7 dana https://blog.dnevnik.hr/islak

srijeda, 29.10.2008.

jingle jangle

nakon puno ekperimentiranja...ipak je meni doma najbolje, i pjevam ....nosi mi se bila bo-ojaaa....


Kada je ispratila muža u noćnu smjenu i kada su svekar i svekrva otišli spavat, napunila je odjeljke u škafi toplom vodom. Uroni ruke u sapunicu i prihvati se pranja suđa od večere. Rutinskim pokretima spužvicom bi oprala prljavi komad suđa i uranjala ga u čistu vodu za ispiranje. Potom bi ga podigla na rešetku da se osuši. Bilo je jako kasno, i s vremena na vrijeme zijevnula bi. Nije se trudila pokriti usta rukom. U tišini je radila, mislima kilometrima daleko.
Odjednom tišinu propara zvuk zvona na ulaznim vratima. Od zvuka se trgne uplašeno i pogleda na sat! 10:25! Ma ko to sad... Pomisli brišući već na brzinu ruke kuhinjskom krpom i uputi se pogledati tko je. Prođe kroz dnevni boravak u hodnik. Upali svjetlo te poviče, taman toliko glasno da ne probudi ukućane:
- Ko je?!
Tišina.
Rukom na kvaki, poviri kroz špijunku na vratima. U grudima ju presječe strava i led! Počne se tresti i u glavi joj počne šumiti. Prestraši se da će se onesvjestiti pa se nasloni na zid i obgrli se rukama. Pogne se prema napred i natjera se duboko disat. Na trenutak samo zatvori oči i nečujno izreče molitvu upućenu nebu:
O Djevice Marijo, daj mi snage!
Zvono na vratima ponovno zapara tišinu.
Uspravi se i ponovno uhvati vrata. Drhtavim rukama otvori vrata i suoči se sa svojim očima.
- Mama...ja bi se vratio doma....
Njen sedamnaestogodišnji sin stajao je na kućnom pragu i molio ju da ga pusti u kuću. Izgledao je dobro. Umorno ali puno bolje nego zadnji put kad su se vidjeli. Malo se popunio, nosio je zgužvanu, ali čistu odjeću. Molečivo ju je gledao. Ne smogavši snage da se kontrolira, ona ga zgrabi i zagrli ga čvrsto! Držala ga je tako i ljubila u vrat i lice. Činilo joj se da ga neće moći pustiti iz tog zagrljaja. No polako...polako...popuštala je stisak. Na kraju se, ne puštajući ga, odmakla malo i držala tako ruke na njegovim ramenima. Pomilovala mu je glavu, lice.... Oči su joj bile suhe. Njegove oči bile su suzne, no nešto iza tih suza, nešto što nije molilo, nešto što je zahtijevalo, pomoglo joj je da se povrati. Pustila je ruke da joj padnu uz bokove. U mislima se čvrsto pridrži za neki mentalni potporanj, u mislima nekoliko puta duboko udahne i izdahne.
- Sine. Da te sad pustim u kuću značilo bi to da te ne volim. Da sam odustala od tebe!
- Mama, molim te!.......
- NE! Nisi smio doći. Moraš se vratit.
- Nikad se više ne vraćam tamo! Radije ću bit na ulici nego se tamo vraćat!!!
poviče on odlučno.
- Onda kreni sine. Jer ja te u kuću neću pustit. A ulica ti neće bit laka! Ali ako se želiš vratit, tata i ja sjest ćemo s tobom u auto i vozit te.
Ni sama nije znala kako je preživila njegov pogled. Njegovo okretanje od kućnoga praga i odlazak u mrak. Zatvorila je vrata. Vratila se u kuhinju i nastavila prat suđe. Kad je završila, osvrne se pogledom po prostoriji. Tupo gledajući pogledom zahvati slike na zidu. Mlada obitelj. Njen muž i ona... sretno se smješe grleći zaštitnički malenog, plavokosog dječaka koji se slatko smješkao držeći u rukama crveno vatrogasno vozilo. Oči joj se počnu puniti suzama, grlo joj se stegne i ona zajeca bolno. Pokrije rukama usta i počne jaukati. Baci se na kauč i zarije lice u jastuke. Tijelo joj se grčilo od jecaja. Tako ju je i muž našao kad se ujutro vratio s posla. Ona mu ispriča što je bilo. On ju, i sam plačući, zagrli.
Dani su prolazili. Ništa nije znala o sinu osim da su ga neki ljudi vidjeli na ulicama. Nastavila se sastajati s drugim roditeljima, odlazila je na molitve... A noću bi zaspala lica mokrog od suza, tijela premorenog od posla, brige, plača. Muž i ona zajedničkim su se snagama držali da ne propadnu u stravičnu tamu njihove stvarnosti.
Prošlo je dva tjedna od te noći. Na vratima je opet stajao njihov sin. Ovoga puta i otac mu je bio doma. Zamolio ih je da ga odvezu natrag u zajednicu.
Prošle su godine. Sina je od onda vidjela samo par puta. Na vrlo kratko. Svaki susret davao joj je snage da izdrži, nade da će on uspjeti. Nije si dozvoljavala vjerovati drukčije. A onda ju je pozvao na dva tjedna da ga posjeti u zajednici. Svaki tren proveden s njime činio joj se kao bajka. Očima zaljubljene majke gledala je mladića koji je izgledao tako dobro, govorio tako zrelo. Priznao joj je da nije spreman za svijet. Da razmišlja da ostane raditi u zajednici neko vrijeme. Njeno srce grlilo ga je radosno. Odsanjala je divan san ta dva tjedna provedena sa svojim djetetom. Djetetom koje je s njegovih 15 godina potpuno bila izgubila zbog droge. Danas je to bio stranac kojeg je voljela više od svega na svijetu.
Najgore je preživjela. Otjerala je sina s kućnog praga na ulicu.
Da sam ga onda pustila u kuću, sve bi opet počelo iz početka. I on danas više ne bi bio živ.

nedjelja, 26.10.2008.

who let d dogs out!?

E OVO je muzika za razdrmat kosti! TOOOOOOOOOOOOOOOOO!!!!!!!!
Drmam guzom i drmajući se - ma cijela! - odo ja kuhat i peć kolače i guštat nedilju!!! Usput blogat i drmat drmat drmat!
WUF! Nešto sam dobre volje, je, čak i kuhan bez kuknjave....bit će nešto od ove nedilje! Popodne gremo Ela i ja na veeelu šetnju!!! A dan predivan, a vrime lipo, a ljudi se još banjaju, za ne povirovat! I mislin ja na vas kima je dan siv i oblačan, ako i takovih ima, ne znan, nisan pazila prognoze! Evo svima malo moga sunca, upijte svi vele doze i DRMAJTE SE KAKO VAN MILO I DRAGO!
WUF! WUF! WUF!

petak, 24.10.2008.

nisi pametan

A može bit mir i ljepota
Naš izbor.

srijeda, 22.10.2008.

daj pasu kost

oooo give a dog a bone !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


i bit će miran dugo...dugo....


kategorija posta: znanost i obrazovanje

nedjelja, 19.10.2008.

koliko je sati

Eto. Vrijeme je da i ja umuknem. I uhvatim se posla. Ionako nemam šta za izjavit.

petak, 17.10.2008.

topli vjetar, divlji vjetar

Sinoć sam uzela psa i prošetala. Svratim ponekad u tim našim šetnjama i do svoje anđeline. Pasića ostavim na ulazu a ja odem i zapalim svijeću. Podragam mjesto gdje su njeni ostaci. Ostaci, zato jer ja ne mislim da je moja mama tamo u toj zemlji. Ona je tu, uza me. Uz nas svih. Osjećam ju uvijek.
Ela je brava, pa me dočeka više manje mirno. Onda dobije keksić jer je bila dobra. I danas je bilo tako. Parkom smo nastavile dalje, ona veselo, ja u svojim mislima utonula ...podosta tjeskobna zbog toga jer sad opet ne radim i lova se topi. A jugo puše, mrsi krošnje mirisnih borova i lovora... sve oko mene miriše opojno...I ja si kažem - ma bit će dobro. Dobro je! Samo mira u duši nekako uvijek fali. Samo treba duboko disat. Smirit vjetar u sebi.
Sišle smo stepenicama do mora. Moju malu Elicu nosim ako ima puno stepenica, čuvam ju dok ne ojača. A ona, zvrk jedan, zaslužna je za to da sam se često i smijala njenim nespretnostima i ludorijama. I onda kad me tište brige, evo, taj mali pas me rastrese. Tu, uz more, pustim ju da slobodno trčkara. Uz more koje je večeras jugo tjeralo, dok je mala sve njuškala i trčkarala oko mene, pazila sam da ne slomim nogu po tom kamenju. Padao je mrak. More je šumilo, pjenilo se, propinjali su se valovi. Zatvorila sam oči i na kratko pustila da mi topli vjetar propuše dušu i tijelo. Stajala sam na mulu, oko mene crnilo se more, pod nogama strujali su mi valovi a iznad glave, potamnjelim nebom jugo je tjeralo velike svjetlosive kišne oblake. Osjećala sam se kao da me priroda ljulja i podiže u zrak. Sve se oko mene kretalo, strujalo...A mala kompanjonka se nije mogla popet s plaže na mul te je odgalopirala daleko. Tako daleko da sam se prestrašila. Kud ćeš mala, u taj mrak!? Pozvala sam je glasno i vratila se. Pomogla sam joj popet se. I njoj se malo od sve te podivljale prirode moralo zavrtit u glavici, jer se nije mrdala od mene.
Već je bio pao mrak kad smo stigle doma. Gladni mali pas jedva je dočekala da ju nahranim. Treba joj manje od 20 sekundi da ispolira svoju zdjelicu. Ludo!
Kasnije sam ju opet povela van, da ne bi bilo nezgode po kući. Srele smo još jedno malo štene. Duplo veće od Ele. Koje ju je toliko izmorilo da je dobrovoljno krenula doma. Tu je još ratovala s velikim krpenim psićem i kad ga je izbacila iz svog krevetića, zaspala je mirno.
Više manje mirno. Jer primjetila sam da i dok spava ganja nekakve pčele i skakavce, suho lišće i šuškavu travu...Pa trza ušima i koprca se šapicama....zareži čak ponekad... sasvim tiho...a ponekad samo mljašće. Proždrljivica mala...
I ja još malo odoh spavat. Ali prije ću možda morat još jednom vodit pseto van. Samo na minutu ili dvije .......


I još samo ....
SRETAN ROĐENDAN GRAZY BABY!!! ;)

četvrtak, 16.10.2008.

SRETAN TI ROOOĐENDAN SISTER DEAR

srijeda, 15.10.2008.

haha..haaaaaa! joj!

tko radi ne boji se gladi


tko rano rani dvije sreće grabi


...100% zalaganja - raspodjela


...a kome je dopizdilo ....fakitol pilula!

ponedjeljak, 13.10.2008.

kad neće medena da sviri ;)

JEDNA ZA TEBE I ZA MENE I ZA DUŠU OKRIPIT







JEDNA U ČAST MOJOJ VOLJENOJ JESENI






JEDNA SAMO ZA MENE I ANĐELINU

subota, 11.10.2008.

ĐEST PIKČRZZZ

ČUDOVIŠTE?




MA NEEEE ELA




U JUTARNJOJ ŠETNJI




SVE SE MORA PRONJUŠKAT




POZIRANJE JE DOOOSADNOOOO


OVO JE ZABAVNIJE






OVO JE ZA ONE KOJI KAŽU - ELA IMA TAKO TUŽAN POGLED! - JE, VRAGA! TO JE DIŠPETOZA BEŠTIJA, KAD VAN JA GOVORIN!!!


MOJ MALI PSIĆ. UMORILA JE GOSPOJU U GODINAMI...I TU JE MOLI DA SE JOŠ IGRA S NJOM...


NE MOREN VIŠE MALA, NI UZ NAJBOLJU VOLJU ... NE MOREN!


MALA JE PUNA ENERGIJE! BAŠ KAKO TRIBA


Već viđeno na ovome blogu. Ali ja vjerujem da mi je danas zadnji dan na poslu. Pa eto...odo ja...a vi mi čuvajte pasa dok se vratim PS-bez brige! Spi ko top.

utorak, 07.10.2008.

idem radit

ali da se zna....protestiram!
dosta mi je!
DO-O-STA!
kakva sam ja, sad si mogu dat slobodno kad god hoću
a ja si ne dam
i idem...opet idem...već sam trebala tamo bit
"#$%&/

populeeerniii PS
ma ne, nisam našla novi. to ja stari posao mrcvarim
igram se s njim...a on na izdisaju....
a neće da krepa!

PPS - ELA se danas osjeća đest fajn
proždrljiva
zaigrana
zaboravna
luda
preslatka
prekrasna

ali neće bit razmaženo derište
ne ne i NE!

nedjelja, 05.10.2008.

zločin i kazna

Muči me kako kaznit psa kad radi nešto što za nju može postat opasno po život? Odo na forum pitat ljude!
Zašto? Pa moj pas......sram me je i reć....jede govna! Jede ona sve šta joj se nađe na putu i strah me je. Ovo je otok, poznat po postavljanju otrova baš zato da ih životinje nađu. Onda ju danima nisam puštala s lajne pa mi je bilo žao. Pa ju pustim. I neko vrijeme sve 5 a onda....JOOOOJ!!!!!!!!! I vičem ja NEEEE NEEEE NEEEE!!!!!!!! A moj pas onda žuri da utrpa što više u sebe dok ja ne dogalopiram do nje!
Pa ljudi moji! I vičem ja uzalud i FUJ! i NE! ali ....uzalud mi sve. Ona tome ne može odolit iako zna da se ja ljutim. JEDNOSTAVNO SI NE MOŽE POMOĆ.
Zato MENI treba pomoć da ja naučim kako ju ODučit.
help...plizzzz

srijeda, 01.10.2008.

tako! a sad... ;)))))) ovo bu malo dulji post... ono... pisan na etape! Da mi ne naškodi previše odjedanput! hihihiiii

Bilo je rano jutro i bila sam uzbuđena. S dekicom i svim ostalim čega se jedno dokono srce moglo dosjetit - u rukama, čekala sam nećaka tj. šofera koji će me vozit po malu krznenu lopticu. Čekala na rivi.
- Si zel digitalac!? Baterije!? Ajmo! Ajmo!!!!!!! AAAJMOOOOO!!!! ... O..... Da... Dobro jutro....Baćinnnn!
Nisam si kupila tabletice ako mi dođe muka na putu. A doooošloooo mi je!!!! Još na trajektu sam bila dobra. AAAAli kad su počeli zavoji......... AJMEEEE! U Senju sam bila zelena ... goootovaa! ... Vidim još nešto zeleno iz auta. APOTEKA!!!!!!!
- STANIIIIIIIIIIIIIIIIIIII!!!!!!!!!!!!!!!! STA-A-A-A-AAAA-NIIIIIIIIIIII!
Iskočila kupit Dramin ili tako nešto. Drmnula par na suho i krenula pješke malo. Da dođem sebi. Ostatak puta provela sam uvjeravajući se da tablete djeluju i da mi se ne diže želudac. Stvarno mi je cijelim putem bilo žao jer sam htjela uživat u svakom djeliću putovanja. A nisam. Samo sam krepivala. Usput smo mijenjali plan jedno petnaest puta. Te umjesto direkt u šesto selo posle Čakovca, skrenuli sve do sisterice u Sloveniju. Što meni bi prvi put da prelazim granicu EUROPSKE UNIJE od kad su mi bubašvabe dale šubkartu. Te su me klinke od sestre i klinac od brata cimali iliti RUGALI SE TETI SVOJOJ! Moja jedina sitna brigica bila je A šta ako me pitaju šjor carinik i kumpanija čiji mi je to pasoš...nešto sitno sam se promjenila zadnjih desetak godina od kad sam taj pasoš radila....siću neku Ali nda... U Sloveniji me sisster provela kroz svoje novo radno mjesto. Pokušala nagovorit da ostanemo na ručku a ne bi nam bilo niš ni da prespavamo pa.... Nemrešbilivit!
Ipak, izvukli smo se iz Slovenije živi i još malo zdraviji a ja i malo naučih kulture. Nema pušenja osim na terasi restorana. A na terasi restorana miomirisi najbiološkijeg gnojiva.
Dakle, izvukli se iz Unije.
Malo sam se oporavila od vožnje pa sam se divila pitomim zagorskim bregima. To krasno zelenilo, te blage uzvisine i doline....Već sam se zamišljala ko bivšu bodulku - u vinogradima, kako se stiskam s nekim Dudekom usred trsja ... kako runim kukuruz - kose upletene u pletenice iz kojih viri slama jer smo se Dudek i ja prije valjali u nekoj štali u sijenu....
- Joooo! Ovde bi se dalo baš lipo živit, pazi malo kako je lipo! - Baš sam se divila!!! Prve tri,četiri sekunde. Dok se u autić nije prikrao miris....najbiološkijeg gnojiva....
- Fuuuuuj!!!!!!!! Kako ljudi moru ovde živit!!!!!!!!??????? - ove dvije rečenice, da objasnim, izrečene su malofali u jednom dahu.
Po enti put nazvali smo ljude s ispravkom netočnog navoda, jer ne, nismo ni blizu šestom selu od Čakovca! Ali brzamo i KAKO JE "MALA"? (to - ela moja - i uz pomoć đipiesa čak bez problema i našli šesto selo od Čakovca Tu nas je dočekala Elina mama, tako veselo skočivši na mene da sam knedle gutala jer sam se osjećala kriva jer sam joj došla otet i posljednje dijete!
Onako izmučena i od puta, i od Unije i od uzbuđenja...dakle, onako totalno ukomirana ugledala sam ja svoju malu krznenu lopticu.... ...tu bi kontinjud...
.............i dok mi pasić spava nakon šetnje i bogme - tuširanja - jer eto....valja se di god stigne, nimalo damski, moram priznat, ali je slatkaaaa ........dakle, dok mala spava kraj mojih nogu, da nastavim sagu.
Stigavši do šestog sela od Čakovca, pred sam ulaz u kuću Eline mame, a sve zahvaljujući đi-pi-esu s kojim se nećak razgovara dok vozi, što je mene opet lagano uznemiravalo....a ....ok....stigavši tamo, faca mi se nekontrolirano razvukla u smajl oduvadouva i nije se dala više normalizirat. Mala je ležala i spavala, ko svaka beba koja drži do sebe. Malo se zanimala za mene. Nešto više za nećaka koji je letio oko nje i slikao ju MOBITELOM i stalno slao svojoj dragoj slike i filmiće. da bi njegova draga tulila preko telefona
- Ajmeeee čaaaa je slaaatkaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!!! Dopeljite i meni jednogaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!
Naravno, kako je Ela bila zadnje malo čudo u leglu, nismo joj mogli pomoć. Nakon šta se Ela pokakila, nakon što je čovjek rutinski lopatom to pokupio , nakon što smo obavili velike razgovore i razmijenili znase, krenuh ja u otimačinu mami retriverici. teško mi je bilo, stvarno teško. Ne bi se reklo po slikama koje niko nikad neće vidit, baj d vej, na kojima mi još uvijek onaj smajl oduvadouva zalijepljen. Nježno noseći malu lopticu u naručju, uputih se u autić. Di je čekao krevetić i dekica i igračka i sva sila popratne krame. Nećak upali đipies i krenusmo mi nazad, doma, preko sedam gora do našeg mora. Usput sam Elici pričala kako neće proć dugo dok ona ne postane pravi morski pas. Ela se vrpoljila dugo i uporno se pokušavala popet iza zadnjeg sica.
-Pusti ju neka se digne gori! reče pametno nećak
Pustila sam ju. Naivna, friška vlasnica svog prvog ikad psića. Ela se smjestila tamo di i inače stoje psi u autu. Oni plišani, kojima se glave klimaju. Ljudi u autu iza nas su se smijali, jer ovaj pas se šetao pred zadnjim staklom. A šetao se jer si je tražio hitno mjesto di će se - pa naaaaravno!!!! POKAKAT! Od čega god bilo, Ela je cijelim putem imala potrebu curit iz guzice. Prvi put obavila je to tamo iza. Onda smo naučili i stajali na svakom odmorištu uz autocestu. (Koju ja viđe po prvi put ) Opravši šmrkom na prvom odmorištu umjetnički rad moje male, nećak je imao samo jedno za reć
- OVO SE NI DOGODILO!
Pametno dite, sav je na tetu svoju. Do otoka ja više ne znam kako mi je bilo, jer sam bila ... nisam bila sva svoja. Ali došavši do trajekta, izvela sam malu iako je bila noooooć već. da joj naravno, pokažem more. Baš ju ni bilo briga. Umoran mali pasić .... Uspili smo stić doma u komadu, nas - sad troje. Padrenostrum pravio se hard tu get. A Ela? Ela je svoju prvu noć bez mamice spavala ko top. Nije lajala. Nije cvilila. ja sam bila jako iznenađena, a padrenostrum se vani frendovima hvalio
-Da bi ona zalajala ili cvilila! Ča je to dobar pas! Pametan pas!
Dakle, 1:0 za Elu! Od onda sam već čula svega.
-si dala pasu ist?
-si bila popeljat pasa vanka?
Moji ol tajm fejvorits su
-ča si rekal, tata, nisan te čula?
-ma niš, s pason govorin! (da bi ovo govorin bilo izrečeno smiješno, jer je tek pri kraju rečenice shvatio da se malkice zaletio u izjavii pokušao prekasno pojest zadnju riječ! hihihiiiii)
i još ovo
-ma pasa san ja zel kod sebe da ti ne bi činila svašta po sobi!
i
-Ela me pokušava zavest, ali ja se ne dan!!!!!!!
Slijedi još dodatak, ako smognem snage za priznanje kako sam ....
......tu bi kontinjud...mejbi...
ps- ja sad poima neman kako je ovaj tekst sad poplavio! haer opet nešto izvodi?

UZELA SAM JUTROS SVOJ STARI DIGITALAC
.......smrskanog ekrana i naslijepo okidala. Pa...nije ni loše. Samo nije zabavno ko prije. A i ne znam kako ću sad brisat slike ... i mogu slikat samo na auto modu. I .... mogu filmić snimit ali dok ga ne stavim na komp, ko i sa slikama, poima nemam šta sam uslikala. PA SI MISLIM, BLAŽENI VID, ZAISTA JE DAR KOJI SE MORAM PODSJETIT CIJENIT. A i ljepo mi je jer mogu bar nekakve slike od pasa napravit i spremit. Za gledat kad bude veeeliki strašni pas

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (5)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (10)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (16)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (13)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (11)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (20)
Travanj 2008 (18)
Ožujak 2008 (22)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (20)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (27)
Listopad 2007 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

helou

tiredincro@gmail.com

hit counter

"...više nego celi svit i okolicu!"

sewen mi je poklonio pjesmu koja mi puno znači



NEZABORAVAK
FORGETMENOT
FERGIßMEINNICHT

Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest

aj lajk

Grazy Heart
brodjanka
Vukovarski Som
RADOZNALI
lomic
premijer dični ;)
Aribica
Joso49
Advent
nima
Boljun


klarica
samo zore ;)
čiovka
filipinka
maslačkica
umorno oko
gustirna
skaska
fata ;)
kore
slatkogrko i obratno :)
kate misterija
kikica!
forza fiume
levantica

pushmepullme
fulvusica
malena zvijezdica

PUTUJMO

Naslonimo ljestve

Na oblak

Sačekajmo vlak

Pa krenimo dugom

Tom uskotračnom prugom

I putujmo…putujmo…



Između dva oblaka

Kao od stanice do stanice

Dok kraj prozora promiču

Nebeske plave oranice

Lijepo je brojati ciruse

Male bijele ovčice

Što u stado zbiru se

I putovati…putovati



Od kada te nema

Ne putujem često

Ali samo poželi

Jer još ti čuvam mjesto

I možemo zauvijek ovako

Putovati….putovati

BY Boljun