nakon puno ekperimentiranja...ipak je meni doma najbolje, i pjevam ....nosi mi se bila bo-ojaaa....
Kada je ispratila muža u noćnu smjenu i kada su svekar i svekrva otišli spavat, napunila je odjeljke u škafi toplom vodom. Uroni ruke u sapunicu i prihvati se pranja suđa od večere. Rutinskim pokretima spužvicom bi oprala prljavi komad suđa i uranjala ga u čistu vodu za ispiranje. Potom bi ga podigla na rešetku da se osuši. Bilo je jako kasno, i s vremena na vrijeme zijevnula bi. Nije se trudila pokriti usta rukom. U tišini je radila, mislima kilometrima daleko.
Odjednom tišinu propara zvuk zvona na ulaznim vratima. Od zvuka se trgne uplašeno i pogleda na sat! 10:25! Ma ko to sad... Pomisli brišući već na brzinu ruke kuhinjskom krpom i uputi se pogledati tko je. Prođe kroz dnevni boravak u hodnik. Upali svjetlo te poviče, taman toliko glasno da ne probudi ukućane:
- Ko je?!
Tišina.
Rukom na kvaki, poviri kroz špijunku na vratima. U grudima ju presječe strava i led! Počne se tresti i u glavi joj počne šumiti. Prestraši se da će se onesvjestiti pa se nasloni na zid i obgrli se rukama. Pogne se prema napred i natjera se duboko disat. Na trenutak samo zatvori oči i nečujno izreče molitvu upućenu nebu:
O Djevice Marijo, daj mi snage!
Zvono na vratima ponovno zapara tišinu.
Uspravi se i ponovno uhvati vrata. Drhtavim rukama otvori vrata i suoči se sa svojim očima.
- Mama...ja bi se vratio doma....
Njen sedamnaestogodišnji sin stajao je na kućnom pragu i molio ju da ga pusti u kuću. Izgledao je dobro. Umorno ali puno bolje nego zadnji put kad su se vidjeli. Malo se popunio, nosio je zgužvanu, ali čistu odjeću. Molečivo ju je gledao. Ne smogavši snage da se kontrolira, ona ga zgrabi i zagrli ga čvrsto! Držala ga je tako i ljubila u vrat i lice. Činilo joj se da ga neće moći pustiti iz tog zagrljaja. No polako...polako...popuštala je stisak. Na kraju se, ne puštajući ga, odmakla malo i držala tako ruke na njegovim ramenima. Pomilovala mu je glavu, lice.... Oči su joj bile suhe. Njegove oči bile su suzne, no nešto iza tih suza, nešto što nije molilo, nešto što je zahtijevalo, pomoglo joj je da se povrati. Pustila je ruke da joj padnu uz bokove. U mislima se čvrsto pridrži za neki mentalni potporanj, u mislima nekoliko puta duboko udahne i izdahne.
- Sine. Da te sad pustim u kuću značilo bi to da te ne volim. Da sam odustala od tebe!
- Mama, molim te!.......
- NE! Nisi smio doći. Moraš se vratit.
- Nikad se više ne vraćam tamo! Radije ću bit na ulici nego se tamo vraćat!!!
poviče on odlučno.
- Onda kreni sine. Jer ja te u kuću neću pustit. A ulica ti neće bit laka! Ali ako se želiš vratit, tata i ja sjest ćemo s tobom u auto i vozit te.
Ni sama nije znala kako je preživila njegov pogled. Njegovo okretanje od kućnoga praga i odlazak u mrak. Zatvorila je vrata. Vratila se u kuhinju i nastavila prat suđe. Kad je završila, osvrne se pogledom po prostoriji. Tupo gledajući pogledom zahvati slike na zidu. Mlada obitelj. Njen muž i ona... sretno se smješe grleći zaštitnički malenog, plavokosog dječaka koji se slatko smješkao držeći u rukama crveno vatrogasno vozilo. Oči joj se počnu puniti suzama, grlo joj se stegne i ona zajeca bolno. Pokrije rukama usta i počne jaukati. Baci se na kauč i zarije lice u jastuke. Tijelo joj se grčilo od jecaja. Tako ju je i muž našao kad se ujutro vratio s posla. Ona mu ispriča što je bilo. On ju, i sam plačući, zagrli.
Dani su prolazili. Ništa nije znala o sinu osim da su ga neki ljudi vidjeli na ulicama. Nastavila se sastajati s drugim roditeljima, odlazila je na molitve... A noću bi zaspala lica mokrog od suza, tijela premorenog od posla, brige, plača. Muž i ona zajedničkim su se snagama držali da ne propadnu u stravičnu tamu njihove stvarnosti.
Prošlo je dva tjedna od te noći. Na vratima je opet stajao njihov sin. Ovoga puta i otac mu je bio doma. Zamolio ih je da ga odvezu natrag u zajednicu.
Prošle su godine. Sina je od onda vidjela samo par puta. Na vrlo kratko. Svaki susret davao joj je snage da izdrži, nade da će on uspjeti. Nije si dozvoljavala vjerovati drukčije. A onda ju je pozvao na dva tjedna da ga posjeti u zajednici. Svaki tren proveden s njime činio joj se kao bajka. Očima zaljubljene majke gledala je mladića koji je izgledao tako dobro, govorio tako zrelo. Priznao joj je da nije spreman za svijet. Da razmišlja da ostane raditi u zajednici neko vrijeme. Njeno srce grlilo ga je radosno. Odsanjala je divan san ta dva tjedna provedena sa svojim djetetom. Djetetom koje je s njegovih 15 godina potpuno bila izgubila zbog droge. Danas je to bio stranac kojeg je voljela više od svega na svijetu.
Najgore je preživjela. Otjerala je sina s kućnog praga na ulicu.
Da sam ga onda pustila u kuću, sve bi opet počelo iz početka. I on danas više ne bi bio živ.
Post je objavljen 29.10.2008. u 03:00 sati.