, moj krevet (iako je ovaj tu udobniji)... I da, moja sadašnja fimerica Josipa, idući semestar nebude više u domu, jer je ona treća godina multimedije, pa joj je ovaj idući semestar samo praksa, a to će valjda doma obavljat. I tak sad neznam hoću dobit novu ili...? Htjele smo Maja i ja da se ona preseli k meni, jer ona ima užasne cimerice, al još nismo niš poduzele, jer mi je neugodno, mislim ova još ni je ni otišla. I tak idem sad! Sve vas pozdravljam i šaljem vam veliku pusu!!!! 
Opet ja
Evo danas nam je taj kakti dan zaljubljenih; pa sretno svima, koji slučajno zalutaju ovdje! 
E tak, jučer sam se otišla upisat u novi semestar, upisala sam 8 predmeta, koji su dosta teški, mislim čine se tak. E sad nek mi sam dođe neko s ekonomije i počne srat da je njemu teško (aludiram na jednu osobu), mislim oni imaju 5 predmeta, koji su ono "pis of kejk", a ne ko ovi naši. Mislim njihova je matematika 1/3 naše, informatika, haha, da se ne govori, dobro možda im je ekonomija teža... A sad ću u novom semestru imati neke grozne predmete, kao što su programiranje, matematika2, teorija sustava... No sve ok, mogu ja to 
Baš sam si razmišljala nedavno kak bi bilo fora kad završim ovaj faks, radit kod nas u Lipovljanima kao profesorica informatike u osnovnoj školi, jer tamo nikad nismo imali poštenog nastavnika informatike, nego su informatiku predavali nastavnici ili tehničkog ili engleskog, mislim haloo, a to je ipak posao informatičara, što ću ja naravno biti. 
Mislim kod nekih od njih sam ja ponešto i naučila, ali mislim da nedovoljno. I tak, to mi se čini dobra ideja, bila bi doma, a radila bih posao koji me zanima i koji volim, pomagala bi malim glavama, i dijelila svoje znanje.
Sve mi se više čini da pišući ovaj blog zapravo razgovaram sama sa sobom, i da nema svrhe zašto ovo pišem, ali neka. Na ovaj način se izrazim i kažem šta mislim. 
Šta još? E da vjerovali ili ne i dalje sam sama! haha 
Sretna sam
U zadnje vrijeme razmišljam da zatvorim ovaj blog. Ionako ga rijetki posjećuju (ili nitko).
No dobro budem još razmislila...
Evo semestar je završio već prije par tjedana (hm, 2) i sad su ispiti. A budući da sam ja uglavnom pametna glava, kolokvirala sam gotovo sve predmete. Na ispit moram samo iz informatike i njemačkog, i to samo usmeni dio. Njemački sam prošla i imam 3 (no dosta mi je), a informatika tek slijedi. Nadam se dobrome! Moram puuno učiti. No imam vremena za učenje, jer sam cijelo vrijeme tu u Varaždinu i nitko me ne ometa. Naravno dozvolim si i malo opuštanja. Katkad igram igrice u učionici s frendovima: Natalija N., Marko K., Mario M., Damir D., Damir Ć. i David Ć.. Pozz ljudi! 
Ali nekak mi je najdraže provodit vrijeme s frendovima onak bezveze tumarajući gradom. Kao baš maloprije. Išla sam s drugim Davidom i njegovim cimerom Nikolom do jednog od najboljih frendova s faksa- Marka (ili kak ga ja zovem, Markića, ) do njegovog stana, gdje sam upoznala njegovog cimera Krešu. Tam smo malo bili i zezali se. Onda smo svi petero otišli na standardnu večeru. Onda smo odlučili otići na biljar, kojeg ja usput rečeno, ne znam igrati, osim na kompjuteru. No bilo nam je jaaako zabavno! Ja volim takve ljude koji me stalno nasmijavaju, a oni su upravo takvi. Zezamo se na svačiji račun, nitko se ne ljuti i samo se smijemo. Mislim da nas netko promatra bi rekao da smo pijani ko letve, no nismo ništa pili, mislim ja ni inače ne pijem. Stvarno su mi zakon ljudi i definitivno se moram nastavit družit s njima.
I tak uglavnom, skoro niš od mog plana da budem hladna prema XY-u. Nemrem, jer jednostavno nisam takva. Hm premda mi je neko to jednom reko, da sam hladna, hm. Ko? Ma nije bitno! Uglavnom ne vidimo se tak baš često, a i kad se vidimo, onak dobra sam prema njemu, a on prema meni tak, nikakav. Danas me pitao jel idem na večeru, no kad sam mu rekla da idem s dečkima i da može ić s nama, on je odusto i sam mi je napisao da je već na putu. Hm, možda je to jedan oblik hladnoće, ravnodušnost?! Viš, viš. A takva baš ja sad jesam prma njemu, ravnodušna. No i dalje mu pišem „pusek“ na kraju poruke i smajlić. A šta sad. Nek ga grize. Hehe! I tak idem sad. Evo vam nekoliko meni najdražih stihova: Pozz!
Don't shed a tear for me
I stand alone
This path of destiny
Is all my own
Once in the hands of fate
There is no choice
An echo on the wind
You'll hear my voice...
Nekoliko prekrasnih pjesama
U zadnje vrijeme sam se "navukla" na pjesme jedne odlične grupe "Blackmoe's Night". Pjesme su im stvarno odlične. Svaka priča neku priču ili ima poruku. Uglavnom oni se oblače kao ljudi iz srednjeg vijeka, a i pjesme im imaju takvu melodiju, što djeluje vrlo opuštajuće i daje tekstu pjesama dodatnu ljepotu ili kako se to kaže "težinu"! MIslim na engleskom su i možda ih neće svi razumjet ali... hm neznam, pokušajte, ko želi naravno. Evo dat ću vam tekstove nekih od njih:
Spirit Of The Sea
I took a walk along the shore
To clear my mind about the day,
I saw a man I'd seen before
As I approached, he slipped away...
I knew his face from years ago,
His smile stays with me ever more
His eyes, they guide me through the haze
And give me shelter from the storm...
As I walk I can feel him,
Always watching over me...
His voice surrounds me,
My Spirit of the Sea...
He went away so long ago,
On a maiden voyage far away
A young man then I did not know,
His life was taken that same day...
And it was almost like he knew
He wouldn't see me anymore
He looked so deeply in my eyes, and said
"Wait for me along the shore..."
And so I come most every day,
To watch the waves rise and fall,
And as I sit here on the sand,
This ocean makes me feel so small...
But I feel my lover by my side,
And he makes me follow my own heart
We'll be together some sweet day
When that day comes we'll never part...
When that day comes we'll never part...
Wait for me along the shore...
The Clock Ticks On
As the wind chimes play along the breeze
Singing songs to stir the soul,
Rainbow colours entwined in fairytales
On the maypole...
Sing the song of lands from far away,
Other times and another place,
The wind can carry us all away from here
Charmed in her embrace...
Leaves turn to red, the nights are getting colder,
Seasons will change, the clock ticks on...
Leaves fill the trees as the days are getting warmer,
Days turn to years, the clocks ticks on...
A cloak and dagger, no fear of freedom
When hearts beat in another time,
Ever changing, the clock ticks on,
If only in your mind...
The wind has died and the chimes are still again
The trees stand tall as they cover me in shade
In the mirror a maiden stares at me
As the secret fades...
And though the clock ticks on to the future
It's in the past my heart will stay
In a time so far away from me
I'll return someday...
25 Years
25 years since I woke up trembling
25 years since that terrible dream
I could see that the world was crumbling
Nothing is ever as it seems
Tried to run but my feet were frozen
Tried to scream but there was no sound
In my head voices echoing
Girl you should know better by now
*Long ago, Far away…
In the mist of yesterday
And you tried so hard to save me
How do you save someone from themselves
All those years, wasted wishes
Drowning in the wishing well…
25 years since I woke up trembling
25 years since that terrible dream
I could see that the world was crumbling
Nothing is ever as it seems
Olde Village Lanterne
Don't shed a tear for me
I stand alone
This path of destiny
Is all my own
Once in the hands of fate
There is no choice
An echo on the wind
You'll hear my voice...
Some choose to fall behind
Some choose to lead
Some choose a golden path
Laden with greed
But it’s the noble heart
That makes you strong
And in that heart, I'm with you all along...
*The olde village lanterne
Is calling me onward
Leading wherever I roam
The olde village lanterne
A light in the dark
Bringing me closer to home...
So when you think of me
Do so with pride
Honor and bravery
Ruled by my side
And in your memory
I will remain
I will forever be within the flame...
Now at the journey's end
We've traveled far
And all we have to show
Are battle scars
But in the love we shared
We will transcend
And in that love, our journey never ends...
Streets of London
Have you seen the old man
In the closed-down market
Kicking up the paper,
with his worn out shoes?
In his eyes you see no pride
Hand held loosely at his side
Yesterday's paper telling yesterday's news
Have you seen the old girl
Who walks the streets of London
Dirt in her hair and her clothes in rags?
She's no time for talking,
She just keeps right on walking
Carrying her home in two carrier bags.
In the all night cafe
At a quarter past eleven,
Same old man is sitting there on his own
Looking at the world
Over the rim of his tea-cup,
Each tea lasts an hour
Then he wanders home alone
So how can you tell me you're lonely,
And say for you that the sun don't shine?
Let me take you by the hand and walk you through
the streets of London
I'll show you something to make you change your mind
Have you seen the old man
Outside the Seaman's Mission
Memory fading with the medal ribbons that he wears
In our winter city,
The rain cries a little pity
For one more forgotten hero
And a world that doesn't care.
